"Naime, duduk nije klasičan instrument kao klarinet ili saksofon i nema mogućnost da se na njemu sviraju tri oktave kao na violini."“Ja sam umjetnik, kršćanin, volim svoju zemlju Armeniju i vjerujem u dobro u ljudi, ali se ne bavim politikom, to ostavljam mafiji”, kaže Djivan Gasparyan (75), vrlo živahan i senzibilan , koji je u subotu u Kazalištu “Komedija” održao koncert u sklopu 2. festivala world muzike “Nebo”.

LEAD S 14 godina svirao sam u Kremlju pred Staljinom: nakon koncerta pozvao me u sobu i poklonio mi sat, koji sam prodao kako bih gladnom ansamblu kupio piroške LEAD To što ne govorim engleski ne predstavlja problem u komunikaciji sa zapadnim glazbenicima: glazbenik glazbenika osjeća, srce čuje drugo srce, nota se sama nadovezuje na drugu notu LEAD Zapadni autori ne znaju skladati za duduk, stoga sam svaki puta na snimanju glazbe za neki film morao improvizirati pa bi to na kraju ispala moja skladbaU pratnji još dvojice svirača izveo je raznolik program koji se sastojao od armenskih tradicionalnih i klasičnih pjesama, romansi, crkvenih skladbi i vlastitih ljubavnih pjesama. Osim što je predstavio umijeće sviranja na duduku, armenskom instrumentu starom više od 1500 godina, koji ima samo jednu oktavu i ispušta vrlo specifičan, pomalo tugaljiv i meditativan zvuk, svirao je i na zurni, a otpjevao je i svoju dirljivu pjesmu o majci. Naime, Gasparyan je i skladatelj, pjevač, svira flautu i zurnu, a 20 godina je radio kao profesor na Državnom glazbenom konzervatoriju u Erevanu, gdje je odgojio nekoliko generacija svirača duduka. Sada više ne predaje, samo održava koncerte i snima CD-ove.

Do sada nije bio u Zagrebu i čim je sletio na aerodrom, malo ga je iznenadila hladnoća. Otkrio je da je prije puno godina gostovao u bivšoj Jugoslaviji s orkestrom, ali se nije mogao sjetiti imena grada. “To je bila Jugoslavija, a mi smo živjeli u Sovjetskom Savezu, i to je bilo to”, rekao je. Smatraju ga živućom legendom: snimio je više od 35 CD-a, napravio muziku za 20-ak filmova i održao na svim kontinentima bezbroj koncerata, a surađivao je s najvećim muzičarima današnjice. Brian Eno je za njegove albume rekao da su bez sumnje najljepši i najduhovniji od svih koje je ikada čuo. Iako danas može živjeti u bilo kojem kraju svijeta, odlučio se za rodnu Armeniju. “Tu sam najsretniji”, kaže.

NACIONAL: Na Zapadu ste postali najpoznatiji po duduku, tradicionalnom armenskom instrumentu. Što je u njegovu zvuku toliko specifično da izražava bit jednog naroda? – Kad je 1959. američki književnik William Saroyan čuo moju glazbu, rekao je: “Kada Djivan svira, to nije sviranje nego molitva.” Na mojim prvim pločama koje sam snimio u Moskvi zapisane su te njegove riječi. Kad je Saroyan posjetio Armeniju, oko njega su se okupili političari, a on im je rekao da ne želi nikakav protokol, samo Djivana. Otišli smo u restoran gdje smo ostali do tri ujutro, a ja sam mu darovao svoju ploču. Puno smo pili i razgovarali, uz prevoditelja, a on je odjednom zatražio: “Prodaj mi duduk!” Odgovorio sam mu da mu ne mogu prodati duduk, ali mu ga mogu darovati. I taj duduk na kojem sam te noći svirao otišao je s njim u Ameriku. Poslije mi je pisao da svakog jutra pogleda na duduk, koji je visio na zidu, zatvori oči i odmah čuje Djivanovu glazbu.

