Objavljeno u Nacionalu br. 414, 2003-10-21

 

SUMRAK MEDIJSKOG I ESTRADNOG MONOPOLA

Pismo Tončija Huljića HRT-u

Pašalićev hitmaker u panici jer mu ni HRT ni radiopostaje ne emitiraju pjesme

Ovih dana u Upravu HRT-a stiglo je pismo kojim se nacionalna radiotelevizijska kuća optužuje za opasnu, gotovo izdajničku marginalizaciju domaćih glazbenih tekovina i favoriziranje američke i engleske produkcije.Ovih dana u Upravu HRT-a stiglo je pismo kojim se nacionalna radiotelevizijska kuća optužuje za opasnu, gotovo izdajničku marginalizaciju domaćih glazbenih tekovina i favoriziranje američke i engleske produkcije.Tonči Huljić, najpoznatiji kao domaći hitmaker, krenuo je u križarski rat protiv zapadnjačkih utjecaja na domaćem glazbenom tržištu. Kako Nacional doznaje, ovih dana u Upravu HRT-a stiglo je pismo kojim se nacionalna radiotelevizijska kuća optužuje za opasnu, gotovo izdajničku marginalizaciju domaćih glazbenih tekovina i favoriziranje američke i engleske produkcije. Istina, pismo nije vlastoručno potpisao Tonči Huljić, nego Miroslav Škoro. No prema Nacionalovim saznanjima, sročeno je kao jednoglasni protest protiv inozemnog glazbenog imperijalizma u trenucima velike krize u ? također zajedničkoj ? diskografskoj kući. Obojica su suvlasnici Croatia Recordsa, poduzeća koje godinama uživa reputaciju najvećeg i najprofitabilnijeg diskografa u Hrvatskoj. Utoliko je Škorino pismo HRT-u znak više da u redovima Huljićeva glazbeno-poslovnog klana postoji svijest o kraju jedne glazbene epohe, po definiciji huljićevske.

Turski narodnjaci na hrvatski način Huljić je pop glazbu kakvu stvara za svoje zvijezde sam nazvao hrvatskom varijantom turskih narodnjaka od sedam osminkiKako je Nacional već izvijestio, nakon svađe s Jurjem Hrvačićem, vlasnikom značajnog dijela domaće radiomreže, Huljić je ostao bez ključnog ortaka u medijskom plasmanu i distribuciji glazbe koja se proizvodi u njegovoj radionici. Narodni i Obiteljski radio radikalno su smanjili emitiranje Huljićevih pjesama i izvođača, jer je Juraj Hrvačić prekršio nepisana pravila višegodišnjeg ortakluka. Osnovavši Hit Records, vlastito diskografsko poduzeće, poremetio je podjelu rada u kojoj je Huljić proizvodio ono što je Hrvačić na svojim radijskim postajama afirmirao kao nedostižne glazbene hitove. Konkurentski okršaj čini se to žešćim što Hit Records pokazuje ambicije da eksploatira isti žanr tzv. nacionalne pop glazbe: hrvatske varijacije na turske narodnjake od sedam osminki, kako je tu vrstu glazbe sam Huljić definirao u jednom od novinskih istupa.

Hitmaker zasad odolijeva radijskom magnatu. Sukob oko Zadrafesta, kao prvo izravno odmjeravanje zaraćenih snaga, završio je Hrvačićevim porazom. Nakon najave bojkota Huljićevih glazbenih štićenika, zadarska glazbena manifestacija najavljena za studeni bit će zapravo smotra Hit Recordsa, koji nakon nekoliko mjeseci postojanja raspolaže još vrlo slabašnim glazbenim kapacitetima. Druga Huljićeva pobjeda ogleda se u sudbini izvođača koji su napustili njegov klan. Hit Records, barem zasad, nije ni za korak poboljšao glazbeni rejting Vesne Pisarević. Novi CD Tonyja Cetinskog, u izdanju Hrvačićeve diskografske kuće i uz maksimalnu promotivno-medijski napor Hrvačićevih radiopostaja, prodan je u jedva 5000 primjeraka. Severina, odnedavno štićenica Dallasa, nije u stanju skupiti dovoljno pjesama za novi album, pa je, kao nadomjestak, u ulozi Katarine Riječke, riječku kazališnu pozornicu pridodala svojim gažama uživo. Ni grupa Daleka obala nije poboljšala tržišni status otkako je napustila Croatia Records.

