Objavljeno u Nacionalu br. 399, 2003-07-08

Autor: Dean Sinovčić

Novi poslodavac Miroslava Ćire Blaževića

Blažević je skuplji od mog najvrjednijeg konja

Georg Suban, slovenski poduzetnik koji živi u Beogradu, predsjednik NK Mura iz Murske Sobote, angažirao je Miroslava Ćiru Blaževića kao trenera

Georg Suban, slovenski poduzetnik koji živi u Beogradu, vlasnik najveće ergele u Srbiji i Crnoj GoriGeorg Suban, slovenski poduzetnik koji živi u Beogradu, vlasnik najveće ergele u Srbiji i Crnoj GoriMnogima je prije mjesec dana bilo teško shvatiti kako se trener kakav je Miroslav Blažević odlučio za vođenje momčadi Mure, osrednjeg slovenskog prvoligaša koji se prošle godine jedva spasio od ispadanja u drugu ligu. Tajna se krije u 38-godišnjem poduzetniku Georgu Subanu, predsjedniku NK Mura iz Murske Sobote, koji podjednako voli konje i Miroslava Blaževića i koji ga je doveo u Mursku Sobotu. U svojoj štali kraj beogradskog hipodroma ima 24 konja koji redovito pobjeđuju na kasačkim utrkama, ali nakon što je kupio Miroslava Blaževića za trenera Mure, očekuje i da Mura postane slovenski nogometni prvak. Stoga nije čudno što u posljednje vrijeme Blažević stalno viče “nema Suban 24 nego 25 konja, a ja sam taj 25. konj kojeg je kupio”. Suban, Slovenac koji je novac zaradio kao ovlašteni distributer sportske opreme Adidas za Srbiju i Crnu Goru te Bosnu i Hercegovinu, samo se smije na te Blaževićeve opaske. Ako već Blažević sebe predstavlja kao konja, onda se mora reći da je on i najskuplji u Subanovoj ergeli. “Blažević je bio treći na svijetu s hrvatskom reprezentacijom a konj koji je treći na svijetu sigurno je skuplji od Ćire Blaževića. No ja takvog konja nemam u svojoj štali tako da je Blažević skuplji od mojih konja”, objašnjava nam Suban kojeg smo posjetili u nedjelju u Beogradu neposredno pred još jednu utrku na beogradskom hipodromu u kojoj je njegov konj pobijedio. U isto vrijeme Mura je igrala prijateljsku utakmicu na Zlatiboru protiv Borca iz Banje Luke i Suban je nervozno telefonirao z kako bi doznao rezultat utakmice. Završila je neriješeno, a Suban se tješio kako je Blažević u drugom poluvremenu igrao s drugom momčadi, zbog čega Mura nije uspjela pobijediti.

Georga Subana u Beogradu, kamo se preselio prije deset godina, zovu Đorđo. Rođen je 1965. u Kopru kamo se njegova majka 1946. doselila iz Kragujevca i upoznala njegova oca, Talijana iz Trsta. Od 1982. do 1990. Suban je živio na relaciji Trst – Umag jer je u Umagu bio vlasnik picerije. I sad kaže da je vrijeme provedeno u Umagu najljepše razdoblje njegova života. Nakon toga brat ga je uveo u posao prodaje sportske opreme i u prvo vrijeme radili su u Sloveniji s markom “Diadora”. “U Beograd sam došao 1993. kako bih otvorio dućane Diadore. No dvije godine poslije Nike, Reebook i Adidas počeli su tražiti partnere za distribuciju njihove opreme. Brat i ja obratili smo se Adidasu, ali nismo ništa očekivali jer nismo imali nikakvih veza i poznanstava. Međutim, kad su ljudi iz Adidasa vidjeli što smo u dvije godine napravili s Diadorom u Beogradu, odmah su nam ponudili ugovor. Isprva, naša želja je bila dobiti Reebook koji je tada bio pojam. Na sreću, dobili smo Adidas koji je danas u velikoj ekspanziji”, kaže Suban koji se ubrzo nakon toga poslovno razišao s bratom te samostalno vodi svoju tvrtku “Sport Line”. Dodatan razlog za ostanak u Beogradu bila je i njegova supruga Ljupka koju je upoznao došavši u Beograd i s kojom danas ima sina Marijana od 8,5 godina.

Suban u to vrijeme nije znao ništa o konjima, dok mu je nogomet bio sredstvo za reklamiranje svoje tvrtke i Adidasa kao poslovnog partnera. Kao navijač Crvene zvezde potpisao je petogodišnji ugovor s njima i nogometnom reprezentacijom SRJ prema kojem ona koristi sportsku opremu Adidas. “Crvena zvezda nije bila korektna i ugovor je raskinut, ali nakon što su mijenjali partnere, prije tri godine ponovno su se vratili Adidasu”, kaže Suban koji se razočarao u partnerstvo sa Zvezdom jer, kaže, nije imao ništa zbog toga, čak je jednom došao na važnu utakmicu Crvene zvezde sa suprugom kako bi mu u loži rekli da za njega nema mjesta. Bilo je to prvo od nekoliko nogometnih razočaranja Georga Subana.

Sljedeći se put razočarao početkom 2001. kad je odlučio uložiti novac u slovenskog prvoligaša NK Koper. Postao je predsjednik, faktički vlasnik kluba, na što se odlučio jer je rođen u Kopru i jer ga je na to nagovorio njegov najbolji prijatelj iz Slovenije Boris Popovič a ujedno su ljudi iz Adidasa bili zainteresirani za reklamiranje u Sloveniji. Nakon dvije i pol godine napustio je Koper gdje ga optužuju da nije ništa napravio, što on poriče: “Koper je bio u drugoj ligi, ja sam ga uveo u prvu, dvije godine igrao je u Intertoto kupu, dvije godine bili smo do posljednjih kola kandidati za slovenskog prvaka.” Brani se kako sam nije mogao vući cijeli klub: “Meni je bilo obećano da će iza mene stati grad, regija, sponzori a ja na kraju nisam dobio ništa. Iskoristili su me da izmuzu novac od mene.” Subana je iznevjerio prijatelj Boris Popovič koji je postao gradonačelnik Kopra i okrenuo mu leđa. “Popovič pojma nema ni o čemu i nitko ne zna kako je on postao gradonačelnik. Počeo je raditi protiv kluba i mene i morao sam otići”, tvrdi Suban koji je već tada radio s hrvatskim trenerom Nenadom Gračanom kojeg je doveo u Koper.

Nakon odlaska iz Kopra mnogi slovensku klubovi željeli su prije tri mjeseca Subana za svog predsjednika jer se zna da donosi novac. Odlučio se za Mursku Sobotu, potpisao ugovor s klubom na pet godina i počeo tražiti poznatog trenera koji bi bio mamac za sponzore i zbog kojeg bi se čitav grad digao na noge. U igri su bili beogradski trener Ljubiša Tumbaković i Zlatko Kranjčar, “a o Blaževiću nisam razmišljao jer mi se to činilo nerealnim”. Suban je članovima uprave koji su predlagali Blaževića rekao da ne govore gluposti. Međutim, kada su doznali za sukob Blaževića i Mamića, počeli su razgovori Subana i Blaževića. “Blažević se preko Roberta Prosinečkog raspitivao o meni. Nije da se hvalim, ali teško će netko o meni reći nešto loše. Nikome u životu nisam ostao dužan. Meni je najvažnije da dam drugima a ja sam na zadnjem mjestu. Zato me svi i vole”, kaže Suban. U to da ga vole uvjerili smo se na hipodromu kad su Subanu prilazili znani i neznani, samo da bi se pozdravili s čovjekom koji je vlasnik najvrednije konjušnice u Srbiji i Crnoj Gori.