NACIONAL: Taj instrument ima povijest dulju od 1500 godina, a nalikuje oboi. Kako je nastao? – Potječe iz 3. stoljeća, kada su Armenci prihvatili kršćanstvo i počeli graditi crkve. Izrađuje se od drveta marelice i ima topao zvuk. Kad smo u Armeniji slavili 1700. obljetnicu kršćanstva, pozvao sam svoje prijatelje iz Italije, Njemačke, Engleske i Francuske, i svirali smo cijelu noć. Svi su se rado odazvali, a nastupili su besplatno. Ako će oni mene pozvati da besplatno sviram, rado ću se odazvati i svirat ću besplatno. Koncert se održavao u velikoj sportskoj dvorani gdje stane devet tisuća ljudi. Tako mora biti. Onda sam sve goste muzičare, poput Michaela Brooka, automobilom odvezao u Gjumry, grad koji je potkraj osamdesetih pogodio veliki potres. Nitko nije ostao kod kuće, svi su došli na koncert koji se održavao na glavnom trgu, na otvorenome. Koncert je trajao 12 sati, od 20 sati do osam ujutro, a bilo je više od 100 tisuća ljudi i svi su pažljivo slušali. Takav koncert nikada prije nije bio održan. Eto, to je glazba duduka.

NACIONAL: Mnogi kažu da je zbog svog tužnog i meditativnog zvuka povezan s tragedijom armenskog naroda nad kojim je početkom 20. stoljeća turska vlast počinila genocid. Nastupate li na komemoracijama kojima se širom svijeta obilježavaju ti događaji? – Pokatkad, no ne volim govoriti o politici. Turci su 1914. ubili oko milijun i pol golorukih, nenaoružanih Armenaca. No svuda postoje i dobri i loši ljudi, i ne može se za neki narod reći da je generalno loš. Iako su početkom 20. stoljeća Turci izvršili genocid nad Armencima, pouzdano znam da je i tada bilo dobrih Turaka, koji su spašavali armensku djecu. Ne treba generalizirati, nacija nije najvažnije određenje nego čovječnost i humanost. I Armenci su ubijali, i Rusi također, i Turci. To su loši ljudi, ali takvih ima svuda, ne samo u Turskoj. Ponekad me pitaju kako danas mogu svirati u Turskoj čija je vlast počinila genocid nad mojim armenskim narodom. Jednostavno im kažem da sam ja umjetnik, kršćanin, da se ne bavim politikom i da postoji samo jedan Bog, a ne dva ili tri, znači, nema posebnog katoličkog, muslimanskog ili pravoslavnog Boga. A ako postoji jedan Bog, onda smo i nas dvoje brat i sestra. Zašto bismo jedan drugoga ubijali? Time se bavi mafija, koja ljudima daje oružje i kaže im da se međusobno ubijaju. Mislim da dobri ljudi moraju uvijek ostati dobri i plemeniti, bez obzira na teškoće i nepravdu.

NACIONAL: Surađivali ste s mnogim poznatim glazbenicima, od Petera Gabriela, Briana Ena, Lionela Richieja do Michaela Brooka. Što najviše pamtite iz te suradnje? – To su sve u svjetskim razmjerima vrhunski glazbenici i s njima je lako i jednostavno raditi. Naravno, s lošim glazbenicima je puno teže raditi. Budući da ne govorim engleski jezik, često smo komunicirali bez riječi, samo smo se gledali u oči. Na primjer, pamtim ugodno iskustvo u radu s jako popularnim glazbenikom Andreasom Walenom Wilderom iz Zuricha, koji svira harfu. Poznavao sam njegov rad, ali nikada nismo zajedno svirali. Kad me pozvao da sviramo u Švicarskoj, gledao me u oči, a ja sam promatrao njegovo lice, oči i prste, i osjetio sam kako trebam svirati. Bez riječi. Kad smo završili, zagrlio me je i rekao: “Nama nije potreban prevoditelj.” Glazbenik glazbenika osjeća, srce čuje drugo srce, nota se sama nadovezuje na drugu notu.

NACIONAL: Kakav je na vas ostavio dojam Peter Gabriel, glazbenik poznat po velikom zanimanju za etno glazbu, s kojim ste surađivali na filmu Martina Scorsesea “Posljednje Kristovo iskušenje”? – Prije pet godina bio sam dva tjedna gost u njegovu studiju. Gabriel je jako simpatičan i dobar čovjek, voli moju muziku i nas dvoje smo se sporazumjeli bez riječi. Postali smo jako bliski. Rekao sam mu da je on zapravo Armenac ? Petros Gabrilijan. Odgovorio je da je to čak moguće, ali da to još nije saznao. Svi veliki umjetnici imaju dobru dušu, a mali ljudi su uskogrudni i imaju sitnu dušu.

NACIONAL: Kako ste zapravo počeli? – Roditelje sam izgubio još u djetinjstvu, otac mi je umro 1941. na fronti u Drugom svjetskom ratu, a majka još prije. Moj brat, sestra i ja odrastali smo kao siročad. Kad sam imao šest godina, kupio sam duduk i počeo svirati u ansamblu siročića, koji je izvodio armenske pjesme i plesove. Kad sam imao 14 godina, 1948., prvi put smo gostovali u Moskvi, kada smo u Kremlju nastupali pred Staljinom. Koljena su nam klecala, jer u to doba nije mogao svatko svirati pred Staljinom. Nastupilo je pet ansambala iz cijelog bivšeg Sovjetskog Saveza, a mi smo bili najbolji. Ja sam svirao solo, bio sam jako dobar, i Staljin me pozvao u drugu sobu. Užasno sam se prestrašio i pomislio sam da sam učinio nešto loše. Ali on mi je tada darovao prekrasan sat, kao nagradu. No ja sam ga prodao i cijelom svom ansamblu kupio piroške, jer smo bili gladni i htjeli smo jesti.

NACIONAL: Jeste li imali svog učitelja koji vas je uputio u tajne armenske glazbe? – Samouk sam, u djetinjstvu nisam imao učitelja, ali poslije sam završio dva fakulteta ? Ekonomski i Glazbeni konzervatorij u Erevanu. Paralelno sam radio i studirao, mučio sam se, hranio sam sestru i brata, nije mi bilo lako. Od djetinjstva sam jako volio glazbu i puno sam svirao najrazličitije muzičke vrste, jazz, rock, pop, klasiku i estradne pjesme. Ja sam sluhist, kao magnetofon, čim čujem pjesmu, odmah je zapamtim i mogu je odsvirati. Kod nas u Erevanu svake se večeri održavao koncert simfonijske glazbe, dolazili su glazbenici iz Rusije i inozemstva, a ja sam slušao i upijao. Ni škola niti konzervatorij ne mogu dati takvo divno obrazovanje kao što ga daje život. Nakon nekoliko godina čuo me voditelj jako poznatog Akademskog ansambla pjesama i plesova Armenije i pozvao me da dođem k njima svirati. Za dva dana naučio sam cijeli njihov repertoar i dobio sam posao. To je bilo u četvrtak, a u nedjelju sam već svirao na našem prvom zajedničkom koncertu, bez nota.

NACIONAL: Nastupali ste širom svijeta, od Los Angelesa i New Yorka do Azije. Koji koncert najviše pamtite? – Onaj u Tokiju. Kada sam tamo prvi put nastupao, upozorili su me da Japanci nikada ne plješću na koncertima jer to smatraju gotovo nepristojnim. Ozbiljnu glazbu slušaju posve drukčije nego mi, s velikom pozornošću i koncentracijom, ali bez iskazivanja emocija. Koncert sam održao u novoj dvorani, a svi su sjedili na podu, na tepihu. Dok sam svirao svi su bili jako tihi, nitko nije kašljao, imali su sklopljene oči, a glave su imali pognute i spuštene na prsa. Kad sam završio svirku, Japanci su se ustali i počeli pljeskati, dakle, prekršili su svoja stroga pravila ponašanja.

NACIONAL: I prošle godine kada ste gostovali u Japanu također ste doživjeli nezaboravno iskustvo? – Prije koncerta satima je padala jaka kiša, a s obzirom na to se koncert trebao održati na otvorenom, prijetila je opasnost da se otkaže. Pitao sam se tko će doći slušati Armenca kako svira na duduku. Doduše, izvođači su trebali biti pod strehom, no publiku je prala strašna kiša. Organizator me je utješio rekavši mi da su sve ulaznice rasprodane, no prilično neuspješno. Ni ja sam ne bih po takvom vremenu došao na nečiji koncert. Kada sam se presvukao za koncert, pogledao sam kroz mali otvor prema publici i ostao bez riječi ? vani se sve bijelilo! Sve je bilo puno, svi su imali otvorene bijele kišobrane i bijele kišne kabanice. I svi su puna dva sata mirno stajali na toj užasnoj kiši i slušali duduk. To sigurno nikada više neću vidjeti. Tada je lokalni kritičar New York Timesa napisao sljedeće: “Ako želite upoznati muziku Djivana Gasparyana i vidjeti tko je on, prepustite se njegovoj glazbi, zatvorite oči i odletjet ćete na tepihu nekamo drugamo!”

NACIONAL: Napisali ste glazbu za 20-ak poznatih filmova, od “Ruske kuće” i “Opsade” do “Ronina”, “Gladijatora” i “Posljednjeg Kristova iskušenja”. Kako ste se našli u tom poslu? – Kada sam 1993. živio u Americi, producenti “Ruske kuće” pozvali su me u studio da snimimo muziku. Zatražio sam note da vidim što ću svirati. Pretpostavio sam da skladatelj zapravo nije znao kakav je duduk instrument i da se na njemu ne može svirati bilo kakva glazba. Naime, duduk nije klasičan instrument kao klarinet ili saksofon i nema mogućnost da se na njemu sviraju tri oktave kao na violini. Razmišljao sam što ću napraviti kada dobijem note. Kad su mi ih donijeli, uvidio sam da je to nemoguće odsvirati na duduku, možda dva takta, ali ne i cijelu skladbu. Dirigent, koji je istodobno bio i skladatelj pjesme, dignuo je ruke, začuli su se prvi taktovi i ja sam trebao početi sa svirkom. Odsvirao sam dva takta po notama, a onda sam cijelu skladbu improvizirao. Nisam mogao gledati skladatelju u oči, a on me pažljivo promatrao, no nastavio je dirigirati punih 45 minuta, sve dok skladba nije završila. Tada je on počeo nešto govoriti na engleskom jeziku, što nisam razumio, a ostali su gledali u mene i počeli pljeskati. Potom su mi preveli da je skladatelj rekao da sam svirao tako kao da je to moja vlastita skladba. Ipak sam mu priznao da duduk ne može izvesti tu njegovu skladbu, no njemu to nije smetalo. Rekao je da samo nastavim u istom tonu i tako sam improvizirao do kraja filma.

NACIONAL: Jeste li i za “Gladijatora”, koji je nagrađen s nekoliko Oscara, također improvizirali? – Producenti su htjeli za taj vrlo specifičan povijesni film neki drevni instrument, koji bi mogao dočarati atmosferu tog razdoblja. I za taj sam film cijelu muziku improvizirao. U muzici je najvažnije odsvirati ono što osjećaš i o čemu razmišljaš. Katkad to može ispasti loše. Na primjer, kada sam nedavno imao koncert u Rimu, nastupili su glazbenici različitih glazbenih stilova, ali nije bilo nikakvih proba niti dogovora. Postavili su nas na pozornicu i svi smo morali improvizirati. Bilo je prekrasno. Jedan talijanski glazbenik koji svira gajde krenuo je u posve drukčijem smjeru, svirao je u drugom tonalitetu i pjevačica ga više nije mogla pratiti. Prijetila je opasnost da koncert pukne. Ja sam to osjetio, a svi su se ostali glazbenici pogledavali. Tada sam tiho odsvirao jednu notu koja je stvar preusmjerila natrag, sve se smirilo, a pjevačica je mogla nastaviti pjevati tako da je koncert bio spašen.

NACIONAL: Vama je put na Zapad otvorio Brian Eno, koji je na proputovanju kroz bivši Sovjetski Savez čuo vaše albume, oduševio se vašom muzikom i odlučio je promovirati. Je li to točno? – Zapravo, nije mi baš otvorio vrata prema Zapadu, ali mi je pružio šansu. Naime, to je bilo potkraj osamdesetih, u vrijeme kada je Sovjetski Savez već bio pred raspadom, a ja sam već postao svoj gospodar. Brian Eno je došao u SSSR da prouči etno muziku iz raznih zemalja bivše države i kupi ono što mu se najviše svidi. Čuo je i moje sviranje na duduku, otkupio muzička prava za neke moje skladbe i pozvao me na gostovanje u London. U Engleskoj sam proveo dva tjedna i održao osam koncerata, koji su se preko satelita izravno prenosili u mnogim zemljama svijeta. Tada su za mene saznali i oni koji nikada nisu čuli za duduk i za moju armensku muziku. Od tada smo snimili 38 CD-a, što je jako puno, no meni to nije problem jer radim nevjerojatno brzo ? CD mogu snimiti za dva sata. Svaku pjesmu jednom odsviram i onda je snimim, rijetko kada moram ponavljati. Nakon toga često sam surađivao s Brianom Enom, a radili smo i u Japanu.

NACIONAL: Što se promijenilo u armenskoj umjetnosti i u vašem životu nakon raspada Sovjetskog Saveza i pada komunizma? – Dok sam živio u Sovjetskom Savezu, pozivali su me iz cijelog svijeta na koncerte, ali loše smo živjeli i slabo zarađivali. Kad smo došli u Pariz, nismo znali da moramo platiti odlazak na WC, a budući da nismo imali novca, nismo ni išli. Sada je drukčije, možemo slobodno raditi, imam svog menadžera i sva vrata su mi otvorena. No za vrijeme komunizma naša je umjetnost bila puno kvalitetnija, umjetnici su bili puno ozbiljniji i kvalitetniji, a ruska muzička škola, posebno profesori, bili su poznati širom svijeta. Amerika nije imala tako dobre profesore muzike kao što je imala Armenija. Današnji studenti su površni, ne udubljuju se dovoljno u muziku, pažnja im je raspršena. Ne mare mnogo za duduk i za tradicionalnu armensku glazbu, više su orijentirani prema pop i rock glazbi.

NACIONAL: Kako to da niste ostali živjeti u inozemstvu, primjerice, u Americi, gdje ste proveli kraće vrijeme? – Ja jako volim Armeniju. Tu su pokopani moji roditelji, moj brat i sestra. Tu sam Djivan Gasparyan. Zapravo, pola godine živim u Armeniji, a pola sam na turnejama ili u Americi gdje su moja žena, djeca i unuci. U Americi sam proveo tri godine, a za samo mjesec dana sam dobio Zelenu kartu, i to bez protekcije i pomoći odvjetnika. Samo sam napisao priču o svom životu, koliko sam održao koncerata i za koje sam filmove napisao muziku. Nisam morao ići ni na službeni intervju, jer su glazbenici, producenti i redatelji odmah potpisali moju izjavu. Bio sam sretan kada sam dobio Zelenu kartu jer sam baš u to vrijeme izgubio u banci dugogodišnju ušteđevinu. To je bilo za vrijeme perestrojke, kada su mnoge banke propale, a druge pak bile opljačkane u reformi. Mnogi ljudi ostali su bez svojih ušteđevina koje do danas, punih deset godina nakon pljački, nisu vraćene. Ja sam izgubio 400 tisuća rubalja, što je u to doba bio stvarno ogroman novac za koji sam mogao kupiti 40 volgi. No ja sam još dobro prošao. Moj kolega Konstantin Arbeljan, skladatelj i popularni estradni umjetnik, izgubio je dva milijuna rubalja. Rekao mi je: “Probudio sam se i odjednom sam u džepu imao samo 100 rubalja, bio je to čudan osjećaj!”

NACIONAL: Jeste li i nakon toga održavali besplatne koncerte po čemu ste poznati širom svijeta? – Da, najviše u Armeniji, jer naš narod teško živi i stid bi me bilo da im uzimam novac. Inzistiram da u Armeniji dajem besplatne koncerte jer ljudi vole moju muziku, a ne mogu je platiti. Kad bih naplaćivao koncerte, onda bi dolazili samo bogataši, a siromašni bi bili zakinuti za ljepotu slušanja glazbe. Kad netko želi organizirati moj besplatni koncert, uvijek me unaprijed pita pristajem li na to tako da nema nesporazuma. I nikada mi se nije dogodilo da su me prevarili za honorar.

NACIONAL: Kamo idete nakon Zagreba? – Prvo se vraćam u Erevan, a onda putujem u Španjolsku gdje ću imati devet koncerata. Nakon toga nastupam u Rusiji, potom u Izraelu, a zatim putujem u Ameriku gdje ću također održati koncert, ali se i odmoriti zajedno sa svojom djecom i unučadi. Tamo ću dočekati i Novu godinu. To je moj plan, a vidjet ću što će se zaista dogoditi.

Biografija: – rođen je 1928. u Solagu, blizu Erevana u Armeniji – diplomirao je ekonomiju i glazbu na Erevanskom glazbenom konzervatoriju – 1948. priključio se Nacionalnom orkestru, a zatim počeo svirati u erevanskom Filharmonijskom orkestru – 1959. zajedno sa 250 studenata otišao u SAD na tromjesečnu stipendiju – radio 20 godina kao profesor na Erevanskom glazbenom konzervatoriju gdje je obučio 70 studenata duduka za samostalnu profesionalnu karijeru – održao mnoge koncerte na svim kontinentima – objavio više od 35 albuma i CD-a u cijelom svijetu, od Japana do SAD-a – snimio glazbu za više od 20 filmova

Nagrade: – osvojio je četiri zlatne medalje na UNESCO-ovim svjetskim natjecanjima 1959., 1962., 1973. i 1980. – 1973. dobio je počasni naslov umjetnika godine u Armeniji – 2000. proglašen najboljim glazbenikom Europe – 2002. na najvećem svjetskom world music sajmu Womex 2002. dobio je nagradu za životno djelo, a među dosadašnjim dobitnicima ističu se Buena Vista Social Club i Nusrat Fateh Ali Khan