Taj red čije sestre, kako to same kažu, služe onima koji su ostali bez ikoga i ičega, stalno se širi i razvija u samoj Indiji i u cijelom svijetu. Broji pet tisuća sestara osamdeset nacionalnosti iz 130 zemalja svijeta.Na velikoj svečanosti 23. listopada u Rimu Papa Ivan Pavao II beatificirat će najslavniju časnu sestru na svijetu, Majku Terezu. Sićušna redovnica koja je u Calcutti osnovala i vodila red Misonarki ljubavi posvetila je život najsiromašnijim među siromašnima, odbačenim, osamljenim, bolesnim ljudima bez obzira na vjeru i nacionalnost. Dobitnica Nobelove nagrade za mir 1979. postat će tako blaženom, što je tek korak do pune svetosti u za crkvu rekordno kratkom roku. O kanoniziranju Majke Tereze počelo se govoriti odmah nakon njezine smrti 5. rujna 1997. godine. Naime ta je časna sestra, rođena u albanskoj obitelji u Skoplju 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhiu, već za života u očima milijuna ljudi širom svijeta bila svetica. Papa Ivan Pavao II u svojih 25 godina papinstva proglasio je najviše svetaca – čak 464 muškaraca i žena je kanonizirao a još veći broj beatificirao ? a više puta se je sreo s Majkom Terezom i pokazivao prema njoj iznimno poštovanje i nježnost. Nakon njene smrti dopustio je da se položaju Majke Tereze u katoličkoj crkvi posebno prilazi. Uobičajeno je u Vatikanu da se proces ispitivanja i istraživanja beatifikacije i kanonizacije osoba započne najmanje pet godina nakon njihove smrti. Taj je proces u slučaju Majke Tereze, preporukom Pape, započeo odmah nakon njezine smrti.

PET TISUĆA SESTARA IZ 180 ZEMALJA U okviru reda Misionarke ljubavi pet tisuća sestara iz 180 zemalja skrbi za milijune siromašnih i bolesnih širom svijeta CALCUTTA NAZVANA UMIRUĆIM GRADOM Zbog tisuća beskućnika koji umiru na njenim ulicama, ubijeni indijski premijer Rajiv Gandhi nazivao je Calcuttu umirućim gradom DOSTOJANSTVENA SMRT ZA BESKUĆNIKE U četvrti Kaligat nalazi se kuća za umiruće gdje stotine beskućnika uz skrb sestara čeka ipak dostojanstvenu smrt SKRB ZA HENDIKEPIRANU DJECU Dosad je iz kuća koje je osnovao red Majke Tereze posvojeno oko osam tisuća napuštene hendikepirane djece USPJEŠNE ZAGREBAČKE STUDENTICE Sestre Hrvatice Beatina i Agnesa bile su prije zaređenja uspješne zagrebačke studenticeMnogi su mislili kako će se, kad jednom sestra iz Calcutte napusti ovaj svijet, njezin red Misionarke ljubavi smanjiti, a neke kuće za bolesne, siromašne, odbačene i umiruće biti zatvorene. Na licu mjesta u Calcutti, šest godina poslije njezine smrti, uvjerili smo se da se dogodilo upravo suprotno. Taj red čije sestre, kako to same kažu, služe onima koji su ostali bez ikoga i ičega, stalno se širi i razvija u samoj Indiji i u cijelom svijetu. Broji pet tisuća sestara osamdeset nacionalnosti iz 130 zemalja svijeta.

“Kad je Majka umrla u rujnu 1997. imali smo 594 kuće, a danas ih je 710. Ona je stvorila dobre temelje kako bi se nastavila i proširila njezina misija”, odmah na početku posjete Majčinoj kući, centrali reda u Calcutti ispričala je sestra Christy. Ona je zadužena za medije i desna je ruka Sestre Nirmale, koja je nakon smrti Majke Tereze njezinom željom i voljom većine preuzela vodstvo reda. Majčinu kuću, smještenu u središtu Calcutte, posjetili smo krajem kolovoza. To je bilo nekoliko dana prije nego što je 5.rujna obilježena šesta godišnjica smrti njezine osnivačice i još i danas, kako su stalno ponavljale sestre, duhovne vodilje reda. Povodom njezine skore beatifikacije u kući u kojoj je živjela, radila i umrla priprema se višednevno obilježavanje tog velikog događaja, a sestra Nirmala smatra da je beatifikacijom Majke Tereze i cijela Calcutta dobila specijalni blagoslov.

U toj kući boravi trenutno i nekoliko Hrvatica koje su, čim su saznale za posjet iz Hrvatske, požurile da nas pozdrave i spremno su pričale o svom sestrinskom životu i motivima zašto su se za njega odlučile. Riječ je o dvije sestre Josipe, prva osamdesetogišnjakinja koja više ni ne pamti odakle je i druga, Hrvatica iz Banjaluke koja već niz godina radi u administraciji Majčine kuće, te sestre Beatina i Agnes iz Garešnice i Ivanca pored Varaždina.

U Calcutti ili Kolkati, kako Indijci danas službeno nazivaju taj ogromni grad s 16 milijuna stanovnika, gotovo da svi znaju gdje se nalazi Majčina kuća. To je zgrada na četiri kata u kojoj stanuje 250 sestara u kojoj je Majka Tereza provela najveći dio svoga života i u kojoj se nalazi njezina grobnica. Ljeti, za vrijeme praznika, ponajprije u srpnju i kolovozu, ta je kuća baš zbog grobnice Majke Tereze postala mjesto hodočašća. Turisti, vjernici, dobrovoljci iz cijelog svijeta koji dolaze raditi i pomagati sestrama: svi žele vidjeti mjesto gdje je živjela i gdje je pokopana Majka Tereza. Tako je bilo i ovog kolovoza. Ljudi iz raznih krajeva svijeta čekali su da im sestre tog jutra nakon obreda otvore vrata kuće kako bi se poklonili pred grobnicom Majke Tereze, popričali sa sestrama, s njima molili i predali im poklone. Red Misionarki ljubavi, kako će nam Sestra Nirmala poslije objasniti, i danas funkcionira isključivo zahvaljujući donacijama, kao i prije pedeset godina kad ga je osnovala Majka Tereza.

“Ništa nam ne nedostaje. Bog daje svugdje, i u Indiji i u inozemstvu”, jednostavno je objasnila Sestra Nirmala. “Ljudi nam dolaze iz svih dijelova svijeta, mnogo njih iz Španjolske, Italije, SAD. Možete ih i danas ovdje sresti. Svi su u potrazi za srećom koju mogu naći samo u bogu. Darivanjem mnogi shvaćaju da je sreća upravo u pomaganju drugima i u tome nalaze ispunjenje života. Sreća je u osmijehu hendikepiranog djeteta kojemu pomažete jer ono ništa ne može, ne govori niti išta zna”, dodala je sestra Christy, koja je u Majčinoj kući u Calcutti već jedanaest godina. Zna sve o osam kuća Misionarki ljubavi u tom gradu kojega je ubijeni indijski premijer Rajiv Gandhi nazvao “umirućim gradom” upravo zbog desetaka tisuća beskućnika i nesretnika, koji žive i umiru na njegovim ulicama.

Tog dana bilo je posebno živo jer su se u Majčinoj kući na svečanosti našle i novakinje iz svih kuća u Calcutti. Mlade djevojke što se tek spremaju položiti zavjete i koje su u Calcuttu došle sa svih strana svijeta, ispunile su svojim bijelim odorama i veselim čavrljanjem veliko dvorište. Utihnule su samo na trenutak kad su ugledale Sestru Nirmalu, koja je željela da zajedno s novinarima iz Hrvatske obiđe grob Majke Tereze i porazgovara o Misionarkama ljubavi i njihovim kućama. U četvrti Kaligat kuća je za umiruće gdje stotine ljudi, pokupljenih s ulice, uz brigu sestara i osnovnu medicinsku pomoć ipak s dostojanstvom čekaju smrt. U Calcutti su i kuće u kojima sestre zbrinjavaju napuštene muškarce i žene, hendikepiranu djecu od jedne godine i starije s višestrukim oštećenjima, te kuće za siročad, napuštenu djecu. Saznali smo da će mnogi od njih biti usvojeni. Dosad je usvojeno iz kuća Misionarki ljubavi oko 8000 djece. Postoji i kuća za neishranjenu djecu iz siromašnih obitelji koje ih ne mogu uzdržavati pa ih sestre zbrinjavaju na određeno vrijeme dok se ne oporave, a onda se vraćaju u svoje obitelji. U Calcutti je i kuća za žene koje su bile u zatvoru ili se prostituirale. Među njima su mnoge teško stradale psihički i fizički zbog užasa koje su proživjele i obitelji ih više ne žele primiti. U posebnoj su kući pak smješteni gubavci i oboljeli od AIDS-a.

Pitamo Sestru Nirmalu što se promijenilo u Majčinoj kući od vremena kad je Majka Tereza bila živa.

“Promijenilo? Ništa, niti ne želimo promjene. Iako Majke nema, njezin se duh održao. Ona nam je svima inspiracija i ostavila nam je ono što je dobila od boga. Mi to dijelimo i želimo zadržati”, rekla je približivši se velikoj, jednostavnoj grobnici Majke Tereze od bijelog mramora. Najprije je sklopila ruke u molitvi, poljubila kamen i potom s osmijehom bila spremna za razgovor. Ta sitna 70-godišnja Indijka živjela je uz Majku Terezu u toj kući punih četrdeset godina sve do njezine smrti. Pokazujući na riječi ispisane na grobnici Sestra Nirmala je ispričala:
“Malo prije smrti, nakon jedne jutarnje mise, upitala sam Majku po kojim bi riječima htjela da je posebno pamte. Odgovorila mi je: “Love one another as I have loved you.”(Volite se kao što sam ja voljela vas.) Te sam riječi stavila na njezin grob.

Sestra Nirmala, koju je upravo Majka Tereza izabrala nasljednicom reda što ga je osnovala 1950. godine, rođena je u Nepalu 1934. kao Nirmala Joshi i odrasla je u hinduističkoj vjeri. Obitelj se preselila iz Nepala i otac joj je bio časnik u indijskoj vojsci. Majku Terezu je upoznala u proljeće 1958. kad su joj bile 23 godine. Vidjevši njezin rad odlučila je prijeći na katoličku vjeru i ući u red Misionarki ljubavi. Od samoga početka odlično su surađivale i slagale se. Majka Tereza je u mladoj redovnici vidjela da nije samo odana redu nego i da bi mu daljnjim obrazovanjem mogla uvelike pomoći. Ohrabrila ju je da studira i završi pravo, nakon što je već diplomirala na Fakultetu političkih znanosti. Kažu da je Majka Tereza u Nirmali prepoznala snagu, energiju i karizmu što ju je činilo savršenom osobom da otvara kuće Misionarki ljubavi u drugim zemljama, osobito na zapadnoj strani svijeta. Poslala ju je šezdesetih godina u New York, potom u Washington, Panamu i centralnu Ameriku da otvara nove kuće. Istodobno ju je postavila na čelo Konteplativnog krila reda koji brine o sestrama što se pripremaju na vječne sakramente. Uz to zaduženje nastavila je putovati svijetom, sve više i Europom gdje su također nicale nove kuće Misionarki ljubavi.

Nikoga stoga nije iznenadilo kad je Nirmala izabrana Glavnom sestrom Misionarki ljubavi 13. ožujka 1997. u glasovanju 132 starije redovnice. Izabrana je jednoglasno u nazočnosti same Majke Tereze. Bilo je i drugih potencijalnih kandidatkinja, navodno i s više administrativnog iskustva, no o netrepeljivosti između sestara nitko danas ne voli govoriti. Nasljednica Majke Tereze i dalje je ostala samo Sestra Nirmala. Nije, unatoč poneki zahtjevima u samom redu, preuzela naziv Majka.

“To je božja volja, majka je bila samo jedna”, smatra Sestra Nirmala i dodaje kako je ona “samo radnica i da će to i ostati”. Od samoga početka njezine “vladavine” mnogo puta su je pitali hoće li uspjeti održati red, kako ići naprijed, hoće li moći hraniti 5000 sestara i milijune siromaha. I nama je ponovila ono što uvijek odgovara: “Bog će dati sve što nam treba. Misionarke ljubavi su pozvane da potpuno ovise o božjoj providnosti. Mi nikad ni od koga ništa ne tražimo. Ljudi naprosto dolaze i daju. Gdjegod pokušaju osnovati neki fond za naše financiranje mi kažemo: ‘Molim vas, nemojte!’ Želimo da ljudi pomažu vlastitom voljom. Ne prihvaćamo da itko skuplja sredstva u Majčino ime”.

To načelo duboko je usađeno u sestara. Nijedna se ne boji jer bog djeluje za njih. On je želio da Majka Tereza bude siromašna i da služi siromasima. Isus ju je pozvao da osnuje kongregaciju u Calcutti, treba samo vjerovati u njega i on će se za sve svaki dan pobrinuti. Jednako gorljivo o tom načelu pričale su i dvije mlade sestre iz Hrvatske s kojima smo dugo razgovarale. Sestra Beatina potječe iz Garešnice, sestra Agnes iz Ivanca kraj Varaždina. One su rođene kao Mirjana i Kornelija, nerado su i na nagovor otkrile svoja prava imena. Objasnile su kako su, poput svih koje se zarede, ulaskom u novi život dobile novo ime. Sestra Beatina u Calcutti je već godinu dana, a Agnes je stigla tek prije dva mjeseca. Ispričale su što rade, kako funkcionira Majčina kuća i kako su se odlučile ući u red Misionarki ljubavi.

“Ustajemo u pet ujutro , prvo je jutarnja molitva, a onda slijede meditacija i časoslov”, započela je sestra Beatina. “U šest sati je sveta misa na koju su pozvani i volonteri koji rade u našoj kući, svi koji to žele. Nakon doručka u osam sati idemo u apostolat, a to znači na posao u kuće po gradu. Služimo bolesnicima ili idemo u predgrađe gdje dijelimo lijekove. Neke sestre ostaju u kući. U 12 sati u nju se vraćaju one koje su bile na poslu vani. Ručamo, odmaramo se i molimo. Od tri poslije podne opet smo na poslu i to je popodnevni apostolat. Navečer opet imamo časoslov i klanjanje pred presvetim, a onda je večera i zajednička rekreacija. To je druženje sestara jer nam je život u zajednici jako važan. Sestra Beatina svakodnevno radi s retardiranom djecom u kući koja se nalazi pet minuta pješice od Majčine kuće.

“Imamo na odjelu 60 djece koja su uglavnom iz raznih dijelova Indije, napuštena i nedovoljno uhranjena. Pojedinu djecu dovode sami roditelji da budu s nama dva, tri mjeseca dok se ne oporave”.
Pitamo je kako se odlučila postati Misionarka ljubavi, a ona jednostavno odgovara da je to bio božji poziv, što je za nju božji dar i njegova milost.

Obje Hrvatice u Calcuttu su došle iz Rima putem koji mnoge sestre prođu. U Rimu su prošle formaciju. Tako nazivaju pripreme za prve zavjete i za vječni zavjet. Prve zavjete polažu pet godina i nakon čega se mogu se pripremati za vječni zavjet ? kad postaju prave Misionarke ljubavi. Formaciju neke sestre prolaze i u drugim centrima ? u Varšavi, Calcutti, Washingtonu, San Franciscu, Manilli, Nairobiju. Sestre Beatina i Agnes bile su uspješne zagrebačke studentice kad su odlučile promijeniti život. Prva priča kako je za vrijeme studija defektologije odlazila pomagati sestrama u zagrebačkoj podružnici reda.

“To me je privlačilo. Bilo je to vrijeme odrastanja i spoznavanja što bog želi od mene”, kaže sestra Beatina, objašnjavajući kako se odlučila ostaviti sve i potpuno se posvetiti novom pozivu. “Bio je to trenutak milosti. Bog me poveo i postao je važniji od ičega. Samo njegovom milošću moguće je sve ostaviti i slijediti ga, provesti život u darivanju onih za koje se nitko ne brine”.

Sestra Agnes studirala je socijalni rad ali je već znala da je bog zove na redovnički život. Studirala je samo zato što se tomu pokušala oduprijeti. Voli i obiteljski život pa je ponekad mislila da će imati puno djece i svoju obitelj. “Kad sam počela studirati imala sam sve što sam htjela: studij koji sam voljela, puno prijatelja, izlazila sam na puno mjesta, sve što sam mogla poželjeti. Ipak, nakon nekoliko mjeseci shvatila sam da mi nešto nedostaje, da me bog zove za drugi način života i da sam se zapravo cijelo to vrijeme pokušavala od njega udaljiti. Kad sam mu konačno rekla “da”, to je bila tolika radost u meni, predivan mir. Tada je samo bilo pitanje na kojemu me mjestu želi jer toliko je puno različitih redova i misija. Sestre rade na različitim mjestima, neke u školi, neke u bolnicama. I ja sam tražila svjetlo da znam gdje me točno želi. To sam saznala slučajno. Otvorila sam jedan hrvatski časopis i u njemu pronašla članak o Majci Terezi. Čitajući ga, došla sam do rečenice gdje je Majka Tereza rekla: ‘Mi nismo socijalne radnice’. To me strašno pogodilo jer sam to studirala. Htjela je reći kako izgleda kao da sestre čine isti posao kao socijalne radnice, ali to nije njihov poziv. Ta me je rečenica toliko potresla da sam shvatila u trenutku da je to je mjesto gdje me Isus želi. To je red gdje me on poziva. Položila sam sve ispite koje sam imala na drugoj godini, ali sam već znala da ću ostaviti studij i sve ostalo. Otišla sam u red Misionarki ljubavi u Zagrebu gdje sam ostala šest mjeseci, a onda sam prebačena u Rim na dvije i pol godine. Položila sam prve zavjete. Obnavljala sam ih kroz šest godina. Sestra je to vrijeme još slobodna da razmisli oko konačne odluke, da li je dobro prosudila poziv. Poslije pet godina slijedi godina intenzivnijih priprema za vječni zavjet, zavjet do kraja života. Upravo sam ga položila i sad više nema povratka. Nisam nikad sumnjala i sigurna sam da se ne bih mijenjala ni sa kim ni za što na ovom svijetu.

“Ovo što radimo samo je kap u oceanu”, citirala je riječi Majke Tereze sestra Christy. “Svjesne smo kao i Majka Tereza da ne možemo pomoći svima kojima je pomoć potrebna. No to je naš poziv i s radošću služimo bogu pomažući ljudima. Kad Majka Tereza 19. listopada zbog svog jedinstvenog života bude beatificirana, potvrdit će se ono što smo mi, koje smo je poznavale i koje smo s njome radile, odavno znale ? ona je doista bila svetica”.