Objavljeno u Nacionalu br. 413, 2003-10-14

Autor: Željko Rogošić

INTERVIEW

Bernardica Juretić - zaštitnica obeshrabrenih i izgubljenih mladih

Razgovor s magistricom psihologije koja je prva u Hrvatskoj pokrenula terapijske komune za ovisnike, bivšom časnom sestrom i voditeljivom stručnog tima Zajednice susret

Vrlo brzo nakon što je 1990. godine šarmantna i vesela mlada časna sestra Bernardica sa svojih 27 godina i diplomom psiholgije stigla iz Italije, postala je hrvatskim zaštitnim simbolom borbe protiv narkomanije.Vrlo brzo nakon što je 1990. godine šarmantna i vesela mlada časna sestra Bernardica sa svojih 27 godina i diplomom psiholgije stigla iz Italije, postala je hrvatskim zaštitnim simbolom borbe protiv narkomanije.Iako Bernardicu Juretić već mjesecima susreću bez uniforme, elegantno obučenu i s kratkom, pramenovima prošaranom kosom, ljudi je još uvijek često oslovljavaju sa “sestro Bernardice”. I zaista, vrlo brzo nakon što je 1990. godine šarmantna i vesela mlada časna sestra Bernardica sa svojih 27 godina i diplomom psiholgije stigla iz Italije, postala je hrvatskim zaštitnim simbolom borbe protiv narkomanije. Njezina medijska popularnost i karizma nije opala ni nakon što je Bernardica Juretić, rodom iz Srijana u zaleđu Omiša, odlučila napustiti red ančela kojem je godinama pripadala. Svoje razloge odlaska iz samostana nikada nije rekla, što je samo pojačavalo zanimanje za njezine istupe koje znalački koristi na propagiranju borbe protiv narkomanije i humanitarne organizacije Zajednice susret iz Splita kojoj je predsjednica i voditeljica stručnog tima. Zajednica susret danas u Hrvatskoj ima četiri svoje kuće u kojima štićenici provode terapijski program. Petu kuću Zajednica susret ima kod Banja Luke, nakon što je došlo do prekida suradnje i sudskog epiloga s časnim sestrama Klanjateljica krvi Isusove u Aleksandrovcu, koje su se htjele odvojiti, preuzimajući imovinu i štićenike “Zajednice susret”. Bernardica je i predsjednica Stručnog tima Vladina ureda za suzbijanje zlouporbe opojnih droga.

POSEBNOST PRISTUPA Naš je tretman psihosocijalni i iz njega je isključena bilo kakva medikamentozna terapija ISTE VRIJEDNOSTI Danas više ne nosim uniformu, nisam više časna sestra, ali životne vrijednosti i stavovi ostali su mi isti PREDNOST ZAJEDNICE Boravak u terapijskoj zajednici jeftiniji je nego boravak i liječenje u bolnici, heptanon, recidivi, sudovi i zatvorO Bernadici se malo toga ne zna. Osnovnu školu završila je u Srijanima i u susjednom selu Tranbusi, a srednju školu je pohađala u Splitu i Dubrovniku. Dvije godine gimnazije pohađala je u Brodograđevnom školskom centru u Splitu, a dvije godine Medicinske škole završila je u Dubrovniku. “Htjela sam zapravo pohađati primaljski smjer i biti babica. Oduvijek sam fantazirala da ću raditi u misijama, postala časna sestra ili ne. Proučavala sam programe medicinske škole i vidjela da me najviše zanima praksa u rodilištu, jer u misijama se najviše pomaže ženama prilikom poroda”, kazuje Bernardica kojoj je, dok je bila dijete, najveća želja bila postati krojačica. “Hoću bit ću šnajderica i ćaća će mi kupiti mašinu”, stalno sam ponavljala do svoje pete-šeste godine. “Otac je radio na pećima u tvornici karbida i ferolegura u Dugom Ratu, ali je mlad morao u mirovinu jer je imao zdravstvenih problema. Majka je bila domaćica, i nas troje djece. Ja sam najstarija, pa onda sestra Zlata i brat Ante. Poslije sam govorila da ću biti liječnica ili časna sestra. Ta se želja opet javila u osmom razredu osnovne škole, ali nisam otišla”, govori Bernardica čiji roditelji nisu bili oduševljeni izborom.

