Objavljeno u Nacionalu br. 416, 2003-11-05

Autor: Vedrana Rudan

AUTORICA BEZ MUŠKE KONKURENCIJE

'Jebeš književnike u antologijama koje nitko ne želi čitati'

Vedrana Rudan , autorica bestselera 'Uho, grlo, nož' i Nacionalova kolumnistica, izdala je novi roman posvećen nasilju nad ženama, utemeljen na vlastitom iskustvu

Prva promocija bila je u Rijeci, točno u ponoć u Noći vještica, u knjižari Nova, kada su njezini fanovi došli kupiti njezinu knjigu.Prva promocija bila je u Rijeci, točno u ponoć u Noći vještica, u knjižari Nova, kada su njezini fanovi došli kupiti njezinu knjigu.“Nikad, nikad, nikad, do danas, muž u ratu sa mnom nije podvio rep! Danas, prvi put! Naučila sam. Urlati treba! Čovjek mora znati što hoće! Oštro s mužem, starcima, urednikom, kćeri, ženama koje peglaju, radnicima koji grade kuću! Oštro, oštro! Ljudi su životinje kao i sve ostale životinje. Njima treba udarac u rebra, njih treba koljenom u jaja, bičem preko vrata! Jes, jes i opet jes!”

Kolika je moć medija pokazalo se na slučaju Čučić. Prvi put otkako postoji Hrvatska jedan je mužjak izgubio dobro plaćen posao i ugled samo zato što je prebio svoju ženuTako piše Vedrana Rudan (54), hrabra i originalna riječka spisateljica i Nacionalova kolumnistica, u svojoj novoj, drugoj, gorkoj i tužnoj knjizi “Ljubav na posljednji pogled”, koju su upravo objavili beogradski Rende i zagrebački AGM. Za tu je knjigu dobila najveći ikad isplaćen honorar u Hrvatskoj, a knjiga je tiskana u pet tisuća primjeraka, što je također najveća tiraža u Hrvatskoj. Usto, prva knjiga “Uho, grlo, nož”, koja ju je lansirala kao novu književnu zvijezdu, doživjela je već deset izdanja, a prevedena je na engleski, njemački, švedski i slovenski. Prva promocija bila je u Rijeci, točno u ponoć u Noći vještica, u knjižari Nova, kada su njezini fanovi došli kupiti njezinu knjigu.

Bijela vrana, kako samu sebe naziva Vedrana Rudan, bivša učiteljica, novinarka koja je tri puta dobila otkaz i poduzetnica nekretninama, u novoj knjizi prati život žene Tilde koja je godinama bila žrtvom obiteljskog i bračnog nasilja. Prvo ju je mlatio otac, a zatim i krvoločni muž, lovac, ugledni pravnik i sudac. Knjiga ima autobiografskih elemenata, ali pruža i sjajnu analizu hrvatskog društva, obiteljskog i bračnog života, posebno odnosa između žena i muškaraca, u kojima apsolutno sve ogoljuje do kostiju, do izlučevina ljudskog tijela. I u ovoj je knjizi njezin jezik oštar, direktan i grub, psovke sočne, analize ironične, bez imalo sentimenta i licemjerja, a kritika društva beskompromisna. Može se reći da je ovo njezin najzreliji rad. Danas je u drugom, sretnom braku s odvjetnikom Ljubišom Drageljevićem, ima troje djece, dvoje vlastite ? sina i kćer, te posinka.

NACIONAL: Zašto ste svoju drugu knjigu “Ljubav na posljednji pogled” prvo predstavili u Beogradu, a tek onda u Rijeci? – Svoju novu knjigu još nisam predstavila u Beogradu, samo sam je potpisivala na Beogradskom sajmu knjiga. Bilo je fenomenalno. Izdavač Rende u dva je dana prodao 500 primjeraka. Otišla sam u Beograd da bih, prvi put u životu, vidjela Sajam. Fenomenalan doživljaj. Međutim, ono što sam u noći vještica doživjela u mojoj Rijeci, na prvoj promociji knjige, dirnulo me u srce. Stotinjak Riječana i Opatijaca došlo je u knjižaru Nova, točno u ponoć, kupiti moju knjigu. Osjećala sam se kao autorica “Pottera”. To mi je jedan od najljepših trenutaka u životu.

NACIONAL: Koji je bio motiv pisanja ove tužne i ozbiljne knjige u kojoj do kostiju secirate društvo, obitelj, brak i odnose muškarca i žene? Je li to zapravo vaša ispovijest? – Moj je motiv bio krajnje osoban. Osjetila sam potrebu da se operem, da sa sebe skinem prljavu kožu u kojoj sam dulje od pedeset godina svijetom hodala. Bila sam žrtva nasilja kao djevojčica, zatim kao udana žena, osjećaj krivice i jada davio me i dok sam pisala. Znala sam izaći na terasu, duboko disati, dahtati, tresti se. To jezivo iskustvo je iza mene. Mnogo se bolje osjećam, u knjigu sam utkala sve svoje suze i znoj i zube i kožu.

NACIONAL: Osjećate li se kao promotor nove estetike i svjetonazora? – Nisam promotor bilo čega, najmanje neke nove estetike. “Ljubav na posljednji pogled” nije samo moja priča. U ovoj su knjizi i priče mojih prijateljica, znanica, susjeda, kolegica? Nasilje je omiljeni sport hrvatskih mužjaka.

NACIONAL: Tilda, glavna junakinja u knjizi, na kraju priznaje da se bojala i da godinama nije imala hrabrosti napustiti muža, koji se prema njoj ponašao kao gospodar prema psu. Zašto nije prije napustila tog muža, to “bahato, smrdljivo i ledeno smeće”? – Očito, na vašu sreću, niste stručnjak za ovu temu. Žrtva od nasilnika rijetko bježi. Na roditelje ne može računati, prijatelje je izgubila, nema ni novca ni stana, boji se. Nasilnik je poput pitbula, kad se dočepa komada mesa, ne pušta. Hrvatske crne kronike pune su leševa žena koje su pokušale pobjeći. Muževi ubijaju i svoje bivše žene. Ne postoji sila koja ih može spriječiti u zemlji u kojoj nema skloništa na tajnim adresama ni zakona koji bi štitili ženu-žrtvu. Osim toga, žene-žrtve misle da dobivaju što su zaslužile. One sebe ne vole i ne poštuju. Otići od nasilnika je, najčešće, nemoguća misija.

NACIONAL: Kako se vašem drugom suprugu svidjela ova knjiga? Je li bio pogođen okrutnim stavovima koje iznosite o ljubavi, seksu i muškarcima, primjerice, “da su bića koja nose orgazam i lovu, ostalo je laž i propaganda”? – Moj je drugi suprug, oni koji ga znaju razumjet će izraz, svemirac, biće koje nije od ovoga svijeta. Uvijek me podržava u svemu što radim, bez zadrške i kalkuliranja. Nikad ne komentira ni jednu moju rečenicu, zna da ono što izgovaraju moje junakinje ne mora biti i moj stav. Jako me dobro poznaje, prava ja nisam agresivna ni isključiva. Svojoj djeci, majci, posinku i njemu uvijek nastojim život učiniti ljepšim. Imam i prijatelje koje volim, Tilda iz moje knjige u nekim je detaljima ja, ali Tilda više nisam ja.

NACIONAL: Je li vaša majka bila revoltirana likom majke u knjizi, koja lošim odgojem zapravo reproducira nasilje u obitelji? – Knjiga je tek izašla, moja je majka nije pročitala. Žene moje generacije trebale bi imati milosti prema svojim majkama, koliko god to, ponekad, teško bilo. Njima život nije bio lagan, muškarci u njihovim životima najčešće su bili gospodari njihovih života. Da su pružale žešći otpor, ostale bi bez glave. Odgajane da trpe i ne postavljaju pitanja nisu nam mogle biti svijetli primjer. Ne znam, teško je odgovoriti na ovo pitanje. Mislim, možda sam u krivu, odrasla osoba mora svoj život uzeti u svoje ruke, ne treba prečesto gledati unazad i kriviti svoju majku za nedostatak svoje hrabrosti. Ja sam borac. Besmisleno je čeprkati po starim ranama.

NACIONAL: Je li za vas Tilda tipična hrvatska žena, koja šuti i trpi batine misleći da ništa ne može promijeniti? – Nažalost, hrvatske žene šute. Razumijem, ali ne opravdavam. Krajnje je vrijeme, dignimo glas, vrisnimo protiv diskriminacije, bezakonja, ubijanja, terora koji hrvatski muškarci svakodnevno provode nad hrvatskim ženama. Morale bismo krenuti u rat do istrebljenja nasilnika.

