"Na drvetu provodim manje-više cijeli dan, a nekad i cijelu noć", otkriva Goran NavojecGoran Navojec potentni je bog Plakir koji nikome, u erotskom smislu, ne da mira. Suzana Nikolić je lijepa vila, jedna među mnogim lascivnim stanovnicama vilinskog svijeta koje zalude dečke zemljane i raspusno se s njima zabavljaju – recimo, iz rastvorenih im rasporaka vade sladolede koje slasno obližu – dok ih po Začaranoj šumi traže njihove cure. Predrag Vušović je Grižula, čovjek koji je pobjegao iz mrskog Grada u šumu, pustio kosu i bradu pa u miru “respira”… To se događa na zemlji posutoj borovim iglicama u šumi iznad dubrovačke Stare bolnice, ili pak na 10, 15 metara iznad zemlje, u krošnjama borova gdje se ljubavne igre zbivaju uz pomoć 969 metara debelog i 200 metara tankog konopa na kojem vise i lete glumci, a sve je to sljedeća, posljednja, dramska premijera na ovogodišnjim dubrovačkim ljetnim igrama, “Grižula” Marina Držića u režiji Paola Magellija.

'Moja predstava Grižula, u kojoj glumci vise među krošnjama borova uz pomoć 1200 metara konopca, govori o bijegu iz Europe kojom vladaju bankarski činovnici' “A kad Plakir postane čovjek, svi ljudi koji su se cijelo vrijeme predstave tražili nađu se i počinje velika svadba na kojoj su svi, onako… tužni, ili još bolje duboko nesretni. No vidjet ćemo, predstave se ne mogu prepričati. Kao što mi u trenutku najveće sreće susrećemo prazninu, zato što znamo duboko u sebi da se ono što očekujemo neće baš realizirati. Naravno, ‘Grižula’ je komedija, jer nema tragedije bez komedije, ni komedije bez trenutaka duboke tuge. Ili ima, u lošeg pisca, ali u genijalnog, kao Držić, nema, kaže Magelli koji ovih dana provodi cijeli dan na brdu iznad Stare bolnice privodeći kraju pripreme za premijeru svoga omiljenog pisca.

“Zašto ‘Grižula’? Genijalan komad, to bi već bilo dovoljno. Prije 14 godina režirao sam u Dubrovniku Držićeva ‘Dunda Maroja’, ali kako ‘Grižula’ u ovom trenutku govori o politici… Grižula pita Omakalu, sluškinju koja je pobjegla u šumu od zlih gospodara, ‘kako je u Dubrovniku’, a ona kaže: ‘Sram me je i govorit!’ Ništa točnije u ovom trenutku antiutopijske politike. Došla je vladavina bankarskih činovnika u cijeloj Europi. Gledajte nesnošljivost između Blaira, Schrodera, Berlusconija, ali nema razlike među njima. Politička scena je neprepoznatljiva, svi se bave računicama, a nitko se ne bavi utopijama. U takvom trenutku Držićev komad kaže – uzmite si oduška, izađite iz države, dajte si vremena za razmišljanje, možda za začaranost, preuzimanje sebe. I kaže da europska inteligencija mora redefinirati politiku. Sve manje vjerujem da su stranke nešto što može predstavljati demokraciju, mislim da su pokreti puno brži, primjerice antiglobalizacijski, jer reagira brzo na ekonomske smicalice koje dolaze od sve moćnijih ekonomskih sustava. Uzmite da je dobit Microsofta veća nego proračuni Nizozemske, Danske i Belgije zajedno. Uskoro ćemo biti građani Microsofta ili Nestlea… A Držić kaže, dajte da vidimo kako je unutra i kako bismo mogli bolje živjeti zajedno. Možda će oni koji budu čitali Držićev tekst reći – ovaj Magelli je lud, ali ja mislim da je to u Držiću jako prezentno”, kaže Magelli, ne gubeći pritom iz vida Pjera Meničanina i Kristinu Krepelu, Livija Badurinu i Pericu Martinović, Peru Kvrgića i Milku Podrug, koji u podne svakoga dana ovog vrućeg ljeta utjelovljuju Držićevu omiljenu životnu i književnu temu bijega i pobune.

Zato je i uzeo za glavnoga glumca Predraga Vušovića, jer, kako kaže: “Mislim da su Pređo i Držić nekako rodbina, mislim da Držić nije bitno drugačije izgledao nego Pređo, i po osjećaju i po asketskom fizikusu. On je biografija tog lika… Preuzimam za sebe odgovornost, ako predstava ne valja, onda sam samo ja kriv jer je predstava kakva se samo poželjeti može: od starih do mladih koji su apsolutni talenti.” Magelli je svjestan da će posebna atrakcija njegove predstave biti glumci letači i gluma u letenju, za što ih je osposobio dubrovački alpinist i mornar i vođa gorske službe spašavanja, Ivo Kvestić, uloživši u taj opasan posao golem trud i napor.

“Naravno da sam imao u glavi barokni teatar, kad su se glumci penjali po nebu, da ne bismo mislili da je suvremeno kazalište modernije nego je bilo u renesansi i baroku. Uz pomoć Ivice Kunčevića našli smo ovaj prostor, došao je moj scenograf Hans Georg Schaefer, kojemu sam objasnio što bih želio, i uz pomoć genijalnog Ive napravili smo te ‘cugove’. Sad kad sam to naučio, razmišljam, napravit ću si festival u Paklenici. Kad glumci već mogu letjeti, hajmo pozvat sve letače svijeta”, šali se Magelli, ali kod njega – nikad se ne zna.

Magelli je dosad na Igrama režirao “Dunda Maroja” i Euripidove “Feničanke”, koje smatra jednom od svojih najboljih predstava. “I još jednom, Miše Martinović me kao klinca 1975. doveo da radim ‘Mandragolu’ u Muzičkoj školi, s Mikijem Manojlovićem, a svi smo bili klinci, imao sam 25, 26 godina.” No Držić je njegov favorit, i posebno mu je drago što je u ovom komadu, pisanom za zabavu na vjenčanju dubrovačkog bogataša Vlaha Sorkočevića, a i poigravanjem bogova s ljudima – anticipirao slavni Shakespeareov “San ljetne noći”.

Festivalska atmosfera i sam festival čine mu se jako dobri, ali manje dobrim čini mu se odnos grada prema festivalu. “Grad mora hitno donijeti odluku, hoće li ovo postati kafić i krčma, ili će biti salon. Želi li se ići s ovim gradom na visoki turizam, s visokom ponudom kulture i slično, recimo modela Venecije, ili se želi grad pretvoriti u butigu, da ne bude više mjesta za umjetnost, niti za mir, niti za spavanje, nego mjesto nespavanja, i nemišljenja, i antikulture. Ne smije se dogoditi da sjednete na premijeru Kleista i da čujete muziku na sve strane, da ne možete spavati u tri ujutro jer je taj prekrasni, ekskluzivni Stradun pretvoren u kafić, ne smije se dogoditi da na Pločama više ne spavate jer muzika trešti do pet ujutro… Ja jesam za diskoteke, ali ima mjesta gdje se to napravi, a da ne smeta”, kaže Magelli kojemu je ovo jedina predstava u Hrvatskoj u zadnje dvije godine. “Potpisao sam ugovor u Njemačkoj na godinu dana. Volio bih ovdje raditi i biti, ali problem je da se od ovog novca ovdje ne može živjeti. Mladi režiseri ne mogu sebi priuštiti literaturu, putovanja, ni konfrontirati se s kazališnim europskim realitetom, zato što nemaju novca za preživjeti godinu dana nakon što su završili režiju. A što se mene tiče, postojao je i problem prezasićenosti, u jednom trenutku sam imao četiri predstave u Zagrebu, što je previše. Malo je tržište, zato mi se čini da je sustav koji sam predložio, suradnja s drugim sredinama, da bi radili i glumci, i režiseri, i snimatelji, bio jako dobar. Ovako, sve je zatvoreno u jednom malom klaustrofobičnom prostoru, a sve pod strahom stvaranja nove Jugoslavije. Imamo sreću da imamo generaciju glumaca koji govore različite jezike. Zašto oni ne igraju vani? Zato što te institucije prave predstavu za dvije ulice, deset tetaka, nitko ne investira u povezivanje s institucijama vani”, govori Magelli koji o svom komentaru desničarske pobune glumaca ove zime, odnosno, pobune protiv njegove predstave Čehovljeva “Galeba” koju je radio u suradnji s crnogorskom kazalištem, kaže: “Nisam nikome osobno odgovorio, niti mi pada na pamet da ulazim u tu vrstu trivijalne polemike, odgovorio sam iz jedne etičke pozicije, da umjetnici trebaju ostaviti na stranu svoje političko ja, to se ionako vidi u njihovim djelima. Mene ne zanima tko je što u privatnom životu, nego na poslu. Mislim da je to bolest ove države, da te prvo pitaju ‘čiji si’, a ne ‘kako si’. To se nigdje na svijetu više ne pita, osim u Srbiji ili Albaniji.”

Zatim nas prepušta na trenutak glumcima, prije nego što se ekipa potpuno osami u delikatnim scenama u visinama borove šume.

“Na drvetu provodim manje-više cijeli dan, a nekad i cijelu noć”, otkriva Goran Navojec, Plakir, “sin požude, zločesti, vrckavi bog koji vilinskom svijetu ne da mira u erotskom smislu”. Visina na kojoj se uglavnom kreće je deset metara, a na pitanje je li to uobičajena visina s koje inače promatra ostatak čovječanstva kaže da je ona “možda… još veća”. Biti na deset metara zanimljivo mu je više nego strašno, ali ipak mu je najteže u ulozi bilo naučiti tehnički dio, alpinistički, premda je u glumi na visinama pomalo veteran, lani se na splitskom ljetu penjao na spomenik na Katalinića brijegu u Splitu.

Perici Martinović također je valjalo svladati letenje, jer cijelu predstavu provodi u zraku, kako i dolikuje vili Hitros (hitrost). Sve je to vrlo veseli, jer osim što je lijepo, “održavamo liniju, jačamo mišiće, usput upravljamo svime što se na zemlji događa. Mislim da je jako ugodno igrati boga”, kaže Perica Martinović.

Vušović pola predstave provodi na visini od šest metara, što je zapravo ugodno jer zbog valjanja po borovim iglicama punim jakih eteričnih ulja koja mu iritiraju kožu prima injekcije protiv infekcije svaka tri dana. “Ja sam naslovna uloga, uloga koja se, barem tako mi mislimo, poistovjećuje s Držićem koji je otišao tražiti bolji život u Italiji. Što još da kažem, da mi je jako vruće i da sam zbog uloge pustinjaka pustio ovu strašnu kosu i bradu…” kaže Vušović.

Njegova partnerica u predstavi Doris Šarić-Kukuljica je Omakala koja je utekla u začaranu šumu od svoje zle gospođe. Jedna je od rijetkih koje se u predstavi ne odvajaju od tla, i stvarno i simbolično, “u počast svim onim poniženim i uvrijeđenim, koji ne dobivaju plaće, ali dobivaju otkaze. Pokušava u začaranoj šumi naći sreću, susretne Grižulu, oni skupa ostaju, ali… to nije sigurno ona prava i puna sreća kojoj se nadala. Prije neki izlaz u nuždi, ona se nekako brzo i lako preda zato što teško breme na leđima nosi, pa kad joj se ukaže neka mala prilika za boljitak, ona se tome pusti…”