"Kad sam počeo raditi, imao sam 27 godina i bilo mi je najviše stalo do efekta, sukoba i svađa. Ta me faza prošla."Prilozima o najprovokativnijim emisijama “Latinice” ? stanju u pravosuđu, maratonskim parnicama i korumpiranim sucima, ukidanju viznog režima i kulturnoj razmjeni sa Srbijom, kršenju prava malih ljudi ? Denis Latin ovaj je tjedan proslavio svojih “Prvih 300 Latinica”. A oni, kao i gosti ? prognanik Redžo Hamzić, čije je poštenje postalo novinarska priča nakon što je pronašao Srbina iz Užica koji je na parkiralištu izgubio 240.000 maraka, i srpski glumac Dragan Bjelogrlić, koji se opet pojavio kao gost iako je prilikom jednog gostovanja bio brutalno napadan ? možda najbolje ilustriraju kako je Latin uspio opstati zahvaljujući ambiciji da ruši društvene tabue i predrasude, i unapređuje kulturu dijaloga. O počecima, novinarskim zabludama, političkim pritiscima razgovarali smo s Latinom, jednom od rijetkih TV zvijezda koje su uspjele preživjeti sve padove režima i uredničke smjene. Uh deset godina postojanja “Latinice” i on je sam evoluirao iz mladog voditelja gladnog slave i uspjeha u uglednog i kritičkog novinara, koji se, prema vlastitim riječima, nije odrekao želje da mijenja svijet.

Jedna od blesavijih 'Latinica' bila je o humoru u Hrvata, kao i ona o hrvatskom filmu: već po samoj tematici bile su osuđene na propast Nije mi je uvijek išlo sve po loju, prvih godina nisam imao slobodu kakvu imama nakon pada HDZ-aNACIONAL: Koliko ste se profesionalno razvili od početka karijere? – Kad sam počeo raditi, imao sam 27 godina i bilo mi je najviše stalo do efekta, sukoba i svađa. Ta me faza prošla.

NACIONAL: Ponašanje Aleksandra Stankovića, koji je prema svim gostima napadački nastrojen, podsjeća na vaše početke, kad ste više huškali goste nego imali kontrolu nad emisijom. – Vjerojatno ima sličnosti. Cijenim Stankovića kao kolegu i trud koji ulaže, ali mislim da je preagresivan prema gostima kao što sam na svoj način bio i sam. Čak i nisam nešto specijalno sam nasrtao na goste, nego sam dovodio ljude za koje sam znao da među njima postoje duboki antagonizmi i pustio ih da se “čerupaju”. No danas više nije tako. Imam kontrolu nad raspravama i tempom emisije i prije svega nastojim biti konstruktivan i angažiran, a ne destruktivan. Ali mislim da se ne radi samo o mom osobnom stilu, nego o tome da su bila takva teška i agresivna vremena ? a to se onda reflektiralo i u emisijama.
Još i danas patim od boljke svojstvene novinarima, površnosti, koja je, čini mi se, manja nego prije, ali često još uvijek uočim da nisam dubinski obradio temu. Dijelom je to zbog same prirode televizije kao medija u kojem nije lako biti sistematičan, dijelom zbog ograničenosti vremena prisiljen sam puštati priloge koje bih volio još malo doraditi. Ipak je “Latinica” danas profesionalno ustrojena, teme se nastoje temeljito istražiti.

NACIONAL: Jeste li na početku karijere bili “nabrijani” prema gostima i zbog vlastite gladi za popularnošću? – Bio sam poput naših estradnjaka – popularnost mi je užasno godila i jako sam se želio dokazati publicitetom. Pripadao sam onoj kategoriji osoba za koje je u mojoj posljednjoj emisiji “Gladni publiciteta” socijalni psiholog Turčinović rekao da im je potrebno da javnosti bude poznato sve što rade i, što se o njima više piše i što je veća halabuka, to su zadovoljniji. Naravno da sam se u međuvremenu ohladio od takvih ambicija. Ali one su bile dio mog profesionalnog sazrijevanja.

NACIONAL: Što ste naučili o sebi u ovih deset godina? – Da biti slavan i poznat, biti zvijezda možda isprva godi egu, ali ne donosi sreću. To je samo posao koji ima svoje dobre i loše strane i odavno sam prestao uživati u tome da me ljudi prepoznaju. Radim svoj posao i shvaćam ga kao i svaki drugi.

NACIONAL: Nije li, ipak, narcisoidno emisiju nazvati po sebi? – Sve emisije tog tipa na svjetskim televizijama, gdje je autor u prvom planu, nose ime svog autora. To se 1993. u Hrvatskoj doživjelo kao moja narcisoidnost, premda čak ideja nije bila moja, smislio ju je Joško Martinović. Ako se u početku “Latinica” i vezala uz mene kao osobu, sada ima drugo značenje, percipira se kao emisija koja nešto pomiče i rješava.

NACIONAL: Koje “Latinice” više ne biste potpisali? – Ima ih dosta koje su bile loše napravljene, ali ne mislim da ih ne bih trebalo potpisati. Snimajući emisiju o misicama, dobio sam nešto što nisam htio. Jedna od blesavijih emisija bila je ona o humoru u Hrvata, zbog čega nemam pretjeranu grižnju savjesti jer humor u Hrvata uopće ne postoji, pa je i emisiju bilo teško napraviti. I ona o hrvatskom filmu već je po samoj tematici bila osuđena na propast.

NACIONAL: Tko su vam bili najbolji gosti? – Odlični gosti bili su mi Vedrana Rudan, Predrag Raos, novinar Saša Ljubičić iz Slobodne Dalmacije, Nela Vlašić iz Novog lista. Oni su televizični po prirodi, a to je posebna kategorija kojoj ne može svatko udovoljiti. Netko može biti genij, vrstan stručnjak svoga zanata, ali to još ne znači da će biti zanimljiv gost. A među njima gotovo i nema političara. Čak i obični ljudi bez ikakvog iskustva javnog nastupa znaju biti odlični i uvjerljiviji od većine političara.

NACIONAL: Koliko se posljednjih godina promijenilo raspoloženje potencijalnih gostiju prema dolasku u emisiju? – Danas nastupiti u “Latinici” dijelom znači i potvrditi svoj rejting, jer to vrijedi više od reklame i oglasa, tako da naši gosti surađuju i više nemamo problema s nagovaranjem. Jedini tko uvijek stvara probleme jest aktualna vlast. Nekoć nisu htjeli dolaziti hadezeovci, a oporba je voljela, a sada je obrnuto ? članovi Vlade, uz rijetke iznimke, ne vole sučeljavanja. Boje se da se ne poskliznu i izgube bodove u javnosti na škakljivim temama. A oni koji dolaze, poput Ingrid Antičević-Marinović, Jakovčića, Kajina, shvatili su da im sudjelovanje donosi pluseve, jer time pokazuju da su spremni braniti svoje stavove. No većina političara ima arogantan stav: oni su nedodirljivi. Osvojili su izbore i ne treba im televizijska emisija, pogotovo kritička, u kojoj bi ponovno verificirali svoje stavove kad moć ionako imaju.

NACIONAL: Jeste li ikad požalili što ste bili grubi prema svojim gostima? – Pa nemam napadački stav prema gostima, nego ih samo nastojim potaknuti na argumentiranu raspravu.

NACIONAL: Ali niste uvijek ni ugodni. – Činjenica da ljudi dolaze i žele biti gosti valjda dokazuje da im je ugodno. To što nekad postavljam neugodna pitanja, ne radim zato što sam zločest, nego zato što su pitanja logična za razumijevanje nekog važnog društvenog problema. Uostalom, u emisijama se iznose mišljenja koja ja privatno nikad ne bih potpisao, ali smatram da je bitno dati šansu ljudima da kažu što misle.

NACIONAL: Što vam je najveće zadovoljstvo u poslu? – Najveći mi je kompliment što se “Latinica” potvrdila izvan granica Hrvatske. Čim se maknem iz Hrvatske, svugdje naletim na nekoga tko gleda emisiju. A najveća satisfakcija mi je kad shvatim da smo kroz emisiju uspjeli riješiti neki konkretan problem, kad se promijeni nešto na što smo upozoravali. Kad pomognemo “malim” ljudima koji su bili zakinuti u svojim temeljnim ljudskim pravima u odnosu na institucije sistema, jer se upravo iz pozicije malog čovjeka najbolje vidi koliko je sustav neefikasan i bezobrazan.

NACIONAL: Kako ste rješavali profesionalne krize? – Bilo je situacija kad su me jako napadali zbog nekih emisija i izvan i unutar kuće, pogotovo poslije emisije o pravdi u Hrvata, emisija o zakonu o deustašizaciji bila je skinuta. Znao sam da sam u pravu, da je legitimno progovoriti o tim temama, ali nije mi bilo lako nositi se s napadima. No s vremenom sve nekako, ipak, sjedne na svoje mjesto, a ja se tješim da su osporavanja i napadi dio novinarskog posla.

NACIONAL: Kakav ste kao šef, što učite svoje novinare? – Nisam nikakav control freak, novinarima dajem maksimalnu slobodu, imam golemo povjerenje u njih. Oni koji su dugo u “Latinici” znaju što to znači, kao i oni koji su otišli. Imam dosta visok prag tolerancije, ali kad vidim da se stvari ne mogu popraviti – pucam. Kao novinar, nastojao sam stalno naučiti nešto novo: išao sam na govorne vježbe, premda ih ne smatram presudnima za uspjeh, puno sam čitao, učio sam se duhovnim tehnikama koje su mi pomogle da se nosim sa stresom. I svojim kolegama savjetujem da ulažu u sebe.
Bez obzira na pojedinačne promašaje, smatram da su se u posljednjih desetak godina postavili novi standardi u novinarstvu. Novinari su sve više u funkciji javnosti, kontroliraju politiku i usmjeravaju je da bude u funkciji javnosti. Naravno, ima mnogo stvari koje me živciraju: prevelika težnja prema komercijalnom, favoriziranje varljivih vrijednosti i osoba koje to ničim nisu zaslužile i tema koje uopće nisu bitne za opće dobro. Sigurno da dijelom i sam tomu doprinosim, ali nastojim biti svjestan toga. Stalno ekvilibriram između toga da emisija bude gledana, da donosi marketinšku dobit i da se društvo ujedno unapređuje.

NACIONAL: Kako vam je bilo transformirati se iz televizijskog urednika u kolumnista? – To su dvije različite stvari, a prihvatio sam se pisanja kolumni jer uživam u pisanju. A najviše uživam u reakcijama na svoje tekstove oko kojih se vode ratovi, a otprilike se svode na tezu da ja kao novinar na televiziji ne bih smio imati nikakav stav i ne bih ga smio javno iznositi. Meni je to smiješno. Očito nije poanta u tome da ne smijem iznositi stav, nego se neki njime osjećaju pogođenima.

NACIONAL: Kad ste imali problema, i sami ste se rado služili medijima kao sredstvom rješavanja statusa “Latinice”, javno ste napadali vodstvo HTV-a. Kako su reagirali šefovi na takvu nelojalnost? – Imam sreću da su me svi šefovi dosad na neki način voljeli, volio me Antun Vrdoljak, voli me i Mirko Galić. Prilično sam tvrd kad su interesi emisije u pitanju i tu ponekad pukne između vodstva HTV-a i mene. Prigovaralo mi se što javno nastupam protiv kuće u kojoj radim. Ti su prigovori dijelom utemeljeni, ali ja se borim kako znam i umijem, jer smatram da boreći se za svoju emisiju činim dobro i HTV-u.

NACIONAL: Vi biste otrpjeli da se vaši novinari na taj način javno bune? – Ne bih.

NACIONAL: Biste li otišli raditi za nove koncesionare u HRTL-u? – Trenutačno ne vidim nikakav razloge zašto bih odlazio: imam slobodu, odlične uvjete rada, dobro sam plaćen, ali uvijek sam otvoren za sve mogućnosti, premda u slučaju HRTL-a postoje i otegotne okolnosti ? dugovi nekih suvlasnika. Uostalom, mislim da je “Latinica” po svom konceptu bliža javnoj nego komercijalnoj televiziji.

NACIONAL: Na što ste ponosni u svom radu? – Mogao bih biti ponosan na svoju dosljednost. Nisam odustao od svog koncepta “Latinice” kao društvene tribine u kojoj se iznose različita mišljenja. Uspjeli smo ponekad iskočiti iznad dopuštenoga, otvoriti prostor za govor koji se nije uvijek mogao čuti, raspravljati o tabu temama. Kroz “Latinicu” se reflektirala društvena i politička klima i kako je društvo sazrijevalo i ipak postojalo tolerantnije, tako smo sazrijevali i “Latinica” i ja. Nastojao sam da i sami radimo iskorake, da emisija bude prostor za civilizirane i argumentirane razgovore. Danas gosti ipak više nisu na rubu fizičkog obračuna samo zbog toga što netko misli drukčije. Mislim da sada u emisiji gradimo odnos prema društveno relevantnim temama, da se postavljaju zaist dobra pitanja. Nadam se da se i samo društvo gradi kroz tu emisiju i uči polemizirati argumentima, a ne silom, da od nje ima i neke društvene koristi, a ne da radim samo emisiju radi emisije i promocije sebe i nekih ljudi.

NACIONAL: Osjećate li se poput veterana spremnog za mirovinu ili još uvijek imate elana? – Malo mi je nelagodno baš zbog tog veteranskog statusa: imam 37 godina i po mnogim se stvarima osjećam kao da bih trebao ići u penziju. Bez obzira na povremene krize i malodušnost, moja ljubav prema poslu ne prolazi i ne vidim sebe nigdje drugdje osim u novinarstvu. Nije mi uvijek sve išlo po loju, prvih godina nisam imao slobodu kakvu imam nakon pada HDZ-a. Zadovoljan sam jer sada radim bez pritisaka i incidenata, a veliko je olakšanje baviti se poslom, a ne politikom, raditi bez cenzure, ne strepiti hoće li neka emisija biti skinuta zbog nepoćudnosti.