Na ljeto 1992. otišao sam iz Srbije živjeti u Italiju, a 1997. preselio sam se u New York. Bio je to velik i hrabar korak u mojoj karijeriStefan Milenković ovo je ljeto odlučio provesti u Hrvatskoj. Osim nastupa na Splitskom ljetu, potom na Dubrovačkim ljetnim igrama, mladi 26-godišnji violinist svjetskoga glasa, od prošle godine i redovni profesor na prestižnoj Julliard School u New Yorku, održat će još nekoliko koncerata na jadranskoj obali. Potom će u kolovozu sa suprugom Ani Aznavoorian na Jadranu provesti i tjedan dana zasluženog godišnjeg odmora. Zadnji put Milenković je u Splitu nastupio početkom 90-ih, kao 13-godišnjak, kada su ga svi smatrali čudom od djeteta. Počeo je svirati u Beogradu s nepune tri godine, s pet je već nastupao s orkestrima, sa sedam godina prvi je put pobijedio na međunarodnom violinskom natjecanju “Kocian” u Češkoj, sa sedamnaest je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Beogradu i u meksičkom Monterreyu proslavio svoj tisućiti koncert. Danas su iza njega, kaže, čak dvadeset tri godine radnog staža, nebrojeno koncerata u Europi, Africi, SAD-u i Kanadi, Brazilu, Kini, Japanu, Australiji, tisuće intervjua. Nakon što je otišao u Italiju, Milenković se zaputio na trnovit put zvijezde klasične muzike. Na koncertu u Splitu, kao i na svim nastupima tijekom hrvatske turneje, pratila ga je na klaviru njegova majka, Lidia Caenazzo, pijanistica velikog koncertnog i pedagoškog iskustva. Milenković je upravo bio profesor na master classu u Grožnjanu.

NACIONAL: Jeste li zapamtili svoj zadnji nastup u Splitu? – Da, bio sam vrlo mlad. Bilo je to 1990. Ubrzo je cijeli ovaj prostor upao u crnu rupu, u vrtlog rata i užasa. Na ljeto 1992. otišao sam iz Srbije živjeti u Italiju, a 1997. preselio sam se u New York. Bio je to velik i hrabar korak u mojoj karijeri. Bilo je teško, ali nije bilo izbora. Trebalo je promijeniti zemlju boravka, jezik, prijatelje, a to je rizik. Zato se radujem što opet imam priliku svirati u Splitu, Dubrovniku, Hvaru.

NACIONAL: Znači li to da su 1992. i 1993. za vas bile krizno razdoblje? – To je mogla biti kriza za mene jer sam prestajao biti “čudo od djeteta”. Sebe nisam gledao kao “čudo od djeteta”, bio sam dječak, a potom čovjek koji svira violinu i koji je taj zadatak uvijek ozbiljno shvaćao. Na toj prekretnici imao sam 15-16 godina. Htio sam se zaputiti u karijeru profesionalnog muzičara, a promijenio sam zemlju. Trebalo se dokazati u svijetu odraslih umjetnika. Utoliko smo moj otac i ja odlučili da 1993. i 1994. odemo na niz međunarodnih violinskih natjecanja. I oni su postali odskočna daska u mojoj karijeri.

NACIONAL: Na kojim ste violinskim natjecanjima nastupali? – Nastupio sam na ukupno deset natjecanja. U dvije godine po pet velikih natjecanja. Menuhin u Engleskoj, Queen Elisabeth u Belgiji, Tibor Varga u Švicarskoj, Paganini u Italiji, Indianapolis International Competition u SAD-u, Ludwig Spohr i Joachim u Njemačkoj. Svako je bilo zanimljivo na svoj način, svaki put sam stjecao novo iskustvo. Ali u svih deset natjecanja bio sam u finalu. Nekad prvi, nekad drugi ili treći. Ali skoro su svaki put stavili da sam iz druge zemlje: nekad ex Jugoslavija, nekad Jugoslavija, živi u Italiji, nekad Srbija, svaki put različito. To mi nije išlo u prilog, nisam iza sebe imao državu. S druge strane, nisam imao nekog poznatog profesora, čiji bi autoritet otvarao nove mogućnosti, nego je uz mene bio moj otac. S obzirom na takve okolnosti, biti deset puta u finalu veliki je uspjeh i rezultat kvalitetnog sviranja. Sasvim sigurno, to je moj život gurnulo u novu etapu. U njoj sam se ponovno sreo s Dorothy DeLay, jednom od najvećih muzičkih pedagoga na svijetu.

NACIONAL: Je li taj ponovni susret promijenio vaše planove i karijeru? – DeLay živi u New Yorku. Svirao sam za nju kada sam imao osam godina. Već tada je ponudila da dođem kod nje u New York, ali moji su roditelji bili protiv. Bilo prerano da mijenjam svijet i život. Ponovno sam je vidio na međunarodnim natjecanjima na kojima je bila član žirija. Ponudila mi je da dođem u New York ili Aspen u Coloradu. Tamo je osim skijanja i veliki muzički ljetni festival. 1996. godine otišao sam u Aspen dva mjeseca. Poslije sam 1997. došao u New York. DeLay je htjela raditi sa mnom. Prve sam godine bio na profesionalnom studiju. Druga godina bila je specijalni program, samo studij violine. Nakon dvije godine počeo sam predavati kao profesor gost. Tako sam se upoznao s velikim muzičarom Itsakom Perlmanom. On me pozvao u svoj ljetni kamp na Long Islandu. Upravo je prošlo četiri godine kako kao profesor violine radim s Perlmanom, s kojim sam 2001. i 2002. gostovao u Izraelu i Kini. I Itsak me pozvao da kao redovni profesor predajem na Julliard School u New Yorku. Itsak Perlman je čovjek kojemu se iskreno divim. On, koji ne može hodati, svake godine održi oko 300 koncerata.

NACIONAL: Kako je biti redovni profesor sa 26 godina? – Izuzetno dobro. Evo, istekla je prva godina rada na Julliardu i jako sam zadovoljan. Između toga smjeste se brojni koncerti, master classovi, poput ovog u Grožnjanu.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni Ljetnom školom u Grožnjanu? – Prezadovoljan sam. Okupili su se idealni studenti. U Grožnjanu se naporno radilo. Većinom studenti iz Zagreba i Slovenije, izuzetno kvalitetni violinisti, koji su spremni na naporan rad, ali kojima savjetom treba pomoći. Grožnjan je sam po sebi predivan ambijent. Prije Grožnjana imao sam koncert u Poreču, koji je bio početak moje ljetne hrvatske turneje. I koncert u Kastavu, predivnom istarskom gradiću, prije nekoliko dana. Prije toga imao sam koncert na Long Islandu i jedan veliki koncert u Italiji. Upravo sam završio i novi CD.

NACIONAL: O čemu je riječ? – Radi se o duplom CD-u s kompletnom muzikom Nicola Paganinija. Imam s Paganinijem jedan privatni odnos, često sam ga svirao i imao sam uspjeha sa njim. Često i publika traži da sviram Paganinija. Izveo sam njegov “I palpiti” na splitskom Peristilu. Njegova mi je muzika dodatni stimulans, iako se znade da Paganinijeva muzika nije laka. U početku sam imao s Paganinijem veliku borbu, najviše sam ga vježbao. Pa je sada nekako ispalo da sam ja novi Paganini ili specijalist za Paganinija. Iako ja to nikada nisam namjeravao.

NACIONAL: Paganini je sinonim za virtuoznost, za visoku kvalitetu i doseg u umjetničkom izrazu. To znači da se i vi dosegli tu razinu. Što je na CD-u s Paganinijevom muzikom? – Da, čini se da sam dosegao tu potrebnu razinu. Na CD-u je kompletna Paganinijeva muzika za violinu solo. Jedan CD su 24 capriccia, što je već samo za sebe spomenik violinskoj tehnici. Na drugom CD-u su tri Paganinijeva djela nisu nikada do sada nisu snimljena. CD je izdala kuća Dinamic iz Genove, s kojom sam snimio već tri CD. Paganini se svima brzo dopada jer teme uzima pretežno iz opera. On ih je razrađivao na virtuozan način.

NACIONAL: Postoji li mogućnost da vas kao bivše “čudo od djeteta” publika prepozna kao novog Paganinija? Stvara li vam to dodatni pritisak? – Nastojim da sve ono što sam uradio do sada ne osjetim kao pritisak. Nikada nisam svoje ciljeve tako postavio da ja sada moram nešto postići ili moram biti novi Paganini. Paganini je moj stimulans. Mislim da sam u tome uspio jer sam vidio zadovoljstvo publike nakon mojih koncerata. Mislim da je sintagma i fama o meni kao “čudu od djeteta” nastala 1988. na turneji po Australiji, posebno nakon koncerta sa Simfonijskim orkestrom Queenslanda u Brisbaneu. Nakon toga je došla turneja po Italiji i Španjolskoj koja je takvu tezu proširivala. Ali taj je dio moga života je završen. Ako čovjek počne sebe uspoređivati sa prošlošću, ili da se nadmeće sa samim sobom, to može biti prilično opasno. Život se mijenja, države se mijenjaju, sve se mijenja. Zato sam odlučio da je najpametnije praviti se kao da nikada prije nisam svirao. Drugim riječima, treba se boriti sa svakim novim koncertom i nanovo doseći maksimalnu kvalitetu. Ovo sada sam drugi ja. Osim dugotrajnog rada i posvećenosti instrumentu, sve je drugačije. Moje sviranje sada i kada sam bio mlađi, nema nikakve veze. Moj zvuk, moji programi, moja tehnika su hiljadu puta bolji. Sve je puno instinktivnije, instrument je srastao sa mnom. Sve je manje djela koje nisam svirao.

NACIONAL: Koja je središnja točka vašeg repertoara? – To ipak nije Paganini. Nisam se na njega toliko koncentrirao. U Splitu sam koncert otvorio Brahmsom. On je za mene najveći kompozitor, pogotovo za komornu muziku. Njegova trija, kvarteti, soneti, koncerti za violinu, čelo, sve, Brahms je imao puno toga dobroga. Brahms je stvarao fenomenalno. A kada čujem Bethoveena, pomislim da je ipak on najveći kompozitor. Onda se dvoumim između njega i Brahmsa. Pa kada poslušam Čajkovskog, moje dileme postanu nerješive. On je bio genijalan. I na koncu, vratim se Bachu, on je bio prije svih njih i zaključim kako je za mene Bach doista najveći. I tako se u svojem repertoaru najradije vrtim u tom “pokeru asova”.

NACIONAL: Koji vam je u zadnje vrijeme koncert bio najljepši? – Ne mogu se odlučiti i izdvojiti jedan. Svaki je divan na svoj način. Meni je bio divan koncert u Kastvu prije nekoliko dana. Trudio sam se da koncert u Splitu bude još bolji. I tako svaki sljedeći. Na hrvatskoj turneji imam još osam koncerata, između ostalih na Dubrovačkim ljetnim igrama i Hvaru.

NACIONAL: Često se u glazbenoj javnosti provlači usporedba između 3 M – Mozart, Menuhin, Milenković… – Ima jedna velika razlika između nas – oni su mrtvi, ja nisam. Mislim da je tu usporedbu prvi napisao jedan novinar u Australiji. Ne znam zašto je to napisao, vjerojatno zato što naša prezimena počinju na M. Istina, ima dodirnih točaka. Mozart je počeo svirati mlad, isto tako i Jehudij Menuhin, i ja. Sve drugo je različito. Sretan sam jer nisam imao život kao Mozart, a ni kao Menuhin. Zadovoljan sam onim što jesam. Živjeli smo u različitim vremenima i ja doista mislim da mi je puno lakše nego Mozartu. Uvijek sam se pitao da su Mozart ili Bach danas živi, tko bi oni bili. Teškometalci ili jazzeri, ili muzički menadžeri?

NACIONAL: Kakav je Stefan Milenković privatno? Što su vaši drugi interesi? – Mene osim violine zanimaju mnoge stvari. Recimo kompjutori. Vozim motor. Volim čitati, igrati nogomet. Jednoj sam se stvari posvetio ozbiljnije. To su borilačke vještine.

NACIONAL: O kakvoj se vještini radi? – Počeo sam prije četiri godine. Došao sam u kontakt sa jednim ruskim trenerom koji je nekada bio u specijalnim jedinicama ruske vojske, radio je na poslovima državne sigurnosti, a obožavatelj je Čajkovskog. On me je obučavao, pa sam dosegao zvanje majstora u toj vještini koja se zove combat sambo. Sambo je skraćeno samoobrana. I u toj vojnoj vještini, mješavini nekoliko borilačkih vještina, pronašao sam način za odličnu koncentraciju za sviranje violine.

NACIONAL: Kad ste zadnji put svirali u Beogradu? – Bilo je to 14. siječnja ove godine. To je već tradicionalni koncert sa Simfonijskim orkestrom u velikoj sali Sava centra. Svake je godine koncert posvećen nekoj zadanoj temi. Recimo njemačkoj ili skandinavskoj muzici. Ove godine koncert je bio posvećen španjolskoj muzici, a godinu prije muzici i slici. Taj je koncert bio posvećen muzici iz filma, a svirao sam Erica Convolda ili Dona Williamsa, koji je napravio muziku sa “Schindlerovu listu”. Sljedeći će put gostovati moj trio.

NACIONAL: S kojim krugom ljudi najčešće surađujete? – Volim kontaktirati s muzičarima koji muziku shvaćaju na isti način kao ja. Ne moraju to biti velika, proslavljena imena. I tu imam različite prijatelje i suradnike. Jedna od takvih je i moja supruga Ani Aznavoorian. Čuo sam za nju kao uspješnu čelistkinju, potom sam je čuo kako svira i tek onda smo se upoznali. Često sviramo zajedno u našem triju koji se zove “Corintsky”, zajedno s Adamom Niemanom. Dobro surađujem i s Rohanom de Silvom. On je iz Cejlona, a s njim sam se upoznao u Aspenu 1996.

NACIONAL: Kako ste se upoznali sa suprugom? – Na Julliardu. Oboje smo bili studenti. Na prvoj godini bilo je obvezno imati komornu muziku. Htio sam sastaviti kvartet. Našao sam drugu violinu i violu, ali mi je nedostajalo violončelo. Pitao sam tko je dobar čelist. Rekli su da ima jedna Ani, ali tko zna ima li ona vremena. Onda sam je čuo, upoznao, zavolio. Sve 1997. godine.

NACIONAL: Znadete li da će ovih dana u Puli nastupati Placido Domingo, jedan od pjevača s kojim ste često surađivali? – Vrlo smo uspješno surađivali. Jako ga poštujem. Meni je Domingo najdraži od svih tenora. On ima osebujan pristup poslu. Žao mi je što ne mogu biti na tom koncertu u Puli. Sjećam se jednog našeg zajedničkog koncerta u Parizu, koncerta koji je bio namjenjen UNESCO-u.

NACIONAL: Tko je vaš omiljeni dirigent? – Nemam ništa protiv proslavljenih dirigenata, ali puno su mi bliži oni s kojima se ugodno osjećam. Veliki dirigenti su veliki dirigenti, ali u suradnji ne moraju biti dobri. Često imaju svoje ideje, tvrdoglavi su i ne možete dobro raditi. Meni je drago raditi s mladim švedskim dirigentom Aiwinom Jensenom. On još nije veliko ime, ali izvrsno surađujemo.

NACIONAL: Jeste li se umorili od stalnih koncerata i nastupa. Dolaze li krize? – Da, tu i tamo. Ali nikada u smislu: “Ne mogu više ovo raditi!” Često puta na turnejama putujemo automobilom. Ja vozim, i nekada se umorim. U suštini je tajna u rasporedu između rada i odmora. Mnogi ljudi znaju naporno raditi, ali se ne znaju odmarati. Ponekad osjetim opasnost od zasićenja, ili gubitka motivacije, i na vrijeme se mora reagirati kako muzičke magije ne bi nestalo. O tome predajem mojim studentima. Nekad je motivirajući faktor upravo sama muzika, nekad uvjerenje kako ja sviram samo za sebe i radi sebe, nekada uvjerenje da to radite za neku drugu osobu. Ponekad je dovoljno pomisliti da ću se nakon nastupa dobro naspavati, ili da me čeka dobra večera. A ponekad mojim studentima pokazujem borilačke vještine. Iz pedagoških razloga!

NACIONAL: Kako surađujete s pijanisticom Lidiom Caenazzo, a kako na suradnju utječe činjenica da je ona vaša majka? – Nas dvoje surađujemo godinama, ona me na klaviru prati od mojih prvih koncerata u ranim osamdesetim godinama. Zajedno smo obišli cijeli svijet, svirali na hiljadama koncerata, nastupali u najvećim svjetskim dvoranama. Ja živim u New Yorku, ona živi u Italiji, blizu Verone. Njezin otac, moj djed, porijeklom je iz Rovinja. Ona kao majka jako poštuje činjenicu da ja imam svoj život i da sam u stanju samostalno donositi odluke. Svaka majka pokušava biti brižna prema svojem djetetu. Naš je odnos odličan, sviramo zajedno. I u stalnom sam kontaktu s bratom i ocem, učinit ćemo sve jedni za druge, uz jako međusobno uvažavanje.

NACIONAL: Što ćete nakon hrvatske turneje? – Ovo ljeto nije bilo sretno što se tiče usklađivanja mojih i Aninih obveza. Ona je morala u Aspen, ja sam u Europi, ona će na turneju u Koreju. Ali nakon 5. kolovoza idemo u Beograd, potom na planine. Naš trio imat će 19. kolovoza koncert u Ohridu, na Ohridskom ljetu. Nakon toga smo planirali tjedan dana provesti na Jadranu. Potpuni odmor. Bez koncerata. U tajnosti.