Oko sedam sati iz apartmana je izašao Cantat i pozvao pomoć. Marie Trintignant ležala je u u nesvijesti, okrvavljene glave, a moglo se odmah vidjeti da je Cantat pod utjecajem droge i alkoholaPosljednjih godina sve veći broj zapadnih filmskih ekipa odlazi u istočnoeuropske zemlje snimati filmove, uglavnom zbog malih troškova i očuvanog ambijenta. Početkom lipnja u litavski glavni grad Vilnius stigla je ekipa francuske TV-mreže France 2 snimati biografski film o slavnoj francuskoj književnici Colette, jednoj od rodonačelnica modernog francuskog feminizma, a Vilnius je trebao dočarati izgled Pariza s početka 20. stoljeća. Film je režirala jedna od najpoznatijih francuskih režiserki, 69-godišnja Nadine Trintignant, koja je veliki dio svojeg velikog filmskog opusa posvetila ženskom pogledu na život i ljubav. Za glavnu ulogu Nadine Trintignant odabrala je svoju najdražu glumicu, svoju kćer, 41-godišnju Marie Trintignant. Marie Trintignant jedna je od najuspješnijih filmskih glumica srednje generacije, počela je snimati sa samo pet godina, a za sobom je već imala šezdeset uloga na filmu, televiziji i u kazalištu. Marie Trintignant u Vilnius je povela i 17-godišnjeg sina Romana, najstarijeg od svoje četvoro djece. Bio je tu još jedan član obitelji, Vincent Trintignant, sin Nadine Trintignant i brat Marie Trintignant. On majci uvijek pomaže kao asistent režije, ako taj posao ne radi na nekom drugom francuskom filmu.

Snimanje se već uspješno privodilo kraju kada je 20. srpnja u Vilnius stigao i Bertrand Cantat, 39-godišnji rocker i ljubavnik Marie Trintignant, da s njom provede nekoliko dana. Iako je Marie Trintignant bila udana, a Cantat oženjen, oni su posljednjih šest mjeseci bili sasvim otvoreni o svojoj ljubavnoj vezi, o kojoj je opširno pisala i francuska štampa. Cantat je odsjeo u njenom apartmanu u otmjenom vilniuskom hotelu Domina Plaza. Tamo se u noći između subote 26. i nedjelje 27. srpnja dogodila strašna tragedija.

Te su noći gosti iz susjednih soba i zaposlenici hotela čuli iz apartmana Marie Trintignant groznu viku i buku. Nekoliko je puta jedan od službenika hotela pokušao intervenirati, te je kucao na vrata, ali mu nitko nije odgovarao. Oko pet sati ujutro buka je prestala. Oko sedam sati iz apartmana je izašao Cantat i pozvao pomoć. Marie Trintignant ležala je u u nesvijesti, okrvavljene glave, a moglo se odmah vidjeti da je Cantat pod utjecajem droge i alkohola. Oboje su odvezeni u bolnicu.

Liječnici su ustanovili da Marie Trintignant ima slomljenu lubanju, da je već barem dva sata u komi jer joj se krv izlila u mozak, pa su odmah pristupili operaciji da joj pokušaju pomoći. No operacija nije bila uspješna. Iako su se liječnici trudili nekoliko sati, ona iz kome nije izašla. Jedan je liječnik nakon operacije rekao da su njene povrede tako teške da ima “najviše pet posto izgleda da preživi”.

Obitelj je u Vilnius odmah specijalnim bolničkim avionom poslala jednog od najvećih francuskih neurokirurga. On je pregledao glumicu u Vilniusu te je s litavskim kolegama još jednom operirao. I druga je operacija bila bez uspjeha. Tada je obitelj zatražila da Marie Trintignant, unatoč opasnosti od leta, bude prebačena u Pariz, da – kada već mora – umre u Francuskoj. Dan nakon što je smještena u bolnicu u Nuillyju pokraj Pariza, umrla je ne dolazeći svijesti.

Nakon što je otkriveno što se dogodilo u hotelskom apartmanu, o događaju je obaviještena policija. Ona je na temelju ozljeda po glavi, ali i drugih povreda, ustanovila da je Cantat pretukao Marie Trintignant na smrt. Cantata nije bilo moguće odmah ispitati jer je i on bio u bolnici u lošem stanju. Cantatu je dijagnosticirano teško trovanje alkoholom i lijekovima, nesumnjivo posljedica pokušaja samoubojstva. Njemu su ipak uspjeli brzo pomoći, pa mu se stanje već nakon nekoliko sati počelo popravljati. Ispitan je čim se oporavio. On je tvrdio da je sve to nesretan slučaj, a da nije odmah pozvao policiju jer mu se činilo da Marie Trintignant spava. Čim se malo oporavio, uhićen je i prebačen je u zatvorsku bolnicu pokraj Vilniusa.

Vijest o tom događaju u Francuskoj je izazvala konsternaciju i zbog žrtve, i zbog nasilnika. Marie Trintignant bila je jedna od najpopularnijih francuskih glumica zbog svojeg glumačkog talenta, neobičnog života, svojih stavova, a i zbog obitelji iz koje je potjecala. U toj obitelji najslavniji je bio njen otac, veliki francuski filmski glumac Jean-Louis Trintignat, koji je uz Alaina Delona i Jean-Paula Belmondoa obilježio francuski film druge polovice 20. stoljeća. Sofisticiraniji od te dvojice svojih kolega, Jean-Louis Trintignant, koji danas ima 72 godine, igrao je u nizu izuzetno popularnih i vrlo značajnih francuskih filmova. Karijeru je počeo spektakularno, 1956. godine kao partner Brigitte Bardot u njenom najpoznatijem filmu “I Bog stvori ženu” režisera Rogera Vadima. Igrao je u brojnim slavnim filmovima sa svim najpoznatijim francuskim glumcima. Njegov najveći komercijalni uspjeh bio je film “Jedan muškarac i jedna žena” Claudea Lelouchea 1966. godine sa Anouk Aimee – jedan od najvećih romantičnih filmova svih vremena. Za film “Z” Coste Gavrasa dobio je 1969. godine nagradu na filmskom festivalu u Cannesu. Snimio je stotinjak filmova, a i danas pokatkad snima, iako se povukao iz Pariza u veliku kuću u Uzesu, gdje živi u samoći “ljutit na cijeli svijet”.

Jean-Louis Trintignant vrlo se mlad oženio za glumicu Stephane Audran, ali su se nakon nekoliko godina razveli da bi oboje ušli u drugi brak – s režiserima. Stephane Audran udala se za Claudea Chabrola, a Trintignant se oženio za Nadine Marquand, koja je tek planirala da postane režiserkom. Nadine Marquand, koja je nakon udaje uzela muževo ime, bila je iz poznate filmske obitelji – njena braća Serge Marquand i Christian Marquand bili su već tada afirmirani glumci, a ovaj drugi nakratko je bio oženjen s Brigitte Bardot. Nadine Trintignant ipak je sa svojim režijskim ambicijama morala pričekati nekoliko godina – ta rodila je troje djece – ali nije čekala predugo. Već 1967., kada je imala samo 33 godine, snimila je svoj prvi film “Mon amour, mon amour”, u kojem je – naravno – glavnu ulogu igrao njen muž, ali je malu ulogu imala i njena petogodišnja kći Marie. Potom je Nadine Trintignant snimila niz filmova u kojima je najčešće bila i scenarist. Filmovi su se najčešće bavili ženskom problematikom, a imali su i dosta jaku feminističku notu. Nadine Trintignant jako je društveno angažirana osoba u tom pogledu. Bila je, na primjer, 1971. godine jedna od inicijatorica akcije među intelektualkama da se legalizira pobačaj u sklopu koje su one potpisale peticiju obznanivši da su i same imale pobačaj.

Njena kći Marie Trintignant rodila se 1962. Parizu te vrlo rano pokazala želju i volju za glumom. No kada je imala devet godina dogodila se obiteljska tragedija, koja je na nju jako loše djelovala. Umrla joj je mlađa sestra, zbog čega je ona nekoliko godina tugovala i zatvorila se u sebe. Majka ju je angažirala sljedećih godina u još nekoliko filmova, igrala je i manju ulogu u jednoj TV-seriji, no pravu karijeru počela je 1979. kada joj je režiser Alain Corneau ponudio ulogu u filmu “Serie Noire”, gdje joj je partner Patrick Dewaere. Njen pravi filmski debi bez majčinog pokroviteljstva bio je jako uspješan i bila je vrlo hvaljena – u tom je mračnom filmu igrala maloljetnu prostitutku koju iskorištava vlastita tetka.

Već u tom prvom filmu vidjelo se da ima talenta, osobnost i veliko filmsko znanje, što je ona u jednom kasnijem intervjuu objasnila: “Ne znam da li bih bila glumica da sam se rodila u nekoj drugoj obitelji, jer sam u svojoj obitelji imala tu privilegiju da sve tajne profesije saznam u najranijem djetinjstvu.” Slijedile su odmah ponude drugih režisera, pa je sljedećih godina snimala jedan za drugim filmove s najboljim francuskim režiserima, igrajući vrlo različite uloge. Jako se istakla 1982. kao alkoholičarka u filmu “Betty” Claudea Chabrola. Kasnije je često spominjala kako joj je ključna suradnja bila upravo ta sa slavnim Claudeom Chabrolom koji ju je naučio “kako da pred kamerama bude žena”. Snimala je i dalje mnogo i sa svojom majkom Nadine Trintingnant, koja ju je često angažirala za svoje projekte. Posebno je bila zapažena u feminističkoj TV-seriji “Victoire, ou la douleur des femmes” snimljenom 2002. godine. Za Marie Trintignant govorili su da je u svojim likovima ujedinjavala čvrstinu karaktera i žensku krhkost.

Takva je bila i u privatnom životu koji joj je bio vrlo buran. Doživjela je nekoliko velikih životnih šokova. Kada je imala 28 godina, umalo je poginula u prometnoj nesreći; vrlo je često mijenjala muškarce s kojima je živjela, pa tako ima četiri sina s tri različita muškarca. Njen najstariji sin, 17-godišnji Roman Kolinka, sin je bubnjara rock grupe Telephone Richarda Kolinke. Njen drugi sin, 10-godišnji Paul, sin je glumca Francoisa Cluzeta, a njena najmlađa djeca – sedmogodišnji Leon i petogodišnji Jules – sinovi su režisera i autora Samuela Benchetrita. On je režirao u kazalištu komad gdje je Marie Trintignant ponovno nakon mnogo godina nastupala zajedno s ocem Jean-Louisom Trintignantom. Kada su je jednom pitali zašto je tako mnogo mijenjala muškarce s kojima je živjela, rekla je: “Ja sam uvjerenja da život nije kontinuirani slijed, nego mnoštvo malih komadića koji se slažu.”

Marie Trintignant ove je zime započela vezu s Bertrandom Cantatom, pjevačem grupe “Noir Desir ”. Grupu su 1985. godine osnovali mladići iz Bordeauxa Serge Teyssot-Gay, Denis Barthe, Jean-Paul Roy i Bertrand Cantat. Riječ je o grupi koja izvodi oštar rock, koja je izuzetno bučna na svojim koncertima, a ima brojne i vjerne sljedbenike. Snimila je do sada šest albuma, koji su se odlično prodavali, a posljednji 2001. godine. To je jedna od rijetkih grupa za koju je sigurno da će napuniti svaku francusku dvoranu. Cantat je njen ključni član, a svojom je ličnošću bio odredio i image grupe. Članovi su grupe bili i društveno aktivni, pa su sudjelovali u raznim manifestacijama – na primjer protiv desničarskog predsjedničkog kandidata Jean-Marie Le Pena.

Veza između Marie Trintignant i Bertranda Cantata, tvrde neki njihovi prijatelji, bila je od početka vrlo strasna i burna, no malo je tko očekivao da će završiti ovako dramatično. Stoga i litavska i francuska policija, koje sada istražuju tragični događaj iz Vilniusa, žele saznati više o njihovim odnosima. Nešto je otkrila Nadine Trintignant kada je pred sudom u Vilniusu prisustvovala prvom iskazu Cantanta o onome što se dogodilo.

Cantat je u sudnicu uveden s lisicima. Bio je u suzama, stalno je rukama pokrivao lice. U prvom redu među publikom bila je Nadine Trintignant, a pokraj njen unuk Roman Kolinka, ne skidajući pogled s čovjeka koji je ubio njegovu majku. Tužitelj je u uvodnoj riječi, tražeći da Cantat ostane u zatvoru, rekao kako je riječ o teškom zločinu, a čim je dobio riječ, Cantat je prosvjedovao: “Ja odbijam termin zločin. Bio je to nesretan slučaj nakon svađe, jedna ludost. No to nije bio zločin.”

Njegov odvjetnik nastavio je s istom tezom, da je riječ o “ljudskom konfliktu”, o “incidentu”, o “tragediji”, a to je toliko razbjesnilo Nadine Trintignant da je zatražila riječ. Iako je bila potresena, govorila je mirno:

“U meni nema mržnje jer je mržnja destruktivna. Ja je odbijam unatoč svemu, unatoč tome što je moja kći u dubokoj komi nakon što je zadobila izuzetno snažne udarce. Bili su to brojni udarci, ne samo jedan. Bitno je da djeca moje Marie, od kojih je jedan ovdje, znaju da je onaj tko je ubio njihovu majku u zatvoru. Da ne bi bilo još žrtava, ja se borim da on ostane u zatvoru. Da se netko prije za to borio, moja bi kći još bila živa. Jer on je i prije mlatio žene, a činio bi to i dalje.”

Cantat je na to plačući odgovorio: “Čuo sam što je rekla mama Marie, i ja je razumijem. Svjestan sam ispraznosti riječi koje ću izreći, ali ja vas molim oprost, molim oprost od Nadine, Romana, od moje obitelji. Ponovno tvrdim da je to bila nesreća, a ne kriminal. Nemojte me ovdje zatvarati. Ja nemam ništa s Litvom. Pustite me da se vratim u Francusku da tamo platim što trebam platiti.”

Sudac je potom odlučio da Cantat ostane u litavskom zatvoru do 14. kolovoza, pa je prebačen u zatvor u Lukiskiuju. Francuski istražitelji već su stigli u Litvu da s litavskim kolegama istraže slučaj. Postignut je već i neformalni dogovor da će – kad litavski policajci završe ono što po zakonu moraju – Cantat biti izručen Francuskoj.