Financijske pojedinosti Suban ne želi spominjati, kaže da su se on i Blažević našli negdje u sredini, ali je unatoč tomu “Blažević najbolje plaćeni trener u povijesti slovenske lige”. Suban je opremio igrače opremom Adidas, čime je Blažević odmah bio oduševljen tako da mu je rekao “U, jebote, ne mogu vjerovati kako ste nas odjenuli.” Zauzvrat, Blažević uvodi disciplinu među igračima tako da igrači više ne razgovaraju sa Subanom sa “gdje si, Đorđo”, jer ih za takav nastup Blažević odmah kažnjava. “Rekao je igračima: ‘On te hrani i moraš mu reći dobar dan, gospodine’ i tako uvodi disciplinu”, objašnjava Suban za kojeg se nagađa da je u Muru uložio nešto više od milijun eura.

Suban još uvijek ulaže kudikamo više u nogomet nego u konje. “Da sam u konje uložio koliko u nogomet, sigurno bih bio u vrhu Europe”, kaže Suban koji je prije pet godina kupio prvog konja, i to na nagovor prijatelja. Tada nije znao mnogo o konjima, nije znao čak ni osnovnu razliku između galopera i kasača. Ubrzo su ga prijatelji zarazili tim sportom i njegova ergela sada ima 24 konja koji nastupaju u kasačkim utrkama. Nervoza koju je Suban pokazivao pred dolazak na hipodrom bila je i te kako vidljiva. “Moji su konji pobijedili u 12 od posljednjih 13 utrka, a jednog dana mora doći pad”, nervozno nam je objašnjavao dok je gladio novog konja kojeg je tri mjeseca prije kupio u Švedskoj. Konji su statusni simbol, velike zarade nema a troškovi održavanja konja nisu mali. Suban je odmah na početku angažirao po mnogima najboljeg trenera i najboljeg kasačkog jahača, oca i sina Ivicu i Branislava Mukića, bunjevačke Hrvate. Njegovi ljudi kupuju konje diljem svijeta, najviše u Americi, pri čemu se manje kupuje ždrebad. Cijene ždrebadi kreću se od nekoliko tisuća eura, ako se kupuju na jugu Srbije, pa do 100 tisuća eura u inozemstvu, dok vrhunski konji stoje 500 tisuća eura. Očito, riječ je o strasti koju je Suban pokazivao dok je čvrsto držao u ruci listić iz kladionice u kojoj se kladio na vlastitog konja. Konj iz njegove štale ponovno je pobijedio a sigurni smo da se Suban, više nego zbog zarađenog novca, veselio zbog još jednog dokaza njegove suverenosti u kasačkim disciplinama u Srbiji.

Međutim, i u konjičkom sportu postoji rivalitet i Suban ima nekolicinu neprijatelja. Jedan od njih je i poznati pjevač Zvonko Bogdan koji ima samo pet konja, ali se medijski okomio na Subana, o čemu Suban danas ne želi govoriti. U jednom trenutku na hipodromu su se mimoišli i okrenuli glave jedan od drugoga kako se ne bi slučajno pozdravili. Bez obzira na sve, Suban je nedavno postao predsjednik Udruženja kasača Srbije i Crne Gore gdje kaže kako je pomirio dvije suprotstavljene struje.

Danas u SiCG-u Suban ima deset velikih Adidasovih, dućana od čega pet u Beogradu, dok se u Bosni i Hercegovini još uvijek bavi samo veleprodajom. Lani je bio pred dobivanjem licence za prodaju sportske opreme Adidas u Hrvatskoj i da se kojim slučajem to dogodilo, Suban kaže kako bi uložio u neki hrvatski nogometni klub. “Nije da ne volim slovenski nogomet, ali više volim hrvatski ”, kaže Suban koji se dosad više razočarao u slovenske i srpske nogometne klubove nego u hrvatske. Zato i kaže kako je siguran da između njega i Blaževića ne može planuti sukob kao između Blaževića i Mamića.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika