Objavljeno u Nacionalu br. 413, 2003-10-14

Autor: Nenad Polimac

PRVI ZAGREB FILM FESTIVAL

Zagrebački festival tvorca Motovuna

Zagrebački filmski festival još je jedan uspješni projekt Borisa T. Matića nakon motovunskog, kojeg je prije pet godina osnovao s Rajkom Grlićem: upola je jeftiniji od pulskog, prikazao je devet cjelovečernjih filmova te ugostio 15 tisuća posjetitelja i niz mladih svjetskih redatelja

Zagreb se dosad zaista nije mogao pohvaliti osobitom tradicijom međunarodnih filmskih festivalaZagreb se dosad zaista nije mogao pohvaliti osobitom tradicijom međunarodnih filmskih festivalaJeste li spremni za ovaj lijepi film? – upitao je prošlog petka uvečer Boris T. Matić, direktor prvog Zagrebačkog filmskog festivala, publiku u Studentskom centru. Izgrađen prije četrdesetak godina, s nešto više od tisuću sjedala, Studentski centar je od osnutka bio i ostao najveća zagrebačka kinodvorana. Dok su u njemu igrali filmski hitovi poput “Križara”, “Doktora Živaga”, “Otimača izgubljenog kovčega” i “Policijske akademije” znalo se pred blagajnom na kojoj je pisalo “rasprodano” tražiti i kartu više, međutim, devedesete su sve više osuđivale SC na dvoranu za doigravanje filmova, gdje se smatralo odličnim poslovanjem ako bi ulaznicu kupilo 100-200 gledatelja. Povremene filmske revije i koncerti oživili bi taj golemi prostor i njegovo veliko predvorje, no nikom to dosad nije uspjelo u takvoj mjeri kao Zagrebačkom filmskom festivalu. Zamišljen kao festival debitantskih (u najgorem slučaju drugih) filmova iz cijeloga svijeta – igranih i dokumentarnih, kratkometražnih i dugometražnih – uz obilje multimedijalnih događanja, ZFF je još jedan uspješan Matićev festivalski projekt, nakon Motovunskog filmskog festivala koji je osnovao s Rajom Grlićem prije pet godina, no ništa od njegove nove inicijative ne bi bilo da je s pola milijuna kuna nije podržala zagrebačka gradska vlada (200 tisuća dalo je Ministarstvo kulture), koja pokušava – kao i nedavnim Festivalom svjetskog kazališta – dokazati da je u stanju organizirati dinamičan kulturni život u hrvatskoj metropoli. Zagreb se dosad zaista nije mogao pohvaliti osobitom tradicijom međunarodnih filmskih festivala: njegov jedini adut je Festival animiranog filma, koji – koliko god besprijekorno organiziran i s nenarušenom svjetskom reputacijom – ipak svoje poslastice nudi prije svega specijalistima i zaljubljenicima u tu filmsku vrstu. Zadnji međunarodni zagrebački festival kakvih takvih filmskih atrakcija odigrao se 1969.: bilo je to posljednje izdanje legendarnog GEFF-a, festivala eksperimentalnog filma, na kojem su se prikazivali filmovi Andyja Warhola, Paula Morisseyja i Johna Lennona, a povorka dugokosih, bradatih mladića i djevojaka u maksi-kaputima i mini-suknjama dokazivala je da Zagreb tada nije bio duhovno i modno baš tako udaljen od Londona ili New Yorka.

ZFF je započeo projekcijom bosanskog hita, filma Pjera Žalice “Gori vatra”, koji je pobijedio na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu i dobio drugu nagradu u Locarnu. Krcata dvorana, s posjetiteljima koji su sjedili na podu i stajali uza zidove, slutila je na dobitnu formulu: nema veze što su ulaznice za više od dvije trećine dvorane podijeljene sponzorima, gradskom poglavarstvu i tko zna kome još – zanimanje je bilo tako veliko da je festival morao obećati još jednu projekciju. Da je publika u stanju napuniti SC i kupljenim ulaznicama, pokazalo se drugu večer kad je na rasporedu bio venecijanski bestseler “Lost in Translation” (domaći naslov u kinima bit će pomalo banalan – “Podsjeti me na ljubav”), drugi film Sofije Coppole, talentirane kćeri redatelja trilogije “Kum”: ponovno gužva, ponovno u dvorani više posjetitelja nego što je sjedala.

Prilično je dojmljivo da je SC bio pun i na manje atraktivnim filmskim naslovima, no test ukupne privlačnosti festivala bio je tajlandski film “Blissfully Yours” (u prijevodu “Blaženo tvoj” ili “Blaženo tvoja”, ovisi odnosi li se to na junaka ili na junakinju) koji su organizatori drsko stavili u elitni večernji termin u petak u osam uvečer, umjesto u onaj bliže ponoći (taj je punio tek dvije trećine dvorane). Prvi cjelovečernji igrani rad tajlandskog konceptualnog umjetnika Apichatponga Weerasethakula (Matić mu – ne treba se čuditi – nije znao izgovoriti ime, ali je istaknuo da je to prvi film koji je izabran za glavni festivalski program) imao je svjetsku premijeru prošle godine u Cannesu, u pratećoj sekciji “Izvjestan pogled”, i tamo dobio nagradu kritike. Ja sam ga uspio vidjeti nekoliko mjeseci poslije, na SFF-u, gdje ga je njihov selektor Philippe Bober uvrstio u sekciju “Nove tendencije”: u dvorani je tada bilo tridesetak ljudi, a do kraja je izdržala tek polovica, kojima je ta enigmatična, vizualno hipnotična odiseja troje protagonista na razmeđi Tajlanda i Burme tijekom jednog dana bila nešto uistinu posebno. Zanimalo me kako će nakon Matićeve pripreme (“ovaj lijepi film”) zagrebačka publika primiti to neobično djelce, no iznenađenja nije bilo: znatnom dijelu dvorane bilo je dosadno (“Užas”, komentirala je djevojka koja je s prijateljicom hitala na puno pristupačniju švedsku tragikomediju “Pakao u kući” iranske redateljice Susan Taslimi, simpatičnu inačicu britanskog art hitića “Istok je istočno”), no bilo je i fasciniranih. Potonji vjerojatno nisu bili oduševljeni glasnim žamorom negodovanja koji je dopirao iz nekih redova i zasigurno su žalili što film nisu gledali u normalnijim uvjetima, no bili su žrtve Matićeva komunikacijskog eksperimenta, koji je podsjetio na neke slične poteze na motovunskom festivalu. Moram, priznati, u tom sam trenutku požalio što Hrvatska ima međunarodne festivale samo ovakvog tipa, a ne neke konvencionalnije, poput onih u Sarajevu ili Ljubljani, na kojima se gledatelji ne smijulje tijekom čitave projekcije i ne smatraju film samo nužnim zlom prije ludog noćnog provoda (koji je ZFF, poput Motovuna, nudio u izobilju).

Ipak, nesumnjivo je da u svom prvom izdanju ZFF zaslužuje i više od prolazne ocjene. I to unatoč obilju pogrešaka! Običan posjetitelj zamjerio mu je što nije mogao – kao na svakom festivalu – kupiti ulaznice za pojedine filmove unaprijed (postojale su samo rezervacije putem Interneta), novinare je smetalo to što nisu dobili popis s pregledom festivalskih gostiju te što nigdje nije objavljen telefon koji bi ih obavještavao o izmjenama u rasporedu projekcija. Također, glavni program u SC-u bio je vrlo štur: samo devet cjelovečernjih filmova prikazano je u pet dana festivala, i to u gradu koji je željan bilo kakvog prozora u svijet!

Pozitivan dojam, međutim, rezultat je nečeg drugog. ZFF je gotovo upola jeftiniji od izdašno financiranog pulskog festivala (stoji milijun i pol kuna), a doveo je neusporedivo više mladih redatelja iz cijelog svijeta, pa čak i dvije zvijezde iz oblasti koje nemaju izravne veze s filmom – francuskog hit književnika Frederica Beigbedera i kralja web dizajna Joshuu Davisa. Sve tri glavne festivalske kategorije – cjelovečernji igrani film, kratki igrani film i dokumentarni film – isticale su se visokom razinom odabranog programa, što je rijetko kad slučaj kod festivala koji su na samom početku. U tri dvorane (uz SC korišteno je kazalište &td, za tu prigodu pretvoreno u kino, te MM centar) u tih pet dana bilo je oko 15 tisuća posjetitelja, a broj znatiželjnika koji su se samo promuvali festivalom i njegovim popratnim priredbama bio je bar dvostruko veći.

Iako je u kategoriji dokumentaraca glavnu nagradu dobio zanimljiv britanski film “Sonov posao”, čiji je protagonist uzgajivač marihuane iz St. Vincenta, ugrožen kapitalističkim licemjerjem i nesmetanom distribucijom kokaina, glavni događaj bila je premijera redateljskog prvijenca poznatog hrvatskog snimatelja Silvestra Kolbasa “Sve o Evi”. Sniman gotovo godinu dana, film kronološki prati trudnoću redateljeve supruge, koja je uz pomoć bečke klinike za oplodnju nakon nekoliko uzaludnih pokušaja napokon uspjela začeti, našavši zgodna uporišta u bezazlenim dramskim dosjetkama kao što je pogled kroz prozor njihova stana u različitim vremenskim razdobljima. Kad napokon dođe do porođaja, i to bez planiranog carskog reza, dvoranom &td-a zaorio se pljesak, možda najspontanija i najiskrenija reakcija tijekom čitavog festivala.

Najveća vrijednost ZFF-a je promptno prikazivanje cjelovečernjih filmova na koje bismo inače čekali tko zna koliko u domaćoj kinodistribuciji, a možda ih nikad ne bismo ni vidjeli. Ponajveći dragulj je pobjednik festivala, ruska drama “Povratak”, koja je prije mjesec dana osvojila Zlatnog lava na venecijanskom festivalu. Andrej Zvjagincev, 39-godišnji debitant, inače kazališni glumac koji se tek prije dvije godine okušao kao redatelj u televizijskoj krimi seriji “Crna soba”, citira prilično šarolike uzore – od Andreja Tarkovskog i Michelangela Antonionija do Takeshija Kitana i Luca Bessona – no njegov se filmski stil doima itekako autentično. Premda je scenarij Vladimira Mojsejenka i Aleksandra Novockog – priča o dvojici braće u čiji život nakon dugog izbivanja bane već zaboravljeni otac, ni ne pokušavajući im otkriti što se s njim zbivalo svih tih godina – izvrstan, Zvjagincev ga je podigao na višu razinu time što je izmijenio tko će od njih stradati u završnici i što nam nije ponudio nikakvo razrješenje. Zapravo, ono se nudi samo po sebi, nakon što analiziramo postupke likova tijekom radnje, međutim, to odricanje od jednoznačnog raspleta daje filmu zagonetnost koja intrigantno uokviruje njegov hladni ugođaj i izvedbeni minimalizam. Zvjagincevu je na nagradi čestitao i sam Vladimir Putin, a tamošnji su se novinari raspisali o novom procvatu tijekom devedesetih razorene ruske kinematografije, no riječ je samo o iznimnom filmu koji ne daje nikakve nade drugima. Svjetski festivali mogu biti samo zahvalni što im takva ostvarenja podižu prosjek, pa tako i ZFF!

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika