Objavljeno u Nacionalu br. 421, 2003-12-09

Autor: Paula Bobanović

REDATELJ BOSANSKOG KINO HITA GODINE

Moja supruga ulogu je dobila preko kreveta

Pjer Žalica redatelj je filmskog hita 'Gori vatra', uvrštenog u deset najboljih ove godine u Europi, koji upravo igra u hrvatskim kinima

U pet mjeseci, koliko je prošlo od prvog prikazivanja, film je na desetak međunarodnih festivala osvojio ukupno 17 nagrada.U pet mjeseci, koliko je prošlo od prvog prikazivanja, film je na desetak međunarodnih festivala osvojio ukupno 17 nagrada.Film “Gori vatra” o životu stanovnika bosanskog gradića Tešnja dvije godine nakon završetka rata, prošli je tjedan primio novo međunarodno priznanje. Scenaristu i redatelju ovog filma Pjeru Žalici Europska filmska akademija dodijelila je posebnu nagradu u kategoriji otkrića godine. “Znači da je ‘Gori vatra’ uvršten među deset najboljih filmova snimljenih ove godine u Europi”, kaže Žalica o svom filmu, koji je prošli tjedan uvršten u redovni repertoar kina u Zagrebu. U pet mjeseci, koliko je prošlo od prvog prikazivanja, film je na desetak međunarodnih festivala osvojio ukupno 17 nagrada, a upravo zahvaljujući tom uspjehu Žalica već ovaj tjedan putuje u Pariz na pregovore o snimanju svog sljedećeg filma.

– Postoji sinopsis koji su pisali moj brat Antonio, inače pisac u Nizozemskoj, i Aleksandar Saša Hemon, mladi sarajevski pisac koji se proslavio u Americi svojom prvom knjigom. Još nisam zadovoljan s pričom iako osjećam da ima potencijala jer je riječ o životu našeg čovjeka u Brooklynu nakon 11. rujna i pravima čovjeka u Americi kao zemlji visokorazvijene demokracije. Zato nisam siguran hoće li to biti moj sljedeći film. Još se uvijek ispitujem kao redatelj i sad bih htio najprije snimiti još jedan mali, komorni film s malo likova, pa makar i televizijski, koji ne bi trajao dulje od 70 minuta.

Nekoliko sekundi kompjutorske animacije koštalo je kao trećina filma, a još smo imali i balkanski popustNACIONAL: Je li vam u ovom filmu bila draža uloga redatelja ili scenarista? – Priznajem da mi se redatelj vrlo često petljao u posao scenarista i obratno. Ipak bih radije bio samo redatelj, a da scenarije pišu drugi. Za ovaj sam film pisao scenarij jer sam htio napraviti svoj film, ali nisam imao preciznu ideju što njime želim reći. Tek kad sam to shvatio, bilo mi je lakše pisati scenarij, a u tome su me osvijestile kritike mojih dobrih prijatelja Ademira Kenovića i Miroslava Ćire Mandića, koji predaje na filmskoj akademiji u Bratislavi. Oni su na prvu verziju imali vrlo ozbiljne primjedbe, što me je silno naljutilo, ali i natjeralo da u četiri godine sedam-osam puta mijenjam tekst, pa sam konačnu verziju dovršio nekoliko dana prije početka snimanja filma. Dobio sam novac na 7-8 natječaja iako sam na svaki od njih slao drukčiju verziju scenarija. Komisija koja mi je dala novac prije četiri godine sada bi mi ga, da može, vjerojatno oduzela jer to više nije isti tekst.

NACIONAL: Što biste danas promijenili na filmu? – To vam ne bih otkrio ni za što na svijetu. Naravno da film ima pogrešaka i svaki put kad ga gledam tražim što ne valja. Pišući scenarij razmišljao sam kao redatelj i obratno, ali na scenarij su utjecali i sami glumci jer su se, čitajući tekst, počeli boriti za svoje uloge. Na kraju snimanja svi su bili sretni i zadovoljni, jedino sam ja kao podvojena ličnost ostao potpuno slomljen. Prije nego što sam počeo snimati svoj film, odgledao sam najmanje 50 puta “Magnoliju” i barem sto puta “Sreću”. Razgovarao sam danima s vrhunskim dramaturzima istražujući kako provesti pet dramaturških linija od kojih su neke karikaturalno komične, druge potpuno tragične a da to ne ispadne ni cirkus ni tragedija i da gledatelji razumiju o čemu je riječ. Svi su mi rekli isto ? da je to moguće postići, ali da se jako rijetko događa. Mogao sam napraviti jednostavan pravolinijski film, ali sam ipak prihvatio izazov. Srećom 90 posto dramaturških problema riješio sam pri pisanju scenarija, a dobar dio njih uspio sam popraviti u montaži.

NACIONAL: Vaš otac bio je dramski pisac, a majka glumica. Koliko su oni utjecali na vaše zanimanje? – Ne mnogo iako je moj otac radio najprije na sarajevskom radiju, a zatim i na televiziji od samih početaka, i tu je ostao do mirovine. Radio je uglavnom u igranom i dokumentarnom programu, a bio je i dosta poznat dramski pisac čija su djela prevođena i na strane jezike. Najpoznatiji su mu “Europska trava”, koja je kasnije bila zabranjena, zatim “Hotel s pogledom na čudovište” i “Zavjerenici” koji su prevođeni na desetak jezika. Majka Ivanka Tatar rodom je iz Sarajeva i koliko znam završila je u klasi sa Semkom Sokolović Bertok. Kad je upoznala mog oca i rodila brata i mene, odlučila je napustiti glumu i posvetiti se našem odgoju. Iako mi je to kao djetetu silno odgovaralo jer je mama stalno bila uz nas, kasnije mi je bilo žao. Zato sam joj u svom filmu “Kraj doba neprijatnosti” dodijelio jednu ulogu i bilo mi je drago što sam joj se mogao odužiti za njezinu žrtvu. Pozvao bih je i u ovaj film, ali je bila bolesna.

NACIONAL: Zašto ste prekinuli glazbenu karijeru? – Počeo sam u bendu Baobab s današnjom pop legendom Edom Mulahalilovićem i Izom ???? A onda nas je kontaktirao Hari. Osobno nisam bio previše oduševljen tom vrstom glazbe, ali nisam zbog toga otišao iz grupe. U to vrijeme imao sam konflikt sam sa sobom jer sam shvatio da ne želim sa 40 biti basist nego redatelj. Bio je to dobar potez i za mene i za njih. Čim sam otišao iz grupe, i njima je odmah bolje krenulo i počeli su snimati ploče u velikim nakladama.

NACIONAL: Zašto ste relativno kasno upisali filmsku akademiju? – Dotad sam prilično uspješno studirao književnost i filozofiju, a tek nekoliko godina kasnije, s navršene 23-24, kad sam prekinuo sa sviranjem, čuo sam da će se otvoriti filmska akademija na kojoj će predavati Haris Pašović. On je u to vrijeme bio poznat kao vrlo provokativan kazališni redatelj koji je radio izvrsne i nagrađivane predstave. Silno sam želio biti njegov student i otišao sam na prijemni ispit, a primljen sam tek u drugom roku.

NACIONAL: Do danas ste snimili šest dokumentarnih i jedan kratkometražni igrani film, ali uporno govorite da je ovo vaš prvi film. Zašto? – Tek sam sad shvatio da kad me netko pita je li ovo moj prvi film, misli vjerojatno na dugometražni igrani. Bez imalo kompleksa zbog svojih godina kažem da je ovo moj prvi dugometražni film i da je sve što sam prije radio vrlo lako zaboraviti. Kad sam 1992. bio apsolvent i morao za diplomski raditi na dugometražnom igranom filmu, počeo je rat. Tako sam svoj prvi dugometražni film snimio deset godina kasnije. No to je najmanje zbog čega žalim. Žao mi je 200 tisuća poginulih, žao mi je potpuno uništene zemlje i žao mi je što se meni i mojoj obitelji promijenio život iz temelja, a da nitko od nas to nije htio.

NACIONAL: Što se za vrijeme rata točno dogodilo s članovima vaše obitelji? – Otac je umro 1992. i to pod vrlo teškim okolnostima jer smo bili razdvojeni i ne bi umro da nije bilo rata. Majka je zemlju napustila 1994. jer je bila protjerana iz jednog dijela grada koji je bio pod opsadom, pa je otišla u izbjeglištvo u Nizozemsku, a brat je imao klasičnu bosansku priču ? njegova tadašnja djevojka, danas supruga, iz Dubrovnika je, pa su se oboje kao izbjeglice našli u Beču i da bi ostali zajedno, otišli su u Amsterdam gdje i danas žive.

NACIONAL: Suprugu ste upoznali za vrijeme studija? – Da, upoznali smo se puno prije početka rata, ali nikad naš odnos nije upućivao na to da bismo jednog dana mogli završiti u braku. Kad je počeo rat, ljudi su neobično bili upućeni jedni na druge, a nas smo se dvoje vrlo jako i strasno uputili jedno na drugo, pa iako smo se poznavali već nekoliko godina, tad smo se počeli zabavljati i 1994. u proljeće smo se vjenčali.

NACIONAL: I supruga i sin igraju u filmu. Kad ste im dodijelili uloge? – Iskreno, nisam otprve zamišljao svoju suprugu u ulozi Hitke. U konkurenciji su bile dvije-tri glumice, pa čak i jedna iz Zagreba, ali je moja supruga vrlo nametljivo počela tražiti tu ulogu i uvjeravati me da će je odlično odigrati, a kako smo u braku, počela se služiti i drugim sredstvima, pa bih se složio s glumcem Almirom Čehajićem – Batkom koji je rekao da je u njezinu slučaju siguran da je ulogu dobila preko kreveta. Sin Ismar igra dječaka koji viče “Gori vatra”.

NACIONAL: Kako to da i vi niste negdje prošli kroz kadar? – Imao sam čak i tu ideju, ali je onda netko rekao da to ni slučajno ne činim jer će film onda sigurno propasti. Od tog trenutka ne bi me četa policajaca natjerala da prođem kroz kadar. Nisam praznovjeran, ali sam u tom trenutku povjerovao da bi to moglo donijeti nesreću, kao što sam povjerovao da lubenica koju je netko donio na set ne smije biti razrezana. Rekli su mi: “Ako otvoriš lubenicu ? gotovo je!” Od tog trenutka čuvao sam je kao oko u glavi i uspio je sačuvati do kraja snimanja. Možda je i to jedan od razloga što je film uspio.

NACIONAL: U kojim će se zemljama film prikazivati na redovnom repertoaru? – Zasad će se film sigurno naći na kino repertoaru u Italiji, Švicarskoj i Švedskoj, a prikazat će ga i ruska televizija. Nastup na festivalu u Torontu otvorio nam je vrata američkog kontinenta. O distribuciji filma brine se Flash Piramyd iz Pariza i koliko znam zasad su vrlo zadovoljni.

NACIONAL: Smeta li vam usporedba s Danisom Tanovićem i kalkulacije oko ponavljanja uspjeha koji je doživjela “Ničija zemlja”? – Mogu samo reći da je uspjeh njegovog filma na mene djelovao stimulativno kao i svi dobri. Usporedbe s Danisovim uspjehom me danas već pomalo živciraju jer dok sam pisao scenarij i snimao film, uopće nisam vjerovao da ću ga ikad dovršiti.

NACIONAL: U filmu ste koristili i kompjutorsku animaciju u sceni s helikopterom koji prevozi predsjedničku limuzinu. – Da, taj kadar je nacrtala ekipa u pariškom filmskom laboratoriju koja je radila na “Matrixu” i “Petom elementu”. Htjeli smo snimiti pravi helikopter, ali je to bilo previše komplicirano pa su nam producenti na kraju rekli “Nemate helikopter i gotovo”. Zato smo ga odlučili nacrtati. Tih nekoliko sekundi animacije koštalo je gotovo kao trećina filma iako su nam dali po posebnoj, “balkanskoj” tarifi.

NACIONAL: Nije li jedna od poruka filma “Gori vatra”, slično kao i “Ničije zemlje”, da će se narodi u Bosni već nekako dogovoriti i bez upliva međunarodne zajednice? – To nije moja poruka. Ja sam samo htio reći da međunarodna zajednica, kao i svi drugi u BiH, griješe i da nitko, baš nitko ne radi ono što bi trebalo. Htio sam reći da nam ako želimo ići naprijed glava ne smije biti okrenuta unatrag, a duhovi nam ne smiju sjediti na leđima.

NACIONAL: Film će se ovaj tjedan premijerno prikazati i u Beogradu. Strahujete li od reakcije tamošnje publike? – Uvijek strahujem od reakcije publike u bilo kojem dijelu svijeta, no mnogo je delikatnije kad se film prikazuje u ovom okruženju i mnogo bih teže prihvatio negativnu kritiku iz Zagreba ili Beograda. Ali ovdje zapravo strahujem od ocjena kojima bi se vrednovale neke izvanfilmske kategorije, na primjer da neistinito prikazujem neke ljude ili situacije. U tom slučaju nastaje problem i jedino me toga strah.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije publike nakon projekcije na festivalu u Novom Sadu? – Iako je “Gori vatra” tamo bio prikazan izvan konkurencije, distributeri su htjeli ispitati javno mišljenje, pa su zamolili publiku da ocijeni i naš film. Dobili smo daleko najvišu ocjenu ? 4,98 – što dokazuje da nitko nije pogrešno reagirao na film. Nadalje, imao sam i dvije projekcije u Beogradu ali za biranu publiku, tj. kolege. I tu su reakcije bile fantastične. Općenito, stekao sam dojam da publika na ovim prostorima dobro razumije kako filmom nisam želio stvarati nove probleme, nego ponuditi optimističnu viziju budućnosti. Zato se u potpunosti slažem s Bogdanom Diklićem koji je rekao da svatko tko bude imao problema s ovim filmom, najprije mora riješiti problem u sebi.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika