Kuća za rezidenciju veleposlanstva RH u Berlinu, Zehlendorf, izgrađena 1899., kupljena je 1998. godineKad su na Dan državnosti svečanim prijemima otvorene novouređene rezidencije hrvatskih veleposlanstava u Berlinu i Londonu, bila su to još dva važna središta u kojima je Hrvatska riješila pitanje svog javnog, reprezentativnog prostora. Od postanka, Hrvatska je kupnjom, donacijama ili sukcesijom stekla u inozemstvu 30-ak diplomatskih objekata. Kad bude provedena sukcesija 123 diplomatska objekta sa sukcesijskog popisa, Hrvatskoj bi moglo pripasti još njih 40-ak.

Naravno, Hrvatska ne može čekati okončanje kompliciranog i dugog procesa, pa je Bruxelles sljedeći grad u kojem će kupiti ili sama izgraditi objekt za svoje diplomatske potrebe, upravo zbog očekivanog ulaska Hrvatske u EU, doznajemo od tajnice Ministarstva vanjskih poslova Tatjane Kralj-Draganić. Bila bi to zgrada za 80 do 100 ljudi, i objedinjavala bi sve funkcije: veleposlanstvo, konzularni dio i stalnu misiju pri EU.

Naime, hrvatska Vlada odlučila je 1998. da veleposlanička i konzularna predstavništva koja su u najmu polako zamjenjuje zgradama u vlasništvu, doznajemo od Tatjane Kralj-Draganić. “Odlučeno je da za svaku destinaciju treba ići u kupnju, s tim da cijena otplate kredita bude jednaka najmu i da, naravno, postoje određeni prioriteti. Tako je, primjerice, kuća u Londonu plaćena 2 milijuna i 800.000 funti, mjesečna rata kredita je 13.000 funti, koliko bi stajao i najam. Napomenimo da londonska banka nije tražila jamstvo države, nego će MVP otplaćivati kredit iz vlastitih prihoda”, kaže Tatjana Kralj-Draganić o kupnji zgrade rezidencije hrvatskog veleposlanstva u Londonu.

Zgrada je u Hampsteadu, poznatoj londonskoj četvrti u početku izgrađenoj kao niz ljetnikovaca, u kojoj su živjeli umjetnici intelektualci. Slikar John Constable, književnici John Keats, Byron, Rabindranah Tagore, George Orwell i, u egzilu, psihijatar Sigmund Freud, a i mnogi drugi uživali su u kombinaciji njegovanih vrtova i travnjaka i šumskih površina, a odsad će tu boraviti i hrvatski veleposlanici u zgradi koju je izabralo Ministarstvo vanjskih poslova ocijenivši da je vrlo “primjerena javnoj, reprezentativnoj funkciji rezidencije”.

Zgrada je izgrađena 1959., projektirao ju je arhitekt Hal Higgins, a arhitektonski časopisi opisali su je tada kao jednu od najznačajnijih modernih zgrada u Londonu. Izgrađena je u kombinaciji tradicionalnog engleskog materijala, cigle i stakla; s ulice ima minimalne otvore, ali se oni šire prema vrtu i šumi Hampstead Heath. Kuću je 1996. obnovio i osuvremenio norveški arhitekt Gunnar Orefelt.

Kako doznajemo od Ivice Maričića, arhitekta, voditelja Odjela za investicije koji se brine za hrvatske diplomatske objekte u inozemstvu, ideja je bila slijediti arhitekturu zgrade koja je tako opremljena modernim namještajem, a neki komadi imaju potpis znanih arhitekata moderne. Tu su, primjerice, naslonjači Miesa van der Rohea i chaise longue Le Corbusiera, a cjelokupno uređenje stajalo je 350.000 kuna, doznajemo od Maričića. Umjetnine za opremanje posuđene su od hrvatskih umjetnika Vaska Lipovca i Petra Barišića, a iz Muzeja suvremene umjetnosti i Gliptoteke slike Dalibora Jelavića, Duje Jurića, Nikole Koydla, Igora Rončevića, Zlatana Vrkljana i Mladena Galića te skulpture Branka Vlahovića, što je umjetnički postav koji će se uvijek popunjavati novim imenima.

Kuća za rezidenciju veleposlanstva RH u Berlinu, Zehlendorf, izgrađena 1899., kupljena je 1998. godine. Zbog arhitektonske vrijednosti pod zaštitom je njemačkih vlasti. Osim što joj je trebalo, doznajemo od Maričića, temeljito građevinsko preuređenje jer je prokišnjavala, a pročelje bilo sasvim ruinirano, i njeno unutrašnje uređenje bilo je sasvim neprimjereno: bivši vlasnik, ljubitelj kineske kulture, napunio ju je bezbrojnim kineskim predmetima, od kojih su neki vrlo vrijedni i mi smo ih, kaže Maričić, s mjerom uklopili u novo uređenje. Unutrašnjim uređenjem nastojali smo biti dosljedni zadanom prostoru, pa su tu novokupljena jozefinska komoda s kraja 18. stoljeća, barokno ogledalo iz 18. stoljeća, jozefinska pozlaćena garnitura s pripadajućom komodom i ogledalom… a uređenje kuće s namještajem i vrta stajalo je 140.000 eura.

U Ministarstvu vanjskih poslova vodi se evidencija zgrada i stanova u hrvatskom vlasništvu prema godinama kupnje. Iz nje se vidi što je kupljeno, za koliko novca i iz kojih izvora. Također je vidljivo da su prve hrvatske diplomatske zgrade konzularna predstavništva u Stuttgartu (2.100.000 DEM), Melbourneu (2.400.000 DEM) i Sydneyju (475.000 AUD), kupljena donacijama hrvatske dijaspore. Sljedeće godine kupljene su zgrade veleposlanstva RH u Budimpešti (810.000 USD), koja se namjerava urediti u rezidenciju, te zgrada Stalne misije RH pri UN-u u Ženevi. Tu je odluku, kao i uvijek za takve objekte, donijela hrvatska Vlada. Od 1993. do 1995. kupljene su novcem dotacija za veleposlanstvo u Ottavi dvije zgrade, adaptirane su, ali zbog nedostatka novca prodane. Zgrada veleposlanstva RH u Washingtonu kupljena je tijekom 1993.-94. Godine 1994. kupljena je za 9.600.000 kuna zgrada veleposlanstva u Bernu; trenutačno se adaptira, a u rujnu ove godine u službenu će se rezidenciju useliti veleposlanstvo RH u Švicarskoj.

Iste godine kupljena je u Washingtonu zgrada rezidencije (1.370.000 kuna) kreditom inozemne banke na 20 godina, a donacijama je, za 957.000 kuna, u Perthu kupljen stan u zgradi namijenjen generalnom konzulatu. Godine 1995. u Rimu su kupljene zgrada veleposlanstva i rezidencija za 18.540.000 kuna. U Bratislavi je iste godine za veleposlanstvo i rezidenciju kupljena zgrada za 2.650.000 kuna, a nakon tri godine uređena je za 13.500.000 kuna. U Bruxellesu je 1994. kupljena zgrada za 3.970.000 kuna.

Iste godine zgrada veleposlanstva u Londonu kupljena je za 780.000 GBP, a uređenje je stajalo 254.000 GBP. U Pragu je 1995. zgrada veleposlanstva kupljena za 7.087.000 kuna, a uređenje je stajalo 1.762.000 kuna. Tada je kupljena i zgrada veleposlanstva u Ateni za 5.580.000 kuna, generalnog konzulata RH u Munchenu (2.581.000 DEM), od toga je Ministarstvo platilo 1.900.000 DEM, a razlika je plaćena donacijama. Iduće godine za stalnu misiju UN-a u New Yorku kupljen je stan u vrijednosti 13.914.000 kuna, u Beogradu za 900.000 kuna, a uređenje je stajalo 3.360.000 kuna. U Madridu je za veleposlanstvo kupljen stan za 10 milijuna kuna, a uređenje je stajalo 1.300.000 kuna. U Lisabonu je 1997. zgrada veleposlanstva i rezidencije kupljena za 2.750.000 kuna, u Mostaru je cijena zgrade generalnog konzulata bila 250.000 DEM, a uređenje još 654.000 kuna.

Sljedeće godine kupljena je u Berlinu rezidencija u Zehlendorfu za 5.940.000 DEM te novo veleposlanstvo RH u Budimpešti zajedno s rezidencijom za 1.230.000 kuna, a adaptacija je stajala 4 i pol milijuna DEM. Sljedeće godine kupljena je zgrada i za veleposlanstvo Republike Hrvatske u Berlinu za 6.735.000, a za uređenje je utrošeno još milijun DEM. Zgrada veleposlanstva i rezidencija Republike Hrvatske u Tokiju stajale su 20.657.000 kuna.

