Upravo kad je Mbeki preuzimao vlast od Mandele, na jugu Afrike AIDS je postajao sve opasnijiDanas je oko 45 milijuna ljudi na svijetu zaraženo virusom AIDS-a, a dosad je od njega umrlo gotovo 20 milijuna. AIDS se zasad ne može izliječiti, ne postoji cjepivo za njega, nego se samo može zaustaviti njegov razvoj. AIDS – sindrom stečene imunodeficijencije – prvi je put dijagnosticiran 1981. u Los Angelesu. Slabi čovjekov imunološki sustav pa on stoga dobiva razne bolesti, posebno na plućima i koži, koje izazivaju smrt. Stručnjaci su uvjereni da korijeni AIDS-a potječu od životinja u Africi. Uzročnik je 1983. otkriven i izoliran, virus HIV, a dvije godine poslije otkriven je i test za njega.

KATASTROFALNA ODLUKA VLADE Vlada je zabranila čak i upotrebu nevirapinea, iako se zna da taj lijek sprečava prijenos HIV-a s majke na novorođenče EKONOMSKA PROPAST Teret AIDS-a je ugrozio mogućnost ekonomskog oporavka, pa se u Africi danas živi gore nego prije 20 godina Premda još nije izlječiv, otkriveni su djelotvorni, ali vrlo skupi antiretroviralni lijekovi, poput AZT-a, koji usporavaju razvoj bolesti pa je zahvaljujući takvim lijekovima u SAD-u znatno smanjena smrtnost od AIDS-a, poboljšana kvaliteta života i produljen život oboljelima.

Ali u siromašnoj Africi, posebno na jugu, ima oko 30 milijuna zaraženih AIDS-om, koji odnosi golemee žrtve. Južnoafrička Republika zemlja je s najviše zaraženih AIDS-om na svijetu. Prema najnovijim podacima u JAR-u ih ima 5 milijuna a svakog dana od njega umre 600 ljudi, a zarazi se oko 1400. A predsjednik JAR-a Thabo Mbeki uvjeren je da AIDS uopće ne postoji, da nije zarazna bolest nego sindrom, da HIV ne prenosi AIDS, pa i da ono što se u JAR-u naziva AIDS-om nije “američki” AIDS. Čak smatra da su lijekovi kojima se u SAD-u liječi AIDS štetni i otrovni pa je zabranio njihovu primjenu u JAR-u. Liječnici su zgroženi njegovim stavom, oboljeli od AIDS-a u JAR-u prosvjeduju i traže da im država osigura lijekove koji u drugim zemljama pomažu bolesnicima, pridružio im se i Mbekijev prethodnik na predsjedničkom položaju Nelson Mandela, ali uzalud. Mbeki ne popušta i – ubija vlastiti narod.

Prije nego što je 1999. postao predsjednik, Mbeki je bio potpredsjednik uz Mandelu, kojeg su već načele godine. Rodio se u lipnju 1942. u Idutyxi u provinciji Transkei. Roditelji su mu bili učitelji i politički aktivisti. Otac Govan Mbeki završio je fakultet i u kući je bilo mnogo knjiga, bio je jedan od vodećih ljudi Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) u provinciji Cape. Budući da je stoga bio u opasnosti da bude uhićen, Thabo Mbeki proveo je dio djetinjstva u obiteljima rođaka i prijatelja. Omladinskom pokretu ANC-a pridružio se kad mu je bilo samo 14 godina, bio je politički vrlo aktivan pa mu je 1959. školovanje prekinuto zbog studentskog štrajka i završio ga je kod kuće. Otac mu je 1960. uhićen u Rivoniji i osuđen na doživotni zatvor, a on je po nalogu ANC-a 1962. emigrirao u Tanzaniji a potom se u Engleskoj upisao na sveučilište Sussex i 1966. diplomirao ekonomiju. Radio je u londonskom uredu ANC-a koji su vodili Oliver Tambo i Yusuf Dadoo a 1970. je otišao u SSSR na vojnu obuku. Sljedeće godine pojavio se u Lusaki, glavnom gradu Zambije, gdje je ANC imao svoje baze i postao pomoćnik šefa Revolucionarnog savjeta. Bio je predstavnik ANC-a u Bocvani, Svazilendu, a od 1975. do 1978. u Nigeriji.

Mbeki je 80-ih postao šef ANC-ova odjela za informiranje sa sjedištem u Lusaki te je radio na propagiranju stavova ANC-a u svijetu i pridobivanju bijelaca iz JAR-a da pristupe ANC-u. A 1989. je postao šef odjela za međunarodne poslove, neka vrsta ANC-ova ministra vanjskih poslova, te je imao važnu ulogu u pregovorima o ukidanju apartheida s bivšim bjelačkim režimom.

Nakon prvih općih izbora u JAR-u u travnju 1994. novi predsjednik Nelson Mandela izabrao je Mbekija za potpredsjednika vlade nacionalnog jedinstva. Poslije je Mbeki kao potpredsjednik Republike operativno upravljao zemljom, jer se Mandela više bavio idejnim usmjeravanjem države u tranziciji iz apartheida u demokraciju.

Mandela je Mbekiju davao sve veće ingerencije, predstavljajući ga kao sljedbenika svoje umjerene politike i jamca kontinuiteta. Mbekija su i u inozemstvu vidjeli kao branu militantnim tendencijama unutar ANC-a, koje je zagovarala i bivša predsjednikova supruga Winnie Mandela.

Upravo kad je Mbeki preuzimao vlast od Mandele, na jugu Afrike AIDS je postajao sve opasniji. Iako se ta bolest pojavila početkom 80-ih među homoseksualcima i narkomanima u SAD-u, potom se počeo širiti i u drugim dijelovima svijeta, a posebno naglo u Africi, i to heteroseksualnim spolnim odnosima. Početkom 2000. već je u Africi dramatično utjecao na lokalnu privredu i postao pretežak teret zdravstvenim i socijalnim službama. U većini bolnica u Africi 80 posto bolesnika umire od AIDS-a. Ogromnu pomoć neke zemlje moraju zbog smrti roditelja davati za zbrinjavanje siročadi, za pomoć starim osobama, koje su ostale bez sinova i kćeri, hranitelja obitelji. Procjenjuje da na jugu Afrike ima 11 milijuna siročadi čiji su roditelji umrli od AIDS-a. Ta bolest ozbiljno ugrožavati mogućnost ekonomskog oporavka najsiromašnijeg kontinenta.

Festus Mogue, predsjednik Bocvane, prostrane države veličine Francuske sa samo 1,2 milijuna stanovnika, bogate dijamantima, izjavio je 2000. da je njegova zemlja na rubu biološke egzistencije zbog AIDS-a. Bocvana ima najveći postotak oboljelih od AIDS-a ili zaraženih HIV-om na svijetu, čak 36 posto, a već sada tri četvrtine umrlih u Bocvani umire od AIDS-a. U Zimbabveu je 25 posto ljudi zaraženo AIDS-om, mnogo ih je i u Zambiji, gdje se bolest proširila i u političkoj i ekonomskoj eliti. Nešto ih je manje u zapadnoj Africi, u Nigeriji, koja ima oko 100 milijuna stanovnika, pet posto odraslih Najveći apsolutni broj zaraženih već 2000. godine imao je JAR. No i u Africi se može djelotvorno suzbijati AIDS: u Ugandi je predsjednik Yoseri Museveni pokrenuo nacionalnu, sustavnu akciju protiv AIDS-a uz pomoć dobrotvornih i crkvenih organizacija. Akcija je bila sveobuhvatna, stanovništvo se upozoravalo da promijeni spolne navike. Prije nekoliko godina Uganda je s 12 posto oboljelih od AIDS-a bila u vrhu afričkih zemalja, a sada je taj postotak pao na osam posto s daljnjom tendencijom pada.

Politički analitičari tvrde da je već Mandela kao predsjednik propustio na vrijeme reagirati na širenje AIDS-a u JAR-u, a pogotovo Mbeki. Nedugo nakon što je preuzeo predsjednički položaj od Mandele, u govoru u parlamentu potkraj 1999. prvi je put najavio da se ne slaže s teorijama o prirodi AIDS-a. No u srpnju 2000. u Durbanu je bila Svjetska konferencije o AIDS-u pod pokroviteljstvom UN-a pa je Mbeki već u travnju američkom predsjedniku Clintonu i drugim svjetskim liderima poslao pismo u kojem je objasnio strategiju svoje vlade prema AIDS-u – bio je prvi državnik na svijetu koji je zanijekao da AIDS uopće postoji!

Opširno je ukazivao na velike razlike između AIDS-a u SAD-u i ostalim zapadnim zemljama, gdje ga pretežno šire homoseksualci, te AIDS-a u Africi, koji se pretežno širi heteroseksualno. Upozorio je da je smrtnost od AIDS-a u SAD-u mnogo manja nego u Africi, što pokazuje da teorije o AIDS-u nisu točne. Obznanio je da je osnovao posebnu komisiju koja će uzeti u obzir i razne druge teorije o prirodi AIDS-a, osim one da se AIDS širi virusom HIV. Napomenuo je da u znanstvenoj zajednici postoji prava diktatura onih koji tvrde da se AIDS jedino širi virusom HIV te da vodeći ljudi znanstvene zajednice ne dopuštaju raspravu o bilo kakvim drugim teorijama, što je nedopustivo. Uz to najavio je da će njegovi stručnjaci istražiti i toksičnost antiretroviralnih lijekova, jer je on uvjeren da su oni više štetni nego korisni.

To pismo zgrozilo je vodeće svjetske stručnjake za AIDS, koji su upozorili da takvi stavovi mogu opasno ugroziti stanovništvo JAR-a i bolesnike od AIDS-a, kojima upravo antiretroviralni lijekovi mogu pružiti u ovom trenutku najveću nadu. Zaključili su da je Mbeki potpao pod utjecaj disidentskih stručnjaka koji imaju sasvim drukčije teze o AIDS-u, među kojima se najviše ističu David Rasnick, Charles Geshekter, Peter Duesberg i jedna grupa iz Seattlea.

Njihove stavove najrječitije je definirao Peter Duesberg, 67-godišnji profesor molekularne biologije na kalifornijskom sveučilištu Berkeley: AIDS u SAD-u i AIDS u Africi nisu jedna te ista bolest, nijedna od tih dviju bolesti nije zarazna, nemaju veze s HIV-om, da nisu bolesti nego sindromi, da ljudi stradavaju zbog okolnosti koje su sami stvorili. Po Duesbergovoj teoriji američki AIDS ima dvije faze. On ukazuje na to da se početkom 80-ih u homoseksualnim krugovima u SAD-u proširila upotreba tzv. rekreativnih lakih droga. Njihova opasnost za ljudsko zdravlje nije bila dovoljno istražena pa se nije znalo da su one zapravo jako opasne. One su uzrok povećanog broja neobjašnjivih smrti među homoseksualcima, koje su pripisivane navodnoj novoj nepoznatoj bolesti AIDS. Znanstvenici su pokušavali na razne načine liječiti AIDS, ali bez uspjeha jer su pošli pogrešim putem vjerujući da je riječ o bolesti koju izaziva virus, što nije točno, pa su nepotrebno počeli pacijentima davati antiretroviralne lijekove. U to vrijeme broj umrlih počeo je opadati, ali stoga što je tada smanjena potrošnja rekreativnih droga, a ne zbog novih lijekova. Naprotiv, pad broja oboljenja i smrtnosti bila bi još i manja da stvar nije pogoršala pogrešna upotreba opasnih antiretroviralnih lijekova, koji su samo pogoršavali njihovo stanje.

Po tvrdnjama pristaša te teorije navodni AIDS u Africi uopće nije bolest. Samo kod malog broja ljudi u Africi može se otkriti HIV, njih je manje od 100.000. On nije uzročnik onog što se u Africi naziva AIDS-om, jer to i nije jedna bolest nego niz bolesti koje u Africi postoje već stoljećima, a čiji uzročnik nije virus nego opće loše stanje u Africi, nizak standard života, loši higijenski uvjeti, pothranjenost, zbog čega ljudi obolijevaju mnogo više nego na drugim kontinentima i žive kraće žive, prosječno 50 godina. Po toj teoriji pogrešno je voditi posebnu medicinsku akciju protiv AIDS-a u Africi, kad nije riječ o zarazi, nego o stanju, pa se smrtnost u Africi jedino može smanjiti poboljšanjem općeg standarda životna u Africi. Zato je besmisleno kupovati lijekove koji tobože koriste bolesnicima od AIDS-a, jer su oni štetni, posebno antiretroviralni lijekovi poput AZT-a koji su otrovni i više štete nego koriste.

Priklonivši se takvim teorijama, Mbeki je donio i određene odluke. Naredio je da se AIDS u njegovoj zemlji tretira kao socijalno-ekonomski, a ne medicinski fenomen. Budući da je uvjeren da su antiretroviralni lijekovi štetni, zabranio je njihovu upotrebu u državnim bolnicama i nitko ih ne može dobiti u sklopu osnovne zdravstvene zaštite. Ako netko s posebnim zdravstvenim osiguranjem što ga plaća iz vlastitog džepa želi nabaviti takve lijekove, to čini na vlastitu odgovornost. Umjesto na antiretroviralne lijekove, on je državni novac odlučio trošiti za poboljšanje općih uvjeta života južnoafričkih stanovnika jer će tako posredno liječiti i ono što se naziva AIDS-om.

Za to je imao i dodatni razlog. Američke farmaceutske kompanije, koje proizvode te lijekove, naplaćivale su ih enormno skupo. Oni su dostupni dobrostojećim američkim pacijentima, ali ne i siromašnim bolesnicima u JAR-u i južnoafričkom zdravstvenom osiguranju. Njegova odluka ogorčila je svjetske zdravstvene stručnjake, ali i bolesnike od AIDS-a u JAR-u, od kojih su mnogi ocijenili da ih njihov predsjednik osuđuje na smrt. Ogorčen je i Nelson Mandela.

Mandela se potpuno povukao iz politike i nije miješao u političke prilike, ali zbog Mbekijeva odnosa prema AIDS-u prvi je put dao do znanja da se ne slaže sa sadašnjim predsjednikom u prosincu 2001., tada još uvijeno. Za razliku od Mbekija, Mandela je počeo posjećivati bolnice gdje se ljudi liječe od AIDS-a, u bolnici u Capetownu s njima razgovarao, rukovao se i mazio djecu bolesnu od AIDS-a. Rekao je da želi nastaviti ono što je svojim primjerom započela britanska princeza Diana, prva poznata osoba koja je posjećivala oboljele od AIDS-a. Sada to čine, podsjetio je, predsjednici Bocvane, Ugande i Senegala, koji su poduzeli opsežne mjere zaštite u svojim zemljama. “Ti predsjednici”, rekao je Mandela, “ne ustručavaju se uzeti djecu oboljelu od AIDS-a u naručje. Takvi moraju biti predsjednici koji žele pobijediti tu bolest, a takve bi trebale biti i njihove supruge.”

Kako Mbeki nije mijenjao stav, Mandela ga je sve više kritizirao. U JAR-u su se bolesnici od AIDS-a dobro organizirali i postali značajna politička snaga pa od vlade sve odlučnije traže da im omogući liječenje antiretroviralnim lijekovima koji toliko pomažu bolesnicima u SAD-u. Zaredale su i akcije građanskog neposluha kako bi skrenuli pozornost na taj problem. Najglasniji je među njima Zackie Achmat, koji predvodi najjaču organizaciju bolesnika od AIDS-a. On je dodatno zdravstveno osiguran i liječi se u privatnoj klinici, gdje su mu na raspolaganju i moderne metode liječenje, ali je odbio da ga liječe antiretroviralnim lijekovima sve dok vlada ne donese odluku da se taj način liječenja omogući svim pacijentima od AIDS-a u državnim bolnicama.

Mandela se u kolovozu 2002. u toj privatnoj bolnici demonstrativno sastao s Achmatom kako bi svima, pa i Mbekiju, pokazao na čijoj je strani. Bio je to simboličan i snažnim emocijama nabijen susret, prilikom kojeg je Mandela Achmata držao za ruku i pohvalio njegovu akciju. Rekao je da je Achmat čovjek kojem se svi moraju diviti, jer sebe žrtvuje kako bi se borio za univerzalno načelo da svi moraju imati isto pravo na zdravlje. Potaknut i Achmatovom akcijom, koji traži da se svim bolesnicima od AIDS-a u JAR-u omogući terapija antiretroviralnim lijekovima, Mandela je zatražio i susret s predsjednikom Mbekijem. Nakon susreta nije govorio o njegovu sadržaju, no već sama vijest da se bivši predsjednik Mandela, koji u JAR-u ima velik ugled, susreo sa svojim nasljednikom kako bi ga upozorio na njegovu opasnu politiku prema AIDS-u, imala je veliko značenje.

Sve je to pokazivalo da je Mbeki u svojim stavovima sve usamljeniji, no on i dalje nije želio popustiti. Akcije bolesnika od AIDS-a protiv vlade bile su sve brojnije, sve su jači bili i međunarodni pritisci, zamijećeno je i razdor unutar vladajuće stranke Afričkog nacionalnog kongresa. Kad se prije dva tjedna njegova ministrica zdravstva Mantombazana Tshabalala-Msimangizashla, koja je dosad potpuno podržavala i provodila Mbekijevu politiku, za govornicom obratila skupu o AIDS-u u Johannesburgu, bila je izviždana. Kad je nekoliko dana poslije na međunarodnom skupu o AIDS-u na Islandu objavila da će se JAR u borbi protiv AIDS-a odsad služiti metodama tradicionalne afričke medicine, naišla je na zgražanje i podsmijeh, jer se tradicionalnom medicinom u JAR-u bave – plemenski vračevi.

Tako već tri godine u JAR-u traje ta nesnosna situacija u kojoj vlada onemogućava liječenje vlastitim građanima. Dok u SAD-u zahvaljujući antiretroviralnim lijekovima drastično opada smrtnost od AIDS-a, u JAR-u je vlada nedavno zabranila čak i upotrebu lijeka nevirapinea, za koji se pouzdano zna da samo dvije njegove doze, jedna trudnici prije poroda, te jedna djetetu nakon rođenja, sprječavaju da HIV s oboljele majke prijeđe na novorođenče. Zabrana tog lijeka obrazložena je tvrdnjom da nema dokaza da HIV izaziva AIDS, a lijek je jako opasan.

Stanje je postalo tako dramatično da se umiješala i Katolička crkva. Nadbiskup Capetowna Njongonkulu Ndungane ovih je dana izrekao oštru ocjenu: “Mi kao Crkva osjećamo se izdanima od izabrane vlade, jer ona ne čini što bi trebala da zaštiti živote svojih građana, koji umiru svakog dana. AIDS za Južnu Afriku postaje gori nego što je bio apartheid.”