"Vidio sam Zagreb, šarmantan, prekrasan grad, zatim Opatiju, o kojoj sam i prije puno slušao, a Pula me zbilja fascinirala"Kad je prije 15-ak godina prvi put počela manija sastavljanja top-lista najmoćnijih ljudi u Hollywoodu, upućeni kolumnist tjednika Entertainment Weekly prigovorio je svom uredniku što na nju nije stavio Jacka Valentija, predsjednika Motion Picture Association of America (skraćeno MPAA), interesne udruge dominantnog dijela hollywoodske filmske industrije (čine je kompanije Walt Disney, Sony, MGM, Paramount, 20th Century Fox, Universal i Warner Bros.). Iako ne raspolaže stotinama milijuna dolara, Valenti je već desetljećima ključna poveznica Hollywooda i Washingtona, braneći interese filmaša pred nasrtajima političara i poreznika. MPAA ima i posebnu organizaciju MPA (Motion Picture Association) koja se brine o uvjetima plasmana hollywoodskih filmova i televizijskih programa u inozemstvu, s posebnim zadatkom borbe protiv piratstva. Unatoč poodmakloj dobi (81 mu je godina), Valentiju nije teško zagalamiti protiv neovlaštenog dupliciranja DVD-a hollywoodskih filmova u Rusiji ili na Tajvanu, upozoriti na prijetnje gangstera obiteljima njegovih službenika, a trenutačno je osobito aktivan u borbi protiv piratstva putem Interneta.

'U Drugom svjetskom ratu prijavio sam se za pilota kao dobrovoljac. Trenirao sam oko deset mjeseci. Najprije su me poslali na Korziku, zatim u Italiju, a letio sam i iznad Jugoslavije te bacao partizanima pakete' Ništa se u zaštiti domaće kinematografiji ne postiže porezima ni skupljim kino ulaznicama, nego jedino boljim filmovima: u Americi se godišnje snimi 700 filmova, od kojih bar 200 ni ne stigne do kina Hrvatsku i njezin MPA ured (koji postoji od 1995.) prvi je put posjetio ovog vikenda, kada je njegov proteže Christopher Marcich, potpredsjednik cjelokupne MPA i glavni direktor za Europu, primio odlikovanje predsjednika Mesića Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za posebne zasluge u lobiranju za uspješan prijem Hrvatske u Svjetsku trgovinsku organizaciju.

Iznimno dinamičan i artikuliran sugovornik, Valenti je danas jedna od živućih legendi američke kinematografije.

NACIONAL: Gospodine Valenti, što je povod vašeg dolaska u Hrvatsku? – Došao sam iz dva razloga. Najprije zato da odam počast svom kolegi Chrisu Marcichu koji večeras prima odlikovanje vašeg predsjednika Republike. Htio sam biti među publikom koja će mu zapljeskati. Drugo, vaš pulski festival slavi 50. obljetnicu. To je također dobar razlog za moj posjet. Nikad dosad nisam bio u Hrvatskoj i smatrao sam da je to izvrsna prilika da upoznam vašu zemlju. Vidio sam Zagreb, šarmantan, prekrasan grad, zatim Opatiju, o kojoj sam i prije puno slušao, a Pula me zbilja fascinirala.

NACIONAL: Chris Marcich je posebno zaslužan što je Hrvatska primljena u svjetsku trgovinsku organizaciju. – Da, on je tu puno pomogao.

NACIONAL: MPAA i njezin međunarodni produžetak MPA često posreduju da neka zemlja postane članom svjetskih ekonomskih udruga. Zbog toga ih i zovu “mali State Department”, jer katkad objedinjuju diplomatske, ekonomske i političke aktivnosti. – Mi samo trgujemo filmovima i televizijskim programima. Trudimo se da oni stignu u sve krajeve svijeta bez ikakvih restrikcija, zato i imamo toliko ureda po svijetu. Bez sumnje da se tu katkad preklapaju razni interesi, no u osnovi naš je glavni posao filmska i televizijska trgovina.

NACIONAL: Katkad su upravo filmovi prvi od američke robe koji stignu u neku zemlju. Može li se govoriti o tome da su oni neka vrsta “trojanskog konja”? Recimo, nedavno ste pregovarali s Kinom da poveća kvotu uvoza američkih filmova, pri čemu bi to bio uvjet da tu zemlju prime u Svjetsku trgovinsku organizaciju. – Kao prvo, američki filmovi nisu nikakav “trojanski konj” nego samo zabava. Građani svake pojedine zemlje su osobe koje trebaju donijeti odluku žele li nešto gledati ili ne. Chris Marcich ne vreba na zagrebačkim ulicama i ne tjera ljude da idu u kina. Naši filmovi zabavljaju jer imaju zabavne priče, uvjerljivo ispričane, a svi ljudi na svijetu žele da ih netko zabavi. Istina je da upravo pregovaramo s Kinom da poveća uvoz naših filmova, jer trenutačno ograničenje iznosi samo 10 naslova. Želimo povećati tu kvotu na 20, 30 naslova, te investirati u njihova kina, kako bi ljudima bilo udobno dok ih gledaju. To je sve čime se mi bavimo. Ne petljamo se u politiku, niti trgujemo oružjem. Nama odgovara da Kina postane članicom Svjetske trgovinske organizacije, jer mora postojati neka globalna organizacija koja uspostavlja pravila trgovine. Nešto poput UN-a, koji je, po meni, također vrlo korisna organizacija.

NACIONAL: Ipak, nakon što američki filmovi izbore povoljnije uvjete u nekoj zemlji, nije li lakše i ostaloj američkoj robi? – Ne mislim da je tako. Ako su američki filmovi uspješni u Kini, ne znači da će tako biti i s američkim tekstilom. Kineski tekstil je ipak neusporedivo bolji i jeftiniji.

NACIONAL: MPAA se baš ne kloni politike, jer u Americi se itekako bavi odnosima Hollywooda i Washingtona. – Da, ali tako što nastoji natjerati vladu da se ne petlja u film. Vjerujem u slobodu govora i Prvi amandman američkog ustava. Zbog toga stalno imam okapanja s članovima kongresa koji to ne shvaćaju. Hollywood želi zabaviti ljude i vlada se u to nema što petljati.

NACIONAL: No vlada vam treba da provede zakone protiv piratiziranja hollywoodskih proizvoda? – Nesumnjivo, ali je stvar u tome da se to izvede i tehnološki, zbog čega se već godinu i pol sastajemo s kompjutorskim stručnjacima, jer je krađa filmova putem Interneta gorući problem. Puno više od vlade mi vjerujemo u trgovinske organizacije i od njih tražimo klauzule koje će nas osigurati u borbi protiv pirata.

NACIONAL: Pretpostavljam da niste zadovoljni kako trenutačno napreduje borba protiv piratstva preko Internet? – Nimalo. No uvjeren sam da će propisnom tehnološkom zaštitom biti ostvareno ono što svi priželjkujemo: da netko iz Pule naruči film koji želi, plati ga i pogleda ga kod kuće. U tom slučaju nema krađe. A potrošač će određivati koja je pravedna i razumna cijena. U protivnom neće naručiti film i zarade neće biti. To je cilj kojemu mi težimo. Ne smijete zaboraviti da samo dva od deset američkih filmova pokriju troškove i ostvare svoju zaradu samo u kinima. Da bi svi bili u plusu, potrebna je prodaja na videu i DVD-u, svim vrstama televizija, a Internet bi tu mogao poslužiti kao novi pogonski motor za povećanu prodaju, a ne za pokapanje filmske industrije.

NACIONAL: Pročitao sam vašu biografiju i moram priznati da je uistinu fascinantna. Među ostalim, bili ste pilot bombardera B-25 u 2. svjetskom ratu. Koliko ste tada imali godina? – Dvadeset. Rat je počeo u prosincu 1941., a ja sam se prijavio kao dobrovoljac. Iako nikad nisam letio, izjavio sam da želim postati pilot. Trenirao sam oko deset mjeseci: u Arizoni i Kaliforniji sam učio osnove, a u Južnoj Karolini borbeno letenje. Najprije su me poslali na Korziku, a zatim u Anconu, u Italiju, gdje se otvarala nova fronta. Letio sam i iznad Jugoslavije te bacao partizanima pakete. Sve u svemu bilo je oko 50 letova.

NACIONAL: Što vam se usjeklo u pamćenje kao najneugodnije na tim letovima? – Pa, svaki put kad biste išli u neki zadatak, bili biste na smrt prestrašeni. Svatko tko vam kaže da se u ratu nije bojao, laže. No bez obzira na to koliko se bojite, budući da ste odlično izvježbani, obavit ćete svoju dužnost. Bacit ćete bombe tamo gdje treba, istražiti teren na koji će uskoro stići vaša vojska te sve drugo što je potrebno. Eskadroni u kojima sam ja letio nikad se nisu vratili zbog prevelikih prepreka: uvijek su obavljali povjerene zadatke.

NACIONAL: Godine 1952. postali ste suosnivač agencije za reklamni i politički consulting. Što ste radili prije toga? – Sa 15 godina bio sam najmlađi maturant u Houstonu, a sa 16 sam se zaposlio kao potrčko u naftnoj kompaniji Humble Oil Company, današnjem Exxonu. Naposljetku sam se našao u reklamnom odjelu. Danju sam radio, a noću učio i polagao predmete na sveučilištu u Houstonu. Obitelj mi je bila presiromašna da bi financirala moje školovanje, pa sam se za to morao sam pobrinuti. Rat je sve prekinuo, no 1945. sam se vratio svojoj karijeri. U Houstonu sam diplomirao poslovnu administraciju, a zatim otišao na Harvard i završio poslijediplomski. Tamo sam shvatio da želim imati vlastiti posao, a ne biti dio nekog većeg sustava: zato sam s partnerom osnovao spomenutu agenciju.

NACIONAL: Mnogi spominju da je na vas odlučujuće utjecao susret s Lyndonom B. Johnsonom 1955. godine. – Da, to je valjda bilo najvažnije poznanstvo mog života. On je tada bio vođa većine u Senatu i brzo smo se zbližili, jer smo obojica bili s juga. Kad se 1960. Johnson natjecao kao potpredsjednik u paru s J. F. Kennedyjem kao predsjednikom, povjerio je mojoj agenciji radio i tv reklame za područje Teksasa. Posao smo obavili na zadovoljavajući način, jer su njih dvojica pobijedili. Kad je Kennedy 1963. sletio u Dallas u zračnu luku Love Field, ja sam bio zadužen za kontakte s novinarima. Bio sam i u automobilskoj povorci koja je prolazila Dallasom, šest vozila iza predsjedničkog auta. To poslijepodne trebao sam ići na ručak u Austin, no kad je nakon atentata izbila panika, sve se promijenilo. Kennedy je umro u dallaskoj bolnici, a umjesto u Austin, odletio sam u Washington, i to predsjedničkim zrakoplovom Air Force One. Johnson je, naime, postao novi predsjednik i odmah mi je u zrakoplovu ponudio mjesto svojeg specijalnog pomoćnika. Oko mjesec i pol je i moja obitelj živjela u Bijeloj kući: supruga i dvomjesečna kćerkica.

NACIONAL: Jeste li se osjećali ugodno u Bijeloj kući? – Jesam, ali je posao bio težak. Johnson bi spavao samo četiri, četiri i pol sata i svakog bi me jutra budio u 5.45. I tako svakog dana do ponoći ili jedan u noći. Bilo je iscrpljujuće, ali i uzbudljivo biti tako blizu predsjedniku, centru moći.

NACIONAL: Ali bilo je to i jedno od najburnijih razdoblja u američkoj povijesti. – I najslavnijih. Proveli smo zakon o građanskim pravima 1964., zakon o glasovanju 1965., o socijalnoj pomoći, obrazovanju i još mnogo toga. Na žalost, kad je Johnson preuzeo predsjedničke ovlasti, već je 16 i pol tisuća američkih vojnika bilo angažirano u Vijetnamu. On nije počeo rat. Pitanje koje si neprestano postavljam, a na koje zapravo nema odgovora, jest: bi li Johnson odobrio naš angažman u Jugoistočnoj Aziji? Bi li on poslao trupe, da ih prije toga tamo nije bilo? Ipak, mislim da ne bi, suviše su ga zaokupljali domaći problemi, kako da Amerikanci žive kvalitetnije. Da je uspio dovesti Ho-Ši-Mina za pregovarački stol, sve bi bilo drukčije: no tada je to bilo nemoguće.

NACIONAL: Zašto ste odlučili dati otkaz u lipnju 1966. i postati predsjednik MPAA? – Filmski tajkuni u tri su me navrata prije toga nagovarali da prihvatim tu funkciju. Trebao im je vođa koji bi mogao objediniti i zastupati njihove interese, kako u Americi, tako i u svijetu. Naposljetku me posjetio pokojni Lew Wasserman, tih godina najutjecajnija hollywoodska osoba, i pitao: “Je li ovaj posao koji radiš privremen? Želiš li to raditi do kraja života?” Pomislio sam: “Savjetnik predsjednika mogu biti u najboljem slučaju sedam-osam godina, ovisno o tome hoće li biti još jedan mandat, a filmovi i televizija su ono što me zanima dugoročnije.” Procijenio sam da novog poziva biti neće i nevoljko sam se oprostio s Johnsonom.

NACIONAL: Wassermana ste tada dobro poznavali? – Poznavao sam svakoga. Moj ured u Bijeloj kući bio je točno nasuprot predsjednikovu i nije bilo šanse da mi netko promakne.

NACIONAL: Što vam je u novom poslu izazivalo najviše problema? – Najteže je bilo boriti se protiv diskriminacije američkih filmova, koje su u nekim zemljama dočekivali kao samoga vraga. Drugo, tražili smo ravnopravne uvjete na tržištu, da građani sami procijene žele li gledati naše filmove ili ne.

NACIONAL: Priča se da ste u mnogim situacijama zaobilazili uobičajene diplomatske kanale u pojedinim zemljama i izravno kontaktirali s najvišim dužnosnicima. – To baš nije točno. U Kinu sam odlazio bar pet puta da bih shvatio kako njihovi političari i ekonomisti misle i funkcioniraju. Ista je stvar i u Americi. Ne pomaže vam što na prepad uhvatite nekog senatora: mnogo je teže uvjeriti ga da je ono što od njega tražite ispravno. Nestrpljivost kvari posao. Osim toga, u većini sam zemalja prvo kontaktirao s filmašima njihovih kinematografija i s njima pokušao naći zajednički jezik, a tek zatim se prebacio na ekonomski plan. Nije bez vraga što su mi Francuzi – tadašnji predsjednik Francois Mitterand i ministar kulture Jacques Lang – dali orden Legije časti, što baš nije priznanje nekome tko je gnjavator. Osim toga, u svim tim kontaktima ja se držim pravila: budi iskren, govori ono što misliš, nikad nemoj imati skrivene motive. Ja nisam makijavelijanski tip koji manipulira svim i svačim da postigne ono što želi.

NACIONAL: Je li točna anegdota da ste upoznali Josipa Broza Tita tako što ste mu javili da stižete u Beograd s Kirkom Douglasom? – Nikad nisam upoznao predsjednika Tita. Htio sam ga upoznati u nekoliko navrata, ali nisam, jer se naši rasporedi nikad nisu poklopili. Istina je samo da je Kirk Douglas snimao u Jugoslaviji film “Scalawag”, da je Tito čuo da je on tamo i poslao po njega privatni zrakoplov, pa su proveli dva dana na Brijunima. Kirk mi je o tome sve pričao, ali mene u toj zgodi nema.

NACIONAL: Je li bar točno da poznajete sve najvažnije svjetske državnike i političare? – Poznajem mnoge, osobito one u Europi, Latinskoj Americi i Aziji. Jedino dosad nisam upoznao Tonyja Blaira, ali sam zato znao njegove prethodnike. U Italiji sam poznavao pokojnog Alda Mora, zatim Andreottija, a nedavno sam bio sa Silviom Berlusconijem.

NACIONAL: Je li netko od njih na vas ostavio poseban dojam? – Većina njih su inteligentni i karizmatični ljudi. Da nisu, ne bi postali to što jesu. Ne mogu se sjetiti ni jednog državnika koji mi ne bi bio bar malo zanimljiv.

NACIONAL: Jedna od ključnih novosti koje ste unijeli u američku kinematografiju, u studenome 1968., jest sustav predikata: svaki film po ocjeni komisije MPAA dobiva oznaku koja upućuje mogu li ga gledati djeca, tinejdžeri ili samo odrasli. – Prije toga imali smo tzv. Haysov kodeks koji je zabranjivao ljubljenje u usta, prizore preljuba ili seksa. Mislim da je naš “rating system” oslobodio američki film. Redatelj može napraviti film kakav god želi, ali mora biti svjestan da ga ne može prikazati bilo kome. Osim toga, on ima i mogućnost da odbije predikat, samo se mora pomiriti s činjenicom da mnoga kina neće staviti njegov film na program, jer predikati u prvom redu služe kao upozorenje roditeljima.

NACIONAL: Ipak, početkom devedesetih niz značajnih redatelja protestirao je zbog toga što se predikat X daje kako pornografskim tako i umjetničkim filmovima s izrazitim erotskim scenama. – Upravo je zato uveden predikat NC-17 kojim se potonji filmovi ne preporučuju mlađima od 17 godina.

NACIONAL: Mislite li da ćete u skoro vrijeme još nešto mijenjati u tom sustavu? – Ne vidim potrebe. Po meni je sustav odličan jer ne dolazi od vlade, nego same kinematografije, a jedino su prikazivači zaduženi za njegovu provedbu. Pritom sadržaj filmova više ne podliježe nikakvoj cenzuri. Ne bi taj sustav opstao 35 godina da svi od njega nemaju neke koristi.

NACIONAL: Kako gledate na nastojanja pojedinih zemalja da uvedu porez na kinoulaznicu kojim se stimulira domaća kinematografija? Ta praksa ima dugu tradiciju, a nedavno su je uveli u Meksiku, što je izazvalo vaše žestoke proteste. – Napisao sam pismo predsjedniku Pazu i poručio mu da je to čista glupost. Meksički potrošač mora sam odlučiti hoće li gledati domaći, meksički film. Tu neće pomoći nikakav porez na kinoulaznicu. Osim toga, meksički potrošač sigurno neće biti oduševljen što mu je kinoulaznica poskupjela zbog poreza. Dugoročno, meksička kinematografija može profitirati jedino tako da počne snimati atraktivnije filmove.

NACIONAL: Ipak, vama odgovaraju jake lokalne kinematografije, jer to povećava i gledanost američkih filmova. – Nesumnjivo. Za to je najbolji primjer Francuska koja ima visoku gledanost domaćih proizvoda, ali i iznimnu gledanost američkih. Jedno potiče drugo. Više volim mali udio na jakom tržištu, nego veliki udio na slabom. Ništa se ne postiže porezima ni skupljim kinoulaznicama, nego jedino boljim filmovima. Ni mi nismo pretplaćeni na čarobnu formulu. U Americi se godišnje snimi 700 filmova, od kojih bar 200 ni ne stigne do kina, jer je procjena da u njima nemaju šanse. Tajna dobrog filma je očita – dobar scenarij i uvjerljiv način izlaganja koji će privući gledatelja i natjerati ga da film preporuči svojim prijateljima. Međutim, ni političari ni poreznici ne mogu publiku natjerati na film koji ona ne želi vidjeti, pa ni onda ako je domaće proizvodnje.

NACIONAL: Manje je poznato da ste i autor vrlo čitanih knjiga… – Napisao sam ih pet.

NACIONAL: …od kojih je najpoznatiji priručnik o govorničkom umijeću “Speak Up With Confidence”. – Proširio sam ga prošle godine, a Warner Bros. planira izdati videokasetu i DVD.

NACIONAL: Gdje ste naučili govorničko umijeće? – Još dok sam bio dječak, uvijek me zanimalo sve oko javne prezentacije. Tajna umijeća govorenja je jednostavno u teškom radu i velikim pripremama. Ako na to niste spremni, nemojte se ni truditi da čitate moju knjigu. Kad pripremate govor, morate se sprijateljiti sa svakom riječi, a za to treba vremena.

NACIONAL: Napisali ste i roman, politički triler “Zaštiti i obrani”. – U Hollywoodu su otkupili prava na ekranizaciju i sada pripremaju scenarij.

NACIONAL: Kako sve to stignete? Kakva vam je radna strategija? – Profućkati što manje vremena. Puno sam u zrakoplovima i uvijek sam za kompjutorom. Nikad ne razgovaram s ljudima sa susjednih sjedala, jer ih ionako više nikad neću vidjeti. Recimo, roman sam napisao tijekom zrakoplovnih letova. Ja 30 sati mjesečno provedem u zrakoplovu i moram to nekako iskoristiti.

NACIONAL: Kako vaša obitelj podnosi taj žestoki radni ritam? – Djeca mi žive u Los Angelesu, gdje obavljam većinu poslova, pa ih često viđam. A supruga me obično prati na poslovnim putovanjima. U zrakoplovu ona čita, a ja radim na kompjutoru. Uskoro ćemo zajedno u Pariz, pa u Veneciju, čemu se jako veselim.