Zgrada u Parizu dobivena je sukcesijom 2002. Smještena je u otmjenom 16. arondismanu i još uvijek je koristi srpsko veleposlanstvo. Međutim u rujnu, kako doznajemo od Ivice Maričića, zgrada od sedam etaža počet će se adaptirati, što će stajati 2,5 milijuna eura i dijelom će se platiti od najma koji se sada za nju dobiva. Adaptacija bi trebala trajati 11 mjeseci, a izvodit će je francuski projektni biro Jacotey-Vojatzis. Novim uređenjem postavit će se na cijelom pročelju metalne lamele, kako bi se prikrilo da je zgrada izvorno rađena za stanove, i kako bi joj se dao izgled poslovne zgrade. Kako zgrada ima 1700 četvornih metara, u njoj će uz veleposlanstvo biti i konzularni odjel, stalno predstavništvo RH pri Unescou, buduća misija pri OECD-u, te stambeni dio za djelatnike.

Trenutačno su 123 zgrade predmet rasprave o sukcesiji, i gotovo sve ih koristi Srbija. No, kako kaže Maričić, taj broj nije definitivan, jer srpskoj strani odgovara da je tih objekata što manje. “Sve što nije predmet sukcesije ostaje njima”, kaže Maričić, “no mi ćemo tražiti da novi podaci o vrijednim stanovima u Rimu, Londonu, Beču i drugdje uđu u masu sukcesije, kako bi ih i Hrvatska imala mogućnost dobiti. Pitanje je i što će biti s paviljonom bivše Jugoslavije venecijanskog bijenala – on bi svakako trebao biti predmet sukcesije, pitanje je samo da li umjetničke ili diplomatske. Sukcesijom bi Hrvatskoj pripalo oko 40 objekata, dogovor je između pet država sukcesora da se u javnost ne izlazi s konkretnim očekivanjima, odnosno točnim lokacijama. Prioritet imaju objekti u zemljama u kojima su najamnine jako visoke, recimo skandinavskim, zatim gdje ima hrvatskog iseljeništva, i zemlje u kojima Hrvatska nema svog vlasništva. Koliko pregovori mogu trajati teško je reći, sukcesije su vrlo komplicirani procesi, jer nema elemenata prisile”, završava Maričić.

Inače, sukcesijom je Ministarstvo vanjskih poslova ovih dana dobilo 33 umjetnička djela iz jugoslavenskih diplomatskih objekata u Parizu, Londonu i Washingtonu, doznajemo od Maričića. Među njima, primjerice, i tri slike Milivoja Uzelca: poznatu ”Ženu sa šeširom”, te “Čovjeka s konjem” i “Cvijeće”. Tu su i skulptura u bronci “Dječak” Vojina Bakića iz 1946., te djela Jerolima Mišea, Frana Šimunovića, Alberta Kinerta i drugih. U rujnu, nakon restauracije, bit će priređena izložba, kako bi ih prvi put mogli vidjeti i hrvatski stručnjaci.

”Žao mi je što u opremanju objekata umjetničkim djelima i više ne koristimo mlade umjetnike. Interijeri su nam zadani stilom i dekorima”, kaže Nataša Degiuli-Kos, povjesničarka umjetnosti u Ministarstvu vanjskih poslova zadužena za opremanje veleposlanstava umjetninama, “pa nastojimo da budu stilski uravnoteženi. Ne možemo otkupljivati stare majstore ili velika imena moderne jer za to nemamo novca, idemo na kvalitetne živuće umjetnike, a mnogi od njih donirali su umjetnine”, kaže Nataša Degiuli-Kos, navodeći kako su u prvom valu stvaranja konzularne mreže, početkom 90-ih, opremali veleposlanstva isključivo donacijama. Među umjetnicima su bili Ljubo Ivančić, Zlatko Keser, Đuro Seder, Petar Barišić, Bane Milenković i drugi.

“Uglavnom, sustavnog otkupa nije bilo, niti postoje sredstva posebno izdvojena za nabavu umjetnina. Sada idemo na to da izgled veleposlanstva osmislimo od samog početka, da nam u skladu s tim muzeji i galerije iz cijele Hrvatske posude umjetnine, da ono što je inače skriveno u depoima bude izloženo i reprezentira Hrvatsku. Bilo bi dobro da možemo sustavno otkupljivati mlade autore, ali za to nema novca”, kaže Nataša Degiuli-Kos.

Popisu umjetnina koje se nalaze u našim diplomatskim predstavništvima zadnjih je mjeseci dodan popis, s opisom i cijenom, manje ili više skupocjenih tepiha. “Mogli bismo reći da su naši tepisi prosjek dobrih perzijskih tepiha”, kaže Maričić. “Ministarstvo ima 470 perzijskih tepiha, podjednake kvalitete i različite provenijencije, iz Irana, Kazahstana, Uzbekistana, Kirgistana, Pakistana, Indije, Kine…” Što se tiče vrijednog stilskog namještaja i predmeta umjetničkog obrta, precizna evidencija zasad postoji samo za rezidenciju veleposlanstva u Berlinu; za ostale će se izrađivati sljedećih mjeseci.