Usto, Huljićevi saveznici pokrenuli su niz akcija kojima bi trebalo kompenzirati izgubljene medijske pozicije. U svojevrsnoj igri batine i mrkve, HRT-u je upućen oštar prosvjed zbog ignoriranja domaće glazbene produkcije, nakon što je njegovim direktorima molećivo ponuđen projekt alternativnog radijskog festivala. Prema Nacionalovim izvorima na Prisavlju, Festival radija, kako glasi radni naslov ideje, trebao bi angažirati sve lokalne ispostave HRT-a, od Vukovara do Dubrovnika, u istiskivanju Hrvačićeva Radijskog festivala u Šibeniku, koji je, uostalom, prije nekoliko godina ukraden izvornim tvorcima i organizatorima.

“No Hrvačić nije važan”, rekao je Huljić Nacionalovim novinarima koji su ovih dana tražili komentar novonastale situacije. “Glavni je problem u nečemu drugom: da je Hrvatska preplavljena stranom glazbom koja ugrožava domaću produkciju.” Ukratko, Huljić koji nije bez senzibiliteta za globalne trendove, u hrvatskom je glazbenom miljeu detektirao promjene kudikamo fatalnije od posljedica svog frakcijskog raskola s dojučerašnjim kompanjonom. U Croatia Recordsu nije prošlo nezamijećeno da su se svi mladići i djevojke u akciji Nove TV za buduće pjevačke zvijezde natjecali sa skladbama inozemnih autora. U žiriju SuperNove sjedili su Miroslav Škoro i Đorđe Novković, kao predstavnici Huljićeve diskografske kuće, uzalud nagovarajući kandidate da pjevaju domaće hitove. Ti mladi ljudi procijenili su da, osim Nine Badrić, očito ne postoji hrvatska pop glazba kojom bi prezentirali svoje glasovne i interpretatorske dosege. Kako je riječ o generaciji koja označava blisku budućnost estrade ? ili kao izvođači, ili kao publika ? bila je to očita pljuska dosadašnjim uzorima nacionalne pop glazbe. Štoviše, opći je dojam da su mladi anonimusi pokazatelj završnog računa huljićevske estradne epohe: svaki od njih nadmašio je razvikane hrvatske zvijezde.

Koliko se može suditi po reakcijama u Croatia Recordsu, fenomen SuperNove protumačen je, međutim, u skladu s teorijom urote protiv “hrvatske masovne kulture”, koju je, u svojstvu sociologa-diletanta, u svibnju ove godine, Huljić elaborirao u intervjuu za Globus. Riječ je, zaključeno je, o pogubnim utjecajem zagrebačkih radijskih postaja i malih diskografskih kuća ? Dallasa, Menarta, Aquariusa ? na ukus glazbenih konzumenata. Navodno: zbog njihove sprege s HRT-om koji je u siječnju 2000. potpao pod kontrolu “lijeve” koalicije, Hrvatska je četiri posljednje godine sustavno izložena pranju mozga zapadnjačkom glazbom. Od samog Huljića moglo se čuti da je čak i Plavi radio, unatoč radikalno “desnim” vlasnicima, pokleknuo pred tim političkim silama i stavio se u funkciju anglosaksonske glazbene industrije.

Da Huljić nije suvlasnik divovskog Croatia Recordsa, profitabilne agencije Tonika i priznati hitmaker, njegovo bi ogorčenje možda izazivalo sućut. Ali Huljić je glazbeni tajkun koji je gotovo cijelo desetljeće funkcionirao kao mjerilo vrijednosti domaće estrade. U toj ulozi zaradio je lijep novac varirajući razne glazbene klišee koji ni približno nisu hrvatski: grčko-turskih ritmova, čardaš-violine, dancea, bosanskog sevdaha, makedonskog ora i, u posljednje vrijeme, pop produkcije svjetskih klasika ozbiljne glazbe. S nekoliko pjesama u izvedbi kvarteta Bond i pijanistom Maksimom Mrvicom postiže, za naše uvjete, dobar međunarodni plasman, osobito u zemljama Dalekog istoka.

Zato je više nego sigurno da Huljićev užas od provale anglosaksonske “masovne kulture” skriva strahove od propasti jednog estradnog sistema u kojem je, kao štićenik HDZ-ova agitpropa, uživao zajamčeno mjesto. Uzgred rečeno, slične kampanje protiv zapadnjačkog kulturno-glazbenog imperijalizma, u doba komunizma, povremeno su pokretali vitalniji članovi boračkih organizacija. Kao kompromis između zaštite tadašnje autohtonosti i rock kulture, koja je ipak neumoljivo prodirala preko granica komunističke Jugoslavije, afirmiran je tzv. pastirski rock Bijelog dugmeta čiju ustašku varijantu danas nudi Marko Perković Thompson, dakako, štićenik Huljićeva Croatia Recordsa.

“Huljić je zapravo iscrpljen i na rubu snaga. Od njega godinama živi golem pogon, uključujući instant-pjevače vrlo niskih ili osrednjih sposobnosti, ali s velikom gladi za slavom. Za njih je štancao hitove koji na top listama nisu ni mogli izdržati dulje od mjesec-dva. A onda se morao baciti na proizvodnju novog hita kojim bi istog izvođača održao na tržištu. Čak i za čovjeka koji tako lako komponira, s vremenom to postaje iscrpljujući posao”, objasnio je u razgovoru za Nacional jedan od njegovih dugogodišnjih prijatelja i glazbeno-poslovnih saveznika, prokazujući zapravo na koji je način “huljićevština”, u izmijenjenim uvjetima, počela proždirati samoga Huljića.

Prema autobiografskoj priči novinaru Darku Hudelistu, Huljić nije ušao u svijet estrade kao veliki misionar glazbe, nego mnogo trivijalnije, radi novca, noćnog života i djevojaka koje su pratile glazbenike. Rođen je 1961. u Splitu kao jedinac. Otac, trgovac dječjom konfekcijom, bio je radoholik, usto posesivan i strog, koji je od sina tražio perfekciju na svim poljima. Kao pučkoškolac pohađao je glazbenu školu, vjerojatno provodeći djetinjstvo u stalnom sjedenju za klavirom. U novinama je svojedobno objavljena fotografija dječačića Huljića koji 1971. demonstrira pijanističku vještinu na nekom natjecateljskom koncertu mladih nada klasične glazbe.

Stvari su se izmijenile uoči mature, kad je upoznao članove splitskog vokalno-instrumentalnog sastava Mladi batali koji su na splitskim ljetnim terasama i lokalnim plesnjacima svirali uglavnom Bee Geese, planetarno popularne nakon filmskog hita Johna Travolte “Groznica subotnje večeri”. Nakon što su neki članovi benda otišli u vojsku, Mladi batali su se raspali, pa je njihov frontman okupio novu skupinu u kojoj se našao i Tonči Huljić. Kao neka vrsta ranomarketinškog projekta, nova glazbena družina nazvana je Dalmatinski magazin, po imenu Dalme, najveće robne kuće u Splitu, koja je funkcionirala kao njihov povremeni sponzor.

Premda je Dalmatinski magazin bio daleko od profitabilnog glazbenog sastava, 19-godišnji Huljić prvi je put osjetio što znači samostalno zarađen novac i prvi je put, osjetivši se odraslim i samostalnim, ušao u sukob s ocem. Svađa je zamalo završila njegovim bijegom od kuće. Obiteljska drama smirila se, navodno, samo zato što je u tom trenutku Miroslav Lilić, današnji Huljićev kompanjon, s televizijskog ekrana objavio vijest da je preminuo Josip Broz Tito.

No glazba će za Huljića zauvijek postati modus izjednačavanja novca i slobode. Zato su ga i poslije, kao već slavnog i bogatog, neprestano mučili strahovi da će izgubiti sve što je stekao i postigao. “Tonči stalno vidi crne oblake”, izjavio je jedan od njegovih kolega iz Magazina, opisujući Huljića kao vječno zabrinuto gunđalo.

Prvi prodor na glazbeno tržište dogodio se 1983. kad je Magazin s vrlo mladom pjevačicom Ljiljanom Nikolovskom nastupio na Splitskom festivalu s Huljićevom pjesmom “Kokolo”. Pjesma je vrlo svjesno oponašala talijanski sastav Ricchi e poveri koji je te godine vodio na top-listama. Kako je Huljić poslije pričao, recept mu je preporučio Zdenko Runjić, tada već etablirano ime jugoslavenske estrade, nakon što se sažalio nad katastrofalnim neuspjehom Huljićevog skladateljskog prvijenca “Slatko stanje”. LP-ploča istoga imena izdana je godinu prije, Huljićeve pjesme bile su glazbena replika Bee Geesa, a prodane su u 3000 primjeraka. U okvirima tadašnje Jugoslavije, takva prodaja značila je glazbeno-poslovni bankrot i potonuće u mračnu anonimnost.

Činjenica da je Runjić inspirator “Kokola”, prvog Huljićeva hita, danas služi kao motiv za sentimentalnu priču o dugogodišnjem prijateljstvu: kao gesta nezaboravne zahvalnosti Huljić danas, iza kulisa, u svakom pogledu podupire Runjićevu festivalsku smotru Melodije Jadrana. U protivnom, kaže i sam Huljić, nekadašnji estradni mogul umro bi od gladi uz svoju mirovinu.

“Kokolo” nije osvojio ni jednu festivalsku nagradu, ali se mjesecima nakon toga vrtio na radiopostajama, na javnim skupovima i veselicama, a ploča s istom pjesmom prodana je u više od 200.000 primjeraka. U euforiji oko Magazina jedino je Huljić bio na oprezu, strahujući da će njegova karijera završiti jednim jedinim glazbenim uspjehom. “Formula se istroši”, govorio je iskreno i zabrinuto. U toj svijesti o lakopotrošnoj formuli pronalazio je, međutim, njene nove inačice koje je glazbena javnost upoznala u serijalu numera poput “Imam kuću trokatnicu” ili “Sve bi seke ljubile mornare”. Vrhunac iste humpa-cumpa faze u razvoju Magazina, kako je to definirao jedan glazbeni kritičar, obilježila je pjesme u slavu narodne milicije s ljudskim likom. Prema Huljićevoj zamisli, uz Ljiljanu Nikolovsku pjesmu je trebao izvoditi zbor Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove. Unatoč dugim pregovorima, ideja je propala; tadašnjim partijskim vođama činilo se nekako neozbiljnim da se njihove milicijske snage pojavljuju kao prateći vokali.

No apsolutnu formulu uspjeha Huljiću je otkrila Neda Ukraden, pjevajući tipičnu bosansku tužbalicu “Zora je svanula”. Huljić ju je čuo na televiziji, pripremajući jedan od svojih ispita na splitskom Pravnom fakultetu. Impresija je bila toliko jaka da je još godinama poslije znao opisati kako je bila odjevena, kakva je bila scenografska pozadina, kako je u njemu nabujala radost iznenadnog glazbenog otkrića. “To je to!”, uzvikivao je svim svojim suradnicima, najavljujući radikalni preokret u svom skladateljskom stilu, ali i radikalni preokret u repertoaru Magazina.

I doista, “Put putujem”, načinjen po Huljićevoj predodžbi pop-sevdalinke, prodan je u više od 300.000 primjeraka, a Magazin je opasno ugrozio Nove fosile, glazbeni ansambl koji je dotad dominirao istovjetnim žanrom pop-hibrida. Do 1990. postali su jedan od najprodavanijih bendova u bivšoj Jugoslaviji, s najvećim izvorom prihoda i najvećim poreznim davanjima. Već tada su počele priče da Huljić, vrlo skoro, kreće u osvajanje inozemnog tržišta na kojem će dokazati kolika je blaziranost domaćih kritičara koji njegovu profitabilnu recepturu svrstavaju u ”šlagere” i “lake note”, a njegov uspjeh pripisuju sumraku estetskih mjerila. Kad je, naime, prodao dovoljno LP-ja, kazeta i CD-a, Huljića je počelo mučiti zašto njegov opus nije zauzeo mjesto u pop-antologijama.

Tadašnje najave o inozemnoj karijeri brzo su zaboravljene u epohalnim povijesnim zbivanjima. Raspadom Jugoslavije i srpskom invazijom na Hrvatsku, Magazin je pridružen estradnoj četi humanitaraca, domoljuba i mirotvoraca. Po svemu sudeći, i sam Huljić, u središtu ratne tragedije, osjetio je u sebi nešto iskonskih glazbenih titraja, pa je 1991. nastala pjesma “Mir do neba”, jedna od rijetkih iz huljićevskog žanra koju vrijedi pamtiti.

U novim političkim, povijesnim i tržišnim okolnostima, Huljić ? u stalnom strahu od bankrota ? morao je pronaći nove načine da održi postignutu razinu prihoda i postignutu količinu slave. Jedini način da se udovolji takvim ambicijama bio je baš put koji je izabrao: stavivši se na raspolaganje HDZ-u, preuzeo je zadaću da stvori glazbenu industriju, s atributom nacionalnog i državotvornog. Sredinom 90-ih na raspolaganje su mu stavljeni svi kapaciteti: od radijskih postaja do televizijsko-diskografske kuće Orfej. Koncept se do 1998. izgradio kao čvrst monopol nad cijelim medijsko-estradnim prostorom u rukama nekolicine HDZ-ovih miljenika. Jurju Hrvačiću u tome je dana uloga radijskog mogula, a Huljiću hitmajkera i proizvođača pjevačkih zvijezda. Uz asistenciju slično postavljenog cehovskog društva, Hrvatske glazbene unije, Hrvatska je dobila obrambeni glazbeni štit, kako od “imperijalnog” Zapada, tako i neprijateljskog istoka. U zatvorenom glazbenom ataru Huljić je postao apsolutno mjerilo vrijednosti: potkradao je, plagirao i varirao i Zapad i Istok, koji su Hrvatima bili uskraćeni na državnom radiju i državnoj televiziji.

U tom savezništvu s HDZ-ovim režimom Huljićevo prijateljstvo s Ivićem Pašalićem razvilo se gotovo spontano. Obojica su se 1993. zatekli na glazbenom festivalu u Međugorju: Huljić je u Hercegovini nadoknađivao izgubljeno srbijansko tržište, a Pašalić je provodio Tuđmanov nalog o aneksiji Hercegovine Hrvatskoj. Kako kažu upućeni, Pašalić je bio zadivljen što je upoznao autora svoga omiljenog Magazina, a Huljića je bio impresioniran što je napokon postao ravnopravan partner moćnih, gotovo očinskih autoriteta.

Prijateljstvo i dalje traje. Uznemiren što u Hrvatsku prodiru originali njegovih pjesama, Huljić ? praktičar, a ne desničar ? prijatelju je dao javnu podršku u osnivanju desnog Hrvatskog bloka.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika