"Tradicija ovog dijela otoka Hvara je vinogradarstvo i vinarstvo, a moji su ga preci među prvima naselili upravo radi vinograda još prije sedam-osam stoljeća"“Moram priznati da je svaki moj poslovni potez, zbog silne vjere u uspjeh, često graničio s ludošću. Da sam htio, mogao sam raditi u Njemačkoj ili Americi, međutim, oduvijek sam vjerovao u otoke, pa sam i dokazao da je ovdje moguće uspješno poslovati”, ukratko je opisao svoju poslovnu filozofiju Zlatan Plenković, Hvaranin koji po kvaliteti i količinama svojih vina već nekoliko godina nosi epitet vodećeg privatnog vinara u Hrvatskoj. Njegov posljednji poslovni pothvat je investicija u lučicu posebne namjene i restoran “Bilo idro” u Svetoj Nedjelji. Već ovog trenutka siguran je da mu se za 12 godina, na koliko je dobio koncesiju, investicija neće ni približno isplatiti. Izgradio ih je samo zato da bi ostvario, kako je rekao, svoj davni san – a to je da njegovo rodno mjesto, na južnoj obali Hvara, napokon dobije odgovarajuću marinu u kojoj će brodice lokalnih ribara i brojnih jedriličara naći sigurno sklonište.

No marina i restoran samo su manji dio investicija koje je u posljednjih petnaestak godina, koliko se bavi vinarstvom, Plenković uložio u razvoj ne samo Hvara, nego i hrvatske privrede, što najbolje pokazuju i brojke. Vinar koji je svoje prvo vino prijavio Institutu za kontrolu kvalitete proizvoda 1985., a zatim pet godina čekao do prve boce namijenjene tržištu, danas napuni godišnje 400 tisuća butelja, koje su se osim u Hrvatskoj već prodavale ili prodaju u Švicarskoj, Italiji, Americi, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Engleskoj, Nizozemskoj i Rusiji. Nagrade i priznanja više ne može niti nanizati u svom gotovo asketski opremljenom uredu iznad punionice. Osim svih diploma i zlatnih medalja s raznih sajmova, ističe certifikat švicarskog Bioinspekta, kojim su se njegov Zlatan Plavac i Zavala uvrstili u uski krug ekološki proizvedenih europskih i svjetskih vina, i to prema strogim zapadnoeuropskim kriterijima.

Razlozi zbog kojih se vinarstvom počeo baviti tek prije nešto manje od petnaest godina bili su najprije siromaštvo njegove obitelji, a zatim i političke okolnosti početkom ‘70-ih, koje su ga umalo stajale zatvorske kazne.

“Tradicija ovog dijela otoka Hvara je vinogradarstvo i vinarstvo, a moji su ga preci među prvima naselili upravo radi vinograda još prije sedam-osam stoljeća. Imanje koje su imali bilo je jako veliko, ali se ono, dijeljenjem nasljedstva, generacijama smanjivalo pa je meni pripala vrlo mala parcela. Budući da nisam imao financijskih mogućnosti za studij, počeo sam se baviti turizmom, što je već uspješno započeo moj otac”, prisjeća se Plenković svoje rane mladosti. U povijesnim knjigama ostat će zapisan njegov otac koji je 1953. prvi u Svetoj Nedjelji primio strane turiste. “Bila je to jedna Belgijanka koja se s mojim stricem upoznala u Parizu gdje je on studirao teologiju”, govori Plenković. “Zainteresirala se za freske u našoj crkvi i zbog njih doputovala ovamo, a već iduće godine dovela je i svoju rodbinu.”

Turizam je bio i prvo Plenkovićevo poduzetničko iskustvo. Početni kapital dobio je od oca koji je njemu, bratu i sestri podijelio imanje kako bi mogli izgraditi kuće i početi primati prve goste. No u ozbiljne namjere Plenkovićeve turističke djelatnosti njegov otac nije imao previše povjerenja. “Znam ja! Tebi je, Zlatane, samo do kurbešćine i društva”, prokomentirao je njegovu ideju Plenković senior, ali mu je ipak pridodao i 280 njemačkih maraka očekujući prve rezultate. Očeva investicija ubrzo se pokazala isplativom.

“U četiri godine sagradio sam kuću bratu, sestri i sebi, a u iduće četiri još nekoliko apartmana, pa sam početkom ‘70-ih već imao 40 ležajeva. Ljeti bi mi radni dan počinjao u pet ujutro, a trajao je neki put i po 18 sati. U to sam vrijeme još i ribario i danas mogu reći da su to bile najteže godine u mojem životu jer tada još nije bilo ni struje, ni vode. Godine 1956. dobili smo telefon, 1963. vodu, dvije godine poslije uveli su nam električnu energiju, a tek 1969. cestu, pa sam 11 godina održavao brodsku vezu sa sedam milja udaljenim Hvarom i bio nam je to jedini kontakt sa svijetom.”

Zbog toga mu je mali vinograd koji je upisao kao nasljedstvo na svoje ime služio samo za, kako kaže Plenković, pokrivanje kućnih potreba za vinom i dijeljenje gostima koji bi kod njega odsjedali. “Svi su hvalili moje vino, pa sam mislio da bi bilo zgodno na kraju ljetovanja darovati im ga kao suvenir. Kad sam u proljeće 1971. otputovao u Italiju k prijateljima, dobio sam od njih na dar čepilicu za buteljiranje i mješinu za filtriranje vina, pa sam po povratku na Hvar otrčao nadležnim službama s molbom da mi dopuste privatni obrt, objasnivši im svoje namjere.” No lokalne vlasti ne samo da nisu imale sluha za njegove namjere, nego ga je ta ideja, kako je rekao, umalo stajala višegodišnjeg zatvora.

“Osumnjičili su me za podrivanje socijalističkog poretka i ugrožavanje državne proizvodnje Vinoprodukta koji je u to vrijeme ovdje imao vinograde s kojih je otkupljivao grožđe. Optužbe su bile toliko ozbiljne da sam odmah odustao od svega i na vino zaboravio idućih 18 godina”, objašnjava svoje razloge Zlatan Plenković.

Iako danas u svom uredu u Svetoj Nedjelji ima kompjutor s Internetom, Plenkovića i dalje muče slični problemi kao prije pola stoljeća. Naime, da bi danas prevezao svojih 400 tisuća boca do potrošača, Plenković se još koristi istom cestom kojom se vozilo od Svete Nedjelje do Jelse prije gotovo četrdeset godina. Njegova dostavna vozila i dalje prolaze kroz jednosmjerni tunel koji je izgradila JNA još 1961. Riječ je zapravo o neosvijetljenoj rupi promjera 2,20 metara i dugoj oko kilometar i pol, kojom osim osobnih automobila i manjih kombija ne može proći nikakav kamion.

“Da bih ubrzao otpremu vina, morao sam u tvornici Volvo naručiti unikatni kamion koji su izradili s posebnom hidraulikom i vrlo niskim ovjesom da bi uopće mogao proći kroz taj uski tunel kojim sad u sezoni naizmjenično automobilima prolazi dnevno i do nekoliko tisuća turista. Iako već dvadesetak godina postoji plan za cestovnu vezu Svete Nedjelje prema gradu Hvaru, još nije napravljeno tih pet kilometara ceste i zato cijela južna strana otoka ovisi o jedinoj postojećoj prometnici preko Pitvi i Jelse”, govori Plenković, već naviknut na brojne otežavajuće okolnosti koje ga prate otkad se upustio u ozbiljnu proizvodnju vina.

Kad je 1985. kupio prvih šest hrastovih bačava i počeo eksperimentirati s barrique vinima, Plenković priznaje da uopće nije želio postati najveći privatni vinar u Hrvatskoj. Te je godine prijavio u Institut za kontrolu kvalitete prve uzorke svojih vina, a pet godina poslije prvi put su se na tržištu našla dva njegova vina – Zlatan otok i Zlatan plavac. Godinu dana kasnije proizveo je već 28 tisuća boca, a 1991. otkupio je sve grožđe koje je te godine rodilo na južnoj strani otoka Hvara:

“Tada sam uz dosta muke otkupio značajniju količinu grožđa, ali sam zato već 2001. otkupio kompletni urod u Svetoj Nedjelji i s tri vrste vina za tu sam berbu na izložbi ‘Vino u Hrvata’ osvojio četiri zlatne medalje – tri za vino i jednu za ukupni dojam, odnosno za etiketu i izgled boce, što se, koliko znam, još nikad nije dogodilo.” Iz godine u godinu Plenković je otkupljivao sve veće količine grožđa, širio proizvodnju, a danas, nakon 14 godina bavljenja vinarstvom, otkupljuje grožđe s vinograda površine 80 hektara, od čega je u njegovu vlasništvu osam. Međutim, on niti ne teži, kako kaže, tome da postane veleposjednik jer bi kupnja vinograda bio pogrešan poslovni potez:

“Kad sam počeo otkupljivati grožđe od malih vlasnika vinograda, moje veliko zadovoljstvo bilo je to što sam uspio tim marljivim ljudima vratiti vjeru da se vinogradarstvo isplati i da se od njega može živjeti. Na žalost pogrešna poljoprivredna politika desetljećima je uništavala vinograde u svim dijelovima Hrvatske. U Dalmaciji je prije Drugog svjetskog rata bilo posađeno oko 70 tisuća hektara vinograda, a danas nisam siguran ima li ih sedam tisuća.”

Pokazujući vinograde koji se na strmim padinama protežu od Svetog Nikole, najvišeg vrha na otoku na 628 metara nadmorske visine, pa sve do mora, Plenković sa žaljenjem govori kako su to samo dijelovi obrađenih strmina, jer ih je većina ostala zapuštena: “Danas mogu slobodno reći da sam zahvaljujući mojem podrumu i proizvodnji vina u Svetoj Nedjelji uspio zadržati sedam, osam obitelji, a u mojoj tvrtki zaposlio sam i petnaestak uglavnom mladih ljudi od kojih većina ima ovdje vinograde i uzgajaju grožđe.”

Ako se već ni jedna vlast dosad nije pobrinula za hvarske ceste i prilaze, Plenković je u posljednjih pet, šest godina vlastitim bagerima uredio petnaestak kilometara prilaznih cesta prema dotad nepristupačnim dijelovima južnih hvarskih vinograda. Njima je dvije godine uređivao i malu marinu za koju je nakon brojnih peripetija dobio koncesiju i u kojoj upravo dovršava restoran “Bilo idro”. Kao što mu je početna namjera s vinima bila očuvanje autohtonih sorti grožđa i vina, Plenković objašnjava i zašto je sanjao da u Svetoj Nedjelji otvori malu marinu s lukobranom i restoranom. Kao vlasnik barke kojom je vozio do Hvara i ribario, sjeća se koliko je puta zimi noću morao spašavati nezaštićeni brod od olujnog mora. Istodobno, svrha restorana nije skupa ponuda hrane i pića, nego mogućnost degustacije njegovih vina koja će se ovdje moći i kupovati po vrlo pristupačnim cijenama. Plenković tumači zašto se odlučio za takav potez:

“Moramo shvatiti da naša turistička ponuda više ne može isključivo počivati na divnoj prirodi i lijepom plavom moru. U ovom restoranu gost će uz dnevni jelovnik po vrlo pristupačnim cijenama moći kušati i tri vrste mog vina, ali i ostala vina koja imam u ponudi, te razgledati vinski podrum koji sam izgradio ispod površine mora. Ako to želi, moći će i kupiti moje vino po gotovo veleprodajnim cijenama. Zato sam ovdje izgradio i vinski podrum čija je jedna stijena u staklu i kroz koju će gosti promatrati podvodni svijet.”

Kao što je pronašao idealnu temperaturu od 12 do 16 stupnjeva u podmorskom podrumu, tako je velike inox bačve u kojima čuva vino prije desetak godina preselio u komore izgrađene kao prateći sadržaj uz spomenuti tunel prema Pitvama: “Tu je i jedna komora 12 metara visine, 10 širine i 20 dužine. Da bismo unijeli inox bačve za uskladištavanje ukupno 200 tisuća litara vina, morali smo ih unutra i zavarivati. Danas je i to svojevrsna atrakcija, jer se ova vina čuvaju na nadmorskoj visini od oko 450 metara, na konstantnoj temperaturi od 12 stupnjeva.”

Na pitanje kakav rejting imaju njegova vina u inozemstvu, posebno u usporedbi s francuskim vinima, Plenković kaže: “Više ne moram biti skroman i mogu se pohvaliti da značajne uspjehe postižem i u inozemstvu. U našim vinogradima više nema ni prskanja ni umjetnih gnojiva, što je mnogo skuplji način uzgoja vinove loze, ali sufinanciram troškove i stimuliram vinogradare od kojih otkupljujem takvo grožđe. Zahvaljujući velikim nagibima vinograda, koji su negdje veći od 50 posto, voda brzo ponire u zemlju, pa nema niti nametnika i bolesti koje se razvijaju zbog vlage. Ove je godine potvrdu o ekoproizvodu dobilo vino Zlatan plavac – Zavala, a u Švicarsku sam izvezao oko 60 tisuća boca. Ugovor za istu količinu potpisao sam i za iduće dvije godine. I dok drugi nastoje konkurirati na zapadnoeuropskom tržištu niskim cijenama, moje je vino u Švicarskoj vrlo cijenjeno jer butelju najjeftinijeg vina tamo prodajem za četiri eura, a za extra barrique plaćaju i do 12 eura, što znači da vani postižem bolju cijenu nego u Hrvatskoj. Kad bih htio, mogao bih u inozemstvo plasirati i veće količine, ali to bi značilo da ne bih više bio toliko prisutan na domaćem tržištu. Ali to nije moja poslovna politika. Ne želim iznevjeriti naše potrošače. Kad bih morao birati, uvijek bih se odlučio za domaće tržište. Moje vino je hrvatski proizvod i želim da ga se pije u Hrvatskoj.”

Na kraju, kad govori o ostvarenim i neostvarenim željama, Zlatan Plenković otkriva: “Kad sam prije osam godina kupio četiri i pol hektara vinograda u Zavali, koji su bili u vlasništvu ugledne nekoć veleposjedničke obitelji Duboković, želio sam da to može vidjeti moj pokojni otac. Mislim da bi bio ponosan iako sam tada grcao u kreditima. Danas to imanje ne bih prodao ni za što na svijetu.”