Objavljeno u Nacionalu br. 420, 2003-12-03

Autor: Dean Sinovčić

INTERVIEW

Albert Finney - fatalist u utrci za Oscarom

Jedan od najglasovitijih britanskih glumaca, nasljednik Laurencea Oliviera, svojevremeno poznati zavodnik, govori o tome kako je snimao s najpoznatijim režiserima, braćom Coen, Soderberghom i Timom Burtonom te zašto ne voli odlaziti na dodjelu Oscara

Zbog uloge u filmu "Big Fish" redatelja Tima Burtona, koji se 10. prosinca počinje prikazivati u Americi, Finney se ponovno spominje kao potencijalni kandidat za Oscara.Zbog uloge u filmu "Big Fish" redatelja Tima Burtona, koji se 10. prosinca počinje prikazivati u Americi, Finney se ponovno spominje kao potencijalni kandidat za Oscara.Albert Finney (67) jedan je od najpoznatijih svjetskih glumaca koji nikada u svojoj karijeri nije dobio Oscara. Bio je nominiran pet puta za uloge u filmovima “Tom Jones”, Ubojstvo u Orient Expressu”, “Garderobijer”, “Pod vulkanom” i “Erin Brokovich” i mnogi su ga filmski kritičari već počeli žaliti zbog te činjenice. Međutim, zbog uloge u filmu “Big Fish” redatelja Tima Burtona, koji se 10. prosinca počinje prikazivati u Americi, Finney se ponovno spominje kao potencijalni kandidat za Oscara. U povodu američke premijere Finney je u New Yorku, u hotelu Waldorf Astoria, dao ekskluzivan intervju za Nacional.
Počeci karijere ovog britanskog glumca vezuju se uz kazalište i Lawrencea Oliviera s kojim je Finney glumio te se smatralo da mu je Olivier tutor. U prvom filmu “Zabavljač” iz 1960. glumio je zajedno s Olivierom da bi 1963., kada je imao 27 godina, već bio nominiran za Oscara za ulogu u filmu “Tom Jones”. Zbog te uloge odbio je glumiti u filmu “Lawrence od Arabije”. Nakon odličnog filma “Gumshoe” iz 1971. nominiran je za Oscara 1975. za ulogu Hercula Poirota u filmu “Umorstvo u Orient Expressu”, da bi 1984. i 1985. bio još dva puta nominiran za uloge u filmovima “Garderobijer” i “Pod vulkanom”. Nakon toga počinje glumiti sve rjeđe, ali se 1990. godine vraća sjajnom ulogom u filmu “Millerovo raskršće” braće Coen. Nakon te uloge svake godine ponovno snima barem po jedan film uključujući i “Erin Brokovich” iz 2000. u kojem glumi Eda Masryja, odvjetnika koji je pristao zaposliti Erin Brokovich.
U filmu “Big Fish” Finney glumi Edwarda Blooma koji je na samrti što njegova supruga (Jessica Lange) iskorištava za pomiridbu Blooma sa sinom (Billy Curdup). Pomirenje se odvija uz Bloomovo pričanje nevjerojatnih priča iz mladosti, a kao mladoga ga glumi Ewan McGregor. Anegdote obuhvaćaju upoznavanje supruge (kao mladu je glumi Alison Lohman), rad u cirkusu čijeg šefa glumi Danny DeVito, upoznavanje čudnog pjesnika koji postaje pljačkaš, a zatim ugledni i bogati poslovni čovjek (Steve Buscemi) te susret s djevojkom u koju se potajno zaljubljuje (Helena Bohnam Carter).
Iako ima 67 godina, Finney se na razgovoru pojavio u punoj formi. Nekadašnji veliki zavodnik iza sebe ima dva braka s dvije glumice, Jane Wenham i Anouk Aimee, a s Wenham ima sina Simona koji radi u filmskoj industriji kao tehničar. “Pucajte, da čujem što vas zanima”, bilo je prvo što je rekao, pri čemu uopće nije izgledao kao čovjek kojem je nakon više od 40 godina filmske karijere već svega dosta. Ima izvrsno pamćenje i točno je znao koje je godine snimao svaki film, s kojim redateljem i glumcima je radio. S takvom osobnošću i takvom glumačkom karijerom nije čudno što su ga, nakon smrti Lawrencea Oliviera 1989., britanski novinari proglasili najvećim živućim britanskim glumcem.
NACIONAL: Veći dio filma “Big Fish” provodite gotovo nepomični u krevetu. Na koji ste način odlučili iskazati svoju glumu? – Zabavno je što ni u jednom trenutku nisam razmišljao o tome, nisam smatrao da me ležanje u krevetu ograničava u glumi. Vi ste me sada natjerali da razmislim o tome. Ležanje nije značilo da sam ostao bez ruke, noge ili bilo koje druge sposobnosti. To je bila samo situacija u kojoj sam se našao i trebao sam se snaći. Ako se već nisam mogao izražavati tjelesno, onda sam se više koristio verbalnim sposobnostima. Uostalom, to ni ne čudi jer lik kojeg glumim priča priču filma. Tek sada shvaćam da sam zapravo puno vremena proveo u krevetu.
NACIONAL: Ležite ne samo u krevetu, već i u punoj kadi zajedno sa Jessicom Lange. Kakav je bio vaš odnos na snimanju te scene? – Jedva sam čekao scenu u kojoj se u pidžami uvaljujem u kadu punu vode. Kada sam vidio Jessicu Lange kako ulazi u kadu u kojoj se nalazim, bio sam potpuno zadivljen jer sam je upoznao samo tjedan dana prije snimanja. A onda smo odjednom zagrljeni u kadi, nažalost oboje odjeveni. Kada sam pogledao film vidio sam da je riječ o vrlo kratkoj sceni, ali koja vrvi osjećajima. Oni pokazuju da smo više od 30 godina u sretnom braku, čime se cilj scene vrlo lako ostvario. Publici je prikazan predivan osjećaj intimnosti dvoje ljudi.
NACIONAL: S obzirom na to da vučete korijene iz tradicionalnog načina snimanja filmova, jeste li se bojali rada s ekscentričnim redateljem kakav je Tim Burton? – Nimalo, odmah mi se dopala ideja da radim s Burtonom. S lakoćom me je uvukao u ovaj projekt, a “Edward Škaroruki” je moj omiljeni Burtonov film. Istina je da ima drugačiji način pristupa filmu i glumcima od većine drugih redatelja. Volim redatelje poput braće Coen jer rade vrlo zanimljive filmove i želim raditi s njima. Zapravo, ono o čemu se nadam u životu je rad s takvim redateljima jer je riječ o čudesnim autorima. Ako budete razgovarali s Burtonom, vidjet ćete kako ne može mirovati i vjerojatno će trčati oko stola. Jednom smo na snimanju filma “Big Fish” uključili mjerač prijeđenih kilometara i shvatili da je tijekom jednog dana, hodajući u krug, prešao tisuće kilometara. Njegov način rada je zanimljiv i sve scene iz filma nacrtao je prije početka snimanja, što nije čudno jer želi unaprijed imati nacrtano. Sve je bilo brižno isplanirano, poput neke važne operacije.
NACIONAL: Kako je bilo raditi s Ewanom McGregorom s obzirom na to da vas dvojica glumite isti lik, starog i mladog Edwarda Blooma? – Nismo se uopće našli kako bi raspravili o tome na koji način ćemo predstaviti lik. Prema rasporedu, svoje sam scene odglumio u prvom dijelu snimanja i McGregora sam rijetko susretao. Samo se jednom dogodilo da smo se morali dogovarati oko toga kako ćemo odglumiti scenu u kojoj se obojica naizmjenično pojavljujemo. To je bilo sve. Ne znam je li Burton govorio McGregoru kako da glumi, ne znam je li mu pokazivao scene koje sam ja odglumio i objašnjavao mu kako da me kopira. To mi ne izgleda vjerojatno. Jedino što smo zajedno uvježbavali bio je akcent. Prije početka snimanja tri tjedna smo zajedno radili s istim učiteljem dijaloga u Londonu. To vrijeme smo jedino proveli zajedno, prije nego što smo došli u Ameriku na snimanje.
NACIONAL: “Big Fish” je film o odnosu oca i sina. Kakav je bio vaš odnos sa sinom, primjerice u trenucima kada su britanski tabloidi objavljivali razne stvari o vama? – Ne znam o čemu je moj sin tada razmišljao jer je naš odnos uvijek bio vrlo dobar. Možda bi njega trebalo pitati. Ne znam jesu li novinski članci utjecali na njega. Izgledao mi je sasvim normalno kao što i sada izgleda normalno. Smatram da sam ga odgojio vrlo dobro. Prostor između oca i sina uvijek je vrlo kompleksan. Ponekad je prema sinu teško biti otvoren onoliko koliko bi netko htio, možda je to zbog krvne povezanosti. Imam nećaka koji je vršnjak mog sina i možda je moj odnos prema njemu daleko lakši. Nemam odgovornosti kakvu imam prema sinu. Smatram da je moj odnos sa sinom dobar. On je u filmskom biznisu, dobro mu ide, valjda i mojom zaslugom.
NACIONAL: Pet puta ste bili nominirani za nagradu Oscar. Zašto nikada niste prisustvovali dodijeli Oscara i što će se dogoditi ako vas nominiraju i ove godine? – Nisam nikada išao i mislim da neću ići ni ako me ove godine nominiraju. Jedini razlog zašto nikada ne odlazim na dodjelu je zbog toga što živim u Londonu, a Oscar se dodjeljuje u Los Angelesu. Mogao bih otići, ali bi mi to izgledalo kao gnjavaža na koju me netko natjerao. To je ionako šest-sedam sati sjedenja u puritanskom društvu bez cigara i alkohola, a to nije za mene. Ne želi raditi posebne napore kako bi otišao na taj događaj, a usto se još vratiti bez ičega u rukama.
NACIONAL: Što ako u veljači sljedeće godine osvojite Oscara za ulogu u filmu “Big Fish”? – U tom slučaju netko će preuzeti Oscara u moje ime. Ljudi me često pitaju jesam li razočaran filmskim nagradama. Nisam, nagrade su nešto jako lijepo. No, ako ste nominirani za Oscara, odabrani ste da prisustvujete dodjeli i kada se objave nagrađeni još uvijek se preispituje ispravnost tih odluka. Ljudi će uvijek preferirati nekog glumca ili glumicu na račun nekog drugog glumca ili glumice. Riječ je o osobnom mišljenju. To nije poput konjskih utrka gdje je pobjednički konj toga dana doista najbolji, a nikog nije briga koji je drugi ili treći. U filmskoj industriji je to važno jer marketinška osobe tvrde da je bitno i da su sve filmske nagrade jako bitne. Zato je i povećan broj nagrada u odnosu na prije dvadeset godina. Još malo pa će se svakog dana pred kraj godine dodjeljivati neka nagrada. Mislim da trebaju uvesti nagradu za najbolju nagradu i za najgoru nagradu. Sve je to zbog propagande – reklamiraju film i kažu kako glumi taj i taj, nominiran za Oscara. Kao da je biti nominiran za Oscara nešto posebno.
NACIONAL: Postoji li neka nagrada koja vam je važna? – Ne znam, u životu se možete spotaknuti i pasti, a možete se i podići. Neke stvari su lijepe, neke nisu, ali je bitno da dobro provodimo vrijeme. Zato nikada ne želim reći “ovo mi je bilo nešto najgore u životu” ili “ovo mi je nešto najljepše što mi se dogodilo”. Ni o svojim filmovima ne razmišljam na način da se pitam koji je bio dobar, a koji loš. To je kao s djecom – svako dijete volite iz nekog razloga. Doista ne razmišljam o nagradama, ali mislim da je dobivanje uloge u sljedećem filmu najbolja nagrada.
NACIONAL: S obzirom na to da ste glumili u nekim od najvažnijih filmova u povijesti kinematografije, kakav je vaš odnos prema njima? – Drago mi je da su snimljeni i da sam glumio u njima, ponosan sam. Tada su se snimali takvi filmovi, danas više ne. Bili su to doista dobri filmovi.
NACIONAL: U to vrijeme britanska kinematografija je bila izuzetno cijenjena, a danas se nastoje snimati filmovi nalik američkim. – Cijela filmska industrija je danas amerikanizirana. Izgleda kao da više nema francuske, talijanske, skandinavske, barem ne onakvih kakve su nekad bile. U šezdesetima i sedamdesetima gledali smo filmove iz različitih zemalja, a danas američka kinematografija dominira. U britanskim filmovima glavne muške i ženske uloge glume američki glumci i glumice. Tko zna, možda bi trebali otići u Indiju i tamo glumiti. Amerika dominira cijelim svijetom pa i filmskom industrijom.
NACIONAL: Jeste li danas aktivni u traženju uloga, odnosno insistirate li da radite samo s određenim redateljima? – Ne, jednostavno pustim da se stvari odvijaju same od sebe. Ako mi se treba dogoditi nešto dobro i lijepo, onda će se to i dogoditi. Primjerice, kada sam 1989. godine glumio u filmu “Millerovo raskršće” braće Coen, pitao sam se zašto su me uopće zvali.
NACIONAL: Kako sada gledate na svoje početke u britanskom kazalištu, kada su vas proglašavali nasljednikom Laurencea Oliviera? – Imao sam samo sreću da budem njegov učenik, a kada radite s njim onda ne možete ništa drugo već biti inspirirani. Sjećam se da sam ga jednom prilikom zamijenio u posljednjem trenutku kada je radio na kazališnoj verziji Shakespeareovog “Koriolana”. Istegnuo je ligamente i morao sam ga zamijeniti, a najveći problem je bio taj što je Olivier bio genije i glumio s lakoćom, a meni je to bilo nešto najteže na svijetu.
NACIONAL: Osim uloga zbog kojih ste bili nominirani za Oscara, poznati ste i po nizu vrlo zanimljivih uloga poput one pape Karola Wojtile u televizijskom filmu “Papa Ivan Pavao II.”. – To je bilo jako davno, prije 20 godina. Sjećam se da je to trebao biti biografski film o Wojtili do trenutka kada je proglašen papom. Postojao je glumac koji ga je glumio u dobi od 35 godina, a ja sam ga glumio kao starijeg, kada je imao više od 50. Čini mi se da je film na kraju ispao reklama za katoličku crkvu. Priča je neizbježno morala izgledati kao laskanje papi i crkvi, iako nije bilo tako očigledno. Kako bi dobili dopuštenje za snimanje scena u Vatikanu, u scenariju nije smjelo biti dvojbenih i upitnih scena vezanih za crkvu. No, bio je to zanimljiv film koji je radio dobar britanski redatelj Herbert Wise.
NACIONAL: Kada govorimo o ulogama povijesnih ličnosti, prošle godine ste glumili i Winstona Churchilla u Tv filmu “The Gathering Storm”. – Bio sam zapanjen ulogom kada sam shvatio koliko je još živih ljudi koji se sjećaju Churchilla i zanimljivih dijelova iz njegovog života. Mislim da sam osjećao veliku odgovornost glumeći Churchilla. Pripremajući se za ulogu osjećao sam se poprilično preplašeno. Nisam želio da gluma na kraju ispadne kao karikatura Churchilla pa sam gledao njegove pokrete, slušao glas kao bi se povezao i imitirao ga. Ipak, kada je film prikazan osjećao sam da još uvijek ima ljudi koji će reći “poznavao sam Churchilla i uopće nije bio ovakav”.
NACIONAL: Posljednji put bili ste nominirani za Oscara prije tri godine za ulogu u filmu “Erin Brokovich”, iako ste gotovo odbili ulogu. – To nije istina. Čuo sam te priče, ali one nisu istinite jer nikad nisam pomišljao na odbijanje uloge. Steven Soderbergh je jedan od onih redatelja s kojim sam silno želio raditi jer sam cijenio njegov rad i smatrao da bi bilo zanimljivo surađivati s njim.
NACIONAL: Svojedobno se o vama govorilo kao o velikom miljeniku žena. Nedostaju li vam ta vremena i tekstovi u tabloidima o vašim ljubavnim vezama? – Sjećam se tih vremena, ali nimalo mi ne nedostaju. Davno sam se smirio, već 15 godina imam istu djevojku s kojom sam sretan. Nema više jurcanja naokolo, hranjenja ega na takav način. Živim jednostavnim, običnim životom. Doviđenja starim vremenima i samo povremeno pomislim na njih i ništa više.

Ne volim dodjelu Oscara jer tamo moram sjediti šest sati bez cigara i alkohola Albert Finney bio je pet puta nominiran za Oscara, ali nije nijedan dobioALBERT FINNEY
rođen: 9. svibnja 1936 u Manchesteru
Značajnija filmografija:
2003. Big Fish
2001. Traffic
2000. Erin Brokovich
1999. Simpatico
1994. The Browning Version
1990. Millerovo raskršće
1984. Pod vulkanom
1983. Garderobijer
1982. Pucanj u mjesec
1974. Umorstvo u Orient Expressu
1971. Gumshoe
1970. Scrooge
1967. Two for the Road
1963. Tom Jones
1960. Saturday Night and Sunday Morning
1960. The Entertainer

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika