"Otpusno pismo" zapravo je lijek za osobnu shizoidnost."Zoranu Feriću, književniku kojeg “svrdla ludi crv u glavi”, kako za njega kažu kritičari, ovih će dana Profil objaviti novu knjigu “Otpusno pismo”, zbirku probranih kolumni što ih je u posljednje dvije godine pisao u Nacionalu.

Nacionalov kolumnist nije samo razobličavao društvene pojave i događaje koji ga tište nego je otkrio i svoj intimni svijet i stavove Stvarnost je fantastičnija i crnja od moje proze Taj srednjoškolski profesor hrvatskoga jedan je od najčitanijih pisaca mlađe generacije, koji je publiku privukao svojom sklonošću groteski i crnom humoru. Javnosti je najpoznatiji kao autor “Anđela u ofsajdu” (u izdanju naklade MD), zbirke priča koja je prodana u osam tisuća primjeraka, što se za hrvatske prilike smatra čarobnom nakladom, i prevedena na njemački i slovenski, a popularnost je zadržao i posljednjom knjigom “Smrt Djevojčice sa Žigicama”, ujedno i svojim prvim romanom.
Prozne čudake, obvezne likove Zorana Ferića: pedofile, nekrofile, kradljivce leševa, koji su mu priuštili status Monthyja Pythona među hrvatskim prozaicima, u novoj knjizi “Otpusno pismo” zamijenila je galerija stvarnih likova “posuđenih” iz hrvatske zbilje: varalica s lažnim doktorskim i svećeničkim titulama, kradljivci jajašca, napuhanih veličina u BMW-ima s krunicama na retrovizorima, silovatelja pravde, nacionalističkih huškača pretvorenih u nacionalne uzore. “Otpusno pismo” knjiga je o patologiji hrvatske svakodnevice, paradoksima i negativnostima koje prožimaju hrvatsko društvo na početku novog stoljeća. Ferićeva društvena dijagnoza, postavljena posredstvom mnoštva kontroverznih osoba i pojava, nije smrtonosna, ali se ipak doima kataklizmički. A poznavateljima njegove književnosti nužno se nameće zaključak kako su Ferićevi fikcionalni frikovi, ipak, bezopasne beštije u usporedbi s onima koji utječu na društveni život Hrvatske.

NACIONAL: Što znači “Otpusno pismo”: tko je otpušten iz bolnice i kakva mu je dijagnoza? – Najčešće volim otpustiti samoga sebe s nekom dijagnozom, po mogućnosti benignom, ali ovo “Otpusno pismo” tiče se šireg političko-društvenog konteksta i svakodnevnog života u Hrvatskoj. Kako je bolest univerzalna metafora, i bolesti društva; sve devijacije i apsurdi, svako odstupanje od normale, mogu se podvesti pod tu metaforu. Zato “Otpusno pismo”.

NACIONAL: Ima li lijeka tim bolestima, ili je u vašem slučaju već samo pisanje terapija? – Pisanje jest terapija, pogotovo kad se radi o neuralgičnim točkama društva, o nečemu što me intimno dira, kao i mnoštvo drugih ljudi: svemoć institucija nad pojedincima, masovna pomama za Thompsonom, situacija u zdravstvu, gdje su ljudi, ako nemaju novaca, osuđeni na polagano “krepavanje”, neosjetljivost ljudi jednih prema drugima.

NACIONAL: Čini se da se u “Otpusnom pismu” čitatelji mogu poistovjetiti s vašom mukom kako ostati normalan i preživjeti primitivizaciju, nepravde, prijevare, licemjerje, u odnosu na prethodne knjige, koje su zbog piljenja mrtvaca, oskvrnjivanja grobova, pedofilije tumačene kao “bolesne i groteskne, bizarne”. – “Otpusno pismo” u dvije se stvari razlikuje od mojih prethodnih knjiga. Prvo, zato što se bavim bolestima društva i eventualno redefiniram vlastite izmišljene ili umišljene bolesti. Drugo, zato što su moje proze dosad bile plod čiste fikcije premda su čitatelji u njima tražili autentične fakte. “Otpusno pismo” bazira se na činjenicama, u njemu je sve istinito, pa čak i autobiografski dijelovi – priznanje o doniranju sperme, strahu od Indijca, vožnje avionom?

NACIONAL: Ukratko, vi s ljudskim likom? – Volio bih da je to tako. Uostalom, nisam u kolumnama mogao pobjeći daleko od sebe, jer je žanr takav: kolumnist, razobličavajući pojave i događaje koje ga tište, otkriva svoj intimni svijet i stavove. Nastojao sam ne moralizirati previše, jer mi popovanje nije simpatično, ali se, ipak, neka moralna ideja provlači kroz kolumne. U tome i jest bitna razlika između fikcije i novinarstva. Dok u romanu politička korektnost ili moralni obziri nemaju nikakvu ulogu, dapače, mogu ga samo upropastiti, kolumne se upravo grade na stavovima i društvenim očekivanjima. Stoga sam kao kolumnist i podržao gay paradu u Zagrebu, premda moji likovi u romanu imaju lijepa, nostalgična sjećanja o tome kako su lemali pedere.

NACIONAL: I tako ste izliječili svoju podvojenost? – Da, “Otpusno pismo” zapravo je lijek za osobnu shizoidnost.

NACIONAL: Što mislite: jeste li knjišku sklonost hororu prenijeli u kolumne? – Horor koji postoji i u “Otpusnom pismu” nastao je izvan mog utjecaja i maštanja: vijest o tome kako je netko ukrao dječji leš iz groba pročitao sam u novinama nakon što sam napisao svoj roman “Smrt Djevojčice sa Žigicama” upravo s takvim motivom, koji je nekima bio premračan. A onda sam shvatio da je stvarnost još fantastičnija i crnja od moje proze.

NACIONAL: I dalje ste usredotočeni na zdravlje i seksualnost. Zašto vas zdravstvene tegobe toliko zaokupljaju? – Na moj odnos prema zdravlju sigurno je presudno utjecala moja majka, koja je bila opsjednuta bolešću i strašno uplašena za mene. A imala je i razloga: ona je odrasla bez roditelja, jer je njezina majka umrla od tuberkuloze dok je ona bila beba, a onda su istu sudbinu doživjeli i ujaci. Obitelj je bila teško pogođena bolešću, a ona je, kad je postala majka, sav strah projicirala na mene.
Usto, kao klinac skupljao sam brojeve časopisa Sve oko nas; gutao tekstove o medicinskim uspjesima, napretku znanosti i čovječanstva, priče o Pasteuru. Sve me je to ispunjavalo divnim optimizmom. Područje medicine doživljavao sam kao primjer razvoja ljudskoga roda, za razliku od povijesti, koja nije otišla dalje od krvi i ropstva. Taj moj optimizam fiksirao se na ljude u bijelim kutama.

NACIONAL: Jeste li u svom privatnom životu doista tako zabrinuti za zdravlje? Trčite li, poput pravog hipohondra, stalno k liječniku? – Moja hipohondrija sastoji se u tome da odmah mislim na najgore, ali ja sam zapravo lijen i mnogo gori od hrvatskog prosjeka – zabijam glavu u pijesak. Eto, godinama imam lijek u zubu, ali činjenica da sam u tretmanu liječenja već mi je ljekovita.

NACIONAL: Niste bili u napasti da studirate medicinu? – Ne, bio sam u napasti da upišem Likovnu akademiju, ali bojao sam se da bi mi slikarstvo bilo samo hobi. Netko je konzument kulture, a ja sam konzument medicine, ali me ideja da se profesionaliziram nije privlačila. Smeta mi kako je zdravlje danas postalo napasna i zeznuta ideologija. S jedne strane, imperativ zdravlja iscrpljuje se u lokanju vitamina, teretanama, zdravom životu, smeđem šećeru, ali kad čovjek napipa kvržicu, očekuje da ona sama nestane.

NACIONAL: Što vam kao građaninu najviše smeta, što je izvor inspiracije za kolumne? – Užasavaju me razni oblici ropstva i njegovi razmjeri: od otmica, traffickinga do toga da sami sebe porobljujemo u raznim oblicima. Zgrozila me priča iz Osijeka, o čovjeku kojeg su oteli i držali ga zatvorenog u garaži, jer nije htio prodati svoju nekretninu. To potpuno suludo djeluje iz perspektive nas koji ovdje lijepo sjedimo i pijemo kavu. Želio bih se na više načina uključiti u borbu protiv ropstva, ne samo tekstovima.
Ugrožava me nesigurnost življenja u našem društvu. Neki sam dan upao u paranoičnu situaciju koja se ne tiče samo mene, koji, eventualno, imam neke paranoične misli, nego kompletnog društva. Nazvala me službenica Raiffeisen banke i pozvala me na red zbog kreditnih dugova. Nije se obazirala na moje upozorenje da uopće nemam kredit pa je razgovor postajao sve neugodniji, da bi se ona, ipak, nakon prepucavanja sjetila pitati jesam li ja Zoran Ferić rođen 1976. Nisam imao pojma o kojem iznosu kredita se radi, ali prva pomisao mi je bila da je ona u pravu. Sigurno u nekoj uređenijoj zemlji ni na trenutak ne bih bio spreman povjerovati u takvo što suludo i osjećati krivnju. Ovako mi se pak sve čini mogućim, pa i to da od mene utjeruju kredit koji nisam podigao.

NACIONAL: Jeste li se bojali da ćete se u kolumnama previše osobno razgolititi? – Izlagati se svakoga tjedna suprotno je mojoj ideji pisca. Smatrao sam da je pisac čovjek čije se lice ne vidi, on je izvan svega i pomalo voajerski tumači stvarnost na svoj način, dok su kolumnisti u poziciji striptizeta. Iako sam i prije bio prisutan u javnosti, ja se zapravo tog javnog pogleda i analize bojim, ta izloženost izaziva umor, strah, ponekad tupost. Moram priznati da mi je na početku bilo prilično teško. Jer, koliko god da sam govorio o stvarnosti u svojim knjigama, one su, ipak, dio zatvorenog, izmaštanoga svijeta, u kojem se poigravam i sa žanrovima, hororom i detekcijom, a žanr je uvijek neka vrsta arkadije, tako da sam se kao pisac zatvorio u svoju književnu čahuru. Zato su mi kolumne jako dobro došle da naučim drugi tip pisanja i uspostavim odnos između fikcija i činjenica. Možda “Otpusno pismo” na neki način daje drukčiji pogled na moje prijašnje knjige.

NACIONAL: Kakve su reakcije vaše okoline i publike na kolumne? – Neki kažu: baš si dobro napisao kako smo papu pretvorili u Tita. Drugi kažu: “Čuj, Nacional je još uvijek dobar unatoč tebi.” Treći mi pak sugeriraju da se okanim ekonomskih tema i neka pišem o onome što me pogađa, jer da su im ti tekstovi najdojmljiviji.
Ljude uvijek najviše uzrujavaju tekstovi koji su povezani s politikom, crkvom i nacijom, ali dosad nisam imao ozbiljnijih sukoba. Jednom me nazvao uljudan gospodin, rekavši mi da sam uvrijedio 4 milijuna Hrvata napisavši da je velečasni Sudac lud čovjek, a da bi se Crkva, bez obzira na to što on mami gomile vjernika i praznovjernika, trebala distancirati od njega i u toj distanci sačuvati svoj integritet. Nakon kolumne o fratru Majstoroviću poslali su mi knjigu koja pokušava rehabilitirati njegov lik i djelo. Pomno sam je pročitao, ali nisam se baš uvjerio da nije bio zločinac, iako mislim da takvim temama treba pristupati vrlo oprezno, čak i kad se čine očitima. Među mojim učenicima bilo je onih zaluđenih Thompsonom, koji su me uvjeravali da on ne širi nacionalnu mržnju, nego samo pjeva rodoljubne pjesme.

NACIONAL: Posljednjih godina popularna je eksploatacija novinarskih kolumni i njihovo pretvaranje u knjige. Ima li to smisla? – Nisam baš bio čitač zbirki kolumni, ali one imaju svoju publiku. S kolumnama je uvijek problem konteksta, radeći ovu knjigu pokušao sam izabrati one tekstove koje govore o univerzalnim problemima, pa čak i nisu tijesno povezane s hrvatskom stvarnošću, nego se tiču širih civilizacijskih odnosa. Recimo, kako smo mi u Hrvatskoj reagirali na film o Michaelu Jacksonu i kakve to probleme detektira.
Činila mi se zanimljivom ideja da pokažem kako su sve te pretjeranosti koje sam tematizirao u fikcionalnim knjigama, moja fiksacija na crno i groteskno, zapravo svuda oko nas i sveprisutne. To da nam je normalno da nestanu tvornice, a da nitko zbog toga nije odgovoran, da se luđaci proglašavaju spasiteljima i iscjeliteljima, a potpirivači nacionalne mržnje junacima i nacionalnim uzorima, da nam je politika kontaminirala privatan život do te mjere da u krevet idemo s Budišom, Račanom i Sanaderom, a ne s vlastitim ženama.

NACIONAL: Olakšava li vam to što ste poznati privatni život, ili ste ipak čekali u dugačkom redu da reklamirate račun za vodu od 5000 kuna, koji ste spomenuli u jednoj kolumni? – Ne, nisam privilegiran ? nakon duge gnjavaže platio sam Vodovodu 5000 kuna, premda mi je porijeklo tog iznosa ostalo tajnom. Ne olakšavaju mi kolumne život, niti bih se ja time koristio na taj način. Naravno da se moji računi za telefon i vodu ne tiču šire javnosti i oni ne bi bili novinarska priča da ne postoje zabune sa suludim iznosima od nekoliko desetaka tisuća kuna, koje su nekim građanima bile izvor gadnih frustracija i produbljivale osjećaj nesigurnosti. Trudio sam se pisati metodom vlastite kože i progovarati o svojim problemima ne zato što bih želio biti u središtu pažnje, nego zato što ono što te lupi po glavi bolje poznaješ i intenzivnije proživiš. Čini mi se da bez tog neposrednog odnosa prema stvarnosti nema ni dobrih tekstova.

Za Anđela u ofsajdu Zoran Ferić dobio je tri nagrade: AGM-a za najbolju priču 1997., Nagradu društva hrvatskih književnika K.Š.Djalski 2000. i iste godine Nagradu Jutarnjeg lista.