naziv "Vrsta koja izumire" samo je još jedan u nizu maštovitih naslova izložbi (a bilo ih je stotinjak u karijeri) koje su objedinjavale pojedine cikluse slikarice čije slike likovni stručnjaci obično nazivaju nadrealnim i fantazmagoričnim kompozicU novoj zagrebačkoj galeriji Canvas u Tomašićevoj 8 prošli je četvrtak otvorena izložba poznate zagrebačke slikarice Nives Kavurić-Kurtović. Neobičan naziv “Vrsta koja izumire” samo je još jedan u nizu maštovitih naslova izložbi (a bilo ih je stotinjak u karijeri) koje su objedinjavale pojedine cikluse slikarice čije slike likovni stručnjaci obično nazivaju nadrealnim i fantazmagoričnim kompozicijama. Prije pet godina velika izložba priređena u Domu likovnih umjetnika nosila je naziv “35 godina u službi osmog čula” i zapravo je pokazala slikarski presjek od najranije mladosti. Iako nije željela da se tu izložbu definira kao retrospektivnu ili monografsku, Nives Kavurić-Kurtović danas priznaje da je predstavljala cjelinu kružnog toka i da upravo stoga nije, sve do prošloga tjedna s dvadesetak najnovijih radova, željela ponovno ići u javnost. Nives Kavurić-Kurtović rođena je Zagrepčanka koja cijeli život živi na istoj adresi u Cvjetnom naselju, nekada s roditeljima i sestrom, danas sa suprugom profesorom na Pravnom fakultetu Ševkom Kurtovićem i sinom fotografom Karimom. Tu obiteljsku kuću sagradio je njezin otac, arhitekt Zvonimir Kavurić, jedan od graditelja slavnog Meštrovićeva paviljona, jedan od braće Kavurić, kako se sve do prije deset godina nazivala velika zagrebačka ulica.

'Ideje su nas izdavale, sve ono što je um izmislio, ali ruka nikad' ŽIVOT SA SLIKAMA 'Sretna sam kad netko živi s mojom slikom, a ne kad ih kupuju zbog prestiža' 'RUKA PROVJERAVA IDEJE' 'Inzistiram na sinkronizaciji ruke i misli. Studentima uvijek kažem da njeguju ruku'NACIONAL: Posljednji ste put izlagali u Zagrebu u svibnju 1998. godine. Zašto tako duga pauza do sadašnje izložbe u Galeriji Canvas? – Izložba u Meštrovićevu paviljonu prije pet godina, koju sam radila s mukom i sa strahom, dala je zaokruženu sliku mojeg slikarstva i znala sam da više ni jedna izložba neće imati takav sklad misaonog kruženja u kružnom prostoru gdje su početak i kraj u istom suzvučju. Moram priznati da sam bila ponosna. Dugo sam potom apstinirala jer nisam imala potrebu izlagati svoje radove. Sadašnja zagrebačka izložba nastala je gotovo slučajno zahvaljujući energiji Borisa Osrečkog s kojim surađujem zbog skore izložbe u Zadru što će se istodobno događati u pet različitih prostora toga grada. Umjesto da mi pomaže kao staroj dami, gurnuo me da izlažem u njegovoj novoj galeriji. To je bio pravi stampedo i zato sam jako umorna.

NACIONAL: Očito ste omiljeni među Zagrepčanima jer u jednom se trenutku u galeriji Canvas natiskalo više od dvjesto ljudi. – Da, došlo je mnogo svijeta, mnogo mojih kolega, a među njima i mnogo mladih i osjetila sam da među nama još postoje vibracije. Kako u posljednje doba ne izlazim niti se družim, jer mi zdravlje nije bilo dobro, a i na izložbe idem samo kad nema ljudi, učinilo mi se da je moja usamljenost trajna. No baš ti mladi ljudi govorili su na otvorenju kako su slike koje sam izložila vrlo žive, čak mladenačke. To mi puno znači između moja dva nedavna umiranja, dvije nulte točke, kako ja nazivam svoje zdravstvene krize.

NACIONAL: One su iza vas, ipak vas nisu slomile. – To je sudbina. Povremeno, znate, zbog zdravlja odem u Liku i na Sljeme. Život je poput prirode. Jedan dio života je kauzalan kao i u prirodi i to nas oblikuje. Veliki dio pak pripada nepredvidivosti. Gledala sam na proplanku jedan krhki plavi cvjetić kako se trese na vjetru i odolijeva mu iz nepoznatog razloga, vjerojatno neke unutarnje snage. Tako i mene nešto sudbinski modelira a nešto živi samo po sebi. I sama sam poput tog cvjetića na buri treperila i opstala. U životu je uvijek nešto nepredvidivo.

NACIONAL: No, naslov izložbe Vrsta koja izumire sugerira i neku drugu dimenziju, ne samo biološku, zdravstvenu. – Naravno, onu društvenu. Osjećam se pomalo kao stranac u sadašnjem životnom okruženju. Mi smo kao generacija snatrili i težili stvarima koje ne pripadaju materijalnom. Etika, spoznaja i ulaganje u samoga sebe, to su bile kategorije kojima smo težili. Bili smo sanjari koji su htjeli mijenjati svijet. Danas je to drukčije: sve je podređeno EPP-u, marketingu. Sretna sam što sam stara jer ne bih znala samoj sebi biti menadžer, a danas se mora vladati tim disciplinama da bi se opstalo. Čujem svoje studente kako govore be cool, take it easy, be happy. Kažem im: “Pa nemojte mi s 18 godina biti cool.” To je vrijeme kad se svjetovi ruše i grade, prve ljubavi, smrti i ne možeš zauzeti stav be cool. Znam da je to maska zbog straha. Oni stavljaju masku jer se boje pokazati da su krhki ljudi. Ne odustajem, govorim im da se otvore, da ne strahuju pokazati osjećaje.

NACIONAL: Koga ste od svojih prijatelja i kolega sreli na otvorenju izložbe? – Nemojte tražiti da nabrajam, bilo ih je puno. Bio je, na primjer, Vjeran Zuppa, koji me je na jednoj od mojih prvih izložbi u karijeri, u Studentskom centru, predstavio javnosti. Ostala sam zatečena, naravno ugodno iznenađena, kad sam ga ugledala na otvorenju nakon četrdeset godina.

NACIONAL: Što vam je rekao? – Teško se sjetiti što je tko govorio u tim trenucima. Znam samo da su vibracije bile dobre. Osjećala sam se kao glumac koji osjeća svoju publiku. Osjećaj je bio dobar. Sad, nekoliko dana poslije, kad je uzbuđenje splasnulo, prisjećam se tko je sve bio. Zatečena sam dolaskom Josipe Lisac za koju smatram da ima iznimnu osobnost na našoj estradi. Bili su i Vatroslav Kuliš, Damir Sokić, Rončević, moji kolege iz “fajterske” generacije, kako nazivam tu mlađu generaciju, jer moja je bila romantičarska. Drago mi je među uzvanicima bilo vidjeti i moje dugogodišnje suputnike Željku Čorak i Zvonimira Mrkonjića.

NACIONAL: Kad ste 1967. godine dobili prvu nagradu na Biennalu u Parizu, zvali su vas da u tom gradu, o kojem sanjaju svi umjetnici, ostanete živjeti. Zašto niste? – Pozvao me tadašnji ministar kulture, dobila sam i atelijer na dvije godine. No te godine kad je bio moj vernissage u Parizu, rodio se moj sin i ja sam, jasno, mogla u Pariz otići tek godinu dana poslije. Francuzi su me lijepo dočekali, imala sam i vrlo poznatog galerista Gervaisea, ali moj sin je bio premalen da bih s njime mogla ostati u Parizu. Ubrzo sam se vratila u Zagreb.

NACIONAL: Nije vam žao što niste iskoristili tu životnu priliku? – Kad sam ljuta, žao mi je, jer mogla sam imati svjetsku karijeru. No s druge strane, ništa nije slučajno. Moja je sudbina vjerojatno takva da sam kao usamljenik ovdje u svom uskom krugu mogla bolje funkcionirati. Tamo uz sve napetosti možda bih i pukla. Volim ljude, volim se družiti, ali mi je jako potrebna tišina i osama.

NACIONAL: Tko kupuje vaše slike? – Različiti profesionalci i ljubitelji druženja s duhom. Divno je što sam srela ljude koji s velikom radošću kupuju moje slike. Jedna profesorica, na primjer, kupila je prije dvije godine dvije slike i to je bila obostrana radost. Kad osjetim da netko živi s mojom slikom, sretna sam, a kad ih kupuju iz prestiža, to, priznajem, zaigra moju taštinu, ali ne raduje. Jer znam kako se sama razveselim kad naiđem na dobru knjigu ili vidim neku dobru izložbu. Svima kažem kako svakako treba vidjeti Dulčića u Modernoj galeriji, jer to je radost slikarskog čina. Dobra knjiga ili izložba ohrabruju i oplemenjuju pa volim kad osjetim da moja slika katkad nekome znači isto. Ne vjerujem u pragmatičnost, čvrste razloge i dokaze jer se onaj plavi cvjetić, iako krhak, nije slomio na vjetru. Nešto ga je sačuvalo. Tako i mene nešto čuva, neke male stvari me ojačaju.

NACIONAL: Zbog čega ste završili u bolnici? – Prečesto završavam u bolnici jer sam izgubila imunitet a pluća zakazuju. Teško se diše! Nedavno, u lipnju, suprug me je otpremio u bolnicu kao rasuti teret, kako ja to sada kažem u šali. Prestrašio se da se sa mnom nešto strašno događa. Osjećala sam se doista loše, ali na kraju je to bila obična gripa. Našla sam se odjednom u intenzivnoj njezi u dvorani s četrdeset ljudi koji umiru i jauču. To je bilo grozno iskustvo, otopila sam se fizički od užasa, izgubila deset kilograma. Kad se nađete u takvoj situaciji, nema minulog rada, ti si samo bolestan čovjek. Do mene je bila gospođa, starija od mene, također u teškom stanju . Čula sam je kako kaže: “Ja sam prva žena prorektor.” Znači, puno je truda uložila da nešto postigne, ali tamo u toj sredini to ništa ne znači. Kad je tijelo ugroženo, ti si hrpa jada i nema veze iz kojeg si miljea ili kojem duhovnom miljeu pripadaš.

NACIONAL: Nakon završetka Likovne akademije 1962. pet godina ste surađivali u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Poznato je da je to bilo okupljalište intelektualaca. Tko je sve tamo navraćao? – Na otvorenju je baš bilo nekoliko prijatelja iz tog vremena: Koydl, Keser, Seder, Janjić, Ličina, Perić, arhitektica Hilda Auf. Kroz Majstorsku radionicu prošli su vrhunski slikari i intelektualci poput spomenutih te Kulmera, Malekovića, Zuppe, Mladenke Šolman, Ljerke Mifke, Marije Ujević, Vlade Buzančića, Drage Ivaniševića, Veselka Tenžere te zagrebačkih arhitekata Šegvića i Galića. Kod Krste Hegedušića radilo se primjereno mojem poimanju života. Inertna sam i odgovaralo mi je što su u radionici radni i društveni prostor bili na jednom mjestu. Odlaženje iz tišine u javnost bilo mi je naporno i kad sam bila mlada, no u radionici u Zamenhofovoj ulici bilo je fantastično. Utorak je bio dan za druženje. Pjesnike, književnike, arhitekte i sve druge koji su dolazili, mi koji smo tamo radili dočekivali smo u radnim kutama. Stvari su se spontano događale. Žao mi je što danas, kad studentima donesem monografiju Krste Hegedušića, vidim da ga ne prepoznaju, ostaju hladni. Sad sam već i uvrijeđena pa je više i ne nosim. Kod ove zadnje generacije i Ivančić je prošao loše. Naprosto osjećam njihove vibracije, vidim da nemaju nikakav odnos prema onome što su ti veliki ljudi radili. A duhovnost Krste Hegedušića i njegova društvenost, ali ona koja je težila da propita život, to je meni bilo najljepše. To je čovjek koji mi je pružio mogućnost da sebe stabiliziram.

NACIONAL: Kako je izgledao taj rad u Majstorskoj radionici? – Boravila sam tamo od devet ujutro do osam na večer. Slikala sam, Hegedušić je pratio što radimo, raspravljali smo o svemu. Imao je osjećaj za individualnost svakog od nas, jer mi koji smo tamo radili bili smo jako međusobno različiti. U početku naših sastajanja utorkom bilo mi se teško uklopiti u sve te rasprave o umjetnosti, filozofiji, životu. Svi su se trudili da nešto unesu u to druženje. Nabavljali smo inozemne časopise, zajedno ih čitali, raspravljali o novim stvarima. Davali smo se bez rezerve, do daske. Čini mi se da takvih kružoka više nema, da je svijet krenuo u neki hohštaplerski voajerizam: bio sam ali nisam bio…

NACIONAL: Čitate li još strastveno kao prije? – Knjige da, kao i uvijek, no tisak više ne mogu čitati kao prije. Prestala sam jer mi se učinilo da više gotovo i nije ostalo ljudi koji nemaju sumnjivu prošlost. Osim toga, taj kriminalni milje koji nas je preplavio postao je dio establishmenta. Ne znam jesam li ja bila glupa pa to nisam uočavala, ali tako nije bilo prije. Novine me znaju destruirati. Toliko je skandala ali ni jedan nije zaključen, nema svoj kraj, da bismo mogli reći da je pravda pobijedila. Proživljavam stvari o kojima čitam i to me razara. Mislila sam u početku da će svaka afera imati svoj krajnji ishod, neku građansku satisfakciju i da će se na kraju znati gdje je dobro a gdje zlo. Kod nas se to pobrkalo i zato to sve ne mogu pratiti kao nekad. Jako sam se veselila demokraciji zamišljajući je ponajprije nekim sučeljavanjem. Mi smo u Majstorskoj radionici bili različiti, ali svi smo težili istom. Danas je ta demokratičnost prešla u neku vrstu rezigniranosti i čini mi se da je bitka za čovjeka izgubljena.

NACIONAL: Za koga ćete glasovati? – Ne znam, zbunjena sam, ne zanima me tko će protiv koga ni čeprkanje po prošlosti, čak me ne zanima stranka, ali me zanima čovjek koji će sa strašću učiniti nešto da se na njega nadoveže život. Takvoga ne vidim. Ja sam bila za liberale, ali oni su me razočarali. Egocentričnost je postala prevladavajuća dimenzija života i to mi se ne sviđa.

NACIONAL: Vaš otac je bio poznati zagrebački arhitekt, jedan od braće Kavurić. Zašto je ime te poznate ulice u središtu Zagreba promijenjeno za vrijeme vladavine HDZ-a? – Ne znam. Moj otac Zvonimir Kavurić nije bio komunist. Bio je ljevičar, humanist i ubili su ga ustaše krajem Drugoga svjetskog rata u Zaprešiću nakon što su ga strašno mučili u zatvoru u Savskoj. Spram tate se osjećam kao krivac. Nisam ga puno spominjala u ono vrijeme jer nisam htjela da izgleda da time sebe ističem. Kad je nedavno bila rekonstrukcija Meštrovićeva paviljona, u čijoj je izgradnji tridesetih godina on sudjelovao, nisam uspjela naći ni fotografije iz tog doba. Naprosto su mi negdje nestale i to mi je žao. Meštrović je bio idejni tvorac paviljona, a moj otac radio je statiku, proporcije tog cijelog krovišta. Bio je Corbusierov đak, veliki stručnjak, veliki čovjek.

NACIONAL: Vi i danas živite u kući koju je sagradio vaš otac? – Otac je 1938. sagradio kuću u Cvjetnom naselju u kojoj živim sa svojom obitelji. Kuća i ja smo iste dobi. U toj sam kući imala i atelijer u kojemu sam radila trideset godina sve dok nisam prije nekoliko godina dobila atelijer na Akademiji. Otac je sagradio niz obiteljskih kuća u Zagrebu.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad je nestala Ulica braće Kavurića? – Žao mi je prije svega oca jer su ga zbrisali iz povijesti na ružan način, kao i njegova brata Stjepka. Njemu sve to što je radio u političkom smislu nije trebalo jer je imao vrhunsku profesiju, europske reference, svoju kuću i sve što bi ga građanski osiguralo da mirno spava. On se upustio u nešto očito iz istinskog poriva jer nije mogao ostati po strani dok su se zbivale tako dramatične stvari. Takvi su nam ljudi potrebni u svim vremenima. A neki su ga tako lako zbrisali. Jako mi je žao što ga nisam više spominjala.

NACIONAL: Jeste li ikad pitali ili prosvjedovali zašto je skinuto ime Ulici braće Kavurić? – Ne, nikad. Katkad sam jako tužna i povrijeđena, ali nemam više iluzija, iako i sad više volim vjerovati u dobro nego u loše. Svako toliko ga otkrijete i tada ste silno radosni. Sinu, koji pripada novoj generaciji, malo dekorativnoj, često kažem da ako dobro kao kategorija izumre, svi gubimo bitku sa životom.

NACIONAL: Otkad predajete na Akademiji, kakva je to, po vama, škola? – Mislim da sam tamo od 1984. godine. Mnogi je pljuju, ali nisu u pravu. Ne držim do forme zbog forme. Nisam rob zanata, ali mislim da mora postojati stabilna točka, neki temelj tradicije na koju se može graditi i osloniti u ime novih nadolazećih sloboda. Vodim prvu godinu. Studente nadzirem, inzistiram na koncentraciji, radu, puno truda na sinkronizaciji ruke i misli. Uvijek im kažem da njeguju ruku. Ideje su nas izdavale, dakle sve ono što je um izmislio. Ruka ne. Ruka je direktni, nepredvidivi pisač. Ruka je iskustveni dio bića. Ona provjerava ideje.

NACIONAL: Prva ste žena akademik u Hrvatskoj. Kako tamo funkcionirate? Jeste li ostali jedina žena? – Bila sam počašćena kad su me izabrali, ali zbog bolesti vrlo sam malo prisutna, pa ne bih mogla o tome puno pričati. Više sam sporadični gost. Nisam jedina, samo moja Likovna sekcija pojačala se s dvije nove članice ? Marijom Ujević i Verom Horvat-Pintarić.

Nives Kavurić-Kurtović
Biografija
Rođena je u Zagrebu 18. siječnja 1938.
U Zagrebu se i školovala, sve do završetka Akademije likovnih umjetnosti 1962. Od 1962. do 1967. bila je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića. Od 1983. profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1997. postala je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Imala je stotinjak izložbi a djela joj se nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Dobila je mnogo domaćih i inozemnih priznanja i nagrada među kojima su najprestižnije prva nagrada 1967. u Parizu na Biennalu mladih, 1968. prva nagrada u Grazu, 2. Internationale Malerwochen, 1973. godišnja nagrada “Josip Račić”, 1982. u Rijeci Grand prix na 8. međunarodnoj izložbi originalnog crteža, 1990. u Zagrebu na 25. zagrebačkom salonu prva nagrada za slikarstvo, 1999. u Zagrebu središnja nagrada “Vladimir Nazor”.