Objavljeno u Nacionalu br. 420, 2003-12-03

Autor: Željka Godeč

DOSSIER: VODIČ KROZ STUDENTSKE STIPENDIJE

Stipendije propadaju jer studenti ne znaju za njih

Hrvatski su studenti stipendisti redovno među najuspješnijima na elitnim američkim sveučilištima, ali mnogi nisu informirani da se stipendije nude, ne znaju napisati biografiju da se predstave ili sami sebe eliminiraju jer smatraju da nisu dovoljno dobri da dobiju stipendiju

Studij poslovnog upravljanja (MBA) na Emory Universityju u Atlanti prošla je Vedrana Carević, danas izvršna direktorica u Sektoru međunarodnih poslova HBOR-a.Studij poslovnog upravljanja (MBA) na Emory Universityju u Atlanti prošla je Vedrana Carević, danas izvršna direktorica u Sektoru međunarodnih poslova HBOR-a.“Stipendije su najbolji način za odlazak na strano sveučilište i ima ih puno više nego što hrvatski studenti o njima znaju. Stoga jako mnogo stipendija ostaje neiskorišteno”, tvrdi Ivana Puljiz, 29-godišnja savjetnica za obrazovanje u Međunarodnom obrazovnom centru SIC, neprofitnoj organizaciji posvećenoj promicanju ljudskog prava na obrazovanje. Razlog velikom broju “nepotrošenih” stipendija najčešće su neznanje i nedovoljna informiranost studenata, ali i strah da nisu dorasli stranoj konkurenciji.

Izvori stipendiranja raznoliki su i teško ih je sve pobrojiti, a još je teže otkriti točan broj hrvatskih studenata koji su se školovali ili to još čine na nekom od svjetskih sveučilišta. Precizni podaci o tome ne postoje. Ipak zna se da je SAD najčešće i najprimamljivije odredište većine hrvatskih studenata koji odlaze na doškolovanje u inozemstvo. Službene američke statistike otkrivaju da je u školskoj godini 2001./2002. na američkim sveučilištima, zahvaljujući stipendijama, studirao 681 Hrvat, od kojih ih se najviše školovalo na sveučilištima u državama New York i Kalifornija.

Statistike pokazuju i da su sveučilišta s najviše hrvatskih studenata ujedno najzahtjevnija američka sveučilišta poput Columbije, Yalea, Purduea, Harvarda ili Stanforda. Hrvati koji stignu do takvih sveučilišta gotovo se redovito dokažu kao iznimni studenti. Na sveučilištu Columbia 2002. studiralo je 15 hrvatskih studenta, 13 ih je učilo na Yaleu, devet na Purdueu, a osam na Harvardu. Problem je što malo koji student u Hrvatskoj zna kako uopće doći do inozemne diplome.

SIC je jedno od rijetkih mjesta koje hrvatskoj akademskoj populaciji nudi ne samo informacije i savjete o mogućnostima visokog obrazovanja u Hrvatskoj i inozemstvu, nego i stipendiranje.

“Informiramo naše studente o mogućnostima studija u inozemstvu. SIC je centar koji je State Department ovlastio za pružanje informacija o mogućnostima studiranja u SAD-u. Centar je također administracijski centar za programe stipendiranja Instituta Otvoreno društvo i Central European Universityja. Unutar programa stipendiranja Instituta Otvoreno društvo godišnje raspisujemo osam stipendija za sve akademske razine. Nadalje, godišnje raspisujemo i stipendiju za poslijediplomski studij na Central European Universityju, pa smo stoga vjerojatno jedna od organizacija koja nudi najviše stipendija za hrvatske studente. Djelatnici centra na raspolaganju su studentima za informacije o mogućnostima studiranja u inozemstvu”, rekla je Ivana Puljiz.

Centar ima iscrpnu bazu podataka o visokoškolskim institucijama, institutima, studentskim organizacijama. Korisnicima centra na raspolaganju je biblioteka s direktorijima obrazovnih institucija i brojnim multimedijalnim materijalima, arhiva natječaja, te literatura i priručnici o tome kako kvalitetno napraviti aplikaciju za inozemni studij. Studenti u SIC-u mogu naći i literaturu nužnu za polaganje testova koji se traže na prijemnim ispitima za strane obrazovne institucije. Također se mogu upisati na specijalizirane tečajeve kojima se pripremaju za ispite.

Osim državnih, studentima se nude i stipendije raznih sveučilišta, zaklada ili međunarodnih organizacija. Državne stipendije, što ih dodjeljuje hrvatska vlada u suradnji s vladama drugih zemalja, uglavnom uvjetuju povratak u zemlju i ulog su u ljudske odnosno akademske potencijale u određenoj zemlji. Korist druge zemlje je da će se strani studenti upoznati s njihovim vrijednostima i kulturom, te da će po povratku u svoju zemlju promicati kulturne i gospodarske veze. Koristi Hrvatske su, naravno, da ima kvalitetno educirane građane. Slično stoje stvari i sa stipendijama zaklada ili međunarodnih organizacija. Stipendije sveučilišta dodjeljuju se prije svega na osnovi, kako vole reći, akademske kvalitete.

“Stipendije vlada i zaklada uglavnom su potpune i pokrivaju troškove školarine, smještaj, džeparac, a pokatkad i poseban budžet za literaturu, te uglavnom uključuju i putne troškove. Stipendije sveučilišta mogu biti potpune ili parcijalne, s tim da su potpune rjeđe”, kaže Ivana Puljiz i objašnjava kako se prijaviti za stipendiju: “Za stipendije se uvijek traži akademska kvaliteta i studenti moraju dokumentirati da imaju odlične rezultate u svom području. Ovisno o rangu sveučilišta na koje se prijavljuju, ti kriteriji mogu biti i niži. Uglavnom studenti uz prijavu moraju napisati esej u kojemu će argumentirati svoje želje i ambicije, objasniti zašto su se odlučili za određeni program. Usto, traže se i pisma preporuke sveučilišnih ili srednjoškolskih profesora, mentora, originalni obrazovni dokumenti i prijevod na engleski, a za većinu stipendija mora se položiti test. Ako je riječ o programu na engleskom, pišu se testovi provjere znanja jezika. Za pojedine programe postoje specijalizirani testovi za pravnike, liječnike i slično tako da situacija varira s obzirom na vrstu stipendije.”

Jedan od razloga što stipendije ostaju neiskorištene, smatra Ivana Puljiz, jest – autoeliminacija. Studenti sami sebe diskvalificiraju jer strahuju da nisu dovoljno dobri. Često se, tvrde u SIC-u, događa da doslovce moraju nagovarati studente da se prijave za neku od stipendija jer mnogi strepe da neće ispuniti kriterije.
“Autoeliminacija je definitivno problem i mi za dio naših stipendija ni ne dobijemo dovoljno prijava. Čest je slučaj da i kad se studenti prijave, ne znaju kako napisati kvalitetan životopis, molbu, eseji ili kako treba izgledati kvalitetna preporuka. Katad nam dolaze briljantni studenti koji ne znaju osnovne temelje komunikacije pismom ili mailom. Stoga u centru imamo priručnike s primjerima dobrih eseja te primjere kvalitetnih životopisa za pojedina područja i slično”, tumači Ivana Puljiz.

U SIC obično dolaze studenti zainteresirani za zemlje engleskog govornog područja. “Mnogi studenti već tradicionalno odlaze u SAD zato što su tamo neki od prestižnih sveučilište u svijetu i zato što SAD strancima nudi jako dobre uvjete. Studenti koji žele studirati u SAD-u najčešće se interesiraju za biznis i menadžment, humanističke i društvene znanosti, te medicinu”, otkriva ona.

Gotovo da nema zemlje u koju hrvatski studenti ne odlaze; veliko zanimanje vlada za Veliku Britaniju, a interes postoji i za Kanadu i međunarodne obrazovne programe diljem Europe, ali je zbog neznanja jezika slabiji interes za Francusku i Italiju.

Bolje od svih statistika svjedoče oni koji su sami studirali u inozemstvu.

Tin Gazivoda, koordinator Centra za ljudska prava u Hrvatskom helsinškom odboru, rođeni Zagrepčanin, diplomirao je na američkom sveučilištu Standford. Studij su mu financirali roditelji, koji su smatrali da bi bilo najbolje da srednju školu završi u inozemstvu kako bi se ondje što lakše upisao na sveučilište. Odselio se u Ameriku, gdje je u New Yorku završio privatnu srednju školu.

“U toj školi postojala je posebno zaposlena osoba koja je učenicima pomagala prilikom prijave na neko od sveučilišta. Imali smo seminare o tome gdje se i kako aplicirati, te kako prepoznati neke svoje vrijednosti i pravilno ih usmjeriti u visokom obrazovanju. U startu sam se prijavio na osam sveučilišta od kojih me je šest prihvatilo”, priča Tin Gazivoda. Svaka je prijava, kaže, uključivala biografske podatke, osobna te specifična pitanja kroz koja su se testirali znanje i kreativnost. Jedno od njih je, priča on, bilo i pitanje o omiljenoj knjizi ili opis najzanimljivijeg životnog iskustva.

“Jedan od glavnih kriterija je standardizirani test SAT koji moraju položiti svi kandidati, a to su pitanja iz matematike i engleskog. Često se organiziraju i intervjui s kandidatima. Na Standfordu toga nije bilo, no oni su imali opsežnu prijavu. Osim toga, Stanford ima i svoje skaute – ljude koji su završili taj fakultet i koji po svim regijama prikupljaju informacije o kvaliteti srednjih škola i učenika, a potom kandidate za sveučilište upoznaju osobno. Za većinu sveučilišta ipak postoje službeni intervjui koji traju petnaestak minuta, a postavljaju se pitanja o interesima, očekivanjima? Stanford traje četiri godine, a studij je organiziran po načelu bodovanja, pa završavate kad nakupite 180 bodova.”

Budući da su mu roditelji plaćali studij, Tin Gazivoda trudio se završiti ga što prije. Diplomirao je u roku od tri godine, jer je svako tromjesečje uzimao bar jedan dodatni predmet. Magisterij je trajao godinu dana i danas ima diplomu iz međunarodnih odnosa, te magisterij međunarodne političke znanosti. Riječ je o predmetima kojima je cilj konkretno rješavanje određenih svjetskih problema i konflikata na međunarodnoj razini. Jedna od profesorica bila mu je i Condoleezza Rice, danas savjetnica za nacionalnu sigurnost predsjednika Busha. Unatoč odličnom uspjehu u Americi, Tin Gazivoda vratio se u Hrvatsku.

“Vratio sam se jer mi se nije u potpunosti svidio američki stil života. Nedostajale su mi neke stvari koje u Hrvatskoj postoje, a u Americi bi mi bile nedostupne. To su i obitelj i društvo, te znatno manje stresan život od onog u SAD-u. Kada tamo završite elitni fakultet, jednostavno se nameće nastavak tog puta, a to je karijera u sektoru consultinga ili investment bankarstva u kojemu se zapravo dovodi u pitanje sama poanta života. Sa 23 godine počinješ raditi u golemoj tvrtki i da bi opstao, prve dvije, tri godine moraš raditi od jutra do večeri zanemarujući sve drugo. Nisam bio spreman na to. Radna atmosfera puna stresa i potrebe za dokazivanjem nije bilo nešto što sam želio”, ispričao je Gazivoda.

Za razliku od njega, Zoranu Ladiću iz Zagreba studij srednjovjekovne povijesti na Central European Universityju u Budimpešti osigurala je stipendija Instituta Otvoreno društvo. Uz pokrivene troškove jednogodišnjeg studija od 18.000 američkih dolara, kao stipendist mjesečno je primao 500 dolara za smještaj, hranu i džeparac.

“U Institutu Otvoreno društvu dobio sam sve potrebne upute. Uz standardnu prijavu za sveučilište imao sam i intervju u Zagrebu, no najvažnija je ipak bila izrada idejnog projekta: plan rada za magisterij. U njemu je trebalo egzaktno objasniti čime se želiš baviti na stranom sveučilištu u tih godinu dana”, kaže Ladić.

Stipendija je Ladiću omogućila da sluša i upozna najbolje svjetske stručnjake za srednjovjekovnu povijest. “Brzo sam se udomaćio. Na studiju je bilo puno Čeha, Mađara, Poljaka, Bugara i Rusa. Svi ti ljudi imali su zaista zavidnu razinu znanja, a uz Poljake i Ruse, Hrvati su se pokazali kao najbolji studenti. Bili su zaista jako cijenjeni, a to najbolje pokazuje podatak da je od pet studenata iz Hrvatske koji su došli na studij te godine čak četvero dobilo stipendije za doktorat. Naši studenti su bili odlično pripremljeni i dobro su se služili engleskim jezikom. Nakon godinu dana u Budimpešti magistrirao sam, a potom sam odmah upisao doktorat i dobio stipendiju od šest mjeseci na nekim od najboljih zapadnih sveučilišta. Izabrao sam sveučilište u Los Angelesu, nakon čega sam se vratio u Budimpeštu gdje sam i doktorirao”, kaže Zoran Ladić. On smatra da je osnovna razlika između domaćeg i stranog visokog školstva u tome što profesori u Hrvatskoj puno manje rade sa studentima. U Budimpešti su studenti podijeljeni u male skupine tako da se jedan vrhunski profesor bavi s najviše troje ljudi i s njima kontinuirano radi. “Ogromna je razlika i u predavanjima. Nama su predavali najveći autoriteti s tog područja i podučavali nas potpuno novim i nepoznatim stvarima o kojima dotad nismo ništa čuli na fakultetu. A na našim postdiplomskim studijima uglavnom se ponavlja ono što se radilo na fakultetu.”

Zoran Ladić se nakon doktorata vratio u Hrvatsku gdje je nastavio raditi na odsjeku za povijest HAZU. On vjeruje da je boravak u inozemstvu višestruko koristan: “Upoznajete ljude iz svog znanstvenog područja i steknete kontakte koji su neprocjenjivi, dobijete znanje i sigurnost u sebe. No strana diploma ne znači automatski posao u Hrvatskoj. Poznajem ljude koji su doktorirali na Oxfordu, pa nisu našli posao u struci kada su se vratili.”

Trenutačno su popularni MBA programi ? profesionalni poslijediplomski programi za menadžere, od kojih su najpoznatiji oni na Harvardu i Wortonu, a koji uvjetuju radno iskustvo. Takav američki studij poslovnog upravljanja (MBA) na Emory Universityju u Atlanti prošla je Vedrana Carević, danas izvršna direktorica u Sektoru međunarodnih poslova HBOR-a.

“Htjela sam sebi dokazati da se mogu uspješno nositi sa studentima iz čitavog svijeta, a ujedno me je inspirirala i visoka kvaliteta pojedinih vrhunskih inozemnih škola. Prije odlaska na poslijediplomski studij radila sam kao direktor prodaje i marketinga u jednoj autokući. Moja osnovna ambicija bila je steći teorijsko, ali i praktično znanje, primjenjivo u svakodnevnim radnim aktivnostima”, kaže Vedrana Carević koja je na MBA studij otišla zahvaljujući stipendiji Ron Brown veleposlanstva SAD-a, o kojoj je saznala iz novina.

Prijava i jezik nisu joj bili veliki problem. Najteži su joj bili prvi dani u Americi; morala se prilagoditi novoj sredini, ponovno vratiti u školske klupe, pronaći stan, automobil?

“Kolege su me izvrsno primili. Amerikanci su vrlo srdačni i gostoljubivi. Osim toga, trećina studenata bili su stranci, pretežito iz Azije i Latinske Amerike, što i jest prednost programa, jer omogućuje susret s različitim kulturama i načinima razmišljanja. Emory MBA je relativno mali program, sa samo 180 studenata na godini, te su stoga profesori jako posvećeni svakom studentu. Otvoreni su za konzultacije i vrlo dostupni. S jednim dijelom profesora sam i danas u redovitom kontaktu”, ispričala je ona i nastavila: “Studij iziskuje svakodnevno učenje, pisanje seminara, održavanje prezentacija i rad u timovima. Kriteriji upisa su vrlo strogi te samo najbolji mogu ući na program i uspješno ga završiti. Infrastruktura koja nam je bila dostupna u kampusu omogućavala je da se koristimo svime što nam je potrebno kako bismo uspješno postigli vrhunske rezultate. Isto tako, od početka smo se intenzivno pripremali za razgovore za ljetnu praksu, koja se u Americi shvaća vrlo ozbiljno. Ulazni intervjui su iznimno naporni, pogotovo kad se radi o razgovorima za konzultantske kuće i investicijske banke. Ja sam svoju ljetnu praksu odradila u McKinsey & Co. i to mi je otvorilo mnoga vrata za kasniji posao.”

Ipak i Vedrana Carević se, unatoč primamljivim poslovnim ponudama u Americi, te radnom mjestu u konzultantskoj kući Accenture, vratila kući.

“Svi studenti u Americi svakodnevno naporno rade za svoj studij. Nema mogućnosti izlaska na ispite po nekoliko puta. Prisustvovanje nastavi je obavezno, a traži se i aktivno sudjelovanje u diskusijama. Tijekom školovanja obrađuje se niz studija slučajeva (case studies) koji studentima pomažu shvatiti kako riješiti određene probleme i u praksi. Osim individualnog, jako je naglašen i timski rad. Svi studenti imaju priliku oprobati se u radu s različitim timovima i u njima preuzeti nekoliko uloga, primjerice ulogu vođe, ulogu sljedbenika i drugo. Zbog takvog načina studiranja, studenti su samostalni odmah po završetku studija i mogu se vrlo brzo uklopiti u svaku radnu sredinu”, ocrtava razlike Vedrana Carević, te naglašava: “U Hrvatskoj je danas jako popularno pisati o nedostatku visokoobrazovanih kadrova, ali moramo biti svjesni da zapravo malo poduzeća u Hrvatskoj može mladim ljudima s vrhunskim obrazovanjem ponuditi konkurentne uvjete, kakve bi mogli dobiti u inozemstvu, i dati im prostora da dođu do izražaja. Stoga nije rijetkost da se mladi ljudi, ipak, odluče otići.”

