Objavljeno u Nacionalu br. 402, 2003-07-29

Autor: Nenad Polimac

ČEDO KOLAR, JEDAN OD VODEĆIH EUROPSKIH PRODUCENATA

U Maroku počinjem snimati novi film Danisa Tanovića

Čedomir Kolar, poznati europski filmski producent, koji se proslavio produkcijom hita 'Prije kiše' Milča Mančevskog i oscarovca 'Ničija zemlja' Danisa Tanović, bio je ove godine član žirija 50. Pule, a nekoć jedan od organizatora festivala: za Nacional komentira na koji način pulsku Arenu napraviti središtem filmske elite u ljetnim mjesecima

Kolar je 90-ih postao zapaženo producentsko ime na europskoj sceniKolar je 90-ih postao zapaženo producentsko ime na europskoj sceniNakon više od dva desetljeća Čedomir Kolar, poznati europski filmski producent, sin poznatog novinara Vladimira Kolara, ponovno se zatekao u Puli, na festivalu u čijoj je organizaciji sudjelovao u razdoblju dok su arenu punili filmovi iz bivše Jugoslavije. Sada je, međutim, bio u puno povlaštenijoj funkciji, kao član službenog žirija, koji je ocjenjivao nove hrvatske filmove. Kolar je 90-ih postao zapaženo producentsko ime na europskoj sceni: njegov prvi uspjeh je mozaična drama “Prije kiše” Milča Mančevskog, koja je dobila nagradu za najbolji debitantski film na venecijanskom festivalu i nominaciju za Oscara, a reputaciju specijalista za otkrivanje novih talenata iz malih kinematografija potvrdio je “Ničijom zemljom” Danisa Tanovića, prošlogodišnjim dobitnikom Oscara i Zlatnog globusa.

NACIONAL: Upravo ste pred snimanjem novog filma s Danisom Tanovićem. – Počinjemo na jesen u Maroku, po njegovu originalnom scenariju. U pitanju je žanrovski film, ljubavno-špijunska priča, Bliski istok, CIA i slično. Naslov “Ship High in Transit” je metaforičan. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća prirodno gnojivo prevozili su s kraja na kraj Amerike kroz Panamski kanal. Bacali bi ga na dno broda, ono bi fermentiralo, a kad bi došli s plinskom lampom provjeriti kakva je situacija, sve bi eksplodiralo. Zato su odlučili da ga podignu na viši plato kako bi zrak bolje cirkulirao, i otad se ta vrsta brodova i ta vrsta transporta zove Ship High in Transit. Skraćenica je SHIT. Je li i to metaforično, to je već druga stvar. Danis je završio prvu verziju scenarija, no sa svim financijerima uspjeli smo dobiti klauzulu ugovora po kojoj on ima pravo na prvu i drugu reviziju teksta, da ne ide u tzv. “development hell”, u tko zna koliko verzija istog teksta, što je tipično kad se radi sa Anglosaksoncima. Nakon toga imamo dogovor s Mirageom, kompanijom Anthonyja Minghelle i Sydneyja Pollacka, da Danis režira ekranizaciju autobiografskog romana Scotta Andersona “Triage”, fotografa s ratišta u Kurdistanu, Bosni i drugdje To je zanimljiva priča o problemu moralnog izbora.

NACIONAL: Tko producira prvi film? – Danisova i moja nova tvrtka ASAP Films, što je skraćenica od “as soon as possible”. Mi smo nosioci projekta, a najvjerojatnije će to biti francusko-talijansko-britanska koprodukcija. Želimo raditi s ljudima koji su bili benevolentni prema nama na “Ničijoj zemlji”. Mislim da je fair vratiti nešto tim ljudima koji su nam pomogli kad je trebalo. Tekst je na engleskom, no posve sam siguran da Danis neće napraviti grešku redatelja iz malih zemalja koji nakon prvog uspjeha na materinjem jeziku snimaju drugi film na engleskom i propadnu. Zanimljivo je raditi s njim, jer je on svjestan svega u filmskom poslu. Prije nego što je počeo rad na scenariju, pitao me: “Za koliko pišem?” Rekao sam mu da film ne smije biti skuplji od deset milijuna dolara, jer sve preko toga ne možemo kontrolirati. Kad je on završio tekst i ja sam napravio proračun, procjena budžeta iznosila je 10 milijuna i 200 tisuća dolara. Dva glavna glumca – od kojih je jedno potvrđeno ime zasad Monica Belucci – imat će jednak tretman, od prvog honorara pa do sudjelovanja u filmu. Bit će oko deset tjedana snimanja. Taj scenarij koji se odigrava na Bliskom istoku Danis je napisao, a da pritom tamo nikad nije bio. Tako da smo sad otišli u Maroko, ne na traženje terena nego na provjeru scenarija. Odlučili smo snimati u Tangeru i Erfutu, koji je na rubu pustinje i ima najfilmičnije dine na svijetu. Tamo su snimali svi – od Ridleyja Scotta (“Gladijator”) do Bernarda Bertoluccija (“Čaj u Sahari”).

NACIONAL: Ironičan je splet okolnosti da je vaša prethodna producentska kompanija Noe Productions otišla u stečaj upravo kad ste dobili Oscara za “Ničiju zemlju”.
Kao prvo, Oscar nije donio ništa. Mi smo “Ničiju zemlju” prodali još godinu dana prije, na canneskom festivalu, kad je dobila nagradu za scenarij, i to za čitav svijet. Film je koštao 2 milijuna eura, a prodajom se sve to pokrilo. Američki United Artists otkupio je film za pola milijuna dolara, a ugovor je predviđao još 50 tisuća dolara u slučaju nominacije za Oscara i još 50 tisuća za eventualnu nagradu – na što tada nismo ni pomišljali. Osim toga, Noe Productions je imao samo 30 posto udjela u filmu: u njega prije početka snimanja nitko nije vjerovao, pa smo na sve strane morali tražiti partnere koji bi uložili novac. Bila je to koprodukcija između pet zemalja. Nešto drugo dokrajčilo je Noe Productions. U vrijeme kad sam ja ušao u tvrtku, sredinom 90-ih, Noe je bio u vlasništvu Polygrama i svi su nam troškovi bili pokriveni – od razvoja scenarija do svakodnevnog funkcioniranja. Poslije je taj odnos postao malo nezavisniji, ali je manje-više sve ostalo isto, što je moje kolege – osobito Frederique Dumas koja je figurirala kao glavni direktorica – povuklo u nešto što je tipično za male producente na pragu velikog proboja – u megalomaniju. Ne može mala tvrtka zaposliti osam ljudi, uzeti poslovni prostor od 200 kvadrata u elitnoj pariškoj četvrti i raditi potpuno pogrešne poteze kad su u pitanju francuski filmovi. U neke od njih ulagali smo i bankovne kredite. Budući da filmovi nisu bili profitabilni, banke su tražile naplatu i kompanija je propala, jer je bila u golemim dugovima i prije “Ničije zemlje”. Coup de grace dao je Miramax i tu je puklo između mene i Frederique. Uspio sam dovući u tvrtku – unatoč konkurentskim ponudama Miramaxa, Capitol Filma, New Linea i October Filma – trilogiju pokojnog Krzystofa Kieszlowskog “Nebo”, “Pakao” i “Čistilište”. Sutradan ga je Frederique preprodala Miramaxu i rezultat je “Nebo” Toma Tykwera, na kojem sam ja, na žalost, potpisan kao izvršni producent, iako s filmom nisam imao osobite veze. Šef Miramaxa Harvey Weinstein nije volio film, premontirao ga je desetak puta – kako on to već radi – i odbio producirati ostala dva filma trilogije. A mi smo prava platili 600 tisuća dolara. I to nas je uništilo. Ipak, iz svega sam korist izvukao ja, jer sam otkrio Danisa, a on je ostao sa mnom. Kad pogledate, svi filmovi u Noe Productions koje sam ja radio nisu bili s francuskim redateljima– od “Prije kiše” Makedonca Milča Mančevskog, “Vlaka života” Rumunja Radua Mihaileanua, “Beshkempir” i “Maimil” Kirgisca Aktana Abykalykova, “Afrike, moje Afrike” i “Kini i Adams” Idrisse Ouedraogoa iz Burkine Faso do Danisove “Ničije zemlje” – ali svi su bili jako uspješni i nisu proizvodili gubitke.

NACIONAL: Jedini uspješni francuski film Noe Productions bio je “Dobermann” s Vicentom Cassellom i Monicom Belucci iz 1997. – Da, ni njegova redatelja Jana Kounena nisu uspjeli zadržati u tvrtki. Producenti su poput trgovačkih putnika, idu od vrata do vrata i traže novac, a jedino što mogu ponuditi jesu imena redatelja. Kounen sada završava visokobudžetnog “Blueberryja” (ekranizaciju kultnog stripa Jeana Girauda i Jean-Michela Charliera – op.a.). Čak i taj je projekt ponikao kod nas. U našem poslu glavni je problem ego, a novac je manji problem.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste u Francuskoj mogli realizirati nacionalno šarolike projekte. Jeste li francuski državljanin? – Da, ali i hrvatski, Francuska svojim građanima dopušta dvojno državljanstvo. Osnovni razlog zbog čega sam postao Francuz jest to što je to jedina zemlja koja ima sluha za vrstu filmova koji me zanimaju i koja je tako odgojila svoju publiku. To je tako još od razdoblja kad je Andre Malraux bio ministar kulture, to se nije dogodilo preko noći. Bez jasnih ideja koje moraju poteći iz vladajuće klase to se ne može postići. Tamo postoji čudesan paket zakona koji štite domaći i europski nezavisni film. Francuska ima samo dva fonda za subvencioniranje kinematografije, a sve drugo je vrćenje novca od poreza na kinoulaznicu, tj. hollywoodske blockbustere poput “Titanica” i “Terminatora”. To je jedina zemlja na svijetu gdje se meni moglo platiti put u Kirgistan, da upoznam Aktana Abykalykova i savjetujem mu, na osnovi sinopsisa koji sam pročitao, kako da napiše scenarij i dobije francusku subvenciju za svoj nagrađivani film “Beshkempir”! Francuska je subvencija praktički pokrila 80 posto cijene filma. “Beshkempir” je prodan u 42 zemlje i imao je 60 tisuća gledatelja u Francuskoj – što je za crno-bijeli film na kirgiskom jeziku fantastično! Kultura u Francuskoj ima pravu težinu i na njoj može pasti i vlada.

NACIONAL: Francuska je jedina europska zemlja koja sustavno producira velike domaće hitove. – Da to se počelo događati unatrag pet-šest godina, kad su veliki producenti i distributeri poput Gaumonta i Pathea počeli ulagati u skupe domaće projekte. Ja sam presretan zbog “Asterixa”, “Amelie” i filmova Luca Bessona, jer oni preko poreza na kinoulaznicu pune i moju blagajnu te mi omogućuju da radim kirgiske, bosanske ili hrvatske filmove. To je idealan svijet u odnosu na ono što se događa u drugim europskim kinematografijama.

NACIONAL: Kad ste zadnji put prisustvovali pulskom festivalu? – Bilo je to 1981., kad je pobijedio “Pad Italije”, no glavni filmovi bili su “Sjećaš li se Dolly Bel?”, “Samo jednom se ljubi” i “Ritam zločina”. Bio sam tada u organizaciji festivala, što je nastavak posla kojim sam se bavio na beogradskom FEST-u. Na FEST-u sam počeo 1972. i bio sam koristan potrčko, jer sam znao jezike. Tada sam bio student organizacije kod Dejana Kosanovića, kod koga sam poslije i diplomirao, a 1975. sam otišao u Italiju, pisao za Start, Studio i povremeno dolazio ovamo.

NACIONAL: Kako vam festival izgleda nakon toliko godina? – Mnogo se toga dogodilo u ovih desetak godina a od 1991. pa sve do kraja tog desetljeća nisam ni jednom bio ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Putovao sam po Makedoniji, Bosni i Sloveniji, ali ne i po ovim zemljama u kojima sam nekoć provodio najviše vremena. S te distance mogu reći da je Pula sada puno ušminkanija, osimv mog hotela “Pula” u koji su organizatori smjestili sve goste i članove žirija. Što se tiče organizacije festivala, bilo bi preljubazno kad bih rekao da tu ima puno amaterizma, prije je posrijedi strahovito neznanje, a što proizlazi iz nepraćenja drugih festivala. Ne morate otići tako daleko da to naučite, dovoljno je svratiti u Sarajevo. Strahovito je loš odnos prema novinarima: na svakom festivalu novinari su bog i batina. Bez novinara nećete imati ni publiku. Nadalje, kvalitetan festival je samo onaj koji ima kvalitetnu tehniku, koji poštuje rad bilo koga u filmskoj ekipi, a to se može samo kroz dobru projekciju.

NACIONAL: Je li prostor pulske arene održiv za festival? – Da, ali ne za natjecateljski program hrvatskog filma. Pogotovo ne ako hrvatska kinematografija ostane na ovoj razini. Iz vode se pravi vino samo na filmovima i u religijama. Arena bi mogla biti magnet koji privlači publiku. U njoj treba prikazivati atraktivne filmove, kao što je njemački “Good Bye, Lenin” ili, recimo, balkansku uspješnicu “Zona Zamfirova”, koju svi pljuju i koju ne bi primio nijedan ozbiljan festival na svijetu, ali koja bi ovdje, uvjeren sam, napunila arenu. A u dvorani s 500-600 mjesta, odličnim ekranom, dolby surround zvukom i udobnim stolicama prikazivali bi se hrvatski filmovi. Pulskom festivalu panično treba miniplex s bar tri dvorane: u glavnoj bi se prikazivala domaća natjecateljska selekcija, a u dvije manje prigodni popratni programi. Program u areni mogao bi otvoriti hrvatski film i eventualno bi se posljednjeg dana našao u njoj pulski pobjednik. Također, festivalu treba netko tko bi odgovarao za njegov cjelokupan program. I selekcija bi morala biti puno stroža. Bolje je staviti po jedan film svakoga dana na program, nego na silu trpati dva.

NACIONAL: Kako vam se čini izbor gostiju za 50. festival? – Meni se čini da gostiju uopće nema. A ako ih i ima, nisam siguran da tu spadaju. Ne znam što tu radi Jeremy Irons. Nije vrag da je došao promovirati onaj grozan film “Callas Forever”! Ili nedovršeni film Nene Mimice?! A u Sarajevu vam dovedu velikog Mikea Leigha i pokojnu Katrin Cartlidge te naprave kompletnu retrospektivu njegovih filmova. To što Jeremy Irons prošeta svoje blijedo lice kroz festival, to samo tjera novinare da ne prate ono što se događa u Puli, što je osnovni cilj ovog festivala – privući pažnju hrvatskoj kinematografiji. Tu ne bi pomogla ni Sophia Loren, bez obzira što ona pripada filmskom svijetu! Takvi glumci nude samo isprazan glamur. Treba pozivati ugledne scenariste ili jake nezavisne producente: bez njih nema dobrih festivala, a itekako su korisni lokalnim kinematografijama. Njih i nije tako teško dobiti. Na žalost, danas vam nitko neće doći ako nije udobno smješten, a to ovdje nije slučaj. U igri su samo hoteli prve kategorije!

NACIONAL: Može li se pomiriti ljetno-turistički ugođaj i radni karakter festivala? – Kako da ne! Taormina je odličan primjer, gdje se filmovi također prikazuju u areni. Mnogi tamo odlaze radi odličnog hotela San Domenico. Drugi je primjer Locarno, koji je unatoč krasnom ambijentu uspio napraviti fizionomiju vrlo ozbiljnog festivala. Ovdje u Puli najveći je problem to što je nestala kinematografija, a uz kinematografiju je nestala i festivalska filozofija. Imali ste jako dugo razdoblje hibernacije iz političkih razloga i sada treba sve iznova stvarati. Ne smije se ponoviti greška Motovuna gdje je tulum isprika za festival: cilj festivala je gledanje što više filmova i u što boljim uvjetima.

NACIONAL: Kako vam se čini ovogodišnja hrvatska filmska produkcija? – Pozitivno je da su autori izišli iz tunela, da su skinuli šinjel i da su ostavili partijske iskaznice. Ne znam kako sada pjevaju himnu i gdje drže ruku. Najpozitivnije je to što su filmovi tehnički na mnogo višoj razini, a to je jako važno za kinematografiju. Pozitivno je i to da su filmovi koje je financiralo Ministarstvo kulture puni traženja, od psiholoških do ideoloških. Drago mi je i što vidim povratak velikih snimateljskih imena, kao što su Živko Zalar i Tomislav Pinter. Negativno je to što je hrvatska kinematografija potpuno zatvorena i vrlo malo se oslanja na koprodukcije. Ako ti ne pružaš drugome, neće ni drugi tebi. Pogubno je bilo i strašno kašnjenje pri ulasku u Euroimage, organizaciju koja stimulira međueropske koprodukcije: čim ste postali članovi Vijeća Europe, odmah ste trebali ući u nju. Na to sam upozoravao i ljude iz bivše garniture. Zatvorenost kinematografije dovodi i do zatvorenosti autora.

NACIONAL: U Srbiji i Bosni ta je sklonost koprodukcijama mnogo veća. – Možda griješim, no moj je dojam da se Srbi, iako nemaju pojma o produkciji filmova, u njih bacaju bez razmišljanja, gotovo romantičarski. Hrvati stalno razmišljaju s kakvim će se imidžom pojaviti pred Europom i u tome griješe, jer nikoga vani taj imidž ne zanima. Zapad ne razumije ni sam sebe, a kamoli druge. Ako su tvoj imidž poderane gaće, nemoj se toga stidjeti. U Hrvatskoj postoji nekakva rigidnost u pristupu: sram nas je onoga što jesmo, a i to što jesmo želimo nekako uljepšati. Uvjeren sam da Slovenci imaju puno manje talenata nego hrvatska kinematografija, a međunarodno su puno uspješniji. Treba vam samo jedan film koji će napraviti malo veću halabuku po svijetu – kao što je to uspjelo “Maršalu”, ali još ne u tolikoj mjeri koliko je to potrebno – i tada će sve krenuti.

NACIONAL: Postoji li nekakav recept za dobru domaću kinematografiju? – Nje nema bez moćnog producentskog lobija. Producenti mogu mrziti jedan drugoga koliko god hoće, ali moraju biti kao jedan u odnosu na državu. Bez tog lobija nema nikakvih pozitivnih zakona za kinematografiju, nikakve kontrole trošenja novca, nikakvog stvaranja novih talenata. A vidim da ovdje ima jakih producenata.

NACIONAL: Naše Ministarstvo kulture ne pušta ni djelić svog utjecaja jer kontrolira blagajnu. – Sve bi to bilo drukčije kad bi mu se suprotstavio jak protivnik. Vama će dugoročno pomoći usklađivanje zakona s Europskom unijom. Tada će i kinematografija funkcionirati po europskim standardima.

NACIONAL: Ulaskom u žiri pulskog festivala vi ste na neki način ušli i u hrvatski film. U Bosni ste jako prisutni, u Srbiji ste nedavno bili u komisiju za dodjelu scenarija. – Savjetnik sam i gđi Andrei Richter u Ministarstvu kulture Slovenije.

NACIONAL: Zapravo ste dosta važna osoba u kinematografijama bivše Jugoslavije. – Što da odgovorim, ja sam prava balkanska kurva (smijeh). Ozbiljno, za sve to mogu zahvaliti Danisu Tanoviću. Ja ipak potječem odavde. Drugo, ono što sam u karijeri najuspješnije napravio – to su jedan makedonski i jedan bosanski film. Oni su bili i moj svojevrstan politički angažman. Sva moja inspiracija potječe odavde. Prema tome, ako sam ja odavde crpio, ne vidim zašto tu ne bih nešto i vratio. Čitao sam jučer intervju Miljenka Jergovića u Vjesniku i slažem se s njim da će se nove generacije Beograđana osjećati u Dubrovniku kao da su u inozemstvu, isto kao i neki Zagrepčanin na Ohridu. Ja to, međutim, ne mogu. Ja se u Sloveniji osjećam kod kuće, jer mi je tamo otac sahranjen, u Hrvatskoj sam “oscarovac” rođen u Rijeci, u Beogradu me svojataju jer sam tamo studirao, Makedoncima sam napravio njihov najuspješniji film, Bosance da i ne spominjem. Moram reći da mi to sve jako odgovara. Ono što mogu i što znam tim ću sredinama uvijek staviti na raspolaganje.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika