Inozemni investitori jako su zabrinuti jer se plaše da je policijska akcija u Yukosu početak mnogo šire operacije ruske države protiv tzv. oligarha, bogatih poduzetnika koji drže u svojim rukama najveći dio propulzivne ruske privredeNa moskovskoj je burzi dramatično: glavni ruski industrijski indeks RTS pao je u petak 18. srpnja za 4,69 posto, nastavljajući negativni trend posljednjih desetak dana. Vrijednost indeksa je 427, najniža od travnja ove godine, i to zbog druge najveće ruske naftne kompanije Yukos. Jedan je od njezinih glavnih ljudi uhićen početkom ovog mjeseca zbog financijskih zloupotreba, a policija je nekoliko puta pretraživala urede Yukosa, jednom čak 16 sati i u pratnji maskiranih teško naoružanih agenata specijalne policije.

Samo u dva dana 14. srpnja i 17. srpnja, iz Rusije su ključni investitori povukli 10 milijardi USD, a ruski industrijski indeks pao je u 18. srpnja za gotovo 5 postoYukosu, za koji je Nacional prošlog tjedna objavio da stoji iza MOL-ove kupovine Ine, vrijednosti dionica pala je za 6,25 posto, ali vrijednost je pala i drugim vodećim ruskim naftnim kompanijama: Gazpromu 8,35 posto, Surgutneftegazu 6,72, UES-u 6,52, a Sibneftu 4,15 posto. Bilježi se i dramatičan odljev stranog kapitala iz Rusije. Samo u toku jednog dana, 14. srpnja, investitori su iz ruske privrede izvukli 6 milijardi dolara, a 7. srpnja još četiri milijarde. To izvlačenje kapitala vidi se ne samo po padu vrijednosti dionica, nego i po onome što se događa na tržištu korporativnih i državnih obveznica.

Inozemni investitori jako su zabrinuti jer se plaše da je policijska akcija u Yukosu početak mnogo šire operacije ruske države protiv tzv. oligarha, bogatih poduzetnika koji drže u svojim rukama najveći dio propulzivne ruske privrede. Ima naznaka da je ruski predsjednik Vladimir Putin krenuo u drugu fazu svojeg obračuna s njima. U prvoj fazi, neposredno nakon što je došao na vlast početkom 2000., slomio je dvojicu od njih, Borisa Berezovskog i Vladimira Gusinskog. Sada je krenuo na najbogatijeg Rusa Mihaila Hodorhovskog, većinskog vlasnika Yukosa. Jedan je od mogućih razloga – tvrdi se u ruskim političkim krugovima – to što se Hodorhovski u posljednje doba upleo u politiku s ciljem da 2008. postane predsjednik Rusije.

Po tvrdnjama ruskih političkih analitičara Putin je postigao po dolasku na vlast s oligarsima prešutni dogovor po kojem će im dopustiti da nastave poslovati, da neće raditi reviziju ruske pretvorbe te da policija neće čačkati po podrijetlu njihova bogatstva ako se oni neće miješati u politiku. Oligarsi su se toga pridržavali, a tek su se poneki, kao Roman Abramovič koji je kupio londonski nogometni klub Chelsea miješali u lokalnu politiku, no to su im u Moskvi tolerirali. Međutim, Hodorhovski je prekršio prešutni dogovor i počeo miješati se u politiku na nacionalnoj razini.

Potpomagao je liberalnu stranku Jabolko koju podržavaju uglavnom bolje stojeći građani u velikim gradovima, zatim neke desne stranke, ali i Komunističku partiju Rusije. Nekim je strankama njegov novac bio i presudan da opstanu. Iz njegova kruga tvrdili su da Hodorhovski smatra da sve stranke trebaju imati podjednake uvjete za sudjelovanje u demokratskom procesu te da nepristrano potpomaže razne političke opcije.

No Putin je bio uvjeren da Hodorhovski sve čini samo da ga politički oslabi. Potpora Hodorhovskog sada je presudna mnogima jer u prosincu Rusija ide na parlamentarne izbore, a oporbene se stranke nadaju da će pobijediti provladinu koaliciju oformljenu u posljednje doba na politici predsjednika Putina. Ako opoziciji preuzme Dumu, onda će Putinu biti jako otežan i njegov sljedeći zadatak, a to je da pobijedi na predsjedničkim izborima sljedeće godine.

Prema tvrdnjama ruskih političkih analitičara to je glavni razlog što je Putin krenuo protiv Hodorhovskog te pokrenuo istragu u Yukosu. Istraga je neugodna jer se usredotočila na poslovne i financijske poteze Hodorhovskog i njegovih najbližih suradnika početkom devedesetih kada je Hodorhovski, kao i svi drugi oligarsi, prikupljao početni kapital u ponešto sumnjivim okolnostima pa će vlasti vjerojatno pronaći razne nezakonitosti. Tvrdi se da se ne radi o jednoj, nego čak o sedam paralelnih istraga, od kojih se neke odnose i na ubojstva i pokušaje ubojstva.

Kada je istraga počela, Hodorhovski je bio u SAD-u na jednoj međunarodnoj poslovnoj konferenciji, a sada se vratio u Rusiju najavivši da će u potpunosti surađivati s istražiteljima. Navodno je poručio vlastima da je spreman i na kompromise, no zauzvrat su najavljene i nove vrlo oštre pravosudne akcije. Šef udruge ruskih industrijalaca i poduzetnika Arkadij Voljski sastao se prošlog tjedna s predsjednikom Putinom da mu prenese zabrinutost industrijalaca zbog onog što se događa, ali mu Putin nije obećao da će prekinuti istrage. Budući da birači uvijek pozdravljaju svaku akciju protiv bogataša sa sumnjivo stečenim bogatstvima, Putin očito procjenjuje da će mu afera dobro doći u predizborno vrijeme, neovisno o tome što u inozemnim poslovnim krugovima izaziva veliku zabrinutost za stabilnost ruske privrede.

Mihail Hodorhovski, čovjek protiv kojeg je Putin pokrenuo ovu akciju, danas je najbogatiji i najmoćniji ruski oligarh. Nalazi se i na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu, a ima samo 40 godina. Kao većinski vlasnik druge najveće ruske naftne kompanije svojim nezavisnim ponašanjem utječe na svjetsko naftno tržište i cijenu nafte. Da bi ostvario svoju veliku ambiciju, da 2008. naslijedi Putina na predsjedničkom položaju, u posljednje doba povećava svoj utjecaj u svijetu medija i na stranačkoj sceni. Vlasnik je nekoliko značajnih ruskih listova, među kojima je i slavna Literaturnaja gazeta, te financira stranke koje nisu u krugu prorežimske koalicije.

Mihail Hodorhovski rodio se 1963. u Moskvi u radničkoj obitelji židovskog porijekla. Završio je studij kemije te bio aktivan u organizaciji komunističke omladine Komsomolu. Bila mu je ambicija da postane direktor neke sovjetske tvornice koja će raditi za vojsku. Postao je 1987. šef Komsomola moskovske četvrti Frunze i ondje osnovao Centar za unapređenje znanstvenog i umjetničkog kreativnog rada omladine. U sklopu tog centra osnovao je prvu privatnu banku u SSSR-u – njome je financirao nabavku kompjutora koje je prodavao raznim omladinskim udrugama diljem SSSR-a. Godine 1990. taj je centar pretvorio u kompaniju, a potom i u banku Menatap, te sa samo 27 godina postao jedan od prvih velikih ruskih privatnih poduzetnika.

Potom je trgovao šećerom i žitom te špekulirao stranim valutama, ali je ulagao ponajviše u naftu. Tako je preuzeo kontrolu nad Yukosom koji s Menatapom čini jezgru njegovog poslovnog carstva. Hodorhovski je oduvijek pokazivao interes za politiku te je kratko vrijeme početkom devedesetih bio i pomoćnik ministra. Američki časopis Forbes njegovo bogatstvo procjenjuje na 7,8 milijardi dolara.

Za sebe Hodorhovski zna reći da je “ruski Rockefeller”, aludirajući na oca američke naftne industrije koji je stvorio veliku kompaniju Standard Oil i u početku bio veliki monopolist. Priznaje da je u početku bio isto tako bezobziran u poslovnima metodama, ali se potom promijenio, za što je obitelji Rockefeller trebalo tri generacije. Hodorhovski priznaje da u ruskoj privredi, kada je početkom devedesetih godina počeo divlji kapitalizam, nije bilo mnogo etike jer su poduzetnici koristili slabosti ruskog zakonodavstva. No tvrdi i da je on uvidio da postoje neki viši etički zakoni, važniji od onih ljudskih.

Hodorhovski se posljednjih godina pretvorio u velikog donatora i mecenu, i to ne samo u Rusiji, nego i u inozemstvu, pa je nedavno imao veliku donatorsku priredbu u Londonu, i to u najluksuznijem tamošnjem hotelu Dorchester. On je danas ugledna osoba u svjetskim poslovnim krugovima, pa je nadzornim odboru nekih njegovih humanitarnih organizacija sjede ugledne zapadne ličnosti, kao što su bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger ili britanski bankar Lord Rothschild. Hodorhovski je i u svjetskim razmjerima izuzetno utjecajna osoba, posebno kada je nafta u pitanju. Rusija nije članica OPEC-a, a on je jedan od vodećih ruskih protivnika dogovaranja s OPEC-om visoke cijene nafte – po njegovu mnijenju nafta mora biti dostupna kupcima u njima potrebnim količinama po prihvatljivim cijenama. Zato je u stalnim raspravama s arapskim proizvođačima nafte koji ga itekako poštuju.

Putin je do sada vodio brigu da se u njegovoj općoj političkoj strategiji štite i interesi velikih poduzetnika, za koje je govorio da su oni zamašnjaci ruske privrede. No u ruskim političkim krugovima i medijima vodila se rasprava da li je Putin stvarno uspio – uništavanjem oligarha Borisa Berezovskog i Vladimira Gusinskog – uplašiti i smiriti druge oligarhe ili je ipak i on odviše pod njihovim utjecajem, kao što je bio i njegov prethodnik Boris Jeljcin. Oni koji su upozoravali na veliki utjecaj oligarha na državnu politiku tvrdili su da to nije toliko vidljivo, kao što je bilo u Jeljcinovo doba, ali da pojedini oligarsi, među kojima se posebno spominjao Hodorhovski, imaju veliki utjecaj, u to nema nikakve sumnje.

Zapadni investitori plaše se da je Putin iz političkih razloga, kako bi prije parlamentarnih i predsjedničkih izbora stekao na populistički način simpatije glasača, krenuo u političku akciju koja bi mogla imati katastrofalne ekonomske posljedice te bi mogla destabilizirati zemlju. Time Putin pokazuje da mu je važnija vlast nego dobrobit ruske privrede, a to neće povećati povjerenje stranih investitora u rusku privredu.

Uz to, Putin je u svojoj akciji protiv Hodorhovskog počeo čeprkati po načinu kako je on stekao svoje bogatstvo, a ako on to počne raditi i s drugim oligarsima, moglo bi doći do revizije privatizacije ruske privrede, pa i do nacionalizacije privatne imovine oligarha, kao što je već došlo sa dijelom imovine Borisa Barezovskog i Vladimira Gusinskog. To na Zapadu smatraju vrlo lošim jer to znači da nema jamstava ni za zapadna ulaganja u kompanije tih oligarha.

Napokon, zapadne investitore smeta što se na udaru našao oligarh koji je posljednjih godina pokazivao najviše prozapadnih raspoloženja, bio spreman na potpunu integraciju svoje korporacije u zapadnu privredu, te predstavljao pionira u tom smislu. Smeta ih i način kako su državni organi, tajna policija FSB, krenuli u akciju protiv njega. Njegov najbliži suradnik Platon Lebedev, predsjednik korporacije Menatep Group, preko koje Hodorhovski kontrolira Yukos, uhićen je početkom srpnja zbog nekih financijskih zloupotreba iz 1994. godine, bačen u zloglasni zatvor Lefortovo, te tamo držan bez mogućnosti da kontaktira s odvjetnicima, kao da je riječ o slučaju najteže veleizdaje ili špijunaže.

Hodorhovski je za razliku od drugih oligarha, koji su svoju ogromnu imovinu najviše koristili za financiranje vlastitih užitaka, jako mnogo novaca davao u dobrotvorne svrhe, i to ne samo u Rusiji, nego i na Zapadu. On je postao sponzor različitih zapadnih kulturnih i humanitarnih akcija, čime je stekao poseban image, što su na Zapadu znali cijeniti. On je izražavao i prozapadne političke stavove, pa je – na primjer – podržavao američku akciju u Iraku, te kritizirao rusku službenu politiku protivljenja toj američkoj akciji. Proglasio je lažima tvrdnje nekih ruskih političara kako Rusija ima velike interese u Iraku koje bi mogla izgubiti padom režima Saddama Husseina.

Hodorhovski je jasno davao do znanja da je spreman na što jaču suradnju sa zapadnim tvrtkama. On je bio prvi oligarh koji je krajem devedesetih odlučio promijeniti način poslovanja svojeg poslovnog carstva, pa je uveo sistem kontrola i provjera po zapadnim uzusima, što je mnogim zapadnim tvrtkama ulilo povjerenje da posluju s njim. Zbog svoje veličine, načina operiranja, te zbog činjenice da je riječ o privatnoj, a ne državnoj tvrtci, Yukos je bio izuzetno zanimljiv već sam po sebi zapadnim partnerima. Yukos je tvrtka koja pokriva sve aspekte eksploatacije, prerade i transporta nafte i plina. Riječ je o ogromnoj tvrtci koja zapošljava preko 100.000 ljudi, a njezinim se dionicima trguje na moskovskoj burzi, ali i nekim drugim. Yukos kontrolira naftna polja, većinom u zapadnom Sibiru, koja imaju rezerve od 13.734 milijardi barela nafte, te ogromna plinska polja. Prosječna dnevna proizvodnja iznosi 1,5 milijuna barela nafte dnevno, pa tako Yukos pokriva 18 posto ruske proizvodnje. Posjeduje pet rafinerija u Rusiji i nekoliko rafinerija u baltičkim republikama, a 50 posto nafte izvozi.

Upravo je ovih dana vodeći američki poslovni magazin Fortune objavio listu od 500 najboljih svjetskih kompanija. Od tri ruske naftne kompanije na njoj, Yukos je najbolje plasiran, ispred Gazproma i Lukoil, a u kategoriji najefikasnijih kompanija prvi je na svijetu kada se mjeri odnos investicija i profita, te drugi na svijetu kada se mjeri profitni odnos. I to su bili razlozi zbog čega su zapadni investitori bili tako zainteresirani za Yukos.

Hodorhovski je s Yukosom imao velike planove. On je bio spreman zapadnim partnerima dati puni uvid u način svojeg operiranja, te iznijeti ideje o daljnjoj ekspanziji svoje firme. Znalo se da je njegov plan bio Yukos spojiti sa Sibneftom, čime bi nastala najveća ruska naftna kompanija te peta najveća svjetska naftna kompanija. Drugi je dio plana bio tu kompaniju potom spojiti s nekom velikom svjetskom kompanijom – spominjali su se Shell i Exxon – čime bi bila stvorena najveća svjetska naftna kompanija. Ta bi operacija dovela u Rusiju ogroman međunarodni kapital, ali bi Hodorhovskog stavilo na čelo kompanije s ogromnim, možda i odlučnim utjecajem na ruske prilike, a on bi postao praktički nedodirljiv.

Stoga se čuju mišljenja da Putin želi spriječiti da Hodorhovski uvede u Rusiju tako veliki strani kapital. Ne samo da takvu koncentriranu financijsku moć ruska vlada više neće moći kontrolirati, nego će kompanija kontrolirati rusku vladu. To je objašnjenje zašto je Putin ustao protiv Hodorhovskog upravo sada, dok još može.