Dorino Manzin, 27-godišnji predsjednik Iskoraka, udruge koja se bori za prava homoseksualaca, u ovom je trenutku jedina javna osoba koja se suprotstavlja stalnom miješanju Vatikana u politički, po definiciji svjetovni život Republike HrvatskeDorino Manzin, 27-godišnji predsjednik Iskoraka, udruge koja se bori za prava homoseksualaca, u ovom je trenutku jedina javna osoba koja se suprotstavlja stalnom miješanju Vatikana u politički, po definiciji svjetovni život Republike Hrvatske. Nakon inicijative da se kazneno progone bračni preljubnici, nakon dekreta protiv joge, rada nedjeljom i seksualnog odgoja u srednjim školama, vatikanska Kongregacija za nauk vjere obrušila se na istospolne, homoseksualne zajednice koje su legalizirane novim obiteljskim zakonom. Aktualna koalicijska vlada pak toliko skrušeno podnosi kolonijalni odnos Katoličke crkve prema Hrvatskoj da je odustala od seksualnog odgoja i joge, praveći se da ideja o kazneno progonu preljubnika zapravo i ne postoji.

Vatikan argumentima Starog zavjeta huška na nasilje nad homoseksualcima, a zahtjevom da se zakon kreira u skladu s njim Hrvatsku tretira kao srednjovjekovnu državu U Iskoraku se polovina članova izjašnjava kao katolici unatoč svojim spolnim opredjeljenjima: uostalom, i brojni svećenici homoseksualci su sa sobom pomireni a šute samo da ne bi izazivali skandale Posljednji dokument Katoličke crkve – 12 stranica protiv istospolnih zajednica, blagoslovljen od Pape 30. srpnja – dočekan je s jednakom političkom šutnjom. Jedino je Dorino Manzin potez Crkve okvalificirao kao demonstraciju hopokrizije i rasizma, neprimjerenu vjerskoj instituciji koja propovijeda kršćansku etiku.

NACIONAL: Proglas Kongregacije, sudeći po vašim medijskim istupima, doživjeli ste kao novo stigmatiziranje homoseksualaca. Niste, dakle, uočili da Vatikan napada vlast i državu koja dopušta legalizaciju njihovih zajednica, a ne napada same homoseksualce zbog njihove spolne orijentacije?
-To je točno, ali argumentacija Vatikana protiv vlade koja je legalizirala istospolne zajednice duboko je diskriminatorska i prema samim homoseksualcima. Pri tome se služi argumentima koje nalazi u prastarim mitološkim spisima Starog zavjeta na koji se inače ne poziva, tvrdeći da je katoličanstvo izvedeno iz bitno drukčijeg Novog zavjeta. Najblaže rečeno, to je nepristojno. Psihijatrija već trideset godina tvrdi da homoseksualnost nije ni bolest, ni psihički poremećaj koji se može i mora liječiti. I suvremena sociologija govori o pluralitetu obiteljskih odnosa, što znači da monogamni brak i obitelj – otac i majka s djecom – nisu univerzalne forme obiteljskog života ni u povijesti čovječanstva ni u modernom društvu. Zahtijevati da se zakon kreira u skladu sa starozavjetnom mitologijom znači da Crkva Hrvatsku tretira kao srednjovjekovnu teološku državu, a ne modernu naciju sa svojim ustavom koji jamči pravo na slobodu političke, vjerske pa i spolne orijentacije. Crkva ima pravo o homoseksualcima misliti što hoće, ali nema pravo svoj stav nametati državi i cijelom društvu.

NACIONAL: Jeste li vi osobno katolički vjernik? – Osobno sam agnostik, ali sam odgojen u obitelji koja se smatra katoličkom. U Iskoraku, međutim, gotovo svaki drugi član izjašnjava se kao katolik, unatoč svojoj spolnoj orijentaciji. Na Zapadu je posve uobičajeno da postoje katoličke udruge homoseksualaca. Vatikan zna za njihovo postojanje, nikad ih nije službeno priznao, ali nikada ih nije ni zabranio. I tu je izabrao licemjernu poziciju.

NACIONAL: No stav Crkve nije nešto iznimno. Ne artikulira li Crkva samo većinsko mišljenje o homoseksualcima? – Istina je, Crkva podilazi homofobiji. Homofobični ljudi mrze homoseksualce jer se boje i tuđe i svoje seksualnosti. A Crkva još dodatno raspiruje taj strah, huškajući vjernike i na diskriminaciju i nasilje prema homoseksualcima. Njezina je poruka: ako iscipelariš homoseksualca, učinio si boguugodni čin. Crkva nema pojma o ljudskoj prirodi. Tretira je kao instrument reprodukcije, isključivo i samo kao oružje stvaranja potomstva, tvrdeći da je to u skladu s prirodnim i moralnim zakonom. A stvari stoje upravo obratno: svojstvo je životinja da ih seksualni nagon tjera da se pare u određeno doba godine zbog reprodukcije vrste. A čovjek nije životinja.

NACIONAL: Teško je reći da Crkva, uz svoj institut ispovijedi, nema potpun uvid u ljudsku prirodu. Jedan od najpametnijih homoseksualaca XX. stoljeća, Michel Foucault, rekao bi – bavljenje ljudskim tijelom osnova je i njene vlasti nad čovjekom.
-Istina je, u homofobičnim zajednicama Crkva, preko ispovijedi, temeljito kontrolira ljudsku intimu. Vjernik, koji joj povjerava svoj tajni život i zbog toga traži oprost, postaje mentalni rob svećenika i crkvene institucije. To ne mora biti homoseksualna želja, može biti i heteroseksualna, ali iz onog kruga seksualnosti koji Crkva također žigoše kao nemoralan i protuprirodan, poput izvanbračnog seksa. Ta kontrola i klasifikacija ljudske intime na dopušteno i grješno, temelj je i njene moći i ovozemaljskog bogatstva. Crkva na tome i dobro zarađuje. Ali ja iskreno vjerujem da će se to promijeniti.

NACIONAL: Na čemu temeljite ta svoja optimistična predviđanja? – Suočit će se s tim da zbog svoje starozavjetne rigidnosti gubi institucionalne vjernike. U svojoj povijesti Crkva je imala isti odnos prema ženama, crncima, Židovima, muslimanima, astrolozima i znanstvenicima koje su palili na lomačama. Eto, danas je drukčije. Zato mogu zamisliti budućnost u kojem će papa biti žena, crnkinja, koja će vjenčati prvi homoseksualni par.

NACIONAL: Homoseksualci, navodno, čine deset posto stanovništva svake zemlje zapadnog, tzv. protestantskog kruga. U ekskluzivno muškim zajednicama – vojska, internati, samostani, zatvori – prosjek je još veći. Odstupa li katolička Hrvatska više ili manje od tog prosjeka? – Kod nas ne postoje takva istraživanja. Točno je, na Zapadu, gdje su se istraživanja sustavno provodila, utvrđeno je da 10 posto homoseksualne populacije čini neku vrstu statističkog pravila, poput 52 posto žena. I taj je udio bio isti od 50-ih godina do 2000., bez obzira na to je li manji ili veći utjecaj Katoličke crkve, jesu li na vlasti konzervativci ili liberali. U homoseksualnim sredinama koje ste spomenuli, logično, broj je i veći, jer jednospolne sredine često su latentno homoseksualne.

NACIONAL: Poznajete li katoličke svećenike homoseksualce? – Poznajem. Više njih.

NACIONAL: Kako su oni doživjeli zahtjev vatikanske Kongregacije da se zabrane homoseksualne zajednice? – Katolička crkva nipošto nije monolitna kako se predstavlja pred vjernicima. Unutar Crkve, kako sam od njih doznao, postoje razne struje, neke toliko suprotne da se čak prilično žestoko sukobljavaju. Za najradikalnije konzervativce u rimskoj kuriji papa Ivan Pavao II. odveć je liberalan. Ne samo zato što je prvi papa u povijesti Katoličke crkve koji je ušao u džamiju, nego i zato što je, primjerice, masturbaciju proglasio samo “slabošću duha”, dok je u crkvenoj tradiciji to bilo žigosano kao jedan od najvećih grijeha. Za neke druge on je odveć konzervativan, zbog svog stava prema ženama, braku, celibatu i seksualnim manjinama. Neki svećenici s kojima sam razgovarao uoči okruglog stola Biskupske konferencije o homoseksualnosti rekli su mi da im ne pada na pamet sudjelovati u raspravi jer Crkvu u njoj predstavljaju rigidni konzervativci koji govore same budalaštine. Svećenici homoseksualci neće svoju seksualnu orijentaciju javno priznati da ne prave skandale svojim biskupima, kolegama, Vatikanu. Ali su sami sa sobom prilično pomireni i svjesni da nisu ni bolesni, ni izopačeni, ni grješni. Crkvena institucija za njih je samo udobno radno mjesto, s dobrim voznim parkom, zajamčenim primanjima i osiguranom egzistencijom.

NACIONAL: A što je s onim drugima, koji smatraju da je njihov homoseksualni nagon grijeh? – Žive u paklu, muče se. Zbog sukoba njihova svećeničkog poziva i homoseksualnog identiteta postaju doista bolesni pervertiti. Iz njihovih redova regrutiraju se, primjerice, pedofili.

NACIONAL: Homoseksualci izvan Crkve dosad su, ako su imali hrabrosti, živjeli zajedno, bez obzira na zakone. Što dobivaju institucionalizacijom istospolnih zajednica? – Prije svega, takav zakon je stvar principa: njime država priznaje pravo na slobodno seksualno opredjeljenje i izbor.

NACIONAL: Mislite da će autoritet zakona slomiti društvene predrasude? – Ne nužno. Ipak, u nekoj mjeri možda i hoće. Ponekad se predrasude rađaju zato što se nešto smatra nezakonitim, nepoželjnim, jer se o tome ne smije govoriti. I onda svatko svakoga vara. Homoseksualci se prave da su heteroseksualci, a heteroseksualci se prave da homosekualce ne primjećuju. Kad u vašem susjedstvu bude živio homoseksualni par koji susrećete svaki dan u trgovini, u liftu, vidjet ćete da oni nemaju ni rogove ni kopita. U najmanju ruku, Zakon će smanjiti govor mržnje u Saboru, gdje je Anto Kovačević još donedavno tvrdio da homoseksualce treba liječiti na Golom otoku. A onda na red za taj Goli otok dolaze kurve, narkomani, Židovi, Srbi, žene, politički neistomišljenici, sve društvene manjine. Doduše, kad se sve one eliminiraju, ne znam tko bi u Hrvatskoj ostao izvan Golog otoka, osim samog Ante Kovačevića.

NACIONAL: A praktične, pravne posljedice legalizacije homoseksualnih zajednica? – Poanta je da istospolne zajednice imaju isti status kao heteroseksualne, u smislu prava na zajedničku imovinu, socijalno i mirovinsko osiguranje, pravo nasljeđivanja. Riječ je o priznatom, legalnom, zakonitom partneru, ne o vjenčanju među homoseksualcima i njihovu usvajanju djece, kako Crkva tvrdi. To nismo ni tražili.

NACIONAL: Posljednji Gay Pride ostavio je dojam da su i sami homoseksualci prilično krivi što većina od njih zazire. Policijsko osiguranje stvorilo je sliku da je gay populacija spremna na borbu protiv društvenih predrasuda pod uvjetom da ne otrpi nikakve neugodnosti. – Ni nama organizatorima nije se to svidjelo. Bilo je policije kao da je riječ o Tuđmanovim paradama na Jarunu. Stekao se dojam da smo najzaštićenija, utoliko najprivilegiranija društvena skupina. Sigurnosno gledano, policija je odlično obavila posao i, za razliku od prošlogodišnjeg Gay Pridea nije bilo nikakvih incidenata. To nam je bilo važno i zbog gostiju, predstavnika drugih nevladinih udruga, kojima smo željeli jamčiti sigurnost. Ali gledano sa strane, nismo mogli ispasti simpatični. Da se nas pitalo, policija bi imala slobodnu subotu. To vodi u getoizaciju, što neki među nama i zagovaraju, pa žele imati posebne zakone, posebne klubove, okupljališta, čak gay škole.

NACIONAL: Koja bi bila svrha pretvaranja intimnog života u politički program? – Pa, kažu, čuvanje spolnog identiteta. I ja mislim da seksualna orijentacija ne može postati pitanje političkog programa. Takva getoizacija u osnovi je argument za homofobiju. Cilj bi trebao biti ne da homoseksualci postanu posebno zaštićena kategorija društva, nego da homoseksualnost postane irelevantna za radno mjesto, društvenu promociju i javni život.

NACIONAL: Kad ste već spomenuli jednog saborskog zastupnika, podsjećam na još jednog, Ljubu Ćesića Rojsa. Nije li on svojim “budi muško, priznaj da si peder” pokazao drugu stranu problema koja nema veze s predrasudama heteroseksualne većine? Pitanje glasi: kako možete očekivati podršku u svojim zahtjevima kad ste kukavice koji prikrivaju da su homoseksualci? – U zagrebačkoj gay zajednici, moram priznati, mnogi su pljeskali toj Ćesićevoj rečenici. I ja osobno mislim da je točno definirao jednu razinu problema, premda možda njegov rječnik nije primjeren Saboru. Dobro, Ćesić i ne zna drukčije govoriti. Prije nekoliko desetljeća ista je situacija bila i na Zapadu. Nije bilo naoko ni jednog homoseksualca, a onda ih se iznenada pojavila masa. U Hrvatskoj kvazikatolički mentalitet utječe i na same homoseksualce. Homoseksualnim osobama nameće se osjećaj stida. To je ključ. U Hrvatskoj postoje zajednice koje također nisu prihvaćene. Pogledajte jugonostalgičare, titoiste. Sastaju u Kumrovcu, mašu jugoslavenskim zastavama, pokazuju što su i tko su. Štoviše, te političke manjine učinit će sve kako bi bile što vidljivije, premda ih proglašavaju izdajnicima, špijunima. Ali, za razliku od velikog broja homoseksualaca, njih ne muči stid.

NACIONAL: Hoćete reći da homoseksualci sebe gledaju također očima heteroseksualaca i da sebe u osnovi, također, smatraju bolesnicima? – Točno. Dobar dio homoseksualaca ne voli i ne prihvaća sebe takvima kakvi jesu. Korijeni su primarno u obitelji. Tu sve počinje. Da vam navedem jedan primjer. Splićanin, 16-godišnjak, odvažio se i roditeljima priznao da ima homoseksualne sklonosti. Doživjevši to kao katastrofu, šokirani roditelji odveli su ga psihijatru, vjerujući da će ga ovaj izliječiti. Pošto je psihijatar razgovarao s malim, poručio je roditeljima da sljedeći put dođu zajedno sa sinom. Kad su se pojavili, psihijatar im je rekao: “Gledajte, s malim je sve u redu, i ja sam homoseksualac i nisam bolestan; ako je netko za psihijatrijski tretman, onda ste to vi sa svojim strahovima.” Preneraženi roditelji malog su, nadajući se da je to sigurno rješenje, poslali u crkvu da mu pomognu bog i svećenik. Ispostavilo se, međutim, da je i svećenik homoseksualac, i to osobite vrste: prilikom ispovijedi tražio je od malog da, među ostalim, do posljednjeg detalja opisuje o čemu fantazira dok masturbira, jer se pri tome, očito, naslađivao u mraku ispovjedaonice. Mali je to rekao i roditeljima, no oni mu, naravno, nisu vjerovali. U finalu: malog su zatvorili u njegovu sobu i osudili faktički na kućni pritvor. Ima i drastičnijih slučajeva, gdje roditelji mlate djecu, a oni se to ne usude prijaviti, kao što donedavno pretučene žene nisu imale hrabrosti priznati da su izložene torturi svojih muževa.

NACIONAL: Kao predsjednik Iskoraka, danas jeste deklarirani homoseksualac. Jeste li takvi bili oduvijek? Je li vas ikada bilo stid što ste gay? – Imao sam sreću da je moja obitelj vrlo tolerantna. Nikada nisam to osobito isticao, no nisam to ni skrivao. I moji roditelji, čak i moja šira rodbina, prihvatili su to kao činjenicu o kojoj nitko ne postavlja pitanja. S obzirom na hrvatske uvjete, imao sam puno sreće.

NACIONAL: K tomu ste Osječanin. Kažu da je u provinciji mnogo teže biti homoseksualac nego u Zagrebu. – Osijek je specifična sredina, prilično ležerna. Nisam osjetio problem deklariranog homoseksualca u provinciji. U Osijeku, osim toga, postoji ogranak Iskoraka i nikada nije bilo nikakvih problema. A Zagreb i nije pretjerano tolerantan. Prednost je što je velik pa je veća mogućnost da ostaneš neprimijećen. U manjim gradovima to nije moguće. Nedavno me jedna novinarka pitala gdje se okuplja gay populacija u Slavoniji. Ja sam rekao: ne znam, no čujem da postoji scena u Belišću. Istoga trenutka krenula je priča da se u Belišću osniva gay klub, da se prikupljaju potpisi za osnivanje udruge. Svi su se silno uznemirili, a gradonačelnik Belišća osudio je to preko novina. A nije bilo ničeg osim priče.

NACIONAL: Kao jedan od argumenata protiv gay zajednice homofobi navode da postoji jak homoseksualni lobi koja iza kulisa drma politikom i financijama. Je li to točno? – Točno je da homoseksualaca ima posvuda. Postoji stereotip da su homoseksualci feminizirane “tetkice”. To nije istina. U Nizozemskoj, vođa radikalne desnice kojeg je ubio islamist, bio je deklarirani homoseksualac. Doduše, radikalna desnica u Nizozemskoj nešto je drukčija od naše. Norveški ministar financija, politički konzervativac, stupio je u istospolnu zajednicu, odnosno registrirano partnerstvo, kako se to kaže. Dakle, homoseksualci su raspoređeni na moćnim pozicijama.

NACIONAL: Mislila sam, prije svega, na Hrvatsku. – U Hrvatskoj je slična situacija: postoje vrlo moćni homoseksualci. Ali teško je to nazvati organiziranim lobijem čiji pripadnici jedan drugome osiguravaju poslove ili društvenu i profesionalnu promociju. Naprotiv, ti moćni, utjecajni i financijski jaki homoseksualci nimalo ne pomažu u aktivnostima Iskoraka. Imaju dovoljno novca da žive dvostrukim životom i glume klasične heteroseksualce, sretno oženjene, obiteljske ljude. U krajnjoj liniji imaju dovoljno novca da plaćaju usluge gay prostitucije. Njima se naše aktivnosti uopće ne sviđaju.

NACIONAL: Imate li političkih ambicija? Deset posto homoseksualaca u Hrvatskoj – veći je postotak glasača od izbornog potencijala većine sadašnjih stranaka. – Zasad nemam. Moram najprije diplomirati. Studiram orijentalistiku na Filozofskom fakultetu, a zbog svojih aktivnosti u Iskoraku to još nisam učinio.