Tadićeve kolumne su direktne i navijačke i očito je da ih piše zagriženi dinamovac, koji svojim stavovima može iznenaditi čak i jednako zaluđene navijačeObjavivši knjigu “Sto godina filma i nogometa” zagrebački režiser i izvanredni profesor na Akademiji dramskih umjetnosti Zoran Tadić otkrio je javnosti još jednu svoju veliku strast – nogomet. Riječ je o knjizi Tadićevih kolumni koje je objavljivao od kraja 60-ih pa sve do 1995. Prvi dio posvećen je nogometu i Dinamu, strastima koje još uvijek zaokupljaju interes ovog uvaženog režisera. U nastavku Tadić opisuje svoj odnos prema drugim hrvatskim redateljima i njihovim filmovima, a u tom odnosu ima svega osim pohvala: s iznimkom Kreše Golika, Branka Bauera i još nekolicine, svi ostali prikazani su kao neznalice i intriganti. Reklo bi se, Tadićevi novinski tekstovi mračniji su čak i od većine njegovih filmova.

'I mi smo, 50-ih i 60-ih, bili fanatični navijači, ali za razliku od većine današnjih nas je zanimao prvenstveno nogomet, dok ove današnje interesira kako se potući ili barem isprovocirati suprotnu stranu'Zoran Tadić rođen je u Livnu a u Zagrebu živi od druge godine života. Odrastao je u Tuškanovoj ulici a stotinjak metara od obiteljskog stana nalazilo se prije nekoliko godina zatvoreno kino “Mosor” u Zvonimirovoj u koje je u mladosti svakodnevno odlazio. Samo nekoliko tramvajskih stanica prema istoku nalazi se Dinamov stadion, po svemu sudeći kultno mjesto njegove mladosti. Tadićeve kolumne su direktne i navijačke i očito je da ih piše zagriženi dinamovac, koji svojim stavovima može iznenaditi čak i jednako zaluđene navijače, ponajprije onim kako je Rudolf Belin najveći nogometaš u Dinamovoj povijesti. Danas Zoran Tadić ostavlja dojam rezigniranog nostalgičara. Uostalom, obje njegove strasti – Dinamo i film – okupljaju maksimalno dvije tisuće gledalaca.

NACIONAL: Što vam znači nogomet? – Nogomet je odigrao popriličnu ulogu u mom formiranju, ali filmski utjecaj ipak je bio veličanstven. Na kraju sam postao režiser i živim od filma, ali uvijek ću vjerovati kako je i nogomet u velikoj mjeri utjecao na formiranje moje ličnosti, fino je nijansirajući. Volim sport, a nogomet ima puno zajedničkog s filmom. Film i utakmica imaju zajedničku ili vrlo sličnu radnju, na početku ne postoji ništa, onda se stvari razvijaju i na kraju dobivate konačni rezultat. Uz to oba ova događaja traju točno određeno vrijeme i u sebi sadrže dramu. U neku ruku oni korespondiraju s Aristotelovom tezom o početku, sredini i kraju svakog događaja.

NACIONAL: Vaš odnos prema nogometu sličan je stajalištu Woodyja Allena koji je jednom izjavio kako radije gleda baseball utakmicu nego s intelektualcima raspravlja o tome što je Kierkegaard želio reći? – Sport prate razne predrasude, od elitističkih omalovažavanja do poistovjećivanja s nasiljem. U doba moje mladosti sport je sadržavao finoću pa i gospodstvo, recimo Dinamo je uvijek bio jedan gospodski klub čak i kad je gubio. Kad s današnjim životnim iskustvom pogledam iza sebe, mogu podržati mišljenje da je život bez sporta krnji život. Ne znam ni jednog velikog režisera koga ne zanima sport.

NACIONAL: Pamtite li prvu utakmicu kojoj ste prisustvovali? – Za mene, kao klinca koji je odrastao u Zagrebu, navijanje za Dinamo bilo je prirodan izbor. Prvi put na stadion me odveo bratić negdje 1948 godine. Na današnjem Zagrebovu stadionu u Kranjčevićevoj prijateljsku utakmicu igrali su Dinamo i Lokomotiva koja je u to vrijeme imala prilično solidnu ekipu. Za Dinamo su nastupali sve sami odlični igrači, na golu je bio Arneri, a sjećam se Mare Wolfla, Željka Čajkovskog i braće Horvat. Na moju žalost, završilo je nula-nula, ali to me nije spriječilo da postanem redoviti posjetitelj. Isprva sam išao sa stricem i bratićem, no ubrzo sam se počeo švercati na stadion. Tada su djeca u pratnji starijih ulazila besplatno na Dinamov stadion i ja bih ispred ulaza prišao nepoznatim ljudima i onako naivno pitao: “Striček, hoćete me uvesti?” Ljudi bi me primili za ruku i tako sam ulazio na svoje prve utakmice. Godinama sam odlazio na istočnu tribinu, a kad sam malo ostario, poput mnogih drugih preselio sam se na zapad.

NACIONAL: Jeste li prisustvovali sezoni 1958. kad je Dinamo osvojio svoje posljednje prvenstvo, sve do dolaska Miroslava Blaževića 24 godine poslije? – Naravno, godinama nisam propuštao utakmice, tako da uz lijepe maksimirske večeri pamtim i one ružnije. Recimo, bio sam i 1951. na onoj famoznoj utakmici kad je porazom od Zvezde Dinamo izgubio naslov, iako smo tri kola prije kraja imali pet bodova prednosti. U zadnjem kolu Dinamo i Beograd su odigrali neriješeno, a Zvezdi je protiv Partizana trebala pobjeda od dva gola i naravno da su dobili upravo sa 2:0. Dinamo je često bio žrtva raznih neregularnosti, uostalom, to je klub koji je najviše puta bio drugi u jugoslavenskoj ligi. Stvarno su nas puno puta potkradali, ponekad i potpuno očito, ali na kraju smo te osamdeseti druge ipak sve to naplatili i osvojili prvenstvo.

NACIONAL: Jeste li imali problema kad ste u Hrvatskom tjedniku 1971. napisali da Dinamo zbog tih krađa treba istupiti iz jugolige? – Nije to bilo ništa strašno, samo jedna rečenica koju su poslije gledali s povećalom kao i sve novinske napise tog vremena. Koliko se sjećam, bio sam ljut i napisao rečenicu ”što uopće tražimo u prvoj jugoslavenskoj ligi”, ali ne na način da istupimo iz nje. Iritiralo me neprestano ponavljanje, utakmice su bile fer i sportske, ali uvijek su pobjeđivali Dinamovi konkurenti.

NACIONAL: Otkud tolika opčinjenost Rudijem Belinom? – Belin je dio moje mladosti i za mene ostaje najbolji Dinamov igrač svih vremena. On je imao igračko dostojanstvo, briljantan pregled igre i vrhunsku tehniku. Svaki njegov slobodni udarac bio je više nego pola gola, no posebno me fascinirao mir kojim je djelovao i na momčad i na publiku. Rudi Belin bio je najveći gospodin tadašnjeg gospodskog Dinama i ja to ne mogu zaboraviti.

NACIONAL: Kako doživljavate provale nasilja hrvatskih navijača? – Nije mi drago gledati te scene. Da se razumijemo, i mi smo bili fanatični navijači koji su shvaćali da nogomet nije samo nogomet. Ali za razliku od većine današnjih navijača, nas je zanimao prvenstveno nogomet, dok ove današnje interesira kako se potući ili barem isprovocirati suprotnu stranu. I danas volim otići u Maksimir sa sinom, ali upravo zbog tih nasilnika već nekoliko godina nismo gledali derbije između Dinama i Hajduka. Na njima uvijek izbiju masovne tučnjave, a ja svog 15-godišnjeg Tadiju, iako više nije bespomoćno dijete, ne želim dovesti u opasnost da ga napadne neki huligan. Zato radije odlazimo na manje utakmice, premda one nemaju onu draž neizvjesnosti konačnog rezultata. Nije ista stvar gledati neku europsku utakmicu ili na zapadu očekivati susret protiv TŠK-a za koji svi znaju da će Dinamo pobijediti.

NACIONAL: Kako ste kao dinamovac doživjeli Tuđmanovu odluku o preimenovanju u Croatiju? – Bez obzira na njegove razloge, nikada je nisam prihvatio. Vrlo se brzo vidjelo da je to bila pogrešna odluka. Jedan “kroacijaš” pokušao me uvjeriti kako je Dinamo uvijek bilo konspirativno ime za Građanski, na što sam mu rekao da ne bih volio da sada Croatia postane konspirativno ime za Dinamo. Nakon toga diskusija je bila završena.

NACIONAL: U svojim kolumnama početkom 70-ih hrvatski ste film obasipali gomilom kritika. Mislite li i danas jednako? – Ova knjiga govori o hrvatskom filmu, ali i o meni i pokazuje koliko mladi ljudi mogu biti gnjevni. U trenutku pisanja tih kolumni imao sam tridesetak godina i normalno da danas neke stvari gledam malo realnije. Da se razumijemo, hrvatski film se u protekla tri desetljeća nije previše promijenio, samo sam ja danas čovjek s nešto više razumijevanja za njegove mane.

NACIONAL: Znači da više ne mislite kao što ste napisali 1975. u jednoj od svojih kolumni da su “hrvatski režiseri u većini ziheraši, neznalice, simpatični glupani, onanisti i pederi”? – He, he, teške konstatacije, no možda sam ipak pogodio poneku od spomenutih kategorija, iako riječ nerijetko povuče čovjeka. Činjenica je da se kod nas misli da, kad radite na filmu, morate poznavati svoj posao, osim ako ste režiser. Snimatelj će zbog svog ugleda pokušati snimiti što kvalitetnije kadrove, tonci se trude da zvuk bude odličan, glumci maksimalno odgovorno odigraju uloge, a svoj posao do kraja odrađuju montažeri, asistenti i svi drugi sudionici projekta, osim režisera. Kod nas samo režiseri misle da ne trebaju znati skoro ništa, osim popiti nekoliko gutljaja kave i potom reći “snimaj”. A režiser je bitna osoba u filmu, no u Hrvatskoj se misli kako oni ništa ne moraju znati. Čini mi se da velik broj naših režisera svoj autoritet ne gradi na profesionalnoj kompetentnosti, nego na činjenici da imaju funkciju koja je glavna u nekom projektu.

NACIONAL: Koji su vaši omiljeni hrvatski režiseri i filmovi? – Ima ih više. Jako volim pogledati “Koncert” od Branka Belana, a mislim da su izuzetne stvari snimili Krešo Golik, Ante Babaja, Zvonimir Berković, Krsto Papić i Branko Bauer.

NACIONAL: Vaši favoriti očito nisu pripadnici generacije koja se afirmirala u zadnjih deset godina? – To nije specifikum samo hrvatske kinematografije. Najbolji svjetski filmovi koji su proslavili ovu moju profesiju snimljeni su između 1930. i 1970. Iako mi tradicionalno kasnimo za svjetskim dostignućima, još 30-ih godina prošlog stoljeća hrvatska kinematografija proizvela je nekoliko briljantnih dokumentaraca.

NACIONAL: Poznati ste po tome što su vaša dva najbolje ocijenjena filma snimljena u crno-bijeloj tehnici? – Odgojen sam na crno-bijelim filmovima koje sam jako volio u razdoblju mog života kad sam formirao vlastiti filmski ukus. Kad sam počinjao režirati, trebali ste imati specijalne razloge da bi vam dopustili snimanje filma u boji, za razliku od današnjeg vremena kad morate imati specijalne razloge da biste snimali u crno-bijeloj tehnici. “Ritam zločina” je imao u sebi nekakvu nostalgičnost za bivšim vremenima, dok je za “Treću ženu” logično da nije u boji jer se radi o svojevrsnom remakeu Reedova “Trećeg čovjeka”.

NACIONAL: Vi i ostavljate dojam nostalgične osobe? – Kada imate 60 godina, normalno je da ste pomalo nostalgični za radoznalošću koja prati mladost. Recimo, u mladosti sam išao u kino triput dnevno, a sada odem tri puta u tjednu. Osim toga, moja je generacija imala sreću jer smo odrastali u doista relevantnom razdoblju svjetskog filma. Tadašnji repertoar nije bio unificiran poput današnjeg kada u ovih nekoliko preostalih kina možete gotovo isključivo gledati visokobudžetne američke filmove. Mi smo istovremeno gledali filmove najvećih svjetskih režisera koji su još bili živi, Alfreda Hitchcocka, Howarda Hawksa, Johna Forda ili Fritza Langa, a paralelno s njima u Kinoteci smo mogli vidjeti i kompletnu klasiku, ali i Antonionija, Bergmana ili najnoviju modernu češku, mađarsku i poljsku produkciju. Usporedite to s ovih preživjelih 5-6 zagrebačkih kina i onim što se u njima daje, pa ako ste filmoljubac kakav sam ja, sigurno morate biti nostalgični.

NACIONAL: Nostalgičnom redatelju dobro je došao i nostalgični glumac poput Ivice Vidovića koji je glumio u vašim najpoznatijim filmovima? – Zasigurno nije slučajno da je on glumio u puno mojih filmova, iako je glavni razlog taj što je Ivica Vidović sjajan glumac. Kao režiser ponekad nisam bio siguran zašto određenom glumcu dajem neku ulogu, jer taj naš međuodnos vjerojatno sadržava i dosta iracionalnog. Jako sam cijenio Fabijana Šovagovića, on je za mene na prvom mjestu kad se radi o hrvatskim glumcima. Šova je bio čudo od glumca. Kad malo porazmislim, nikada nisam radio sa slabim glumcima, ali Šovagović i Vidović te Božidarka Frajt najbolji su s kojima sam snimao filmove. Oni nisu samo dobri glumci nego donose i osobnost kakva se rijetko viđa.

NACIONAL: Fritz Lang jednom je prilikom rekao kako se ne smatra umjetnikom nego isključivo režiserom koji je snimio puno filmova. Kako vi doživljavate sebe na profesionalnom planu? – Langa obožavam i potpisujem sve što je rekao. Ta izjava potječe s otvaranja retrospektive njegovih radova u Francuskoj kinoteci i nakon brojnih pozdravnih govora na pozornicu je stupio Lang i rekao: “Sve ovo čini mi se poput dizanja spomenika čovjeku koji, na žalost, još nije umro.” Kod Fritza Langa posebno cijenim njegovo dostojanstveno shvaćanje filmske režije, kada objašnjava: “Ja sam režiser i ništa više, ali i ništa manje.” Kod nas se uz film obično naglašava i termin umjetnost, premda je umjetnost samo riječ i ništa drugo.

NACIONAL: Kako ste se uopće zainteresirali za film? – Maloprije sam rekao da se sjećam prve utakmice na kojoj sam bio, ali vidite, ne pamtim svoj prvi odlazak u kino. Mojoj generaciji film je bio dio svakodnevnice, možda i zato što nam nije preostalo puno drugih stvari. U mojem susjedstvu nalazi se kino “Mosor” i bilo je normalno da smo gledali svaki novi film koji se prikazivao, a one važnije i nekoliko puta. Redovito smo se švercali, što je ponekad završilo i primljenom ćuškom koju bi nam udijelio kartodrapec. Ali bio je to sjajan period za filmofile jer su se nešto prije razišli Tito i Staljin. Došlo je do približavanja s Amerikom, odakle su počeli stizati svi filmovi koji se nisu vrtjeli od uspostave NDH, a poslije i partizanske vlasti. Bila je to hrpa odličnih vesterna zbog koje nismo izlazili iz kina. Nekakva racionalizacija u odnosu prema filmu stigla je nakon dosta godina, tamo negdje u vrijeme studija.

NACIONAL: Koje su razlike između današnjih i filmova iz vaše mladosti? – Ja današnji film jednostavno ne volim, pogotovo tu relativizaciju znanja. Da se razumijemo, ne sjećam se da sam posljednjih godina vidio loš film, jer svi su odlično snimljeni i režirani, a i glumci dobro odrađuju svoj dio posla. Ali tim filmovima nedostaje ona vrsta osobnosti koju su filmovima davali nekadašnji vrhunski režiseri.

NACIONAL: Može se pretpostaviti da niste obožavatelj trenda izgradnje multipleks kino dvorana? – To što se radi katastrofa je i zločin. Ne kažem da ne treba graditi i multipleks, ali kako je moguće da je Zagreb imao više kina u vrijeme dok je u njemu živjelo 400.000 stanovnika nego danas? Nije istina ni kako u cijelom svijetu propadaju kinodvorane, baš suprotno, one su sve punije, i to od Amerike do Albanije. Jedan od dokaza naše provincijalnosti je podatak da u Zagrebu imate tih pet kina i sva se nalaze na potezu od Importanne Gallerije do Frankopanske, unutar nekoliko stotina metara. Kakav je to argument da neki film nije uspio jer ga je u Zagrebu gledalo samo 1200 gledatelja?! Zar u gradu od milijun ljudi nema 5 tisuća tipova koji će zabunom ući u kino, pa onda pričati znancima “to je glupo i kretenski, ni slučajno ne idite gledati”. Ali ako nema pet tisuća luđaka koji će ući u kino, to znači da ne valja grad, a ne film.

NACIONAL: Dosta glumaca i pisaca posljednjih je godina tvrdilo kako je nekadašnji režim onemogućavao njihov profesionalni napredak. Osjećate li i vi da vas je socijalizam uskratio u režiserskoj karijeri? – Ako nešto ne volim, onda je to kuknjava nad vlastitom sudbinom. Da se razumijemo, bilo je problema, ali uvijek sam se plašio da svojim radovima ne naštetim drugima. Branko Ivanda i ja 1971. smo snimali film o tadašnjem studentskom pokretu i događanjima na sveučilištu. Kada je studentski bunt ugušen, policija je zaplijenila naš film i prvo što mi je palo na pamet bilo je da bi ga mogli iskoristiti kao dokazni materijal protiv studenata. Prije nekoliko godina Branko me pozvao da povodom 30. obljetnice Hrvatskog proljeća dovršimo taj film, ali nisam mogao jer su sjećanja na tadašnje događaje i dalje užasno mučna. Unatoč tome ne volim gledati kako je današnja Hrvatska prepuna onih koji misle da su ih sputavali u karijerama. Meni je to dosadno jer ne volim biti zajedno s bjesomučnom gomilom.

Najbolje utakmice
NACIONAL: Koje su najbolje utakmice na kojima ste bili?
- Veličanstvena je bila pobjeda nad Eintrachtom iz Frankfurta 4:0 kada je u sezoni 1967. Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova. Čudesna je bila čitava proljetna polusezona 1982. kad smo poslije 24 godine postali prvaci, a pamtim i veliku pobjedu nad tadašnjim prvakom Mađarske Ferencvarosem od 4:0. Ali sjećam se kako sam 1955. na sjeveru proživljavao poraz od Hajduka sa 6:0, kad je Bernard Vukas odigrao fenomenalnu utakmicu.
NACIONAL: S kime ste išli na utakmice?
- Te 1982. postojala je cijela škvadra, ajde recimo intelektualaca, koja je išla na utakmice, Ante Peterlić, Božo Senker, Mirko Tomasović, Želimir Mesarić, Ivica Vončina, Vlatko Duić, Žarko Potočnjak, Zlatko Vitez. Kažem vam, režiseri koji ne vole nogomet čudna su čeljad.
Zoran Tadić
Rođen u Livnu 1941., od 1943. živi u Zagrebu
Od 1961. radi na filmu, a 1968. snimio svoj prvi kratkometražni rad “Hitch… Hitch… Hitchcock!”. Režirao šezdesetak dokumentarnih i kratkometražnih filmova te sedam igranih: “Ritam zločina”, “Treći ključ”, “San o ruži”, “Osuđeni”, “Čovjek koji je volio sprovode”, “Orao” i “Treća žena”.
U izdanju Hrvatskog slova objavio je knjigu kolumni “Sto godina filma i nogometa”.