Osim što je jedna od rijetkih žena u hrvatskoj politici, pripadnica je nacionalne manjine, u katoličkoj zemlji deklarira se kao ateistkinja, a odnedavno se izborila za pripadnost još rjeđoj kategoriji ? samohrane majke - i to posvojenjem danasMilanka Opačić, SDP-ova saborska zastupnica, koja je na nedavnim izborima osigurala i drugi mandat u Saboru, ni po čemu se ne uklapa u hrvatski prosjek. Osim što je jedna od rijetkih žena u hrvatskoj politici, pripadnica je nacionalne manjine, u katoličkoj zemlji deklarira se kao ateistkinja, a odnedavno se izborila za pripadnost još rjeđoj kategoriji ? samohrane majke – i to posvojenjem danas četverogodišnje Lane. Diplomiranu politologinju, već punih dvanaest godina članicu SDP-a, koja će sjediti i u novom sazivu Sabora, ovaj put sa znatno manjim brojem žena, šira javnost pamti kao glasnu i odrješitu kad su u pitanju poštivanja ljudskih prava, posebno ženskih i dječjih. Manje je poznato da Milanka Opačić svojim primjerom i u privatnom životu – za razliku od sive mase političara kojima više nitko ne vjeruje da žive život onako kako ga i javno propovijedaju – svjedoči da je njezina politička platforma blisko povezana i sa sasvim osobnim i ljudskim uvjerenjima. Iako se ne bavi, kako sama kaže, atraktivnim temama tajnih službi koji bi joj donijeli glasove muških birača ili barem osigurali medijsku popularnost, za svog je mandata uspjela izboriti promjene Obiteljskog zakona koje će imati dalekosežne posljedice na sigurnost obitelji i mentalno zdravlje djece, ali i status žena. Izborila se za zakonske promjene koje će štititi djecu od zlostavljača, kako od vlastitih roditelja, tako i od društvene nebrige. Bila je u ekipi koja se zalagala da se Zakonom o sprečavanju nasilja u obitelji odredi mjera o izdvajanju zlostavljača iz obitelji na određeno vrijeme, što je omogućilo zaštitu žrtava. Sudjelovala je u odredbama Zakona o radu koji isključuju mogućnost diskriminacije žena prilikom zapošljavanja po spolnoj osnovi. “Većina hrvatskih stranaka je zapravo konzervativna, u njima dominiraju muškarci. Time javnosti šalju poruku da žene još uvijek vide kao domaćice kojima je mjesto da doma kuhaju, peru, peglaju i rađaju djecu umjesto da budu sutkinje Ustavnog suda, menadžerice, profesorice i visoko pozicionirane političarke?”, procjenjuje društvenu klimu Milanka Opačić i argumentira kako čitavo društvo, uključujući i Sabor i školstvo, i znanost, vrvi stereotipima: “Analiza školskih udžbenika povijesti pokazala je da je tematski na prvom mjestu zastupljen muškarac, na drugom konj, dok su žene na šestom, sedmom mjestu. Uopće nema modernih tema: poglavlja o samohranim majkama, invalidima, nitko djecu ne uči da postoje različite vrste obitelji, da postoji i velika obitelj u Nazorovoj, a ne da onda dođu u školu i čude se što je neko dijete invalidno ili dijete koje je drukčije od drugih”.

'Analiza školskih udžbenika iz povijesti pokazuje da je tematski na prvom mjestu zastupljen muškarac, na drugom konj, a žene su tek sedme' 'Ako se djeci u razorenim obiteljima ne pomogne, kao odrasli oni će prenositi traume na svoju djecu, a taj pakleni krug treba presjeći država' 'Kao samohrana majka svakog se dana uvjeravam da je biti ta vrsta manjine najljepša stvar koja mi se dogodila u životu'Onoliko koliko je osobni senzibilitet Milanku Opačić natjerao da se bavi stvarima za koje se nisu otimali ni njezini stranačke, ali ni saborske kolege, toliko ju je i njezin politički angažman doveo do odluke da u trideset i petoj godini bez muža i bračnog statusa postane majka male djevojčice ostavljene domu u Nazorovoj ulici. A sve je počelo, prisjeća se ona danas, kad je pročitala intervju s Gordanom Buljan Flander, objavljen netom nakon njezinog povratka sa specijalizacije iz Amerike. U intervjuu je današnja ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece opisivala američku praksu i zakonodavstvo za zlostavljanu djecu. Iz tog je razgovora shvatila da su u Hrvatskoj zakoni tako sročeni da djeca na sudu prolaze dodatnu torturu. Umjesto da ih se zaštiti, djeca kad jednom uđu u proceduru dokazivanja, postaju opet žrtve, ovaj put zakonskog zlostavljanja. Taj ju je tekst uzdrmao pa je naprosto odlučila otići u Dječju bolnicu u Klaićevoj i pitati ih kako bi im mogla pomoći. Tada je shvatila da se s tim problemima u Saboru nitko ne želi baviti. I baš ju je ta društvena ravnodušnost natjerala da se posveti dječjim i ženskim problemima. Naglašava da utjecaj društva može biti presudan za razvoj djece koja žive u nesretnim i razorenim obiteljima. “Ako im se ne pomogne danas, sutra će oni sami biti problematični odrasli ljudi koji će te traume prenositi na svoju djecu i cijelo društvo, upozorava”.

Upoznala je niz ljudi koji se bave problemima djece; od sudaca za mladež, socijalnih radnika i naposljetku i stručnjaka u Domu za napuštenu i nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Prvi susret s napuštenom djecom izazvao je, kaže ona danas, šok i zbunjenost: “Nisam znala što bih s djecom koja me vuku za rukav i pitaju hoćeš ti biti moja mama i voditi me kući. Njima je ta potraga za roditeljima osnovni poriv. Oni su svi gladni ljubavi jedne osobe; nekritički prilaze neznancima jer ipak razumiju da neka djeca odlaze s “novim” roditeljima i više se ne vraćaju. Trebalo mi je nekoliko dana da sve to posložim u glavi. Nije mi bilo jasno kako netko može ostaviti male bebe od dvadesetak dana, kako netko može uporno rađati po petero, šestero djece znajući da se o njima ne može brinuti ili biti svjestan da će se ona rađati s uvijek istom srčanom manom ili psihičkim oboljenjima. Nisam mogla razumjeti kako je moguće da postoje tako neodgovorni ljudi. Trebalo mi je vremena da shvatim da se zapravo radi o teškim sudbinama žena, da takvo ponašanje ima korijenje u njihovom djetinjstvu i da ti neodgovorni roditelji naprosto ponavljaju svoje loše djetinjstvo. To je pakleni krug koji bi trebalo presjeći, a kako takvi pojedinci ne umiju sami izaći iz njega to jedino mogu uz pomoć stručnjaka. Zato je toliko bitno zaposliti u svim osnovnim školama psihologe koji bi na vrijeme detektirali psihičke probleme djece. To su djeca koja imaju probleme u odnosu sa svojim roditeljima i okolinom i nisu im potrebni medikamenti, nego psihosocijalni tretmani. Što su stariji, to su šanse za ispravljanje manje jer nerijetko, kad odrastu i ožene se, istu priču ponavljaju sa svojom djecom”.

Stručnjaci doma požalili su se Milanki Opačić na loše, birokratizirane zakone o posvojenju, zbog kojih mnoga djeca ostaju zauvijek izgubljena za mnoge potencijalne roditelje, bez nade da će imati pravi dom. Upozorili su je kako su, s jedne strane, preblagi prema biološkim roditeljima kojima omogućavaju poziv samo jednom u tri mjeseca i raspitaju se kako im je dijete, pa da zadovolje zakonsku formu brige o vlastitim potomcima i tako izbjegnu oduzimanje roditeljskih prava. S druge strane su rigorozni prema posvojiteljima koji prolaze detaljne provjere i uvjete. Taj tromi postupak posvojenja doživjela je i na vlastitoj koži kad je odlučila postati i zakonska majka male Lane. Njezina je priča za razliku od većine drugih koji posvajanjem žele ispuniti svoj dugogodišnji san za potomstvom, pomalo atipična. U Nazorovu Milanku Opačić, kako sama kaže, nije vodila želja za roditeljstvom. “Došla sam biti toj djeci od koristi, a ne samo pričati što bi njima trebalo i dio svog slobodnog vremena iskoristiti za volontiranje”. Nastavlja: “Kad sam sredila košmar u glavi nakon prvog odlaska u Nazorovu, odlučila sam dolaziti i igrati se s djecom. Tako sam upoznala i Lanu koja je tada imala nešto više od dvije godine. U početku smo se igrale same u parku, a kad smo se malo bolje upoznale vodila sam je preko vikenda u grad, u šetnju. Mislim da smo se izabrale međusobno i da je s djecom isto kao i s odraslima: proradi neka kemija, nađete se zajedno i uvučete jedno drugome pod kožu? Dogodio se osjećaj međusobnog pripadanja. Na neki način me je Lana ‘nagovorila’ da je posvojim”.

No, Milanka Opačić nije odmah znala što bi s novoprobuđenim majčinskim emocijama: “S vremenom smo se strašno vezale jedna za drugu. Uskoro više nisam mogla zamisliti da je vratim u Nazorovu, tim više što bi po povratku bila potpuno izgubljena. Psiholozi su mi objasnili da se to zove disocijacija, obrambeni mehanizam nezbrinute djece da ne pokazuju nikakve emocije – ni tugu, ljutnju, veselje. Oni su naučeni da ništa ne pokazuju jer nemaju nikakve ‘koristi’ od toga. To su djeca koja se cijepe i popravljaju zubiće, a da nitko od njih ne zaplače, niti pokušava pobjeći. Kad sam Lanu prvi put nakon posvojenja dovela na cijepljenje i kad je zaplakala, svi smo odahnuli: ‘Super, sad napokon zna da ima nekoga kome se može potužiti’. Tete koje se za njih brinu daju im puno ljubavi, ali oni imaju potrebu pripadati jednoj osobi.

Osjećaj da maloj Lani povratak u Nazorovu sve teže pada, kao i njoj samoj, potakla je i jedna odgajateljica koja je Milanki Opačić, kako nam priča, “otvorila oči”. “Ona me je pogurnula da se lakše odlučim, rekla da ako bilo što mislim s Lanom, neka učinim što prije”. Ipak je postupak posvojenja trajao mjesecima. Lane se, poput većine ostavljene i napuštene domske djece, biološki roditelji nisu formalno odrekli, premda nisu bili u stanju brinuti se za nju. Trebalo je provesti regularan postupak koji je tu činjenicu i formalno potvrdio. U međuvremenu, SDP-ovska predsjednica Odbora za mandatno-imunitetsku komisiju morala je položiti brojne testove i uvjeriti stručnjake da je psihički dovoljno stabilna osoba koja ima uvjete da maloj djevojčici osigura sretno odrastanje. “Premda ne postoje zakonska ograničenja da žene koje žive same, bez partnera, budu posvojitelji, u stvarnosti se to rijetko događa. Meni je upravo to što sam željela biti samohrana majka bila otegotna okolnost. Da bi dijete bilo što manje traumatizirano prihvatila sam i nesiguran status hraniteljice. To je vrlo teško jer se vežete za dijete i ono za vas, a u svakom trenutku postoji mogućnost da nikad ne dobijete roditeljska prava i da dijete odvedu”.

Milanka Opačić proceduru posvojenja opisuje kao “strašno veliku birokraciju” i tumači: “Naravno da je djelatnicima Centara socijalne skrbi, u čijoj je nadležnosti posvojenje, u interesu da se uvjere da će dijete doći u dobre ruke. Najčešće se, u 90 posto slučajeva, mora čekati odluka suda o lišavanju roditeljskog prava. Djeca dugo borave u domovima, a da Centri za socijalnu skrb ne pokreću postupak lišavanja roditeljske skrbi. To je glavni prigovor stručnjaka u domovima za nezbrinutu djecu – nemaju nikakve zakonske mogućnosti da ubrzaju posvojenje i djeci pronađu roditelje, premda oni najbolje znaju koji se biološki roditelji brinu, a koji ne. Mislim da svi još bolujemo od sentimentalnosti kako su roditeljska prava sveta i nepovrediva. Teško priznajemo kako je u interesu djeteta da što prije ostane bez roditelja koji se za njega ne brinu i zacijelo nikad neće. Predmeti koji imaju ikakve veze sa djecom na sudu bi trebali imati prioritet. I zato smo u reformi sudstva inzistirali na formiranju obiteljskih odjela koji bi omogućili da na njima rade educirani suci posvećeni samo toj problematici”.

Kad je Lana napokon sa zakonski novom majkom preselila u stan, otkriva nam Milanka Opačić, bila je zbunjena: “Nije odmah mogla prihvatiti ideju da ima svoju sobu i svoj krevetić, svoje stvari jer je navikla na to da sve bude zajedničko. Poslušala sam savjet stručnjaka da zajedno odemo izabrati krevetić i da Lani pružim mogućnost da sama sudjeluje u uređenju novog doma. Nisam radila ništa naglo, na brzinu, nego malo po malo. Ništa nisam htjela napraviti bez nje i staviti je pred gotovo čin, a sad mi se čini da joj je to bilo jako važno i davalo joj osjećaj sigurnosti”. SDP-ovska saborska zastupnica nije koristila porodiljski dopust, a smještaj u vrtiću zamijenili je baka i djed. Priznaje da je koristila privilegij “državne službe”: slobodne vikende i fleksibilno radno vrijeme. Trudila se posvetiti se Lani kad god može, vjerujući da je mnogo važnije kako se s djetetom provodi vrijeme, nego koliko.

Ne vidi razloga zašto bi Lani tajila ili prikrivala istinu oko njezinog porijekla: “Mislim da je najbolje da se djecu ne mulja ni oko čega, a kamoli oko tako važnih stvari. Uostalom, Lana je provela određene godine u Nazorovoj i sjeća ih se. Ona ima, kao i većina takve djece, potrebu da to potisne i pravi se da to nije nikad ni postojalo. Međutim, povremeno joj se sjećanje vrati pa pita hoću li je ponovo vratiti u onu kuću gore. Zato sam joj od samog početka nastojala objasniti da ću se, iako je nisam rodila, ubuduće za nju brinuti, voljeti i neću je napuštati. Sigurna sam da Lana, iako je mala, sve razumije”. Lana je, priča nam Milanka Opačić, prigodom prve posjete svojoj staroj adresi burno reagirala. Prepoznavši zgradu, nije htjela izaći iz auta, bojala se da će je ostaviti. Otad je prošlo nekoliko mjeseci i Lana danas odlazi u goste bez nelagode u zgradu gdje je nekoć živjela. Sada je, ne bez ponosa priča njezina majka, već sigurna da će se vratiti kući.

Nije li je, ipak, bilo strah odgovornosti koje povlači za sobom život samohranih majki i negativnih reakcija okoline? Milanka Opačić lakonski odgovara da je njezina borbena ovnovska priroda odagnala sve strahove: “Oduvijek sam imala dobro mišljenje o samohranim majkama, uvijek su mi se činile vrlo čvrstim osobama. Naravno da nije lako biti samohrana majka, ali mislim da je to puno bolje nego živjeti u lošem braku u kojemu se ljudi ne vole i međusobno mrcvare. Mislim da one koje su se razvele ili na bilo koji drugi način postale samohrane majke pokazuju da imaju dovoljno energije živjeti kako hoće i ne pristajati na trule kompromise samo zato da bi zadovoljile formu. Nikakvih dilema nisam imala, nisam se bojala genetskog nasljeđa, što ljude najčešće sprječava da posvoje djecu, a još manje reakcije okoline. Meni je bitno da sam sigurna u to što radim i da me to čini zadovoljnom i sretnom”.

Ipak, nije tako razgovorljiva kad treba otkriti je li odluka o posvojenju na neki način gubitak nade u klasičnu formu obiteljske zajednice s mužem. “Ne, nije”, kaže kratko, ali zato na pitanje kako se nosi s time da je višestruka manjina odgovara u dahu: “Kao žena u Saboru uvjerila sam se da one trebaju raditi mnogo više, bolje i energičnije da bi bile zamijećene dok je muškarcima biologijom osiguran prostor afirmacije. Kao pripadnica nacionalne manjine u Hrvatskoj osvjedočila sam se da je taj podatak bitan samo onima koji ne vole ni sami sebe. Kao ateistkinja naučila sam poštivati vjernike koji su u stanju cijeniti moj ateizam. Kao samohrana majka Lane svakog dana se uvjeravam da je biti ta vrsta manjine najljepša stvar koja mi se dogodila u životu”.