NACIONAL: Zašto su roditelji bili protiv ideje da postanete časna sestra? – Nije im se sviđala i nisu htjeli da odem iz kuće. Kada sam s 18 godina, nakon završene medicinske škole, definitvno odlučila da ću postati časna, otac se pomirio s tim. Ali se je prije cijelo vrijeme oštro protivio. Tada sam za uzor imala Sv. Franju kojega se otac odrekao. Kad je i meni otac u prvom razredu srednje škole zaprijetio da će me se odreći, nisam se uplašila već sam sretna rekla:’Odreci me se!’ Majka se još žešće protivila od oca.

NACIONAL: Zašto ste postali časna sestra? – To je osjećaj. Isto kao kad se zaljubiš u neku osobu. Sviđa ti se, ali nisi u stanju to racionalno objasniti. To se naprosto mora osjetiti. Kasnije kad sam u samostanu upoznala redovnički život, shvatila sam što me je vuklo. Nije to bila nesretna ljubav prema nekom mladiću. Čovjek mora biti iskren prema sebi i priznati o kojoj se vrsti ljubavi radi. Doista, osoba može biti jako zaljubljena i odabrati redovnički poziv. Pa i među svecima ima takvih primjera.

NACIONAL: Jeste li ipak imali neku nesretnu ljubav? – Imala sam jednu vezu u drugom razredu srednje škole. Ne dugo jer to nije bila ozbiljna veza, tek simpatija. Možda je bila veza koja se mogla razviti, ali ja sam je prekinula. Zato jer sam osjećala poziv da budem časna. Stavila sam na vagu, i shvatila što me više ispunja. U toj vezi nisam našla svoj smisao. Već sam bila u kontaktu s časnama. Odlučila sam otići u samostan, i vidjeti je li to za mene. Ostala sam shvativši da sam u samostanu zadovoljna. Dok sam pohađala srednu školu u Dubrovniku stanovala sam u ančela u Dubrovniku, na Konalu. Vidjela sam što je redovnički život i u tom redu odlučila ostati. Nakon novicijata u Žrnovnici i lijepog i mirnog razdoblja moga života, 1984. godine polagala sam prve redovničke zavjete. Crkva daje mogućnost izbora. Polažu se privremeni zavjeti, ali se oni u našem redu ančela obnavljaju svaku godinu dana, šest narednih godina. Nakon šest godina polažu se doživotni zavjeti. Ja sam nakon prvih zavjeta otišla u Njemačku, u grad na tromeđi Češke, Austrije i Njemačke. Tamo sam dvije godine radila u staračkom domu kao medicinska sestra.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za studij psihologije? – Naprosto su me na jesen 1986. godine poslali na studij psihologije u Rim. Tamo sam do 1990. godine studirala na Papinskom salezijanskom sveučilištu. To sam shvatila kao radnu obvezu, volim psihologiju, ali nisam bila oduševljena. Voljela sam raditi kao sestra u bolnici. Kako sam nemiran duh i ne mogu raditi samo jednu stvar, usporedno uz studij radila sam s oboljelima od AIDS-a. Završila sam u Rimu tečaj za rad sa oboljelima, položila vozački ispit… Uvijek sam nešto radila.

NACIONAL: Je li vas bilo strah raditi s oboljelima od AIDS-a? – Ne, završila sam medicinsku školu, imala sam praksu i znanje. Znala sam kako se AIDS prenosi. Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi i pomagati. Zapravo, nikada nisam voljela previše sjediti uz knjigu. Trebalo je nešto što će me pokrenuti uz studij.

NACIONAL: Zašto ste izabrali baš red ančela? – Proučavala sam životopise utemeljitelja redova, i najviše mi se svidio život Marie Crucifixa di Rosa. Kršteno ime joj je bilo bilo Paola di Rosa, ali je uzela ime Marija od Raspetoga. Bila je iz grofovske obitelji iz Brescie. Fascinirala me snaga 17-godišnje djevojke početkom 19. stoljeća. Identificirala sam se s njom. Vodila je očevu industriju lana, svilane. Radila je s tvorničkim djevojkama, organizirala duhovne obnove, brinula se o prostitutkama, odlazila na ratište, brinula se za ranjenika, nadvladavala koleru. S prijateljicama je osnovala Pobožno udruženje, a poslije i redovničko društvo. Temeljni posao joj je bio rad s bolesnicima, i to je ostalo do danas obilježje našeg reda. U Italiji su najpoznatije po bolnicama, ali imaju i staračke domove, vrtiće. Prve su u Europi osnovale u Rimu i kuću za oboljele od AIDS-a. Imaju kliniku za terminalne bolesnike. Također, ančele su radile u misijama, primjerice u Brazilu. To mi se je svidjelo. Kasnije sam uspjela doći do Brazila i u misiji proslaviti jedan rođendan.

NACIONAL: Kad ste prvi put došli u kontakt s narkomanima i oboljelima od AIDS-a? – Prvi put sam s narkomanima s ulice došla u kontakt kad sam se 1990. godine vratila u Hrvatsku. Inače, narkomanima na liječenju već sam upoznala u Italiji na drugoj godini studija. Oni su već bili oboljeli od AIDS-a i najčešće su ranije boravili u kući za oboljela od AIDS-a koju su ančele držale na Campo del Fiori, blizu Piazze Navone. Druga kuća koju su držale ančele bila je u elitnoj zoni gdje žive bogataši. Nekada je tu bio sanatorij za oboljele od tuberkuloze. Bogati susjedi su se bunili zašto su u tu prekrasnu praznu vilu ančele uselile teško oboljele. Ali, uspjele su. Nakon toga otvorene su kuće u Milanu, naša u Brescii.

NACIONAL: Sjećate li se neke od sudbina tih prvih bolesnika? – Svaka priča oboljelih je vrlo slična. Oboljeli su uvijek bili ili narkomani ili transvestiti. Bilo je među oboljelima puno Brazilaca, Argentinaca, Latinoamerikanaca koji su spolnim odnosom i prostitucijom dobili AIDS. I naravno, nisu se mogli vratiti kući, a nisu imali od čega živjeti u Rimu. Svaka priča je dirljiva, i slična. Mene je zainteresirala životna priča jednog psihijatra koji je tu radio dok je bio na odsluženju zatvorske kazne. Taj psihijatar, Massimo, bio je pripadnik Crvenih brigada i osuđen zbog terorizma. Zbog dobrog ponašanja omogućeno mu je da radi i pomaže bolesnicima. I to je bila tajna koju sam znala. On, istina, nije provodio atentate i teroristička djela, ali je sudjelovao u njihovoj organizaciji. Zaintrigiralo me kako netko tko je osuđen za terorizam i nasilje može tako zdušno pomagati bolesnim ljudima i potpuno im se posvetiti. Massima naprosto nisam mogla doživjeti u toj prvoj ulozi teroriste. Tamo sam volontirala dvije prve godine studija, često i po cijeli dan i sa 23 godine to se može. Treću i četvrtu već nisam imala toliko vremena.

NACIONAL: Je li to bilo ono što ste tad željeli od života? – Kada bi me pitali da li bi nešto promijenila u životu ako bi mogla, mislim da bi napravila sve isto. Bila sam zadovoljna s svakom fazom života. Takav sam tip-ili sam zadovoljna ili mijenjam. Nikada ne sjedim na dvije sjedalice. Ako već nešto moram, onda to napravim da mi bude lijepo. Moram se nekoj obvezi potpuno posvetiti. Tako sam i studij psihologije privela kraju već 1988. godine i diplomirala s temom Smisao ljudske patnje u svijetlu logoterapije, nakon čega sam magistrirala s temom Oboljeli od AIDS-a s psihološkog gledišta”. Prijavila sam i doktorat Egzistencijalni vakum kao uzrok ovisnosti, baziran na Francklovoj logoterapiji, istraživanjima i programima prevencije na području Hrvatske. Ne znam kad ću to stići.

NACIONAL: Jeste li željeli ostati u Italiji? – Nisam se morala vratit. Ali sjedište naše provincije je u Hrvatskoj i povratak je bio logičan. Znala sam da ću ovdje raditi, ali nisam ni sanjala da ću se u potpunosti posvetiti radu s narkomanima. Između rada u misiji u Africi i rada s narkomanima kojega se nitko kod nas još nije prihvatio, bez puno dvojbi odlučila sam se za drugo. U Splitu je u studenom 1990. osnovana Općinska komisija za borbu protiv narkomanije. Pitali su moju provincijalku sestru Piju mogu li me uključiti u rad. Nitko nije imao ništa protiv. Vrlo brzo mediji su počeli pisati o tome. Govorila sam o iskustvima rada s narkomanima u Italiji. Narkomani su odmah došli na moja vrata i tražili pomoć. I tako sam upala u narkomaniju kao Pilat u vjerovanje. Narkomani su stizali i tražili da ih se šalje u Italiju. Nazvala sam don Pierina, utemeljitelja terapijske zajednice Comunita incontro u Italiji, u kojoj sam stjecala prva iskustva. Prihvatio je naše momke dok mi ne otvorimo kuće. Osnovali smo zajednicu koju smo po uzoru na don Pierinovu nazvali Zajednica susret. U lipnju 1991. godine u Cisti Velikoj, Zajednica susret je počela djelovati u svojoj prvoj kući po don Pierinovom programu. Ali nakon dva mjeseca zbog rata je zatvorena. Don Pierinova zajednica je bila centralizirana i u nju vode isključivo bivši ovisnici volonteri koji su treću godinu u programu. Nama to nije odgovaralo i odlučila sam se za drugi program. To je program Čovjek od don Maria Picchija iz Talijanskog centra solidarnosti. Zadržala sam ime Zajednica susret. U prosincu 1992. kuću u Cisti Velikoj smo ponovno otvorili.

NACIONAL: Je li bila prednost ili teškoća biti časna sestra? Je li Vam godila medijska popularnost i to što su Vas ljudi prepoznavali? – Nisam nastupala u poslu kao časna sestra. Časna sam bila u privatnom životu. Uvijek sam nastupala kao profesionalac. Nekima je bilo zanimljivo što se mlada časna time bavi, a neki su to vidjeli i kao nedostatak. To su predrasude da su časne samo za sakristiju ili vjeronauk. Medijska popularnost me uvijek opterećivala. Dala sam strašno puno intervjua, ali voljela bih da to nisam morala. Bila bih zadovoljnija prošetati ulicom potpuno anonimna, a da se ljudi ne okreću. Stalno sam pod povećalom javnosti, ali sam to prihvatila kao dio radnih obveza. Nikada nisam radila vlastitu promidžbu.

NACIONAL: Ali, bilo je primjedbi i iz crkvenih krugova. – Znala sam da radim u korist mladih ljudi i da im se uz pomoć medija može pomoći. Istina, zamjeralo mi se zašto sam nekim listovima dala intervjue. Rekla sam da ako će netko u Playboyju ili Erotici pročitati nešto o problemu i javiti se za pomoć, taj intervju je imao smisla. Također, čulo se kako službenike Crkve ne treba u javnosti previše eksponirati. Javni istupi nekome su bili previše za redovničku jednostavnost i skromnost. Međutim, samo na taj način se pažnja javnosti mogla fokusirati.

NACIONAL: Što se dogodilo nakon otvaranja kuće u Cisti Velikoj? – U međuvremenu je u Splitu otvoreno stalno Savjetovalište naše zajednice. Program Čovjek pokazao se fleksibilniji, a osim bivših ovisnika tražio je i uključivanje stručnjaka. Počela sam surađivati s Bresciom gdje se provodio taj program. U Savjetovalištu smo uključili liječnice, psihologe i bivše ovisnike. Nastajali su drugi profili terapeuta. Nakon Bljeska i Oluje pozvani smo u Đakovo gdje su čelni ljudi zatražili pomoć i suradnju. Tako je Zajednica susret počela raditi s ovisnicima u školi u Paučju kod Đakova. Preko Ministarstva obnove dobili smo priliku 1997. godine otvoriti kuću u Ivanovcu kod Okučana. U Ivanovcu je najveći centar u kojem je uvijek više od 35 ljudi. Nakon Ivanovca otvorena je i ženska zajednica. Tu smo kuću 1998. godine otvorili u Marinovoj dragi na Čiovu.

NACIONAL: Kakav je socijalni profil hrvatskih narkomana? – Narkomani se regrutiraju iz sličnih obitelji, od roditelja koji nisu razvedeni i žive u skladnim brakovima. Manje ih je iz ekstremno bogatih ili siromašnih obitelji. Većina ih se počela drogirati sa 17-18 godina. Većina kreće s lakim drogama ili s ectasyjem, pa dođu do teških droga. Razlika između situacije danas u odnosu na stanje prije desetak godina je u tome što smo prije imali isključivo heroinomane. Imamo ‘nostalgiju’ za heroinomanima jer štićenici koji nam sad dolaze stižu s teškim oštećenjima mozga, s različitim poremećajima u ponašanju. S takvima je puno teže raditi. Sve je to posljedica ectasyja i sintetičkih droga, čije djelovanje ostavlja znatno teže posljedice na mozak. Takvi ovisnici regrutiraju se iz kategorije ‘tatinih sinova’.

NACIONAL: Koliko je štićenika prošlo kroz terapiju i oslobađanje ovisnosti u “Zajednici susret”? – Kroz savjetovališta u Splitu, Zagrebu i Đakovu prošlo je oko 15.000 ljudi. Godišnje nam dođe više od tisuću osoba, na sreću nisu svi ovisnici. Kroz četiri kuće prošlo je oko 400 ovisnika. Nisu svi uspjeli završiti naše programe. Svake godine između 30 i 40 ovisnika uspješno završi program koji traje dvije godine. Međutim, ima onih koji nisu uspjeli završiti program, ali apstiniraju i dobro su. Pratimo sudbine naših bivših štićenika ali sve ih je više. Upravo radimo na tome da nam njihova iskustva budu dostupna.

NACIONAL: Imate li neku svježu konkretnu priču? – Prije mjesec dana jedna naša bivša štićenica udala se za našeg bivšeg štićenika. Sretni su, ona je trudna. Sreli su se nakon završenog programa u skupini za resocijalizaciju. Ona je radila u HV i policiji. Ali, drogirala se i sve je krenulo po zlu. On je kazneno odgovarao, upao je u maloljetni kriminal, poslije je bio u zatvoru zbog dilanja. Oboje su više od dvije godine izvan zajednice. On je zaposlen u jednoj velikoj industrijskoj tvrtki, ona u jednoj privatnoj agenciji.

NACIONAL: Po čemu se Vaš program liječenja i tretmana razlikuje od drugih? – Naš tretman je psihosocijalni i iz njega je isključena bilo kakva medikamentozna terapija. Osim u slučaju ako osoba dođe s nekom ranije uspostavljenom dijagnozom i terapijom. U zadnje vrijeme sve češće jer uslijed koktela droga dolaze nam sa stečenom epilepsijom, psihozama i psihotičnim stanjima. Kad je u pitanju teža terapija, takva osoba mora se uputiti na bolničko liječenje. Mi ćemo ipak morati uvesti stalnu medicinsku ekipu i medicinski nadzor. Italija je to napravila prije 7-8 godina. Za razliku od ostalih, u Zajednici susret ovisnika smatramo normalnom osobom s problemom više. Mi tražimo odgovarajući način kako mu pomoći. Smisao programa je da osoba stekne samopouzdanje, nauči živjeti normalan i neovisan život.

NACIONAL: Što se Vama prigovara? – Mislim da prigovori nisu utemeljeni. Možemo se jedino nekome ne sviđati. Program je nastao u SAD, prilagođen je za Italiju već 30 godina kojega financira EU. Naš program prilagodili smo Hrvatskoj, i financira ga Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Po jednom korisniku Zajednica susret dobiva 2500 kuna mjesečno. S Ministarstvom imamo ugovor za 104 korisnika godišnje. Prošle godine sklopili smo ugovor na neodređeno vrijeme, dok je potreba za ovakvom zajednicom. Za državu je korisnije imati korisnike u terapijskoj zajednici, nego na ulici. Nekima se to čini skupo, ali puno manje košta boravak u terapijskoj zajednici nego velika cijena i neizvjesnost bolničkog liječenja, terapija, sudova, zatvora…

NACIONAL: U čemu je suština spora sa dr. Slavkom Sakomanom? Zašto Sakoman ističe da su Vaši rezultati ništavni, a država samo bespotrebno troši novac? – Ne znam zašto Sakoman tako misli. Mi rezultate imamo jer naši ljudi su živi i lako je doći do njih. Ne smatram da ovakvi programi državu puno koštaju. Ne znam zašto Sakoman ima potrebu kritizirati, a nikada nije ni bio niti u jednoj našoj zajednici. Apsurd je uspoređivati efikasnost terapijskih zajednica i bolničkog liječenja jer su to dva različita pristupa. Oni se dobro nadopunjavaju. Onaj tko završi detox tretman u bolnici je idealna osoba za odlazak u terapijsku zajednicu. U bolnici je riješena fizička ovisnost, u zajednici se rješava psihička.

NACIONAL: Kakav je Vaš stav prema hepatanonu? – Pozitivan, ali ne i prema načinu kako se on ovisnicima daje kod nas. Heptanon se u cijelom svijetu daje prema određenim algoritmima ili kriterijima kojih kod nas nema. Tko ga može davati, koliko dugo, tko radi nadzor, nije definirano. Heptanon je sintetička droga, derivat morfija dakle-odgovarajuća zamjena za heroin. Meni je heptanon državna droga, a njegova se primjena zloupotrebljava. Praksa davanja heptanona je proizvoljna, a Ministarstvo zdravstva još nije donijelo kriterije o njegovoj primjeni. Sakoman je uveo praksu davanja heptanona u nas i to je dobro.

NACIONAL: Jeste li ikada u proteklih 13 godina bavljenja problemima ovisnosti došli u situaciju da želite odustati? – Prije 13 godina se tek počelo govoriti o drogi. Jedina pomoć bile su bolnice a heptanon se jedino mogao dobiti u Beogradu. I kada se pojavi netko tko ljudima daje nadu, nekim ljudima je to izgledalo nevjerojatno. Meni je bilo teško raditi. Nije bilo zakonskog okvira, nije bilo sustavnog financiranja, usto je počeo rat. Ali, nikada to nisam doživjela kao borbu protiv vjetrenjača. Vjerovala sam u program, jer sam vidjela da se može pomoći. Ali, kada bi mi bila puna kapa uvjeravanja i moljenja, znala bi se upitati što mi sve ovo treba. U nekoliko navrata mislila sam da ću prestati raditi.

NACIONAL: Je li otvaranje kuće na Čiovu, pokraj Trogira, gdje su se stanovnici, navodno, pobunili protiv toga, bio jedan krizni trenutak? – Ne. U slučaju Čiovo je veliku ulogu odigrao tadašnji predsjednik Vlade Zlatko Mateša, koji je došao na otvaranje ženske kuće, unatoč protivljenju lokalnih dužnosnika njegove stranke. Iz HTV “Kola sreće” koje se igralo za jedan vrtić, predsjedničkim zrakoplovom smo se iz Zagreba uputili Vera Stanić, Anton Vrdoljak i ja, kako bi stigli na otvaranje kuće, jer sutradan Mateša nije mogao. Nekoliko susjeda se bunilo, ali je to dobilo medijsku pozornost.

NACIONAL: Je li Vaš rad bio na neki način i promocija Crkve? – Mislim da jest, jer znam da nikada nisam imala ni jedan javni nastup koji bi bio kompromitirajući, ili loš primjer Crkvi ili mojem redu. Ja sam uvijek znala tko sam. Danas više ne nosim uniformu, nisam više časna sestra, ali moje životne vrijednosti i stavovi su oni koji su bili i prije. Znala sam za koga radim i iznad svega sam stavila cilj ovoga rada. Da sam se obazirala na priče koje su kružile, ništa ne bi napravila.

NACIONAL: Koje su sve priče kružile? – U tim glasinama spominjali su se ljubavnici koje sam imala, djecu koju sam rodila, od kuća i stanova koje sam kupila. Čak i danas se potežu te priče. To je ljudska zloba. Koliko ja znam, u pričama sam rodila dvoje djece. Jedno bi moglo imati već desetak godina, drugo pet ili šest. Kada sam izišla iz samostana stalno se pričalo kako se udajem, kako sam upoznala ljubav svoga života, kako sam trudna. Da sam deva, a ona nosi mladunče jako dugo, morala sam više roditi. To je naš menatalitet, zavist ili tko zna što, jer ne mogu shvatiti da netko može raditi nešto čestito i bez interesa.

NACIONAL: Što se promjenilo otkako ste odlučili prestati biti časna sestra? – Malo ili ništa. I dalje kontaktiram sa svojim samostanom. Odlazim u duge posjete. Uvijek sam u svojem redu imala podršku. Ali, o mojim razlozima zašto sam tako odlučila, i zašto sam otišla iz samostana, nitko me ne pita. O tome se tamo ne razgovara.

NACIONAL: Zašto ste odlučili skinuti uniformu i otići iz samostana? – O tome ja ne želim pričati. Kao što sam imala jedan unutrašnji emocionalni proces kada sam se odlučila postati časna sestra, tako je i u meni sazrijevao jedan unutrašnji proces koji je rezultirao tom odlukom. Ne mogu govoriti o detaljima. Ali, dogodio se određeni splet okolnosti, koje su me potakle na razmišljanje i kada je sazrela takva odluka, ja sam je donijela. Kada se pojavilo nekoliko razloga, odlazak iz samostana je bila moja unutrašnja potreba da u određenom trenutku okrenem novu životnu stranicu. Odlazak iz samostana je novost u mojem životu, ali na mene nitko nije radio nikakav pritisak. I za moju odluku nitko nije kriv. Nisam izašla niti zbog jedne osobe. Nisam izašla zbog nesuglasica u Crkvi ili u mojem redu, jer takvih nesuglasica nikada nije bilo. Odluka je motivirana drugim, izvanjskim faktorima, koji se tiču isključivo moga osobnog života o čemu mislim da nema potrebe govoriti. Mogu reći da se time što više nisam sestra Bernardica, za mene ništa nije promjenilo. Možda jednog dana ispričam što je sve utjecalo na moju odluku, možda napišem i knjigu.

NACIONAL: Jeste li tu odluku donijeli prebrzo, preko noći? – Ne, nisam brzopleta, i nisam odluku donijela preko noći. Da nije bilo spleta nekih okolnosti, do takve odluke možda nebi nikada došlo. Ali, ljudi su ljudi i moraju se baviti tuđim životima. Ja sam uvijek živila dinamično i brzo. Meni uniforma časne sestre nikada nije bila zapreka. Sa uniformom ili bez nje, tu je sve ostalo isto. Moje provicijalke, sestra Pija i sestra Draga, i druge sestre, uvijek su bile korektne i razumijele su što radim.

NACIONAL: Što se promjenilo u Vašem životu? – Ništa se nije promjenilo. Sada više živim samostanski, nego kada sam bila u samostanu. Prije sam stalno negdje zujala, sada sam sve više kući. Ali, ostala su putovanja. I ona su mi dosadila. Već mjesecima odgađam put u Rim. Iscrpila me i Bosna i Hercegovina problemi koje sam imala sa kućom koju smo otvorili u Banja Luci. Sada nam je kuća u mjestu Bastaci, 17 kilometara od Banja Luke. Prvo je kuća bila u Aleksandrovcu, u samostanu časnih sestara, odakle smo otišli u travnju nakon spora. Teško je planirati što dalje. Ne znam hoćemo li otvarati nove kuće, ali educirati druge i pomoći im, to svakako hoću.

NACIONAL: Koji su vaši osobni planovi? – Nemam ih, doista. Družim se s prijateljicama i prijateljima, izlazim vani. Ali, ne volim izlaziti po kafićima, ne volim glasnu muziku, ne volim se izlagati javnosti, jer gdje god dođem prepoznaju me. Ne, nemam mladića. Nemam konkretnih planova za zasnivanje obitelji. Možda tako i bude, možda ne. Ja sam samostalna žena, imam određene navike i godine u kojima se teže odlučiti na zajednički život s nekim. Zadnjih 20 godina nikada nisam djelila ni svoju sobu. Uopće nisam opterećena godinama, i ne mislim da se moram udati po svaku cijenu. Treba upoznati pravu osobu. Strpljiva sam i držim se talijanske poslovice: “Bolje je sama, nego u lošem društvu!” Sa svojim životom sam zadovoljna. Kada mi nešto dosadi, mijenjat ću!

BERNARDICA JURETIĆ
ROĐENA 1963. GODINE U SRIJANIMA, OMIŠ
Biografija – 1978. upisala Brodograđevni školski centar u Splitu – 1981. upisala medicinsku školu u Dubrovniku – 1984. pristupila redu ančela i započela novicijat – 1984. u Njemačkoj radila kao medicinska sestra – 1986. upisala studij psihologije na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu – 1988. diplomirala psihologiju – 1990. obranila magisterij psihologije na PSS u Rimu – 1990. započela djelovati na programu suzbijanja narkomanije u Splitu i osnovala zajednicu Susret – 1991. otvoreno Savjetovalište u Splitu i prva kuća zajednice Susret u Cisti Velikoj kod Imotskoga – 1995. otvorena kuća u Paučju kod Đakova za štićenike – 1997. otvorena kuća u Ivanovcu kod Okučana – 1998. otvorena ženska kuća na Čiovu – 2001. otvorena kuća kod Banje Luke u BiH

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika