Najbrža je bila splitska scena pa je tako i prvi rap album "Ping pong ? umijeće zdravog đira" snimljen u Splitu, a rapperi iz The Beat Fleeta upravo rade i na svom trećem albumu koji bi trebao izaći u veljači sljedeće godine.“Tresi guzu. Skini bluzu. Vise sline. Kad se skineš”, refren je najvjerojatnijeg budućeg hita s “Radio fanfare”, novog albuma hip-hop dvojca Bolesna braća čije se objavljivanje poklopilo s obilježavanjem deset godina postojanja hrvatskog hip-hopa izvan underground okvira i ilegalnog ”šaranja” po vagonima Hrvatskih željeznica. Prvi Porin za hip-hop osvojila su 2001. upravo Bolesna braća i to je bila konačna prekretnica za hrvatski rap koji se početkom 21. stoljeća vinuo u sam vrh glazbene industrije. Danas, nakon raspada sastava Tram 11 koji se na domaćoj rap sceni uvažavao kao pionir scene, hip-hop je na pragu novog početka. Bolesna braća, pak, tri godine nakon uspjeha svog Porinom ovjenčanog prvog albuma “Lovci na šubare”, konačno su izdala i drugi album.

EDO MAAJKA O RAPU S MTV-ja 'Industrija je od njega napravila svašta, tako da danas imate puno ljudi koji zarađuju novac na osnovi svog preseravanja' BABY DOOKS O SVOJOJ PUBLICI 'Klinci su najiskreniji, najbolji potrošači cijele hrvatske estrade. Najbolji su kupci dok ne nauče pržiti CD-e'Baby Dooks i Bizzo Brigante, dva “bolesnika” iz Zagreba, upoznali su se još u srednjoškolskoj klupi i ubrzo pronašli zajednički jezik ? engleski.

“Iskreno, u početku mi je bilo degutantno hrvatsko repanje. Valjda sam bio klinac prenaslušan američkog hip-hopa i bilo mi je nepojmljivo da ću ikad repati na hrvatskom. Međutim, to se, eto, promijenilo”, kaže Baby Dooks, a u posljednjih desetak godina koliko je prošlo od prvih hip-hop partyja u zagrebačkom klubu “101 Press” promijenilo se štošta. Tada su Pero Radojčić ? Bizzo i David Vurdelja ? Baby Dooks bili tek anonimni zaljubljenici u glazbeni žanr koji u Hrvatskoj jedva da je postojao. Na proslavi prvog desetljeća emitiranja emisije “Blackout” prošlog tjedna ne samo da se repalo na materinskom hrvatskom nego je u “Aquariusu”, klubu na obali Jarunskog jezera, jedva bilo dovoljno mjesta za sve koji su došli čuti Bolesnu braću, Elemental, Targeta, Generala Wooa, Edu Maajku, Promile, Delirijum Tremens, Doppler Efekt i Krivično djelovanje ? a to je tek dio današnje domaće hip-hop scene.

Tehniku rap pjevanja 1976. su predstavili Grandmaster Flash, a njihov najveći hit “Message” i danas se zavrti u klubovima, iako su pravi začetnici ovog glazbenog pravca zapravo klupski DJ-i, mahom iz prve ili druge generacije američkih doseljenika s Kariba. Upravo DJ-i odgovorni su i za proboj hrvatskog rapa na diskografsko tržište jer ta količina ritma, bez obzira na mali broj poklonika polovicom ?80-ih godina, nije ih mogla ostaviti ravnodušnima. Počelo je s emisijom “Rap Attack” Slavina Balena na Radiju 101, a kao šegrt mu se 1988. pridružio i Kristijan Frković ? Frx, urednik i voditelj emisije “Blackout” koja je pet godina kasnije krenula na drugom, glazbenom programu Radija 101 – Radiju 1. Glazbeni radio ugašen je 1995., no postojanje specijalizirane emisije praćene i rap partyjima po zagrebačkim klubovima bilo je dovoljno da scena barem izviri iz undergrounda. Radio koji više ne postoji emitirao je i prve rap stihove na hrvatskom, pjevane uživo u eter. Istovremeno, Frxu se na radiju pridružio dragocjen suradnik, Filip Ivelja ? Phat Phillie.

“Onog trena kad sam čuo Targeta kako repa, počeo sam vjerovati u rap na hrvatskom”, priča Frx, no prvi je hrvatski hip-hop hit trebalo pričekati još neko vrijeme. U međuvremenu je prestao postojati Radio 1 i “Blackout” se preselio na Radio 101 koji su HDZ-ove vlasti 1996. pokušale ukinuti, zbog čega se na Trgu bana Jelačića okupilo oko 100 tisuća stanovnika metropole. Upravo to bio je povod za objavljivanje singla “OneOOne” kojim su mladi zagrebački reperi, uz Dinu Dvornika, rekli što misle o gašenju tada jednog od malobrojnih nezavisnih elektronskih medija.

Bez obzira na angažiranost pjesme “OneOOne” i povoda kojim je njezino izdavanje na CD singlu uzrokovano, sociolog Benjamin Perasović ne smatra socijalnu i političku krizu ključnim razlogom proboja rapa na ovim prostorima.

Hip-hop je prije svega oblik lokalne kulture, reći će Perasović, pa i njegova poetika ima jake temelje u lokalnom uličnom govoru. To je glazbeni izraz koji je postao ravnopravan s ostalim glazbenim pravcima i kao takav ima svoje principe egzistiranja, tvrdi sociolog koji se bavi proučavanjem supkultura među koje je svrstan i hip-hop.

“Akteri hip-hopa naglašavaju njegova četiri konstruktivna elementa: MC ili Master of Ceremony, Turn Table, odnosno korištenje gramofona kao instrumenta, Breakdance i grafiti. Pravi hip-hop ne trpi odsustvo bilo kojeg od tih elemenata, ključnih za taj stil života i glazbeni identitet. To je ono što stvara razliku između underground i glazbene scene. Glazbena scena će kad-tad napraviti kompromis s principima čistokrvnog hip-hopa, dok ‘undergraund’ scena to nikad neće učiniti”, objašnjava Benjamin Perasović.

Najboljim razdobljem hip-hopa stoga hrvatski rapperi, gotovo bez razlike, smatraju kraj ?90-ih kad su svi radili na svojim prvim albumima. Najbrža je bila splitska scena pa je tako i prvi rap album “Ping pong ? umijeće zdravog đira” snimljen u Splitu, a rapperi iz The Beat Fleeta upravo rade i na svom trećem albumu koji bi trebao izaći u veljači sljedeće godine. Nakon TBF-a, diskografska kuća Menart 1999. objavljuje glazbeni prvijenac zagrebačkog Tram 11 koji su činili Nenad Šimun ? Target i Srđan Ćuk ? General Woo. Grupa se raspala prije nepunih mjesec dana, pred objavljivanje njihova trećeg albuma “Tajna Crne kutije” koji će se kao kompilacija, uz četiri nove stvari, ipak pojaviti na tržištu. Nešto ranije iste te 1999., također za Menart, svoj prvi album objavljuju Marin Ivanković ? Stoka i Marko Lesić ? Nered. Obojica su se u međuvremenu osamostalila i krenula u solo projekte. Stoka upravo priprema obradu pjesme “Ne dirajte mi ravnicu” s Miroslavom Škorom, objašnjavajući takav potez svojom glazbenom svestranošću koja ne trpi okvire za koje se zalažu neki rap izvođači.

Rap glazba je, naime, doživjela u Hrvatskoj svoju metamorfozu usporedo s političkim promjenama nakon izbora 3. siječnja 2000. Iste godine svoj prvi album snimaju i Bolesna braća, a koliko je žestoka bila penetracija rapa na domaće diskografsko tržište najbolje svjedoči činjenica da je među kategorije nagrade Porin 2001. bila ubačena i ona za najbolji hip-hop album. Među kandidatima za prestižni kristal te godine pojavili su se, uz Bolesnu braću koja su ga na kraju i odnijela doma, Tram 11 te The Beat Fleet. Album “Lovci na šubare” Bolesne braće postao je i ostao do danas najuspješniji domaći hip-hop album premda su Bizzo i Baby Dooks najčešće optuživani kao infantilni autori. Tako i na novom albumu “Radio Fanfara” dečki repaju o Patriši i njezinoj piši, ali mora se priznati na vrlo edukativan način koji upozorava na moguće posljedice “seksanja bez kurtača”, pa kažu: “Spušio sam trišu i sjeb?o svoga pišu, sad pišam kiselu kišu”, a sve vjerujući “Patrišinom slatkišu”.