Vedrana Carević vjeruje da je odabir studija jedan od najvažnijih koraka u životu i zahtijeva dobro planiranje i ulaganje vremena. Svima koji se namjeravaju obrazovati izvan zemlje savjetuje da se dobro informiraju: “Pitajte za savjet one koji su sličan put već prošli, jer ćete uvijek saznati nešto novo. Pokažite da ste marljivi. I za kraj, ne zaboravite, vratite se u domovinu.”

Hrvatske studente koji žele studirati u inozemstvu najviše zanimaju:
biznis i menadžment
humanističke znanosti
društvene znanosti
medicina

Informacije o studiranju u SAD-u mogu se dobiti na ovim Internet stranicama

– US Department of Education – www.ed.gov/ – International students living in the US – www.foreignborn.com/ – Study in the USA – www.studyusa.com – Hobsons Virtual Education Fair – vef.hobsons.com/ – Bureau of Educational and Cultural Affairs, US State Department – exchanges.state.gov/ – Education USA – exchanges.state.gov/education/educationusa/ – The International students Organization in America – www.isoa.org/ – International Student – www.internationalstudent.com/ – International Student/Scholar Insurance Programs – www.cna.com/cultural/ – United States Network for Education Information – www.ed.gov/NLE/USNEI/

Općenito o stipendijama za hrvatske studente više na stranicama

SIC ? Zagreb: www.sic.hr
Ministarstvo znanosti i tehnologije RH: www.mtz.hr

Stipendije veleposlanstva SAD-a

Veleposlanstvo SAD-a hrvatskim studentima nudi dvije prestižne stipendije “Fulbright” i “Ron Brown”. Fulbrightove stipendije administrirali su veleposlanstvo SAD-a i Ministarstvo znanosti i tehnologije RH, a namijenjene su studiranju, istraživanju ili predavanju na američkim sveučilištima.
“Od 1962. od kada se dodjeljuju, pomoću njih je u SAD-u studiralo 300 Hrvata. Godišnje se dodjeljuje oko devet takvih stipendija od kojih oko tri jednogodišnje preddoktorske, te oko šest postdoktorskih. Stipendija je potpuna i pokriva sve troškove, a prosječno se za jednu stipendiju prijavi oko deset kandidata”, objasnila je Amy M. Bliss, pomoćnica u Uredu za odnose s javnošću veleposlanstva SAD-a.
The Ron Brown Fellowship Program potpuna je stipendija koju je osnovala vlada SAD-a 1993. kako bi pomogla jačanju mladih demokracija Srednje i Istočne Europe, a odnosi se na jednu ili dvije godine postdiplomskog studija u SAD-u. “Namijenjena je za izradu magisterija iz područja ekonomije, novinarstva, obrazovanja, upravljanja, zaštite okoliša, prava i slično. Od 1994. pomoću ove stipendije u SAD-u je magistriralo 40 Hrvata, a svake godine dodjeljujemo pet takvih stipendija. Kao i kod ‘Fulbrighta’, za ‘Ron Brown’ obično primamo desetak prijava za jednu stipendiju”, rekla je Amy M. Bliss i svim zainteresiranim preporučila da više informacija o ovim stipendijama potraže na Internet stranicama www.usembassy.hr.

Rokovi

Rokovi za prijavljivanje za većinu stipendija protežu se od listopada do prosinca, a najkasnije do veljače, i to uvijek za iduću akademsku godinu. Bitno je znati da se u inozemstvu prijemni ispiti polažu bar pola godine prije nego u Hrvatskoj, tako da bi se svatko koga zanima strani studij ili stipendija trebao početi informirati godinu dana prije, jer se prijemni rokovi u Hrvatskoj ne poklapaju s onima u inozemstvu.

Vezane vijesti

Stranim studentima u Sloveniji ukinute stipendije

Stranim studentima u Sloveniji ukinute stipendije

Stotinjak studenata ljubljanskog sveučilišta prosvjedovalo je u utorak pred zgradom rektorata u Ljubljani, izražavajući nezadovoljstvo odlukom vlade… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika