"Htjela sam napisati priču o Francuskoj i Uskrsu, no ideja se pretvorila u priču o blagovanju i čokoladi"“Mnoge od mojih najranijih uspomena odnose se na hranu. Sjećam se pečenja palačinki s Mémée, mojom prabakom, u njezinoj kući u Vitréu, kada mi je bilo samo tri godine. Sjećam se dugih ljeta djetinjstva na otoku Noirmoutieru, ranojutarnjih obilazaka tržnica i srdela na žaru od ugljena zapaljenog na pijesku. Tako je mnogo uspomena povezano s okusima i mirisima kuhanja, tako mnogo mjesta i ljudi oživi uz neki stari recept.”

Tako govori popularna engleska spisateljica Joanne Harris (39), autorica svjetskog bestselera “Čokolada”, koja je u ponedjeljak gostovala u Zagrebu gdje je predstavila svoje tri knjige – pravu kuharicu “Francuska kuhinja” i romane “Otimači plaže” i “Kupinovo vino”, koji se oslanjaju na povijest njezine obitelji. Doputovala je s kćeri Anouchkom, a odsjela je u hotelu “Dubrovnik” gdje ju je u sobi s velikom terasom i prekrasnim pogledom na Trg bana Jelačića čekalo – kupinovo vino. Promotivnu turneju nastavila je u Rijeci, Puli i Dubrovniku, a svaka prezentacija bila je začinjena biranim poslasticama iz njezine knjige francuskih recepata.

Joanne Harris već je prije dvije godina posjetila Hrvatsku. “Zato sam ponovno došla”, kaže. Dosad je objavila osam knjiga, a po “Čokoladi” je snimljen istoimeni filmski hit u režiji Lassea Hallstroma s Juliette Binoche i Johnnyjem Deppom u naslovnim ulogama što je nominiran za pet Oscara. Knjiga je prodana u više od milijun primjeraka, što je uspjeh jednak senzaciji, a uvrštena je u uži izbor za nagradu Whitbread. Joanne Harris je radila 12 godina kao nastavnica francuskog jezika u srednjoj muškoj školi u Leedsu, a danas je profesionalna književnica koja “ljudima želi dati ono što im najviše nedostaje – sreću i ljubav”. Najviše voli svoj roman “Pet četvrtina naranče”, a od pisaca cijeni Raya Bradburryja s kojim se i dopisuje. Za nju kažu da je pametna, originalna i nekonvencionalna.

NACIONAL: U Hrvatskoj su dosad objavljene vaše dvije knjige – “Čokolada”, koja je prodana u 16 tisuća primjeraka, i “Pet četvrtina naranče”, a sada i kuharica “Francuska kuhinja”. Zašto hrana ima tako važno mjesto u vašem životu? – Hrana nema središnje mjesto samo u mojem životu nego i u životima svih ljudi. Kod mnogih obitelji hrana ima simboličko značenje i povezuje se s nostalgijom, kulturom i očuvanjem obiteljske tradicije. Dolazim iz dvije različite kulture – engleske i francuske, jer je moja majka Francuskinja, a otac Englez. Ona se morala preseliti u Englesku i napustiti cijelu svoju obitelj, a jedan od načina da održi uspomenu na njih bilo je kuhanje po tradicionalnim francuskim receptima. Sjećam se da je svaki od tih recepata evocirao uspomene na neke drage osobe ili događaje iz Francuske pa je ova knjiga svojevrsno svjedočanstvo običaja i kulture života u Francuskoj. Kuhinja je za nas bila mjesto gdje smo se svi družili i pričali priče, bila je središte kuće i socijalnog života. Vjerujem da većina ljudi tako reagira te da ih hrana podsjeća na zemlju u kojoj su se rodili i na ljude s kojima su odrasli. Te uspomene mogu se oživiti u kuhinji tri puta dnevno i onda se više ne osjećate tako udaljenim od doma.

NACIONAL: Što vas je inspiriralo da napišete “Čokoladu”, priču u kojoj ta poslastica ima poseban utjecaj na ljude? – Htjela sam napisati priču o Francuskoj i Uskrsu, no ideja se pretvorila u priču o blagovanju i čokoladi. Naime, ljudi današnjice povezuju Uskrs i čokoladu. Poznato je da ljudi otkrivaju svoj identitet kroz hranu i da prema čokoladi imaju vrlo složen odnos kakav nemaju ni s jednom drugom vrstom hrane. Ja također. Jednostavno nije moguće biti indiferentan prema čokoladi. Bez obzira na to jesu li ljubitelji te poslastice ili bježe od čokolade bojeći se da se ne bi udebljali, riječ je o jednoj od onih emocionalnih veza i odnosa koji zadiru puno dublje od obične hrane. Znamo da čokolada stvara endorfin i zato utječe na mozak te da je afrodizijak, no postoji još stvari koje se ne mogu jednostavno objasniti. I druge poslastice su možda jednako ukusne, no nemaju ono nešto što ima čokolada. Osim toga, odrasla sam u djedovoj trgovini slatkiša.

NACIONAL: U romanu opisujete čokoladu kao sredstvo koje ima čarobno svojstvo. Mislite li da hrana može transformirati ljude kao što se to dogodilo u “Čokoladi”? – Ne transformira hrana ljude u “Čokoladi”, nego drugi ljudi. Transformacija se pojavljuje na nekoliko načina i kroz hranu, ali ne zbog hrane nego zbog toga što stvara posebne odnose među ljudima. Čokolada je samo simbol transformacije, ona je metafora za ljubav, dar. Ako pogledate povijest, vidjet ćete da je u početku tretirana kao droga, religiozna, ekstatična supstanca koja je omogućavala duhovne vizije u važnim ritualima. Uz čokoladu se vežu mnoge priče iz etnologije i etnografije i zapravo sam nastojala nešto od tih zanimljivosti unijeti u moju priču. No “Čokolada” je u biti priča o čaroliji među ljudima. Ne tvrdim da će čokolada promijeniti nečiji život, ali priča daje jasnu poruku da ljudi mogu promijeniti svoje živote. Još od djetinjstva slatkiše povezujemo s ljubavlju: kad smo imali problem, mama nam je dala komadić čokolade i odmah je sve bilo bolje. Naš um to pamti i nastoji sačuvati uspomenu na rješavanje problema čokoladom. Zapravo, mi smo stalno u potrazi za nečim što će nas opet učiniti sretnim.

NACIONAL: Kako tumačite svjetski uspjeh knjige i filma “Čokolada”? – Ljudi vole priče. Mnogo modernih pisaca ima rafiniranu maštu i zanimljive ideje, ali ne govore iz srca i previše su intelektualistički orijentirani, a njihovo je pisanje hladno i bezlično. Postoje iznimke, ali ipak današnji trendovi poput onog koji diktiraju Novi puritanci u Engleskoj, protežiraju takav intelektulistički i neemocionalan stil. To je moda i ne znam koga to može dulje zanimati. Publika je zaboravila kako izgleda kada čitaš dobru priču i sada su spremni ponovno čitati iz užitka. Dobro je ako čitatelji imaju i druge motive, no ako nema zabave, mislim da čitanje nema smisla.

NACIONAL: Što se promijenilo u vašem životu nakon senzacionalnog uspjeha “Čokolade”? – Ništa posebno, osim što imam više novca i bavim se drugim poslom. Više putujem i osjećam se vrlo privilegiranom jer imam priliku vidjeti mnoga divna mjesta i upoznati sjajne ljude i još za to biti plaćena. Sada mogu udovoljiti svojim malim stvaralačkim maštarijama bez osjećaja grižnje savjesti da gubim vrijeme i da ne činim ništa korisno. Dok je to bio moj hobi, mogla sam pisati samo u slobodno vrijeme, no nastavnici nemaju puno slobodnog vremena pa su uglavnom bili zakinuti obitelj ili kućanski poslovi ili vrt. Sada je pisanje moj život i moj posao. To mi je sve još prilično novo i prilično čudno.

NACIONAL: Kao mlada djevojka htjeli ste biti rock muzičarka, zatim travarica, ali ste na kraju postali profesorica francuskog jezika u srednjoj školi u Leedsu. – Prolazila sam kroz različita razdoblja u svom životu i trebalo mi je mnogo vremena da shvatim što zapravo želim raditi. U Engleskoj je vrlo teško živjeti od pisanja knjiga. Tražila sam pravi posao pa sam se tako bavila i podučavanjem jer su to radili i moji roditelji, koji su također nastavnici. Dugo sam svirala bas gitaru, flautu i neke druge instrumente u rock grupi, ali danas više ne nastupamo u klubovima, katkad za zabavu. Što se tiče travarstva, dobila sam posao travara kad sam neslavno propala pokušavajući biti računovođa. Imam prijatelja koji vodi travarsku radnju u Middlessexu i on mi je dao posao. Bilo je zabavno, ali ne mislim da je travarstvo posao uz koji se mogu dugo vezati. No uvijek sam se željela baviti knjigama. Treba puno sreće da bi se postigao uspjeh s knjigama.

NACIONAL: Prvo ste objavili dvije horor novele, koje nisu postigle tržišni uspjeh. Kako ste počeli pisati i koje žanrove preferirate? – To nisu bile baš horor novele, ali izdavači su ih tako predstavljali. Jedna je bila o vampirima u Cambridgeu “The Evil Seed”, a druga “Sleep, Pale Sister” o Londonu 19. stoljeća. Ne mislim da odrednica horora dobro opisuje tu priču, ali mislim da je izdavač htio na korice knjige zalijepiti takvu etiketu kako bi potaknuo ljude na kupnju. No to je njegov problem, a ne moj. Ne pišem žanrovski niti sam to ikada radila. Pišem priče. Pisala sam godinama prije nego što su mi te dvije priče objavljene, još kao mala djevojčica, nadajući se da će ih netko objaviti. Na kraju sam oko 1985. skupila nekoliko novela i pokazala ih izdavaču, koji ih je objavio nekoliko godina poslije. Nakon “Čokolade” napisala sam još nekoliko stvari, no nisam ih nikome nudila jer u to vrijeme moj cilj nije bio objavljivanje knjiga nego pisanje iz zadovoljstva.

NACIONAL: Jesu li vaši roditelji utjecali na vaš profesionalni izbor? – Da, majka me odgovarala od pisanja, ali sam se unatoč tome odlučila za profesionalnu književnu karijeru. Ona ne misli da je književnost pravi posao nego da sam trebala ostati raditi kao nastavnica kao što su i oni desetljećima radili. Misli da je živjeti od pisanja vrlo budalasto i nesigurno, jer svašta može krenuti pogrešno. U biti, postavljala je smislena pitanja.

NACIONAL: Kada ste donijeli odluku da završite karijeru nastavnice i potpuno se posvetite pisanju? – To nije bila moja svjesna odluka nego su me na to natjerali moji izdavači. Nikad nisam izjavila: “Sada je gotovo, živjet ću samo od pisanja.” Bio bi to prilično radikalan korak, a ne mislim da sam ga bila spremna poduzeti. To se jednostavno dogodilo, kao što mi se i mnoge druge stvari događaju u životu. Nakon objavljivanja “Čokolade” morala sam puno putovati i predstavljati knjigu širom svijeta, a nisam smjela toliko dugo izostajati s nastave. Zato sam uzela stanku od godine dana i namjeravala sam se nakon završetka turneje vratiti na posao. No to se nikad nije dogodilo. Ponude su stizale jedna za drugom i više nisam imala izbora.

NACIONAL: Živite s mužem i 9-godišnjom kćerkom Anouchkom u kući u Yorkshireu, kako piše na vašoj web stranici, zajedno s dvije tisuće nevidljivih zečeva. Kako usklađujete obveze s obzirom na kćer i kada i gdje zapravo pišete? – Imamo veliku kuću u Huddersfieldu i kad moja kći Anouchka ode u školu, pronalazim svoj mir. Ne zatvaram se da bih radila jer volim da mi se u životu zbivaju i druge stvari osim pisanja. Sada imam više vremena za obitelj jer sam kao nastavnica odlazila u šest ujutro, a vraćala se u šest ili sedam navečer. Ostatak vremena bila sam uglavnom vrlo umorna. Iznimka su putovanja kada kći ne vidim i po nekoliko dana, no odnedavno i ona često putuje sa mnom. Moj suprug danas je moj menadžer i više se ne bavi svojim poslom trgovca nekretninama. Inače, više volim pisati ljeti nego zimi, jer me hladnoća i tmurno vrijeme ne inspiriraju.

NACIONAL: Što je najvažnije za uspjeh priče? – Nemam pojma. Ne mislim da postoji neka formula, no morate voljeti ono što činite. Mislim da su ključni iskrenost i poštenje, te zanimanje za ljude. Ne znam što bi još moglo biti važno, a ne znam ni hoće li i moja sljedeća knjiga biti uspješna.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi za budućnost? – Idem u Kongo raditi na projektu Liječnika bez granica, zatim pripremam knjigu novela, koje sam davno napisala, no zasad nemam u planu novu turneju. Također, pomažem u pisanju scenarija za film po knjizi “Otimači plaže” i nadam se da će talijanska kuća Eagle Picture ipak snimiti film po “Kupinovu vinu”.