“Meni se riga od socijale. Imam socijale u životu dovoljno i ne znam zašto bih ljude opterećivao s tim. To je moje subjektivno mišljenje, a što se drugih tiče ? nemam ništa protiv socijalnih tema. Ipak je glazba subjektivna stvar, znači ipak ti tu sebe daješ. Mislim da se ljudima sviđa naš zabavljački duh, to je najbolje što im od sebe možemo dati”, kaže Baby Dooks, a sličnu vrstu iskrenog odnosa s publikom njeguje i Edo Maajka koji ne bježi od ocjene da je pravi hip-hop danas podbacio: “Industrija je od njega napravila svašta tako da sada imate puno ljudi koji zarađuju novac na osnovi svog egotripa i preseravanja. Govorim o rapu, kao dijelu hip-hopa koji se danas vrti po MTV-ju. Ipak hip-hop smatram odličnim pokretom zbog velike slobode koju ostavlja u izrazu i drago mi je što sam dio njega. Ako tekst nije napisan od srca, nema šanse da pjesma uspije. Publika to odmah shvati.”

Upitan da odredi profil publike koja dolazi na njihove nastupe i kupuje albume, Baby Dooks zaključio je kako su to uglavnom: “Klinci. Mislim nije to samo naša publika, nego publika čitave hrvatske estrade. Klinci su najiskreniji, najbolji potrošači, kupci još dok ne nauče kako pržiti CD-e.” Publika koja je prošlog tjedna napunila “Aquarius” tek donekle ga je demantirala. Rap obožavatelja ima među svim uzrastima, a razlog tomu je, kako vjeruje sociolog Benjamin Perasović, činjenica da čisti hip-hop u Hrvatskoj više ne postoji.

“Svoju suradnju s mnogim hrvatskim zabavnjacima objašnjavam konstatacijom da nisam zatupljeni rapper. Takav sam bio kao tinejdžer, dok danas, priznajem, uglavnom unovčavam svoju rap filozofiju. Uostalom, volim se okušati u svemu i nije mi važno što će ekipa misliti. Ako na taj način i izgubim 500 klinaca koji se furaju samo na rap, s druge strane ću dobiti deset tisuća drugih slušatelja među kojima ima i 50-godišnjaka koji će mi stisnuti ruku i reći ? bravo, dečko”, otvoreno govori Stoka.

“Smiješni su mi rapperi koji surađuju s pjevačima zabavne glazbe da bi stvorili širi opseg publike i zaradili što više novca. Nakon takve vrste izleta ne smatram ih profesionalcima u svom poslu”, kaže pak General Woo koji ima svoju rap dionicu u pjesmi “Bon Appetit” grupe Divas, no one se očigledno ne ubrajaju među “zabavnjake”. Usprkos svojim uspjesima na estradi i suradnji s Ninom Badrić, ni Baby Dooks ne smatra se komercijalnim.

“Volio bih biti nekomercijalan u glazbenom smislu, ali komercijalan u smislu novaca. To je jako teško spojiti. Posebno u Hrvatskoj”, kaže taj “bolesni brat” koji manjak odgovarajućeg tržišta nadoknađuje producirajući albume za domaće, brojne europske, pa čak i američke rappere. Malo tržište najvjerojatnije je i jedan od razloga zbog kojih hrvatski diskografi ne mogu postavljati svojim izvođačima prevelike zahtjeve jer naprosto ne raspolažu dovoljnom količinom novca kao argumentom. Zato i Baby Dooks kaže: “Nije nas Menart puno natezao, a ne bi baš ni mogao jer bi mi automatski odjebali sve. Ne možeš čovjeku nametnuti ono što nije, to se u tekstovima odmah osjeti.”

Novac je, očigledno, postao iznimno važan sada već zrelim glazbenicima koji su u prošlom desetljeću pokrenuli scenu, no pitanje je je li on i jedini uzrok sve češćih i neobičnijih suradnji te miješanja glazbenih stilova među kojima isključeni nisu ni narodnjaci. Štoviše, otkako je Edo Maajka potresao scenu svojim prvijencem “Slušaj mater”, fragmenti narodnjaka mogu se čuti i na novom albumu Bolesne braće. Istina, ako je suditi prema broju tinejdžera koji luduju za narodnjacima, to je fenomen koji zaslužuje biti obrađen. S druge strane nameće pitanje o tome nije li hrvatska glazbena rap scena već zasićena i nisu li zanimljive teme mahom već “odrepane”?

“Nije istina da je došlo do zasićenja u hrvatskom rapu niti je to razlog suradnje rappera s pop izvođačima. Toga je bilo i na samim počecima, a mnogi su se rap izvođači tako i probili na scenu. Ukratko, prvi val hrvatskog rapa bili su zapravo E.T. i mnogi drugi, već zaboravljeni izvođači. Blackout Project je po meni novi val, no njegove pripadnike ne smatram čistokrvnim rapperima baš zbog toga što su se neki okrenuli estradi, neki su eksperimentirali i s drugim glazbenim pravcima ali ipak zadržali svoj pečat, a tek neki ostali vjerni svom stilu. Pravi rap će uvijek postojati, ponajviše na underground sceni, među ljudima koji još nisu zaraženi okusom novca i zahtjevima diskografskih kuća. Prelazak rapa u mainstream jest normalan slijed događaja. Svaki je glazbeni pravac to doživio pa zašto ne i rap?” pita se Benjamin Perasović.

Kreativna blokada hrvatske rap scene leži u problemu diskografskih kuća, smatraju Luka Shot i Remi iz skupine Elemental, jer su oni ti koji odlučuju kome će od mlađe generacije hip-hoppera ponuditi priliku. Kako pak pate od kroničnog manjka novca, najčešće se odlučuju igrati na sigurno i radije ulažu u već provjerena imena sa scene. Novac je tako, točnije njegov nedostatak, uspio ugroziti i inače besprijekorne odnose u hrvatskom rapperskom miljeu.

“Da sam znao da ću u ovom poslu naići na ovako veliku količinu ljubomore, nikad ne bih izdao album i bavio se ovim čime se bavim. Svi su kao na tvojoj strani, a iza leđa ti govore nešto sasvim drugo”, iskustva su Ede Maajke koji je zbog svog vrtoglavog uspjeha zacijelo česta meta zavisti manje uspješnih svojih kolega. Koji put su ti sukobi i javni, pa su tako Bolesna braća na omot svog albuma stavila “deklaraciju”: “Degutantna zabava za klince, a i za odrasle”.

“To je El Bahatteejeva dubokoumna izjava, da smo mi degutantna zabava za klince. Stvarno ne znam što on ima protiv nas, ali eto, njemu u čast stavili smo tu umotvorinu na omot pa dodali da je CD i za odrasle jednako degutantno zabavan. Hvala mu”, cinično je zaključio Baby Dooks. El Bahattee je, osim toga, iz konkurentske izdavačke kuće i svoj je posljednji album “Amen” izdao za etiketu Dallas Recordsa. Njime nije ponovio uspjeh prvog albuma “Svaki pas ima svoj dan” za koji je lani nagrađen Porinom za najbolji album klupske glazbe, što je kategorija koja je zamijenila onu za najbolji hip-hop album. Kategorija za hip-hop, začudo, uvedena je 2001. i ukinuta odmah sljedeće godine. Bolesna braća kažu kako ljudi koji rade Porina pojma nemaju o hip-hopu, a što je najvjerojatnije točno. Preimenovanje kategorije hip-hopa u kategoriju klupske glazbe zapravo bi moglo značiti i to da upravni odbor Porina izjednačuje hip-hop s fenomenom dance glazbe koja je početkom prošlog desetljeća preplavila scenu, a potom gotovo nestala. Hip-hop teško da će dijeliti tu sudbinu. U posljednje tri godine otkako postoji nagrada za klupsku glazbu redom su je osvajali rapperi, a nakon što je Menart do 2000. bio ekskluzivna etiketa za hip-hop izvođače, veći interes su počeli pokazivati i drugi hrvatski diskografi.

“Hip-hop je rođen i postojat će zauvijek sa svojim usponima i padovima kakvih ima i u hrvatskom hip-hopu unatoč kratkom vremenu postojanja. On je već prisutan u mnogim oblicima mainstream kulture”, zaključio je Benjamin Perasović, pa će do istog zaključka valjda doći i u upravi Porina. Kao vjerojatno najmlađi glazbeni pravac koji se iz underground miljea probio do proizvoda diskografske industrije, i rap očekuju sve uobičajene dječje bolesti od kojih obolijevaju i rock i punk i funky i svi drugi komercijalni glazbeni smjerovi. Pa kad je već tu da ostane, Perasović je ocijenio dobre i loše elemente hip-hop kulture. Kao pozitivne elemente izdvaja tako slobodan govor o stvarnosti i svijetu koji nas okružuje, beskompromisnost, radikalnost, neposrednost, spontanost i provokativnost. Ma kako globalan bio, rap će ostati na prvom mjestu lokalna kultura sa svojim podzemnim vrednotama, buntom i jednim dijelom antiestablishment stavom. Najveću manu hrvatskog rapa ovaj sociolog vidi u seksizmu, odnosno u odnosu muškarca i žene. Žena je u tekstovima hrvatskog rapa najčešće oslovljavana kao kurva, fufica, treba ili glupača. Općenito, mačizam je u rapu naglašen više no što je to potrebno drži Benjamin Perasović, a u tom bi svjetlu možda bilo moguće protumačiti i to zašto na čitavoj sceni postoji tek jedna žena MC ili Master of Ceremony, tj. rapperica. No kako je ipak riječ o mladoj sceni koja se tek razvija, nije isključeno ni da omjer snaga jednog dana bude ravnopravniji. Uostalom, baš kao kad je riječ o lakim drogama koje se, kao i pivo, često spominju u rapperskim tekstovima, dečki tek bilježe zatečeno stanje, radikalno, beskompromisno i, naravno, provokativno.

Stoka (i Nered) ? zločesta djeca hrvatskog hip-hopa
Marin Ivanković, Stoka i Marko Lasić, Nered poznati po svojim surovim nadimcima i još surovijem rječniku kojim obiluje njihov prvi album ?Spremni za rat?. Njihovi nastupi obilju mnogim ekscesima, ponekad se razbijaju i pivske boce o glavu.
?Ponekad se i ozlijedimo, nastojimo za svaki nastup napraviti posebnu priču. Publiku treba iznenaditi? – tvrdi Nered. Iako su obojica izdala svoje solo albume i počeli samostalnu karijeru, rade na zajedničkom projektu koji će biti prava bomba ma prvim linijama hip hop borbe.

The Beat Fleet ? kritičari splitskog stanja uma
Originalnu i potentnu splitsku ekipu čine Aleks Dragi, Deluxe Duso the Sumo Hrvat i Easy L.B. Poznati su po svojim specifičnim rimama o splitskom mentalitetu, začinjenih dozom kvalitetnog crnog humora i originalnim podlogama. Kao veliki ljubitelji Tome Bebića i Miljenka Smoje njihove su stihove uvrstili na oba do sad izdana albuma snimljena u studiju producenta i člana TBF-a, Dragana Lukića Lukyja. ?Sve ovisi o osobi. Da li će netko prihvatiti raznolikost i univerzalnost hip hopa do te mjere da mu neće smetati podjele i ograničenja ili će hodati okolo sa kapom preko očiju, širokim hlačama i truditi se izgledati opasno dok mu u slušalice walkmena ‘pizdi’ 50 Cent?.

Edo Maajka ? bosanski reperski šarmer sa zagrebačkim stažem
Edin Osmić alijas Edo Maajka je bosansko hrvatski reper sa specifičnim smislom za humor kojim odišu sve njegove rime. Kako sam kaže ? za to je kriv bosanski mentalitet, emocije i depresija s kojom se bori već duži niz godina.
?Danas u svijetu ljudi repaju samo da bi prodali svoj album. Ne piše se, ni ne pjeva od srca. Zbog toga mi je naš hip hop iskreniji. Hvala bogu da nemamo toliko para. Tko zna kako bi se raja ponašala da se kod nas vrte milijuni.?