Njegovi su projekti objavljeni u prestižnim britanskim, francuskim, talijanskim, španjolskim i austrijskim arhitektonskim publikacijamaNenadu Fabijaniću, vodećem imenu hrvatske arhitekture, ovih dana istječe drugi mandat predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata. Tijekom te četiri godine Udruženje je, među ostalim, uspjelo zaustaviti devastiranje Haludova, spriječilo je nelegalan natječaj za gradnju bazena i dvorane na Bjelolasici, obustavilo je projekt Muzeja moderne umjetnosti u Rijeci mimo natječaja, reagiralo je na neregularnosti oko gradnje Ginekološkog odjela u Splitu, a dalo je i brojne sugestije za zagrebački GUP koji je konačno donesen nakon više od desetljeća bezvlašća u gradnji. Njegovi su projekti objavljeni u prestižnim britanskim, francuskim, talijanskim, španjolskim i austrijskim arhitektonskim publikacijama, poput The Architectural Review, World Architecture, Disegno interior, Domus ili L’architecture d’aujourd’hui. Ovih se dana Fabijanić našao u središtu kontroverzije oko obnove samostana na Lopudu: Francesca von Habsburg naručila je od njega projekt obnove samostana, a onda ga odbila s obrazloženjem da je “premoderan” i da je u njemu previše betona i čelika.

'U Zagrebu su protiv nebodera i misle da kuća ne smije biti veća od stabla ? a to je definicija sela' Neki prostori Banskih dvora vrlo su skromni i gotovo nezanimljivi, ispod razine interijera novopečenih poslovnih carstava Urbane vile su vulgarne zgrade za najjeftinije iskorištavanje terenaNACIONAL: Zašto je Francesca von Habsburg odbila projekt koji je od vas naručila? – Ne želim da moj prijateljski odnos s obitelji Habsburg bude ugrožen. Kroz vrlo kratak i već standardno površan prikaz za HTV, u tom trenutku možda jedino mogući, s poluinformacijama i bez izjava bitnih ljudi koji su u tom procesu sudjelovali, izrečene su neke poluistine koje ću opovrgnuti. Očito je da je riječ o težnji da se dovrše i ubrzaju neke ambicije i planovi, a koji nisu u skladu s onim kako sam profesionalno zamišljao rad na tom zadatku. Riječ je o školskom primjeru kako se u takvim ambijentima reagira, metodi jedino mogućeg kontrasta kojom se željelo dovesti u samostan novo vrijeme i nova funkcija. Na toj smo lokaciji napravili niz projekata i ispitivanja radi kompromisa – da se rezidencijalni sadržaj stavi u franjevački samostan. To je bio imperativ u prvim godinama naše suradnje. Mislim da je to sada korigirano te da se traži novi oblik funkcioniranja kompleksa. Ne spominju se više spavaonice, kuhinja, kupaonice, nego je riječ o saniranju kompleksa. Uostalom, barunica je demantirala samu sebe: kupnjom kuće u Dubrovniku ideja rezidencijalnog sadržaja postala je besmislena.

NACIONAL: Što su otkrile konzervatorske studije samostana? – U slučaju tog i sličnih lokaliteta treba isključivo poštovati važeće zakone i procese koje su donijeli konzervatori sa svim kompatibilnim strukama, od arhitekture do infrastrukture. Stoga će zaista biti uzbudljivo promatrati što će se dogoditi na toj lokaciji. To je vrlo nesigurna, potresima ugrožena zona u kojoj se samostan star nekoliko stoljeća ne može pokrpati perjem i ljepilom, nego ga valja sanirati materijalima kojima se u takvim statički nesigurnim zonama radi svugdje u svijetu, od Portugala do Turske. Sigurno je da se sanacija u kontinentalnim zonama Njemačke ili Škotske radi drukčije nego u dubrovačkom arhipelagu. Prema tome, onaj mali žalac Francesce von Habsburg o betonu i čeliku ne stoji. Čelik se koristi danas svugdje kao rahla, nježna zatega ili spona u sanaciji, čak nevidljiva konstrukcija, a ne kao grubi, predimenzionirani materijal. To je objekt koji je napukao. Ne znam što znači aktualna namjera “nježnog retuširanja”. Cijeli će pothvat doći u krizu ako se ozbiljno inženjerski ne obuhvati cijelo lopudsko područje, a ne samo parcela samostana. Financijski je to iznimno velik zahvat. Nisam bio u stanju prepoznati je li obitelj Habsburg zaista tome sklona, odakle sredstva i ima li to uopće smisla s obzirom na trajanje ljudskog vijeka i boravka na Lopudu, utroška energije, novca. Njihova je namjera plemenita, ali zbog uložena truda i vremena siguran sam da će lopudski samostan završiti na mom stolu.

NACIONAL: Kako ste dobili prestižni projekt uređenja Banskih dvora na kojem i sada radite? – Vlastitim referencama. Možda je netko od političara sjedio u mojem interijeru Ban cafea, dopao mu se ambijent pa mi je odlučio dati i Banske dvore! Zadovoljstvo mi je što i sada radim na preuređivanju dijela prizemlja. Želio sam neuređeno prizemlje, kolni ulaz, recepciju, portirnicu, sobu za odmor i čekanje pretvoriti u dostojan, dobro oblikovan i dizajniran ulaz nove hrvatske vlasti. Prostor koji dočekuje domaće i strane goste, prostor kulture i dobre distribucije gostiju. Bez obzira na povijesnu važnost i državnu reprezentaciju, neki prostori Banskih dvora vrlo su skromni i gotovo nezanimljivi, ispod razine interijera nekih novopečenih poslovnih carstava.

NACIONAL: Prije nekoliko godina napravili ste projekt za neboder na Trnju u Zagrebu. Kako vidite kontekst budućih nebodera u Vukovarskoj i Savskoj? – Prvo što pitam kada se raspravlja o nekom projektu jest tko je projektant! Ime ulijeva sigurnost jer poznajem sve arhitekte u Hrvatskoj. Ako je to ime od formata, a projekt u skladu s principima urbanističke i konzervatorske službe, a priori mu dajem podršku. Projekt nebodera na Trnju manifestacija je kreativne slobode koju mi nitko ne može oduzeti. Poznati su vam splitski, riječki, dubrovački i osječki neboderi, a Zagreb je u tom smislu najortodoksniji. Taj seoski mentalitet i kriterij da kuća ne smije biti veća od stabla ? a to je moguća definicija sela ? i koji ulazi u europsku metropolu kojom bi Zagreb trebao biti, za mene nije prihvatljiv. Povijest zagrebačke arhitekture temelji se na visokim kućama, višekatnicama. Sjetimo se Löwyjeva “nebodera” iz tridesetih na uglu Masarykove i Gundulićeve, projekata za nebodere iz šezdesetih. Sada se senzacionalni neboderi grade u Varšavi, Pragu, Budimpešti. Poslovni city podrazumijeva visoke kuće, imanentne sadržaju koji iza sebe skrivaju. Nema nikakva razloga da se na određenim mjestima ne projektiraju visoki neboderi. Svi zagrebački skandali zapravo su izmišljeni.

NACIONAL: Dopustili biste Mamiću da gradi neboder na lokaciji u Vukovarskoj? – Ne bih dopustio Mamiću nego njegovu arhitektu. Ako su zakonski kriteriji zadovoljeni, ne vidim razloga da arhitekt i investitor ne ostvare ambiciju. Postoji paradoks Vukovarske kao iznimno kvalitetna eksperimenta “socijalističke” avenije pedesetih godina koji je demantiran s nekim arhitektonskim ekscesima što su se u međuvremenu dogodili. Zona zaštite donjogradske strukture završava na sjevernu pročelju Vukovarske. Zar je stvarno razdjelnica koncepta visoke gradnje usred tramvajske pruge?! Vukovarska nije zagrebačka riva. Svaki neboder koji skriva i demantira gradske vizure nepoželjna je prepreka. Moj načelni prijedlog gradu jest da Heinzelova i Savska postanu ulice visokih kuća – dokaze za to imamo u postojećoj arhitekturi i projektima. Savska zamire s Vjesnikovim neboderom i nije prepoznatljiva do Save, a upravo je to ulaz u grad, s potleušicama, nedorečenim uglovnicama, kojekakvim paviljonima, efemernim sadržajima. Drukčije bi bilo ulaziti u metropolu kroz koridor tornjeva do Cibone!

NACIONAL: Koje su još arhitektonsko-urbanističke crne točke Zagreba i najveće devastacije u posljednjem desetljeću? – Problem je u nekontroliranoj i nedopuštenoj divljoj gradnji u podsljemenskoj zoni, rubnim zonama, istočno i zapadno od grada gdje je gradska struktura potpuno nedefinirana. Treba osmisliti zonu od Studentskog centra do Peščenice južno od pruge, ona traži detaljnu urbanističku plansku intervenciju. Moramo to definirati jer će se tek tada grad početi približavati Savi. Najgori dio Zagreba je južni ulaz u grad od prometno sumnjivog čvorišta Dubrovačke avenije i Velesajma prema mostu do Lisinskog. Ne bih govorio o najružnijim zgradama Zagreba, o Autobusnom kolodvoru?

NACIONAL: Svijetli primjeri? – Zanimljiva je Palača pravde za budući redizajn, iako prekida Trnjansku ulicu u svom toku. Gradska vijećnica je kuća od formata, Albinijev Tehnološki fakultet i kuća Arko u Basaričekovoj ili Kauzlarićeva kuća Spitzer u Novakovoj 15, kao i cijela Novakova. Moj se atelijer nalazi u poznatoj Vitićevoj kući iz šezdesetih u Laginjinoj. Sve to, međutim, s rezervom. Teško je reći da imamo neko remek-djelo. Ne mogu se opredijeliti ni za jednu kuću jer u Hrvatskoj ne postoji ni jedna jedina kuća ? ali ni jedna! ? koja je čuvana i održavana u svojoj jedinstvenosti onako kako je smišljena i kako je izgledala kada je bila izgrađena. Recite mi jedan takav primjer u Hrvatskoj u zadnjih 50 godina?

NACIONAL: Ako izuzmemo kuće stare tek nekoliko godina, ne postoji. – Ne znam gdje treba tražiti krivca. Konzervatorska služba posljednja je na liniji obrane i zaštite, ali ipak nema mogućnosti, ekipiranosti i zakonske podloge za zaštitu moderne arhitekture. Ne možemo napraviti stvarnu monografiju ni jednom velikom hrvatskom arhitektu jer su kuće gotovo ili potpuno neprepoznatljive od silnih “adaptacija”, dogradnji, zuba vremena.

NACIONAL: Koja je pozadina lakrdije oko rušenja bespravne gradnje? – Ministarstva kulture, prosvjete, graditeljstva i zaštite okoliša morala bi združeno djelovati u tom smjeru. Političari se smjenjuju i s njima se identificira cijeli program koji je baziran na osobi koja je na mandatu. Trebalo bi biti obratno: to je tema od nacionalne važnosti. O tome bi trebalo pričati dva sata dnevno na televiziji. Nije svejedno kako stanujemo, gdje radimo, u kojim ambijentima se liječimo ili odmaramo.

NACIONAL: Možemo li zaustaviti prostorno-plansku devastaciju Zagreba? – Generalni plan na bilo kojem polju apsurdna je ambicija. No postoje provedbeni planovi nižega ranga, ali i oni su upitni ako ne znate tko stoji iza njih i čiji interesi. Arhitekti su eliminirani iz mnogih odluka vezanih uz planiranje grada. Ako je Zagreb promijenio sedam-osam gradonačelnika u deset godina, tada se stvari ne mogu početi ozbiljno rješavati. Dok se politika ne počne koristiti stručnjacima meritornima za neki problem, neće biti pomaka.

NACIONAL: Objasnite kontradiktoran i pogrešan termin “urbane vile”? – Urbano znači da se nešto nalazi u gradu, a grad podrazumijeva prevlast društvenog nad privatnim. Vila znači izolaciju i privatno. Termin je nastao spajanjem nemogućeg i savršen je za manipuliranje. Sagradit ću tobože vilu u rezidencijalnom dijelu, ali s nekoliko stanova na maloj parceli. To mi daje šansu da izigram ideju privatne izolirane obiteljske kuće i napravim kolektivno stanovanje s javnim stubištem, a iza toga se isključivo krije građevinski profit. Drugi mnogo veći problem jesu tzv. apartmani po obali. I tu je izigrana ideja mini-hotela, to su vulgarne zgrade za najjeftinije iskorištavanje terena.

NACIONAL: Bavili ste se i sakralnim ambijentima. Danas je područje suvremene sakralne arhitekture najčešće otvoreno kiču? – Katolička crkva otvorila je prostor suvremenoj sakralnoj arhitekturi u 20. stoljeću i u svijetu ima sjajnih primjera. Onaj za koga se radi, dakle investitor i arhitekt, moraju iznjedriti projekt. To je poznato kao “veza pape i Michelangela”, i u treće ne vjerujem. U svemu što radimo trebali bismo se moći dogovoriti, jer ako su se naši zapadni susjedi sa 60-70 milijuna stanovnika uspjeli dogovoriti oko baštine i suvremenih tema, kako mi s četiri milijuna ne možemo?! Upravo to što nas ima malo, daje nam šansu da održimo lekciju Europi bez kompleksa inferiornosti i postanemo primjerom zemlje donekle solidno očuvane spomeničke baštine.

NACIONAL: Što si arhitekt koji drži do sebe nikada ne bi smio dopustiti? – Formirao sam se kao arhitekt u vrijeme kad su arhitekti još imali petlje reći: “Nemojte od mene naručivati bolnicu, ja se bavim sportskim objektima, idite kod toga i toga kolege. Nemojte mi davati velike stambene zone, ja sam specijalist za pitanja baštine.” Danas su svi specijalisti za sve. Ne priznaju se rupe u znanju, ali prihvaća se svaki posao, što je nekorektno.

NACIONAL: Vama su profesori bili velika imena naše arhitekture. Tko vam je bio uzor? – Među tim velikim arhitektima postojala su jaka imena pa su se međusobno te taštine poništavale. Bili su pedagoški potkovani i emanirali su određenu kulturu. Znao sam birati svoje učitelje i crpiti ono što je najbolje od Ivana Vitića, Nevena Šegvića, Borisa Magaša Uvijek sam dobro osluškivao ljude s raznih područja i profesija koji su znali misliti. Bili smo generacija koja je kao zadnju novost u arhitekturi slušala Le Corbusiera i Miesa van der Rohea. Pokušavam shvatiti što se događa u recentnoj arhitekturi, no neka se imena nakon nekog vremena ipak istroše. Treba provjeravati svoj rad kroz neke druge arhitekte, to je jedina metoda. Zatvoriti se samozatajno, to se možda može u slikarstvu.

NACIONAL: Dugo ste godina blisko surađivali i prijateljevali s velikim hrvatskim slikarom Ivom Šebaljem. Što se naučili od njega? – Od njega se moglo naučiti gotovo sve. Danas takvih ljudi ima sve manje. Šebalj je bio takva samosvojna osobnost kojoj ni jedno svjetsko ime ili recentni smjer nisu trebali. On je samo govorio o senzibilitetu za staro slikarstvo i o poštovanju prema novim stremljenjima i mladima. Govorio je o godinama i životu, a ne o umjetnosti, i to je jedina prava teza. Njegov je životni put bio posebno moralno čvrst i čist pa sam prateći ga kroz prijateljstvo mogao na svom području mjeriti njegov utjecaj na moju arhitekturu samo individualnim moralnim stavom. Rad poštenog arhitekta i slikara svodi se zapravo na težačke napore.

NACIONAL: Što vas je intimno odredilo kao arhitekta? – Činjenica da sam ostao na Fakultetu na poziv profesora Nevena Šegvića od najranijih dana. Samo dvije stvari: biti pedagog, a ako ste pedagog, onda imate svoj autoritet, morate razumjeti ljude kojima nešto govorite. Zatim, čovjek svoju arhitekturu mora mjeriti očima nekih drugih ljudi, njihovim pametnim, sumnjičavim ili ironičnim komentarom koji otvara, koji vas navodi na razmišljanje. Na Pagu ću razmišljati na jedan način, u Varaždinu na drugi. Arhitekt na ovim prostorima mora shvatiti da je arhitektura kapitalni proizvod od antike do danas. U Hrvatskoj se ne shvaća da živimo na tlu posebno vrijedne graditeljske baštine, to svakome mora ući u glavu: moramo govoriti o “higijenizaciji” hrvatskog prostora. Prijeti nam da ostanemo provincijalna srednjoeuropska zemlja sa zatrtim i devastiranim vrijednostima ambijenata i pejzažnih cjelina. Stalno nešto promišljamo. Glagol “promišljati” tipičan je hrvatski proizvod! Znači mnogo individualno misliti, i ništa ne smisliti. Što radimo? Promišljamo! Nećemo donijeti zaključke, ali cijeli dan smo na sjednici promišljali o problemu. I svi u Hrvatskoj trenutačno promišljaju. Hrvatska marljivost i gostoljubivost isto su pod upitnikom, iako smo po njima navodno poznati. Ne znam segment arhitekture koji bi mogao pretrpjeti improvizaciju i nedorečenost, treba pokušati zadovoljiti sve kriterije. Ni na jednom svom objektu nisam tužio investitora ili tražio da se moje djelo zaštiti. Nemam svoj najdraži objekt, volio bih da mogu sve svoje objekte napraviti iz početka, i onda bih možda pronašao nešto što ponavljam, na što se vraćam. Živim od sjećanja na trenutke kada sam otvarao svoje objekte i žao mi je što nisam radio na njihovu održavanju. A što se tiče moje netom utrnule funkcije predsjednika UHA-e, bila mi je iznimna čast!

NACIONAL: Koja vas arhitektonska tema najviše zanima ili opsjeda? – Volio bih raditi socijalno, kolektivno stanovanje. S druge strane, svako povijesno remek-djelo arhitekture koje traži ruku arhitekta u ovom trenutku zanima me kao tema, jer su neke stvari već riješene. Volim s nekim prije mene voditi dijalog. Čvrsto sam uvjeren da govoriti jezikom vlastitih problema i sredine, znači biti svjetski relevantan, od New Yorka do Tokija. Biti epigonom uvezenih senzacija, znači biti osuđen na zaborav.

NACIONAL: Koje je ime ili opus po vama podcijenjen u hrvatskoj arhitekturi? – Sada dolazi do smjene senzibiliteta, ponovno se otkrivaju šezdesete i sedamdesete godine, cijela grupa kvalitetnih arhitekata od Šegvića, Galića, Turine, Nikšića, Dragomanovića, Haberlea, Ostrogovića, Rašice? Oni su proizvod zrele međunarodne atmosfere koju je upila prethodna generacija moderne između dva rata školovana vani. Dokaz su šezdesete i sedamdesete, a za dvadeset godina izvući će se osamdesete godine, vidjet ćete! Uvijek se vraćamo prvom pretprošlom vremenu. Novih stilova sasvim sigurno više neće biti. Ipak, ne bi bilo ničega da čovjek nema osjećaj za ljepotu.

Nenad Fabijanić
Rođen 1951. u Zagrebu
Biografija
1974. diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu
1977. postaje asistentom prof. Šegvića na Arhitektonskom fakultetu gdje je danas redovni profesor
1986.-1994. crkva sv. Jurja u Pagu
1986. i 1994. godišnja nagrada Viktor Kovačić
1989.-1992. kavana Ban cafe, Zagreb
1993. nagrada Vladimir Nazor
1996. crkva sv. Ante, Knin; odlikovan Danicom
1997. Ghetaldus, Zagreb; Banski dvori, Zagreb
2000. Projekt adaptacije samostana na Lopudu
2001. član državnog Vijeća za arhitekturu i urbanizam pri Ministarstvu kulture