NACIONAL: Mislite li da vaše knjige i vaši nastupi mogu pomoći ženama u Hrvatskoj, koje također trpe nasilne muževe ili očeve, da se osvijeste, osamostale i da započnu novi život? – Sigurna sam u svoju moć i u moć medija. Moje knjige i moji nastupi mogu pomaknuti stvar s mrtve točke. Kolika je moć medija pokazalo se na slučaju Čučić. Ta je priča onaj pravi veliki Korak k oslobađanju hrvatskih žena. Prvi put otkako postoji Hrvatska, jedan je mužjak izgubio dobro plaćen posao i ugled samo zato što je prebio svoju ženu. To je velika, to je ogromna stvar za nas žene. Hrvatskom vladaju bahati, bešćutni, sirovi ženomrsci. Tome moramo stati na kraj. Pogledajte reklame! Uskoro će se golim ženskim tijelima reklamirati i pelene za odrasle, bolesne muškarce.

NACIONAL: U knjizi govorite ono što se drugi ne usuđuju priznati ni sebi, a kamoli drugima. Također, ispada da vam ništa nije sveto, demistifikacija je vaše oruđe. Je li to hrabrost ili obrambeni mehanizam slabe žene? – To je hrabrost. Nisam slaba žena ni ženica koja se krije iza imidža zle vještice. Dajem sebi pravo da se u svojim knjigama potpuno razgolitim. Ljudsko sam biće poput ostalih, ni jedna moja emocija nije posebna. Žao mi je što živim u zemlji u kojoj su ljudi opsjednuti dojmom što ga ostavljaju na druge. Okružena sam suzdržanim, kontroliranim ljudima koji ne plaču, ne žale se i ne dižu glas. Misle da je to znak zrelosti i dobrog kućnog odgoja. Trpe, trpe, trpe, pa skoče s devetog kata. Prije petnaestak godina sam odlučila, vrištat ću, bunit ću se, imam samo jedan život, neka se samoubijaju drugi.

NACIONAL: Tildi je važan izgled, ponosna je na zgodnog muža. Je li vama važniji izgled ili karakter? – Starost, nisam stara, ali nisam ni mlada, ima neke prednosti. Skužiš koliko je izgled nebitan. Svako jutro, kad u ogledalu vidim svoje blijedo lice i raščupanu kosu, a iz kuhinje do mene dopre miris kave, pomislim, Bože dragi, kako je dobro da moj muž voli mene, mene osobu, ne mene biće koje će biti lijepo ako na kožu stavi kremu, pa tekući puder, pa korektor, pa?

NACIONAL: Iz vaše knjige proizlazi da je seks besmislen i da je važan koliko i brisanje nosa. Naime, o seksu pišete grubo, direktno i bez ikakvih emocija. Kakvo mjesto seks zauzima u vašem životu? – To je opako pitanje na koje mi se ne odgovara. O seksu mogu svakako pisati, ali ja i seks? O tome nikad, nikad ne govorim! Seks s osobom koju volim je nešto samo moje. To nema nikakve, ama baš nikakve veze sa seksom iz mojih priča ili knjiga. Moje junakinje uglavnom mrze muškarce, preziru ih, gade im se. Ja moga muža volim.

NACIONAL: Zašto u romanu toliko pažnje posvećujete izlučevinama ljudskog tijela, primjerice, detaljnim opisima velike nužde? Što želite postići tom estetikom ružnog? – Pretpostavljam, iako o izlučevinama nisam pisala s nekom namjerom, da sam pišući o tome htjela naglasiti osjećaj odvratnosti koji se u mojoj junakinji budi kad se sjeti svoga muža.

NACIONAL: I vaš rječnik je pun sočnih riječi i psovki, kojih se ne libite ni u javnim nastupima. Mislite li da ste onda jači? – Možda tako želim prestrašiti “protivnike”. Većinu muškaraca doživljavam kao bića koja mi prijete. Kako ih ne mogu prebiti, pošaljem ih u neki organ. Tako dobivam na vremenu. Psovanje je ipak, u biti, znak nemoći.

NACIONAL: U knjizi izražavate krajnje negativne stavove o novinarima, poslu na radiju, djeci u školi, općenito ljudima i životu. Nakon čitanja ostaje osjećaj težine, smrada. Otkuda taj pesimizam i crnilo? Što vas veseli i raduje? – Imala sam težak život, to je ostavilo traga. Ostajala sam bez posla, radila za bijednu plaću besmislene poslove, bivala izdana od kolega novinara kojima sam vjerovala, često mi se želudac dizao od života. Trenutačno lijepo živim. Pišem što me volja i kako me volja, prvi put u životu me nitko ne cenzurira, živim samo od pisanja, ne moram raditi nešto drugo da bih preživjela ja ili moja djeca. Raduje me ova trenutačna sreća. Veseli me jutarnja kava u mojoj lijepoj kući, cvijeće u vrtu, čitanje s mužem, slušanje muzike s mužem, putovanja s mužem, večere s prijateljima, razgovori s mojom pametnom djecom. Bila bih apsolutno sretna kad bih mogla vjerovati da će ovo trajati. Nažalost, cijepljena sam protiv vjere u sreću na duge staze.

NACIONAL: Što mislite zašto vas je Slobodan Prosperov Novak izostavio iz svoje “Povijesti književnosti”, usprkos tome što je uvrstio sve fakovce, a vaša prva knjiga “Uho, grlo, nož” postala je veliki hit i prevedena na njemački, engleski, švedski i slovenski jezik? – Bojim se da baš i nisam sasvim sigurna tko je Prosperov Novak. Je li to onaj gospodin koji je u jedan od svojih brakova ušao jašući na magarcu trideset kilograma lakšem od sebe? Ako je to taj gospodin, ne bi mi trebalo biti bitno zašto nisam ušla u Antologiju koju je sastavio mučitelj životinja. Ipak, moram priznati, da je Prosperov jahao devu, svojoj težini primjereniju životinju, ne bih osjetila potrebu za ulaskom u neki njegov uži izbor. Hrvatski književni selektori su ženomrsci. Pretpostavljam da u njegovoj antologiji nema ni jedne žene. Ti književni mužjaci ne žele vidjeti da su jedini pravi hrvatski besmrtnici zapravo b e s m r t n i c e, Jurić-Zagorka, Brlić-Mažuranić i Ugrešić. One se č i t a j u. Jebeš književnike koji ulaze u kojekakve antologije, a čitaju ih selektori koji ni sami ne vjeruju u svoj izbor. Sebe ne doživljavam kao glumicu na hrvatskoj književnoj sceni, nisam ni fakovka. Parafrazirat ću Puljanina i jednog od najvećih srpskih pisaca Dragana Velikića, ja jašem sama.

NACIONAL: Mislite li da to ima neke veze s drukčijim tretmanom tzv. ženskog pisma i posebno s pomalo omalovažavajućim odnosom prema spisateljicama u Hrvatskoj? Smatrate li da i vi pripadate tom tzv. ženskom pismu? – Što znači žensko pismo? To je izmišljotina muškaraca, loših pisaca. Ja sam žena, uz najbolju volju ne mogu pisati kao muškarac, ne znam što to znači muško pismo. Svejedno mi je kako će netko u Hrvatskoj nazivati moje pismo. Za mene su, kad je izašla knjiga “Uho, grlo, nož”, rekli da sam “žena s mudima”, a kad su me uvrstili u neki izbor za neku književnu nagradu, napisali su da sam “ušla” zato što sam žensko. Činjenica je da sam čitana, prevođena, dobro plaćena, jako uspješna. Moj hrvatski izdavač AGM i urednik Kruno Lokotar maksimalno mi ugađaju. U Hrvatskoj, trenutačno, ne postoji muški pisac koji mi je konkurencija. To me raduje, ali ne dovodi do orgazma. Ipak, dobar je osjećaj biti uspješna žena u muškoj Hrvatskoj.

NACIONAL: Hoće li i vaša treća knjiga radnog naslova “Moja mala slikovnica” također biti ženska ispovijest, možda završetak svojevrsne trilogije, ili otvaranje novih stranica? – Osjećam neodoljivu potrebu za pisanjem knjige o Hrvatskoj u miru. Htjela bih, koliko god to nevjerojatno zvučalo, napisati duhovitu knjigu. No za to još ima vremena. Neki kažu da sam i s drugom knjigom požurila, moje “Uho, grlo, nož” četvrto je na nacionalnoj top-listi. Uskoro stiže “Ljubav na posljednji pogled”. Čuvaj se Kueljo!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika