Bosanski filmovi prometnuli su 9. SFF u pravi nacionalni spektaklGori vatra! ? odjekivao je u nedjelju ujutro glas Zdravka Čolića sa sarajevskog radija. S tom je pjesmom velika estradna zvijezda bivše Jugoslavija sredinom 70-ih očekivala pobjedu na Euroviziji, ali je završila na neslavnom pretposljednjem mjestu. Za utjehu, “Gori vatra” na domaćem je terenu bio megahit, pa se i danas rado sluša. Ipak, razlog nedjeljnojutarnjeg emitiranja nije bila nostalgija. Naime, dan prije, u subotu navečer, proglašene su nagrade ovogodišnjeg Sarajevskog filmskog festivala, a neosporni trijumf, pet nagrada vrijednih gotovo 25 tisuća eura, izborio je film debitanta Pjera Žalice koji ima isti naslov kao i Čolićeva pjesma ? “Gori vatra”. Za razliku od pjesme, film nije pretrpio međunarodnu blamažu, jer se uoči početka SFF-a vratio s uglednog filmskog festivala u Locarnu, gdje je osvojio drugu nagradu, Srebrnog leoparda, a dobio je i pozive za još najmanje dvadesetak značajnih međunarodnih filmskih manifestacija.

Bosanski filmovi prometnuli su 9. SFF u pravi nacionalni spektakl. Prošle godine direktor SFF-a Mirsad Purivatra uzalud je pokušavao privoljeti Dinu Mustafića da sudjeluje sa svojim filmom “Remake” u službenom programu, no redatelj je oklijevao jer su ga više privlačili venecijanski i berlinski festival. Naposljetku se nije uspio ugurati ni na jedan od njih pa se morao zadovoljiti pratećim programom u Rotterdamu. I SFF je, međutim, iz toga izvukao pouku. Svoj regionalni program, koji prikazuje filmove iz zemalja s područja bivše Jugoslavije te Bugarske, Rumunjske i Albanije, ove je godine promovirao u glavni, a pobjedniku je obećao primamljivu nagradu od 15 tisuća eura. Dva nova bosanska filma ? “Gori vatra” i “Ljeto u Zlatnoj dolini” ? odmah su prijavljena za natjecateljsku konkurenciju, što je domaća publika itekako znala cijeniti. Za projekcije u Narodnom pozorištu, koje je sa svojih 350 sjedala pretvoreno u glavnu lokaciju regionalnog programa, trebalo je osigurati mjesta barem petnaestak minuta unaprijed, no to nije bilo sve: isti su filmovi prikazivani i na velikoj ljetnoj terasi Metalac koja prima 2500 gledatelja, a i tamo se vodila borba za slobodna sjedala.

Bosanskim medijima nije promaklo golemo zanimanje publike za domaći film. Tjednik Slobodna Bosna u dva je navrata posvetio naslovnicu filmskim temama, a šminkerski Max umjesto izazovnih ljepotica na najistaknutije mjesto postavio je fotografiju Žalice i Srđana Vuletića, redatelja filma “Ljeto u Zlatnoj dolini”. “Film je najvažniji BH izvozni proizvod”, bombastično je najavljivao dnevnik San, a Dnevni avaz i Oslobođenje zajednički su, također na naslovnicama, potpirivali euforiju da bi nakon Danisa Tanovića, koji je lani dobio Oscara za “Ničiju zemlju”, još jedan Bosanac mogao osvojiti tu nagradu ? Pjer Žalica s filmom “Gori vatra”. Kolega iz Slovenije pomalo me ironično upitao je li takva nacionalna histerija izbila u Hrvatskoj kad je Vinko Brešan dobio nagrade za “Maršala” na festivalima u Berlinu i Karlovym Varyma, koji kotiraju ipak bolje od Locarna. Odgovorio sam da nije, jer su vijesti o tome objavljene samo u kulturnim rubrikama, no da je to problem hrvatske sredine koja svoje uspjehe ne zna iskoristiti na pravi način. Vjerojatno bi i Žaličino priznanje iz Locarna prošlo puno neprimjetnije da nije stiglo na samom početku SFF-a, festivala koji je sa svojim besprijekornim marketingom danas jedan od glavnih kulturnih događaja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na širim prostorima jugoistočne Europe. Kad vam kao gosti zaredaju redatelji Patrice Chereau, Stephen Frears, Peter Mullan, Brad Silberling i Danis Tanović te producenti Jeremy Thomas i Pierre Spengler, a uz njih se sarajevski autori šepire kao ravnopravne veličine, sve pretpostavke za domaću senzaciju su stvorene.

Uzdizanje regionalnog programa u glavnu atrakciju svakako je najsuvisliji i najdugoročniji potez uprave SFF-a. U situaciji kad Cannes, Venecija i Berlin ponekad nemilosrdno guraju filmove iz tih zemalja na marginu, hvalevrijedno je da postoji festival koji ih stavlja na pijedestal. Ipak, ni tu inicijativu nije bilo lako realizirati. Lako je, naime, bilo pretpostaviti da će bosanski filmovi napuniti Narodno pozorište, međutim, što je sa slovenskim, bugarskim, hrvatskim ili rumunjskim filmovima? Selektorica tog programa Elma Tataragić najmanje je problema imala sa slovenskim predstavnicima, jer su se od njih tri čak dva bavila problemima bosanskih imigranata ? “Kajmak i marmelada” Branka Đurića i “Na planinama” Mihe Hočevara. Đurićeva simpatična (nesumnjivo autobiografska) komedija o Bosancu koji je u Ljubljani izložen mržnji domaćina prema “južnjacima” čak je po popularnosti konkurirala autohtonim bosanskim filmskim proizvodima, pa prikazana i na ljetnoj terasi Metalac, gdje je osvojila treće mjesto po ocjenama gledatelja. Kad u njima nije bilo bosanskih glumaca, filmovima su pomagali sarajevski volonteri koji su strpljivo čekali ispred Narodnog pozorišta: čim bi se dvorana učinila neugodno praznom, oni bi utrčali i u posljednji trenutak ispunili mjesta.

Izdvajanje regionalnog programa u prvi plan sadržavalo je još jednu opasnost. Podnošljivo je gledati u obilju zanimljivih svjetskih filmova i poneki istočnoeuropski, međutim, što se zbiva kad se pažnja usmjeri samo na njih? Dok gledate filmski šturo uobličene probleme siromašnih ljudi u još siromašnijem okolišu koji samo sanjare o emigriranju na Zapad, zasigurno dvojite o smislu takvog programa. Drugo, SFF ima neprestanih problema s Motovunom koji ima sličan regionalni program “Od A do A” i održava se mjesec dana prije. Tamo je, na primjer, prikazan vrlo zanimljiv rumunjski film “Zapad”, pa se SFF radije odlučio za drugi film iz te zemlje, socijalnu dramu “Maria” (koscenarist Goran Mihić), čija je tema provokativna (kućanica iz prinude postaje prostitutka), ali je filmska izvedba suhoparna. Između ta dva festivala ima i podmetanja: slovenskom redatelju Damjanu Kozoleu, čiji je dojmljiv film “Rezervni dijelovi” imao svjetsku premijeru u Berlinu, navodno je unaprijed nuđena nagrada u Motovunu ako sudjeluje u natjecateljskom programu, no on je radije računao na SFF i njegov regionalni programu, gdje je slovio kao jedan od favorita, pa je inzistirao da na hrvatskom festivalu bude prikazan izvan konkurencije. Možda se tu i prevario, jer mu je na SFF-u dodijeljeno samo utješno specijalno priznanje žirija.

U regionalnom programu SFF-a bilo je, nesumnjivo, i vrlo slabih ostvarenja (npr. “Na planinama”, bajkovita priča o suživotu Slovenaca i Bosanaca), ali i odličnih. Iako je ostao u sjeni pobjednika “Gori vatra”, drugi bosanski film “Ljeto u Zlatnoj dolini” bio je među najzanimljivijima na festivalu, čak i kad se uzmu u obzir ostvarenja prikazana u drugim međunarodnim programima. Sumoran triler o 16-godišnjaku, koji mora vratiti navodni očev dug kako pokojnik i njegova obitelj ne bi ostali osramoćeni, izložen je iznimno modernim filmskim jezikom, a akcijski klišei izvrnuti su naglavce: iako je u situaciji da ubije ? što svi oko njega čine ? klinac neprestano izabire druga rješenja, a i negativci koji mu zagorčavaju život ponašaju se mimo pravila. Vuletićev film ispunio je prazninu koju je napravio SFF izostavljanjem modernističkih američkih, zapadnoeuropskih i azijskih akcijskih ostvarenja i posve bi dobro izdržao i jaču konkurenciju. Za neupućene ? Zlatna dolina iz naslova zapravo je Sarajevo, koje je prikazano kao grad u kojem bi malo tko htio živjeti.

Na izvjestan način, sve što je prikazano izvan regionalnog programa pomalo je iznevjerilo očekivanja. Filmoljupcu iz Hrvatske koji odlazi na SFF kako bi vidio najzanimljivija ostvarenja iz Cannesa, Venecije i Berlina, a koja se nikad neće prikazivati u kino mrežama manjih zemalja kao što je njegova, uputnije je bilo da ode u Motovun, jer je tamo ta filmska festivalska krema bila malo logičnije probrana. Jedina atrakcija koju je SFF imao u odnosu na Motovun bio je canneski pobjednik, “Slon” Gusa Van Santa, međutim, osim žirija koji mu je podario Zlatnu palmu teško da će taj film pronaći još ponekog zagovornika. Derivativan ne samo u odnosu na Oscarom nagrađen dokumentarac “Ludi za oružjem” Michaela Moorea nego i na niz američkih teen horrora i komedija, film o pokolju koji dvojica klinaca počine u svojoj srednjoj školi neobičan je jedino stoga što je Van Sant nedavno otkrio velikog mađarskog eksperimentalista Belu Tarra, pa mu kamera čitavu vječnost s leđa prati protagoniste dok besciljno tumaraju školskim hodnicima. Ni retrospektiva Petera Mullana nije bila na razini prošlogodišnje Mikea Leigha, naprosto stoga jer su filmovi u njoj bili suviše poznati: osim toga, kad spajate program u kojem glavna zvijezda povremeno figurira kao glumac a povremeno kao redatelj, rezultat uvijek mora ispasti heterogen.

SFF-u očito nije išlo na ruku ni to što je filmska žetva ove sezone bila vrlo skromna, a nije se mogao osloniti ni na prestižne američke filmove, jer su već prikazani u kinima. Umjesto ostvarenja koje ste očekivali, dobili ste pregršt opskurnih naslova, čiji će redatelji jednom možda figurirati kao veliki autori, a možda i neće. Također, prevelik broj socijalnih drama itekako zna umrtviti znatiželju gledatelja.

Što ne znači da sljedeće godine, kad će festival imati deseto, jubilarno izdanje, situacija neće biti bolja. SFF već najavljuje da bi rado zamijenio Narodno pozorište, koje nema klima-uređaje, dobar ekran ni primjerenu tonsku opremu, za neku drugu lokaciju, a eventualna izgradnja minipleksa s tri-četiri dvorane riješila bi sve festivalske probleme. Federaciji BH i kantonu Sarajevo bilo bi najpametnije da se pridruže toj inicijativi: teza da je film postao njihov najvažniji kulturni proizvod itekako je održiva, ne samo zahvaljujući novim bosanskim filmovima nego ponajprije SFF-u.

Ogresta u Sarajevu
Iako je ostala bez nagrade, socijalna drama “Tu” bila je iznimno zapažena

Spretno napravljena populistička tragikomedija o bosanskom gradiću koji neposredno nakon rata pokušava dobiti američkog predsjednika Billa Clintona za “kuma” mogla bi postati najgledaniji film svih vremena u Bosni. Kao i u “Ničijoj zemlji”, trvenja Bošnjaka i Srba blijede pred nerazumijevanjem i osornošću koju prema njima pokazuje međunarodna zajednica. Žaličin film bio je spreman za realizaciju još prije tri godine ? kad bi se njegova distanciranost prema nedavnim tragičnim zbivanjima doimala još provokativnije ? no sreća da je i danas dočekao premijeru, jer nekoliko puta filmska ekipa nije dobila očekivana financijska sredstva.
Na festivalu u Locarnu film je dobio odlične kritike, a među njegove poklonike svrstao se i Jeffrey Wells, utjecajni kolumnist web sitea Kevina Smitha Moviepoopshoot.com.