Objavljeno u Nacionalu br. 399, 2003-07-08

Autor: Robert Bajruši

INTERVIEW

Michael J. Dichand - Član najmoćnije medijske obitelji u Austriji

Razgovor s osnivačem najveće austrijske farme organske hrane, sinom Hansa Dichanda, vlasnika, osnivača i glavnog urednika Kronen Zeitunga, najvećeg austrijskog dnevnika koji se prodaje u milijun primjeraka, o sukobu s WAZ-om, svom višegodišnjem životu na Kubi te prijedlogu hrvatskoj vladi da se HEP i druga javna poduzeća ne prodaju stranim kompanijama nego da ostanu u vlasništvu hrvatskih građana

Michael J. DichandMichael J. DichandMichael J. Dichand pripada najjačoj obitelji vlasnika medija u Austriji. Njegov otac Hans Dichand (82) vlasnik je, osnivač i glavni urednik Kronen Zeitunga, najtiražnijeg austrijskog dnevnika koji se svakog dana prodaje u milijun primjeraka. Drugdje u Europi nema sličnog primjera da svaki osmi građanin kupuje neki list a svaki treći ga čita. Za razliku od oca i brata Christophera, koji uskoro treba preuzeti položaj glavnog urednika Kronen Zeitunga, Michael Dichand već se nekoliko godina ne bavi novinarstvom. U posljednje vrijeme njegov je glavni interes energetika: uvjeren je da je električna energija glavni pokretač europskog prosperiteta sljedećih desetljeća.

PRIJEDLOG GRANIĆU ZA PRODAJU HEP-a Goranu Graniću sam predložio da HEP ne proda strancima nego nekom od mirovinskih fondova, tj. građanima učlanjenim u te fondove, a sva zarada bi odlazila u obrazovni, zdravstveni ili socijalni sustav OFENZIVA WAZ-a NA KRONEN ZEITUNG WAZ je krajem 80-ih otkupio 50-posto dionica Kronen Zeitunga, a sada ga u potpunosti pokušava preuzeti: time bi postao vlasnik najvećeg dijela austrijskih medija što našim građanima ne bi donijelo ništa dobro WAZ NIJE POLITIČKI NEPRISTRAN Medijski koncern WAZ se ne drži nepristrano u političkim borbama, kao što misle u Njemačkoj: on je tradicionalno blizak sa SPD-om, i interes mu je preuzeti kontrolu nad 80-90 posto austrijskih medija TVRTKE U VLASNIŠTVU GRAĐANA Hrvatska je nalik na Austriju jer i ovdje stranci drže većinu banaka, medija i infrastrukturnih poduzeća, ali mislim da hrvatski građani trebaju dobiti šansu upravljati tvrtkama stvorenim njihovim novcem i radom Nekoliko je dana proveo i u Hrvatskoj, gdje se susreo s Goranom Granićem i vodećim ljudima HEP-a koje je pokušao uvjeriti kako bi najavljena prodaja Hrvatske elektroprivrede stranim multinacionalnim kompanijama bila velika pogreška. Umjesto toga HEP – ali i druga javna poduzeća – treba prepustiti nekom od hrvatskih mirovinskih fondova, što znači da bi dionice bile podijeljene hrvatskim građanima. Fondovi bi kao neprofitne organizacije upravljali HEP-om, a zaradom se ne bi punili džepovi tajkuna nego bi se financirale obrazovne i ostale službe od javnog interesa. Na sastanku s Granićem Dichand se obvezao da će do kraja ljeta izraditi cjeloviti elaborat i pronaći financijere.

Michael Dichand rođen je 1962. u Beču, gdje je studirao pravo, politologiju i novinarstvo te agronomiju. Osnovao je najveću tvrtku za organsku hranu u Austriji, jedno vrijeme radio za Kronen Zeitung i RTL, a 1993. otišao živjeti na Kubu. Na Castrovu otoku proveo je četiri godine, a potom se preselio u Kaliforniju. Kako sam kaže, nakon iskustva u jednoj od posljednjih socijalističkih zemalja, želio je vidjeti kako funkcionira najjača kapitalistička država svijeta. Usporedo je studirao psihologiju i bavio se hipnozom. Sada je opet u Beču gdje njegova obitelj upravo ratuje s njemačkim koncernom WAZ koji želi preuzeti Kronen Zeitung.

NACIONAL: Bavite se energetikom i proizvodnjom zdrave hrane, iako je prezime Dichand jedno od vodećih u austrijskim medijima? – To je jednostavno tako, premda sam i ja cijeli život vezan za novine. Naša obitelj već je tri generacije u medijima, a moj otac Hans Dichand osnivač je i glavni urednik najutjecajnijeg austrijskog dnevnog lista Kronen Zeitung. Naš otac ima 82 godine i pomalo se povlači, a trebao bi ga naslijediti moj brat Christopher. Istina, pojavio se problem u obliku multinacionalne korporacije WAZ koja posjeduje 50 posto Kronen Zeitunga i u kojoj misle da obiteljska tradicija nije dobra za novine.

NACIONAL: Što se sada događa? – Za razliku od sličnih dnevnih listova, Kronen Zeitung ima vrlo jak politički utjecaj, gotovo se može reći da smo austrijska varijanta New York Timesa. Stvar je u tome što smo politički i stranački potpuno neovisni, ali baš smo zato posrednici između vlade i građana. Drugim riječima, Kronen Zeitung ne kreira ničije mišljenje, nego stajališta svojih čitatelja prenosi političarima. Posljednja istraživanja javnog mnijenja pokazala su da 85 posto naših čitatelja misli da smo pouzdane novine, što je dokaz da nam vjeruju. Taj kredibilitet potvrđuje i podatak o prosječno milijun prodanih primjeraka, što znači da nas svakodnevno čita gotovoo tri milijuna ljudi u Austriji. To ne znači da se sva tri milijuna uvijek slažu sa svim što napišemo, ali vjeruju u našu neovisnost i kredibilitet. Zauzvrat svakodnevno objavljujemo pisma čitatelja, među kojima i ona u kojima nas kritiziraju.

NACIONAL: U čemu je tajna medijskog uspjeha vaše obitelji? – Moj je otac počeo raditi u lokalnim novinama poslije II. svjetskog rata, odakle je otišao na mjesto glavnog urednika u Kleine Zeitung. U to je vrijeme bio jedan od rijetkih novinara bez stigme pripadništva nacističkom pokretu jer je u ratu sudjelovao kao običan vojnik. Bio je mornar na Jadranu i Sjevernom moru, ali bez ikakvog čina. Iz Kleine Zeitunga otišao je u bečki Kurier koji je tada bio jako utjecajan list, ali ondje se nije dugo zadržao jer tadašnji vlasnik nije želio urednika koji bi bio važniji od njega. Tada je osnovao Kronen Zeitung, s idejom da bude jeftin dnevnik za najširu publiku. Uspio je, ali uz nekoliko teških bitaka u kojima je trebalo sačuvati neovisnost i profesionalni dignitet. Prvi put naše su novine pokušali preuzeti sindikati, pa su čak na tjedan dana i uspjeli postaviti svog glavnog urednika, ali nakon toga sud je donio odluku u našu korist. Drugi put, potkraj 80-ih, tadašnji partner, koji je posjedovao 50 posto dionica, ponudio je mom ocu otkup za 2,6 milijardi šilinga. Kako nismo imali tu svotu, a nismo se htjeli ni zaduživati kod banaka, u igru je ušao WAZ i kupio udio u Kronen Zeitungu. Sada vodimo treći sukob za očuvanje Kronen Zeitunga koji pokušava preuzeti upravo taj njemački medijski div, WAZ. Zahvaljujući vlasništvu nad 50 posto dionica u Kronen Zeitungu, oni žele spriječiti da mog oca na mjestu glavnog urednika naslijedi moj brat Christopher. Najsmješnije od svega je to što je Christopher potpuno neovisan i bez bilo kakvih političkih ambicija, za razliku od WAZ-a. Osim toga, uvjeren sam da WAZ-ovo preuzimanje Kronen Zeitunga, čime bi preuzeo najveći dio austrijskih medija, ne bi donijelo ništa dobro našim građanima. No vjerujem da smo dovoljno jaki da možemo prisiliti WAZ na potpisivanje sporazuma kojim bi se on povukao iz Kronen Zeitunga.

NACIONAL: Želite natrag otkupiti 50 posto dionica? – Sasvim sigurno kupit ćemo cjelokupni njemački udio, ali ne za sebe. Moj otac želi osnovati narodno dioničko društvo, gdje bi dionice bile ponuđene našim čitateljima. Ideja se zasniva na tome da čitatelji postanu suvlasnici novina koje svaki dan kupuju jer će se tako veza između njih i Kronen Zeitunga dodatno učvrstiti. Ujedno ćemo time izbaciti i najmanju mogućnost utjecaja politike jer ćemo tada morati uređivati novine doslovce po željama čitatelja koji će biti i suvlasnici.

NACIONAL: Za razliku od vas, u Njemačkoj misle kako se WAZ-ov koncern drži nepristrano u političkim borbama? – To nije istina, WAZ je tradicionalno blizak njemačkom SPD-u. Njihov je interes preuzeti kontrolu nad 80-90 posto austrijskih medija, čemu se mi suprotstavljamo. Naše su ambicije drukčije, zadovoljni smo ovim jednim listom koji je izrazito uspješan i sada želimo podići kvalitetu, a ne kvantitetu Kronen Zeitungovih izdanja.

NACIONAL: Jedan od dokaza neovisnosti je objavljivanje članaka u kojima se kritiziraju tvrtke koje oglašavaju svoje proizvode? – Naravno da ih kritiziramo. Kritika je u novinarstvu jako važna, ali ovakva partnerstva ponekad donose probleme. Kronen Zeitung je protivnik nuklearnog lobija i jako se zalažemo za zatvaranje češke nuklearke Temelin koja se nalazi blizu češko-austrijske granice. S druge strane, mislite li da će WAZ stajati na našoj strani nakon što je u njemu jedno od najvažnijih mjesta zauzeo Bodo Hombach za kojeg je dokazano da je izgradio privatnu kuću zahvaljujući 1.300.000 DEM donacija nuklearnog lobija. Očekivati od njega da se suprotstavi nuklearnim kompanijama isto je što i očekivati da vrag prizna crkvu. Kad bismo prihvatili takvu politiku, odmah bismo se odrekli svoje publike koja je protiv nuklearnih elektrana.

NACIONAL: Kakvu privatizaciju Hrvatske elektroprivrede predlažete? – U Hrvatskoj želim provjeriti mogućnosti stvaranja novog energetskog sustava. Amerikanci su nakon II svjetskog rata preuzeli dominaciju u gospodarstvu i brzini napretka jer su za razliku od Europljana, koji su ostali vjerni ugljenu, svoj industrijski razvitak temeljili na nafti. Nafta je četiri puta veći energetski potencijal od ugljena, što znači da je Amerika imala toliku prednost pred Europom. Ali i jedan i drugi energent dopremamo s udaljenih kontinenata, što je skupo i nepraktično. Zato vjerujem da budućnost napretka u svijetu ovisi o električnoj energiji, koje imamo dovoljno ovdje u Europi.

NACIONAL: O čemu ste razgovarali s Goranom Granićem? – Objasnio sam jednostavan princip: za razvoj energetskog sustava zaslužni su građani koji plaćaju struju koju troše i tako jačaju tvrtke poput vašeg HEP-a. Ako je u državi velika nezaposlenost, ljudi će imati manje novca za trošenje, što će se odraziti i na rad javnih poduzeća. Zato sam potpredsjedniku Graniću predložio da vaša država ne proda Hrvatsku elektroprivredu stranim kupcima, nego da energetski sektor postane neka vrsta neprofitne organizacije. To znači da bi najveći dio HEP-a preuzeo neki od mirovinskih fondova a stvarni bi vlasnici postali građani učlanjeni u te fondove. Većina njih danas ne raspolaže znatnim kapitalom, a ovako bi postali vlasnici vodećih javnih poduzeća u Hrvatskoj. Kako bi to bile neprofitne organizacije, sva zarada odlazila bi u strogo kontrolirane djelatnosti poput poboljšanja obrazovnog, zdravstvenog ili socijalnog sustava.

NACIONAL: Kakve su reakcije na vašu inicijativu? – Iako su isprva bili nepovjerljivi, Goran Granić i ljudi iz HEP-a su se zainteresirali. Kako ne bi izgledalo da izmišljam, obvezao sam se da ću do kraja ljeta izraditi financijski plan i pronaći investitore, od kojih će 85 posto biti iz Hrvatske, a približno 15 posto stranci. Hrvatska je u nečemu nalik na Austriju jer u obje države stranci drže većinu banaka, medija i infrastrukturnih poduzeća. Mislim da to nije ispravno, ako je HEP stvoren novcem i radom hrvatskih građana, onda oni trebaju dobiti šansu upravljati njime. Jedna od velikih stvari u SAD-u je ta da više od 40 posto stanovnika ima dionice General Motorsa, General Electricsa i ostalih velikih poduzeća, što im daje osjećaj da su bogati. Vjerujem da je i u Europi moguće napraviti sličnu stvar, a to je da građani upravljaju resursima svojih zemalja.

NACIONAL: Vjerujete li u uspjeh neprofitnih fondova u globaliziranom svijetu? – Vjerujem, premda znam da su mnogi skeptični. Današnjim svijetom vladaju multinacionalne kompanije koje se sa socijalnog stajališta ponašaju potpuno neprihvatljivo. Antiglobalizacijski pokret nije protiv globalizacije nego protiv uništavanja individualnih prava i socijalno neprihvatljivog ponašanja. Njegov golemi dio, rekao bih 98 posto pripadnika, miroljubivi su, a imam prilično razloga vjerovati da i dobar dio one agresivne manjine potajno financiraju upravo multinacionalne kompanije.

NACIONAL: Nekoliko ste godina živjeli na Kubi i proučavali tamošnje običaje. – Dosta sam čitao o Kubi i zainteresirala me pomisao da ću vidjeti kako izgleda njihova verzija socijalizma. Proveo sam ondje četiri godine, od 1993. do 1997., što se podudarilo s razdobljem kubanskog otvaranja prema svijetu. Prvi put sam došao krajem 1993, upoznao neke ljude i uspostavio kontakte, ali zbog neznanja španjolskog jezika nisam sasvim osjećao tamošnji život. Zato sam se vratio u Austriju i otišao na intenzivni Berlitzov tečaj španjolskoga, nakon čega sam bio u stanju voditi i komplicirane razgovore na tom jeziku s običnim ljudima. Vratio sam se na Kubu i u regiji iz koje potječe Fidel Castro na staromodnoj farmi organizirao proizvodnju organske hrane na način kako to radimo na mom imanju u Austriji. Odobrenje za taj eksperiment dobio sam od ministra policije Raula Castra koji je izričito zabranio da se bilo tko miješa u način rada na farmi. Uskoro su došli i rezultati. Kada sam je preuzeo, produktivnost je bila tako niska da su seljaci dobivali jedno jaje tjedno, pola pilića svaki mjesec i dvije patke tijekom godine, a kad sam odlazio, proizvodnja se utrostručila. Na žalost, poslije tri godine brutalno je ugušeno otvaranje prema svijetu i shvatio sam da više ništa novo ne mogu naučiti. Spakirao sam se i otputovao u SAD jer sam želio upoznati tamošnji sustav koji je nedvojbeno najefikasniji na svijetu.

NACIONAL: Kako biste opisali Kubance? – Oni su siromašni, ali i pomalo lijeni. No Castrovu režimu morate priznati nekoliko dobrih stvari: prije pobjede revolucije 22. prosinca 1959. godine 70 posto kubanskog stanovništva bilo je nepismeno, dok je takvih danas samo 3 posto. Cijeli se problem svodi na to da, čak ako su totalitarni ljevičarski režimi 60-tih godina i imali neku svrhu, sada ih je pregazilo vrijeme. Ulogu će odigrati i biologija, ali uvjeren sam da bi SAD trebao prekinuti besmislenu ekonomsku blokadu Kube. Jer nema logike po kojoj je 11 milijuna Kubanaca prijetnja za 290 milijuna stanovnika najjače države svijeta. S ekonomskog gledišta taj je problem relativno lako rješiv. Vrijednost američkih tvrtki koje je Kuba nacionalizirala iznosi oko 1,5 milijardi dolara, a približno je jednaka svota kubanskog novca koji je zaplijenjen u američkim bankama. Uzajamna se potraživanja mogu prelomiti, ali očito je ovdje riječ o suprotstavljenim ideologijama. Kad znate da su sada na predsjedničkim položajima Fidel Castro i George Bush, teško možemo pretpostaviti da će njih dvojica u skoroj budućnosti postati prijatelji.

NACIONAL: A kakvi su bili vaši američki dojmovi? – Nakon što napustite socijalističku zemlju u kojoj dosta toga počinje s “la revolución”, kapitalističko iskustvo se čini veoma zanimljivim. U SAD-u je bit svega privatna inicijativa, no od ostatka svijeta je razlikuju se po egzaktnom matematičkom pristupu problemima. Kad Amerikanci ulaze u neki posao, sve temelje na preciznoj kalkulaciji i ništa ne prepuštaju slučaju. Taj realizam omogućuje im 100-postotnu kontrolu tržišnih zakonitosti. Način na koji to rade doista je impresivan. Nakon tri godine u SAD-u došao sam u srednju Europu koja mi izgleda poput zanimljivog eksperimenta, jer to područje dijeli dosta toga zajedničkog.

NACIONAL: Gdje ste živjeli u SAD-u? – Kad nisam bio na putu u Washington, San Francisco ili neki drugi grad, živio sam blizu Los Angelesa u Kaliforniji, u tipičnom gradiću s 25.000 stanovnika, Laguna Beachu. To je mjesto oličenje američkog sna jer na tako malo stanovnika izlaze tri lokalna lista a u njemu žive pripadnici 17 religijskih skupina. Stanovnici Laguna Beacha za američke kriterije nisu jako bogati, većinom je to srednji sloj koji posjeduje kuće od 100 do 200 četvornih metara, ali to je Kalifornija sa svojim čarima. Cjelokupni se život odigrava na ulicama, a kad god poželite, možete otići na plažu, sjediti na stolici i gledati Pacifik. Pohađao sam tečajeve iz psihologije i bavio se hipnozom.

NACIONAL: Budući se bavite proizvodnjom organske hrane, što mislite o američkom forsiranju GMO proizvoda? – Genetski manipulirana hrana nešto je što ne želim imati u svojoj okolini. Vjerujem da nitko nema pravo zemlje koje se protive distribuciji GMO proizvoda podvrgavati političkom ili ekonomskom pritisku. Uostalom, Amerikanci ne žele sudjelovati u istraživanjima matičnih stanica ili pokusima s kloniranjem i nitko ih na to nema pravo prisiljavati, ali jednako tako i oni moraju poštovati tuđa prava na različitost. To ne znači da sam protivnik SAD-a, ali mislim da u svijetu treba postojati ravnoteža, a ne dominacija jedne zemlje ili načina života. Kao što yin i yang u istočnjačkim filozofijama moraju biti u ravnoteži, tako mora postojati i ravnoteža različitih ideologija, religija i životnih stilova u svijetu.

MICHAEL J. DICHAND
Rođen u Beču 31. svibnja 1962.
Biografija – U Austriji studirao pravo, politologiju i komunikacijske znanosti i poljoprivredu, a u Kaliforniji psihologiju. – Radio u Kronen Zeitungu, na tv postaji RTL, a na Kubi bio konzultant i osnivač farme organske hrane kakvu je osnovao i u Austriji – Za sebe kaže da je ekološki aktivist, novinar i farmer.

“Dionice radnicima”

NACIONAL: Da ste Hrvat s tezama o štetnosti multinacionalnih kompanija i potrebi da građani raspolažu dionicama svojih nacionalnih poduzeća, bili biste proglašeni desničarom i ksenofobom? – Baš me briga gdje me svrstavaju, uostalom, zvali su me i komunistom i kojekakvim drugim nazivima. Ali kao član utjecajne medijske obitelji dobro znam što znači odgovornost, jer je svakodnevno provjeravamo kod ljudi koji kupuju naše novine. Ako ih ne zadovoljite tri ili pet dana, oni će vas napustiti. Nađite mi političara koji je svakodnevno odgovoran prema svojim biračima. Vjerujte, nećete uspjeti, jer kad bi oni svakodnevno morali potvrđivati vlastiti rejting, ponašali bi se puno drukčije nego što to rade.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika