Taj talijanski slikar i dalje neumorno izlaže, a u Umjetničkom paviljonu otvara mu se danas prva velika retrospektivna izložba u Hrvatskoj "Mimmo Rotella u Zagrebu"Mimmo Rotella, kojeg smatraju jednim od najvećih europskih umjetnika 20. stoljeća, u dobi od 85. godina još je na glasu kao buntovnik. Taj talijanski slikar i dalje neumorno izlaže, a u Umjetničkom paviljonu otvara mu se danas prva velika retrospektivna izložba u Hrvatskoj “Mimmo Rotella u Zagrebu” ? isti su postav vidjeli u Pekingu, a nakon Zagreba izložba putuje u Mexiko. On se proslavio 1953. originalnim pristupom umjetnosti. Te je godine šokirao javnost počevši po Rimu noću trgati plakate i od njihovih otrgnutih dijelova stvarati prve “dekolaže”. Bili su to kolaži od dijelova otrgnutih filmskih, propagandnih i političkih plakata koje je lijepio na slikarsko platno i dodatno na njima radio bojom. Nakon razdoblja umjetničke krize u kojoj je vjerovao da se nakon Picassa i Mondriana više u slikarstvu nema što reći, otkrio je novi likovni jezik koji će mu do današnjeg dana biti neiscrpnom riznicom ideja. S vremenom su se sve više povećavale dimenzije njegovih zahvata: 1996. odlučio je odlijepiti goleme jumbo-plakate duž talijanskih autocesta i ostaviti njihove ostatke tamo gdje jesu.

Rotella se rodio 1918. u Catanzaru na Kalabriji. U Napulju je za vrijeme 2. svjetskog rata pohađao Umjetnički licej, a prekidao ga je u par navrata radi vojne obuke na Podoficirskoj školi u Caserti. Mladost je proživio u društvu poznatih glumica i manekenki, u Rimu pedesetih godina u znaku dekadentna, bezbrižna života viših društvenih slojeva, raspusnih zabava i prijema kakvi su prikazani u Fellinijevu filmu “Sladak život”. Kada ga se pita o tom dijelu njegova života, Rotella se samo tajanstveno smješka i kaže: ”Žena je jako važna kao inspiracija, a ženska ljepota pogotovo. Svi su umjetnici slabi na žensku ljepotu, htjeli to oni priznati ili ne! Pedesetih i šezdesetih godina u Rimu bili smo neizbježno okruženi glumicama, manekenkama, starletama, prelijepim ženama. Slušajte, to se jednostavno nije moglo izbjeći!” I na zagrebačkoj se izložbi može vidjeti da su žensko lice i tijelo jedan od središnjih motiva njegovih radova.

Izložbu “Mimmo Rotella u Zagrebu” organizirali su na poticaj ravnatelja Umjetničkoga paviljona Radovana Vukovića, Flavio Andreis, direktor talijanskog instituta u Zagrebu i direktor Zaklade Mimma Rotelle, Giancarlo Uscitti. Pierrre Réstany, znameniti francuski likovni kritičar, pozvao je Rotellu 1960. u Pariz, a on je ondje ostao 16 godina. Rotellinu veličinu vidio je upravo u tome što se usudio ostatke plakata prikazati kao umjetnička djela i tako izazvati konformističko društvo koje je još vjerovalo u tradicionalnu umjetnost.

Rotella je na ideju o trganju plakata i izlaganju njihovih dijelova došao nakon višegodišnje umjetničke krize tijekom koje je posve prestao slikati, a taj prijelomni trenutak u svom život nazvao je “zen prosvjetljenjem”. Za Nacional je izjavio: “Uvijek su me, još od djetinjstva, vodile meditacija, kontemplacija, molitva i intuicija kao važni elementi. To me vodilo prema prosvjetljenju i pojačanoj kreativnosti. Leonardo da Vinci bio mi je veliki uzor kao umjetnik duboko povezan s duhovnim. Kada je netko jako prosvijetljen, tada se u njegovu životu događaju čuda ? to je povijest koja se ponavlja. Veliki utjecaj imali su u mom radu slikari naglašene duhovnosti, Matisse, Mondrian, Kandinsky, Léger, Picasso, koje sam proučavao pedesetih. Trenutak koji zahvaljujem intuiciji i iluminaciji jest ideja o trganju i uporabi plakata kao umjetničkog sredstva. Zaista sam do tada mislio da je u slikarstvu već sve rečeno.”

Rotella je duboko osjećao krizu avangardnog slikarstva, i želio je kidanjem i interveniranjem na plakatima dokinuti svaku razliku između umjetnosti i života, banalnog i svakodnevnog, umjetnog i imaginarnog. Kritičari su ga nazvali “deračem plakata” ”škrabalom po zidovima”, a on se noću šuljao ulicama i nožem trgao ne samo plakate nego i panoe na kojima su se nalazili. “Trgati plakate, jedina je osveta, jedini prosvjed protiv društva koje je izgubilo želju za promjenama i zapanjujućim pretvorbama,” zapisao je još 1957. Još od 1949. Rotella paralelno piše poeziju koju čini ponekad besmisleno nizanje riječi, zvižduka, zvukova, brojeva, onomatopejskih ponavljanja. Na pitanje koliko je za njegovo sazrijevanje i oslobađanje bio važan jednogodišnji studijski boravak 1951. u Americi na Sveučilištu u Kansas Cityju, Rotella je rekao: “Smatrao sam da se pjesnik može izražavati izmišljenim riječima, zvukovima i znakovima, kao što se događalo s tadašnjim eksperimentima u suvremenoj europskoj glazbi. Izvodio sam performans pred pjesnicima na Sveučilištu u Harvardu 1952. kada Amerikanci nisu poznavali ništa od tih istraživanja. Bili su potpuno impresionirani.” Po povratku u Rim pedesetih, Rotellu je oduševilo ”što je Rim bio prepun filmskih režisera i bio je jeftiniji za filmska snimanja od Hollywooda. Dolazili su Elizabeth Taylor, Elvis Presley, Marilyn Monroe, sve je bilo u znaku filma i ja sam to upijao. Taj susret talijanske i američke kinematografije? Također sam u Rimu pedesetih upoznao slikare Rothka i De Kooninga, mnogo je američkih umjetnika tada dolazilo u Rim.”

Godine 1958. nastala je serija Rotellinih radova Cinecitta, s likovima i glumcima s filmskih plakata, poput Johna Waynea, Rite Hayworth, Sophie Loren, Marcella Mastroiannija i Marilyn Monroe, koju će interpretirati u nekoliko navrata. “Osobama koje portretiram dajem vrstu hommagea. Elvis je bio rock ikona, Marilyn filma, a J. F. Kennedy politička ikona.” Iako je šezdesetih u Americi Rotella upoznao velikane i utemeljitelje pop-arta, od Warhola, Oldenburga, Wesselmanna, Indiane, Rosenquista, Lichtensteina, družio se s njima i zajedno izlagao, jedino je kao svoje prijatelje izdvojio Indianu, Wesselmanna i Rosenquista. Na pitanje tko je od njih bio istinski kreativac, a tko pomalo inteligentni blefer, s osjetnim je poštovanjem dodao: “Smatram da su svi američki umjetnici koje ste naveli bili hrabri i sjajni. Imali su preciznu viziju kako što bolje izraziti američko potrošačko društvo. Točno su znali što rade i vjerovali u to. Bili su to iznimni, posebni ljudi.”

Na pitanje je li masovna potrošačka kultura označila sumrak srednjoeuropskih duhovnih i umjetničkih strujanja na kojima se formirao, Rotella je rekao: “Protiv sam potrošačkog mentaliteta, stroja, kompjutora, videa, video-igrica, tehnologije. Ne zanima me to. Zanima me neposredan život, a ne virtualna stvarnost. Potrošačka, masovna kultura je bolest! Rak-rana suvremena društva, mentalna dekadencija.” Šezdesetih se u Parizu u okviru grupe Novih realista družio s najvećim imenima europske umjetnosti tog razdoblja: “Restany mi 1960. šalje telegram iz Pariza i zove me da se priključim Novim realistima. Sa Césarom i Armanom bio sam veliki prijatelj, proveo sam s njima šesnaest godina. Filozofija nam je bila ista: objekt je bio grad. Arman je akumulirao nađene stvari, César prešao automobile, Christo zamatao građevine. Družio sam se i s Tinguleyem i kiparicom Niki de Saint Phalle.”

Fellinija je Rotella upoznao šezdesetih u Rimu i cijelog je života prema filmskom opusu slavna redatelja zadržao poseban odnos, a 1998. posvetio mu je ciklus radova Felliniana, tretirajući u svojoj poznatoj maniri filmske plakate Fellinijevih filmova. U osamdesetima Rotella je napustio Pariz i preselio se u Milano gdje radi “blankove”. Razderane plakate posve prekriva papirnatim vrpcama kao što se radi kada istekne rok njihova oglašavanja.

S obzirom na najnoviju seriju radova Nove ikone iz 2002. i 2003., koja će biti izložena i na zagrebačkoj izložbi, zanimalo nas je gdje danas umjetnik crpi inspiraciju za rad. “Crpim je iz predstavljanja svojih novih slika, u predstavljanju novih ideja. Ono što se događa u nekom gradu u ovom trenutku treba prenijeti dalje, a to može biti promišljanje o filmu, politici, svakodnevici. Od pedesetih do aktualnost filmskih plakata, političkih manifesta, modnih magazina ne zastarijeva.” Budući da plakatima ljudi komuniciraju, oni su sredstva za Rotellinu umjetničku intervenciju. Od filma do oglašavanja, od mode do politike, od glazbe do religije, Rotellin interes jednako pobuđuju Elvis, Marilyn, papa Ivan Pavao II, John Kennedy, talijanska pornodiva Moana Pozzi ili rušenje tornjeva blizanaca u New Yorku. “Moj rad ima elemente pobune, protesta, ali i provokacije. Publika želi biti šokirana i isprovocirana, to je smislio već dadaist Marcel Duchamp. Ako umjetničko djelo nije provokativno, onda to nije umjetničko djelo. Publiku moramo šokirati!”, kategoričan je bio Rotella.

Na zagrebačkoj izložbi, koja traje do 24. listopada, izloženo će biti sedamdesetak djela iz svih perioda i važnih ciklusa Mimma Rotelle, nastalih od 1950. do 2003., a koja potječu iz velikih svjetskih javnih i privatnih zbirki. Rotella se u dva navrata, 1994. i 2003., bavio dizajnom, što je i pojasnio: “To nije bio pravi dizajn, za kolekciju satova Swatch uzeta su samo dva moja djela s motivima bengalskog tigra i Marilyn iz šezdesetih, a Venini je vidio katalog s nekim mojim skulpturama i uzeo je njihove replike za postolje svojih svjetiljki. Dakle, nisam se u doslovnom smislu upustio u dizajn. To je kreativna umjetnost, i onaj tko dizajnira je definitivno umjetnik!”

Godine 1991., u dobi od 72 godine, Rotella se oženio 27-godišnjom ruskom ekonomisticom Innom Agarounovom. Kći Asya rodila im se 1993. Pitali smo Rotellu hoće li kćeri dopustiti da se bavi umjetnošću, s obzirom da mnogi umjetnici često preusmjeravaju talent svoje djece u neke druge, “konkretnije” profesije. “Ne znam hoće li se Asya odlučiti za umjetnost, iako sada voli svirati klavir, crtati, plesati, slikati. Jednom sam ju prilikom pitao što bi htjela biti kada odraste, a ona je rekla da želi biti veterinarka jer jako voli životinje. Rekao sam joj da se s time slažem. Naravno, još ćemo vidjeti što će biti s vremenom.”

U dobi od 82 godine Rotella je dobio neobično priznanje: gradonačelnik njegova rodna grada izdao je 1999. uredbu kojeom se Rotella ovlašćuje da slobodno skida plakate koje želi na teritoriju grada i okolice Catanzara. Umjetnik kojemu su plakati donijeli svjetsku slavu i danas na njih obraća posebnu pažnju. Pažljivo je motrio plakate uz cestu od aerodroma do Zagreba i bio tužan što je primijetio samo dva koja pozivaju na njegovu izložbu. “A naručili smo ih 150!” ljutio se Radovan Vuković.