Ono što je "Kill Bill Vol. 1" ponudio oduševilo je kritičare koji hvale Tarantinovu odluku da se u slučaju ovog filma predstavi kao sjajan redatelj akcijskog filma u kojem je zatomio maštovite dijaloge na račun litara ljudske krvi.Quentin Tarantino jedan je od najvažnijih filmskih redatelja današnjice, redatelj koji je uveo nove i drugačije standarde u filmsku umjetnost i čiji su stil pokušali kopirati ili slijediti mnogi mladi redatelji. Stoga nije čudno što se njegov novi film “Kill Bill”, četvrti po redu, a prvi nakon šest godina stanke, tako nestrpljivo čekao. Konačnom pojavljivanju prethodilo je veliko iznenađenje ? film je u originalnoj verziji bio predugačak pa je podijeljen na dva dijela. No ono što je “Kill Bill Vol. 1” ponudio oduševilo je kritičare koji hvale Tarantinovu odluku da se u slučaju ovog filma predstavi kao sjajan redatelj akcijskog filma u kojem je zatomio maštovite dijaloge na račun litara ljudske krvi.

'Kill Bill je izrađen od materijala koji se zove japanska kinematografija, a nije nasilan i brutalan kao Reservoir Dogs: takav film više nikada neću snimiti LEAD Nasilje je jedna od najzabavnijih stvari koje se mogu napraviti na filmu i zatim uživati, vrlo je filmično i ja nemam nikakvih moralnih dvojbi s timeUma Thurman glumi The Bride, djevojku koju na njezinoj svadbi premlate i na kraju pokušaju ubiti njezini nekadašnji suradnici, plaćene ubojice iz grupe Deadly Viper Assassination Squad koju čine O-Ren Ishii (Lucy Liu), Elle Driver (Darryl Hannah), Budd (Michael Madsen) i Vernita Green (Vivica A. Fox), a predvodi ih Bill (David Carradine). The Bride pada u komu iz koje se budi nakon četiri godine i odmah kreće u potragu za svojim bivšim prijateljima kako bi im se, jednom po jednom, osvetila za pokušaj njezina ubojstva. Njezin osvetnički pohod vrlo je krvav, osobito kada se u potrazi za O-Ren Ishii mačem obračunava sa 76 članova bande jakuza.

“Kill Bill” se snimao čak osam mjeseci, stajao je 55 milijuna dolara, 12 više nego što je predviđeno, ali osobenjaku kakav je Tarantino sve se može oprostiti. Njegovi filmovi uvijek su bili obilježeni nasiljem, od prvog “Reservoir Dogs”, preko “Paklenog šunda”, ključnog za njegovu karijeru, za koji je dobio Oscara za scenarij, pa do filma “Jackie Brown”. Takvi su bili i njegovi scenariji za filmove koje su režirali drugi poput “Prave romansa”, “Rođenih ubojica” i “Od sumraka do zore”. No nije samo nasilje bitno u njegovim filmovima, dok je radio u videoteci, pogledao je stotine filmova, učio na svakom od njih i od svakog ponešto preuzeo pa je i “Kill Bill” posveta japanskoj kinematografiji i špageti vesternima.

S Quentinom Tarantinom razgovarali smo prošlog tjedna ekskluzivno za Nacional u povodu hrvatske premijere filma što će se održati 13. studenoga. Iznenadio nas je tvrdnjom kako hrvatska verzija plakata za film “Kill Bill” visi na zidu njegova stana u New Yorku. “Uma Thurman ga je dobila od nekog a ja sam ga uzeo i stavio na zid”, rekao je Tarantino s kojim je doista užitak razgovarati bez obzira na to što pokatkad u svojim odgovorima odluta u čudnim smjerovima. Tako nam je, primjerice, objasnio da u svakoj zemlji koju posjeti provjerava kvalitetu hrane u McDonald’su te da je definitivno najbolji pomfrit u McDonald’su u Stockholmu.

NACIONAL: S obzirom na to da je film “Kill Bill” nastao na temelju vaše i ideje Ume Thurman, možete li nam reći kako je došlo do toga? – Do ideje za ovaj film Uma Thurman i ja došli smo dok smo snimali “Pakleni šund”. Sjećam se da smo snimali po cijele dane i uživali radeći zajedno. Jedne smo večeri nakon snimanja otišli u neki bar gdje smo pili grozno vino. Tijekom razgovora otkrio sam joj svoju ljubav prema filmskom podžanru koji nazivam “osvetnički film”. Opisao sam joj taj podžanr, a kako smo se već tada dogovorili da ćemo opet zajedno snimati, došli smo do ideje o osvetničkom filmu u kojem je glavni lik žena, veličanstveni ubojica. Ona zezne neke ljude koji je pokušaju ubiti nakon čega pada u komu. Budi se iz kome i počinje ih tražiti kako bi im se osvetila. Sjećam se da je moje tadašnje opisivanje budućeg filma izgledalo kao početak nekog špageti vesterna. Na to mi je Uma Thurman rekla ? Quentin, probaj to ovako zamisliti. Vidimo je isprebijanu jer su je negativci prebili na mrtvo. Dok leži na podu kamera se približava i vidimo da ona nosi vjenčanicu. U tom trenutku znao sam da će ime tog lika biti The Bride. Istog trenutka me zaludjela ta ideja te sam odmah napisao dvadesetak stranica scenarija. No ubrzo sam to ostavio po strani i nisam godinama dirao. Kada sam Umu Thurman susreo prije tri godine, pokazao sam joj tih dvadesetak stranica prvotnog scenarija i rekao: “Ovo će biti moj sljedeći film i zvat će se ‘Kill Bill’.”

NACIONAL: Je li vam Uma Thurman pomagala u pisanju scenarija za “Kill Bill”? – Da, naravno. Ona ga nije pisala, ja sam bio zadužen za pisanje. Dapače, u to sam se vrijeme preselio u New York kako bih bio bliže Umi Thurman i lakše napisao scenarij filma. Budući da se prije toga nismo vidjeli tri godine, preseljenjem u New York i druženjem s Umom dobio sam dobar osjećaj za pisanje njezina lika. Scenarij za “Kill Bill” pisao sam godinu i pol dana, svaku napisanu scenu čitao sam Umi Thurman tako da bi i ona mogla utjecati na priču filma. Tako je ona postala moja muza na ovom projektu. Bila je doista dobra muza.

NACIONAL: U filmu “Kill Bill” ima toliko krvi da na trenutke izgleda poput nekog stripa. – “Kill Bill” to doista i jest. S jedne strane, ljudi mogu reći “ovo je tvoj najnasilniji film koji si ikada napravio”, a s druge “ja se s time neću složiti jer mislim da je ‘Reservoir Dogs’ nasilniji od ‘Kill Billa’”. To se ne mjeri količinom prolivene krvi na platnu iako i nje ima jako puno u filmu “Reservoir Dogs”. Štos je u tome da je ono što se događa u “Kill Billu” tako nevjerojatno. Radnja filma ne odvija se na Zemlji kakvu poznajemo. “Kill Bill” je iskren film. Ja nisam izmislio tu krv, ona je spoj s japanskom kinematografijom jer je cijeli film izrađen od materijala koji se zove japanska kinematografija. To film svrstava u carstvo nevjerojatnog i apsurdnog. Zato se ne može reći da je “Kill Bill” nasilan ili brutalan kao “Reservoir Dogs”.

NACIONAL: Kako je došlo do podjele filma “Kill Bill” na dva dijela? – Da film nije podijeljen na dva dijela, najvjerojatnije bi trajao tri i pol sata. Znao sam da bi bilo nemoguće prikazivati tako dugačak film te da bih ga trebao kratiti i tako žrtvovati pojedine scene. Tada je posljednjeg, osmog mjeseca snimanja došao Harvey Weinstein, predsjednik kompanije Miramax koja je producirala film, i rekao: “Znaš, Quentine, jako mi se sviđa tvoj film, bila bi šteta rezati ga i bacati van neke dijelove. Što misliš o tome da ga pustimo u kina kao dva filma?” Bio sam iznenađen njegovim prijedlogom, tražio sam malo vremena da razmislim o toj ideji i u roku od sat vremena shvatio sam kako ću podijeliti film. Isto mi je bilo predloženo i za film “Pakleni šund”, ali sam tada rekao: “Jesi li lud, pa time ćemo sve sjebati.” “Kill Bill” je čudan film i ne mislim da ću ikada više napraviti film poput ovoga. Čak smo napravili različite verzije, jednu za Europu i Ameriku i drugu za Aziju. Verzija za azijske zemlje je mnogo nasilnija od europske odnosno američke verzije jer shvaćam azijsku publiku koja je odrasla na japanskim i hongkonškim filmovima. Jednako tako shvaćam i europsku i ostalu publiku i smatram da ona ne bi mogla podnijeti ono što može podnijeti azijska publika.

NACIONAL: Odakle crpite toliku želju za prikazivanjem nasilja na filmskom platnu? – Odrastao sam u sedamdesetim godinama na tzv. eksploatacijskim filmovima punim nasilja. Kada mi ljudi kaže da je moj film najnasilniji film ikada snimljen u Americi, ja im odgovaram da je to najnasilniji film koji su oni vidjeli, ali sigurno nije najnasilniji koji sam ja vidio. Kada odrastate na takvim filmovima, onda više nemate u sebi moralnu stranu takvog filma nego ga tretirate kao svaki drugi. To je samo film, a nasilje je jedna od najzabavnijih stvari koje možete napraviti na filmu i zatim uživati. Osim toga nasilje je vrlo filmično. Nemam nikakvih moralnih problema s time, niti kada razmišljam o filmovima niti kada ih snimam.

NACIONAL: Kako danas podnosite medijski pritisak koji je stvoren s filmom “Kill Bill”, posebno ako se zna da nakon prvog filma “Reservoir Dogs” niste bili osobito zanimljivi novinarima? – Meni je sve to zabavno, prisjetiti se kako je bilo nekada i vidjeti što sam sve trebao napraviti da bih došao do sadašnje pozicije. Nemam negativno mišljenje o novinarima, oni su mi samo mjerilo kojim se pokazuje moj utjecaj na svjetsku kinematografiju. Sjećam se da sam s filmom “Reservoir Dogs” bio gost filmskog festivala u Sao Paulu i da je pet novinara došlo na moju konferenciju za novinare. Svejedno, to je bio jedan od festivala na kojem sam se najbolje osjećao i uz njih sam počeo učiti portugalski jezik koji mi je doista cool.

NACIONAL: Koliko vam je nakon “Paklenog šunda” bilo teško biti Quentin Tarantino osobito zbog toga što je snimljeno na desetke filmova u kojima se pokušavao kopirati vaš filmski stil? – Ako gledamo s tog aspekta, nije mi bilo uopće teško jer sam to smatrao laskanjem. Mogu shvatiti sve te redatelje jer i ja imam svog omiljenog redatelja a to je Sergio Leone. On je stvorio žanr špageti vesterna. Nakon njegova filma “Za šaku dolara” snimljene su stotine špageti vesterna od kojih su neki bili doista dobri a neki su bili loši. No svi su oni došli nakon njega i to je ono bitno. Zato meni ova situacija laska jer vjerujem da sam ja stvorio žanr filmova “bang-bang-plači-smij se” koje su nakon toga mnogi snimali i od kojih su, kao i kod špageti vesterna, neki bili dobri a neki loši.

NACIONAL: Zašto vam je trebalo tako puno vremena da snimite film “Kill Bill”? – Kada sam počeo pisati scenarij za film, više se nisam mogao zaustaviti. Na kraju sam shvatio da sam napisao scenarije za četiri različita filma. Nakon što sam kao slavna osoba imao svu medijsku pažnju, bilo je divno povući se s olovkom i komadom papira u samoću pisanja. Divna stvar kod pisanja je ta da se baviš umjetnošću a istodobno vodiš normalan život, što mi je jako važno. E sada, je li mi trebalo puno vremena da stvorim novi film? Da, definitivno mi je trebalo. Nisam to namjeravao ali se tako dogodilo. Nisam od onih koji snimaju jedan film godišnje ili svake druge godine. Meni je bitno živjeti svoj život. Nisam želio provesti tridesete godine svog života neprestano snimajući filmove. Treba živjeti i upoznavati ljude, ne samo iz Hollywooda i filmskih krugova, nego i konobare i konobarice, obične ljude.

NACIONAL: Koja je tajna vaše sobe koja je prepuna starih gramofonskih ploča koje slušate kako biste dobili inspiraciju za snimanje novih filmova? – Dakle, i to ste već saznali. U mojoj kući postoji dječja soba koja se nalazi odmah uz spavaću sobu, što je napravljeno kako muž i žena ne bi bili udaljeni od svog djeteta. Budući da nemam ni dijete a niti ženu, tu malu sobu pretvorio sam u sobu s gramofonskim pločama. Ona je napravljena tako da kada uđete u nju, imate osjećaj da ste ušli u dućan s pločama. Ploče su podijeljene po dekadama a u svakoj dekadi podijeljene su na podžanrove, bilo da je riječ o hip-hopu ili o soul glazbi iz sedamdesetih, old school country glazbi ili psihodeliji. Najveći odjeljak čini filmska glazba. Na zidovima te sobe nalaze se plakati glazbenih filmova koje sam godinama tražio. To je soba u kojoj provodim najviše vremena jer me podsjeća na moj jednosoban stan u kojem sam nekada živio i u kojem su nastali filmovi “Reservoir Dogs” i “Pakleni šund”.

NACIONAL: Što film Quentina Tarantina čini filmom Quentina Tarantina? – Ne postoji jedna stvar koja čini film Quentina Tarantina, riječ je o jako mnogo elemenata. To je kolekcija koja se sastoji od često kontradiktornih elemenata koji zajedno uspijevaju funkcionirati. Ipak, na prvo mjesto bih stavio ljubav prema filmu, strast za kinematografijom i strast prema publici koja želi iskusiti tu strast kroz mene i moje filmove. To je kolekcija utjecaja i saznanja iz raznih filmova i filmskih industrija različitih zemalja, i sve to unutar jednog filma. Ja sebe ne doživljavam kao američkog filmskog stvaratelja ili kao nekog tko radi filmove za Ameriku. Ja sebe doživljavam kao nekog tko radi filmove za planet Zemlju. Rekao sam to gostujući u jednom američkom TV showu gdje su me optuživali za nasilje u filmovima koje je primjerenije Japanu a ne Americi. Rekao sam im da ne radim filmove samo za Ameriku. Jedan od mojih talenata krije se u tome da ne preuzimam samo utjecaje iz brojnih filmova nego i osjećaje i stavljam ih u svoje filmove. Sa svojim filmovima volim utjecati na publiku jednako kao što filmovi utječu na mene kao gledatelja.

NACIONAL: Koja je vaša životna filozofija? – To mi je vrlo teško pitanje. Čini mi se da nemam neku životnu ili filmsku filozofiju. Moji filmovi su moja velika, ogromna filozofija ili barem velika ideja koju želim sprovesti. Mislim da filozofija, u kontekstu filma i umjetnosti, mora biti konstantna pokretačka stvar. Sada ne želim imati odgovor na vaše pitanje. Uvijek sam u potrazi za nečim dubljim. Ja nemam ideju vodilju koju bi svi trebali pratiti. Volim ideje koje ostavljam otvorene za gledatelje, koje će neki prihvatiti a neki neće. Osim toga, gledatelj mora koristiti svoju maštu dok mu na platnu predočavam svoju ideju. Moja je ideja da milijun ljudi vidi moj film i da pritom svaki od njih u svojim mislima vidi taj film za nijansu drugačije.

NACIONAL: Jeste li dovršili drugi dio filma “Kill Bill”? – Još nisam završio “Kill Bill Vol. 2”, on se montira i trenutačno je montirano 40 posto filma. Sljedeći tjedan putujem u Pariz na francusku premijeru “Kill Billa”, ali to će biti moje posljednje pojavljivanje na promociji tog filma jer se vraćam kako bih završio drugi dio. Bio sam na predstavljanju “Kill Billa” diljem svijeta, stotinjak puta sam ga gledao, gledao reakcije publike i to mi pomaže u kreiranju drugog dijela. To ne znači da ću naknadno snimati neke scene nego ću u montaži film napraviti drugačijim. Mogu vam reći da film, nakon jurnjave po cijelom svijetu, završava u Meksiku.

NACIONAL: Što se događa s filmom “Inglorious Bastard” koji bi trebao biti vaš sljedeći projekt? – “Inglorious Bastard” je film za koji scenarij pišem već pet godina. Za to vrijeme napisao sam još dva scenarija. “Inglorious Bastard” nema veze s “Kill Billom” i više nalikuje “Paklenom šundu”. Riječ je o dvije odvojene priče, a isti likovi se pojavljuju u obje. To će najvjerojatnije biti moj idući film. Žanrovski, izgledat će kao špageti vestern koji se odvija za vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno ima ikonografiju Drugog svjetskog rata. Recimo da će to biti film “Bilo jednom u nacistički okupiranoj Francuskoj”. Taj će se film sigurno svidjeti Robertu Rodriguezu. On je jedan od mojih najboljih prijatelja i bilo bi vrijeme da opet nešto napravimo zajedno.