Njegov se opus smatra kontroverznim, jer iza sebe je ostavio odlične kuće, ali i neobična rješenja.“Ova izložba pokazuje da je Stjepan Planić bio autentični zagrebački arhitekt, koji je nove ideje svog vremena kao što su funkcionalnost i praktičnost tumačio na svoj način. Dakle, bio je Zagrepčanin koji je odrastao na Radničkom dolu, školovao se u Zagrebu na Državnoj umjetničkoj akademiji u klasi Drage Iblera, a u Zagrebu je realizirao više od 700 projekata. Njegov se opus smatra kontroverznim, jer iza sebe je ostavio odlične kuće, ali i neobična rješenja. Ali u svakom slučaju, Planić bi mogao biti naš izvozni kulturni proizvod.”

Stjepan Planić dugo je bio prešućivan iako je u Zagrebu projektirao više od 700 kućaTako govori Darja Radović Mahečić, koautorica prve velike retrospektivne izložbe radova Stjepana Planića (1900.-1980.), jednog od najvećih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća i člana grupe “Zemlja”, koji se zalagao za humana načela stanovanja i za “sretan život u osunčanim prostorijama”. Izložba je otvorena u Gliptoteci HAZU prošlog tjedna i može se razgledati sve do 31. siječnja. Izloženo je više od 200 radova, uglavnom fotografija, nacrta i maketa obiteljskih i stambenih kuća u Zagrebu, te “izletnih kućica” na Jadranu, no to je tek četvrtina njegovih realizacija. Izložba je koncipirana kronološki i daje presjek njegova života i najznačajnijih radova tijekom pet desetljeća: od suradnje s grupom “Zemlja”, Tomislavova doma na Sljemenu koji je kao jedan od prvih u Europi imao tlocrt u obliku ipsilona, poslovno-stambene zgrade Napretka na uglu Bogovićeve i Gajeve, poznate kao “brod”, slavne “okrugle kuće” na Gornjem Prekrižju, koju je napravio za bolesnog židovskog trgovca stakla Fuhrmanna ‘35., preko kuće Goranke Vrus i Ede Murtića i adaptacije stanova Radovana Ivančevića i Ivane Batušić, do zadnjih realizacija ? kuće Broz na Krku i adaptacije crkve Sv. Marije u Zadru. Kao kuriozitet izložen je nacrt za najmanju vikendicu od nevjerojatnih deset četvornih metara, koja je trebala biti realizirana u Crikvenici.

Također se mogu pogledati dva zanimljiva dokumentarna filma o njegovoj arhitekturi; prvi je realizirao Radovan Ivančević potkraj Planićeva života, a drugi, koji su napravili Danko Volarić i Ana Marija Habjan, bit će prikazan na HTV-u u siječnju. U tom filmu o Planiću, uz potomke investitora, najviše govori njegov unuk Stjepan Lončarić, također arhitekt, koji se bavi urbanizmom i odnosom prema povijesti pa mu je tako najznačajniji projekt tvrđava u Slavonskom Brodu. Koautorica izložbe je arhitektica Ivana Haničar, postav je napravio Mario Beusan, a u projektu su sudjelovali mnogi suradnici Instituta za povijest umjetnosti. Naime, tu je radila Planićeva pokojna kći jedinica Marija Lončarić, supruga kipara Zvonimira Lončarića Ribe i profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta.

Ideja o izložbi rođena je još 1992. s namjerom da se sredi i valorizira golema Planićeva ostavština. U projekt je uložen veliki trud; Darja Radović Mahečić i Ivana Haničar morale su pročitati gomilu starih spisa i provjeriti svaki Planićev nacrt, a zatim su autentičnost kuća i zgrada, osim u Zagrebu, utvrđivale u Sarajevu, Čakovcu, Osijeku, Banjoj Luci. Naime, na mnogim nacrtima i fotografijama nije bilo zapisano ni ime investitora niti lokacija objekta jer Planić takve podatke nije bilježio.

Planić je bio jaka, originalna ličnost, koji je, kako je znao reći, “učio od drugih, ali nikad nije bio ničiji sljedbenik, jer je htio pronalaziti vlastiti put”. Radeći u vlastitom ateljeu od 1927., propagirao je modernu arhitekturu svog vremena, a najviše se formirao u doba siromaštva nakon Prvog svjetskog rata. Zbog toga njegovu arhitekturu najviše odlikuju funkcionalnost, ekonomičnost, praktičnost, često i jeftina gradnja te humanistička i socijalna dimenzija. Te svoje stavove objavio je u čuvenim “Pismima o stanovanju” i programatskom zborniku “Problemi suvremene arhitekture”. Smatraju ga u prvom redu arhitektom obiteljskih kuća. “Kuća je dobra ako se u njoj može prirediti dobra proslava imendana”, govorio je Planić, a dječju sobu uzdignuo je na pijedestal. Tvrdio je također da obiteljska kuća ne smije impresionirati okolinu jer to potiče zavist i stvara negativnu energiju. Zato je “okruglu kuću”, vjerojatno najpoznatiju u svom opusu, koncipirao po “uzoru na istočnjački šator, kao školjku fokusiranu oko ognjišta”, obloživši donji dio u kamen i beton, a gornji u drvo.

S investitorima se družio i poslije, osobito na tradicionalnim proslavama imendana i rođendana. Kako se prisjeća unuk Stjepan Lončarić, u njegovoj kući na Radničkom dolu godinama su se okupljali slikar Ernest Tomašević, koji je grafički oblikovao njegove ideje, i njegova supruga Nevenka Đorđević, također slikarica, nekoliko generacija obitelji Matko, od pisca pučkih romana do draguljara, te brojni obrtnici, primjerice, tekstilci Vurdelja i Bačić, stolar Horvatek, zidari Barbarić, Culej… Potomci investitora tvrde da je bio nevjerojatno temeljit, ali strog i tvrdoglav. Volio je ugrađene, tzv. skrivene ormare, nije podnosio zavjese po kućama, a kad je neku sliku ili komad pokućstva postavio na određeno mjesto, nije dopuštao da se ono premjesti. Tvrdio je da moderna arhitektura potječe od tradicionalne pa je tako jednu od svojih prvi obiteljskih kuća na Goljaku ogradio prućem.

Planić je uveo u stambenu i obiteljsku arhitekturu mnoge novosti. Primjerice, okrenuo je nusprostorije i kuhinju prema ulici, a dnevni boravak i spavaće sobe prema stražnjem vrtu. Budući da je bio aktivni planinar i preteča ekološkog pokreta, zalagao se za prožimanje unutrašnjeg i vanjskog prostora, pa je veliku pažnju posvećivao uređenju vrtova, balkona i terasa. “Ideja o lođama, vrtovima i terasama u kućama bila je postulat naše arhitekture, kojim smo propagirali dodir s prirodom i sve one blagodati koje čovjeku pružaju livada, šuma i potok”, objašnjavao je Planić svoj koncept Semiramidinih vrtova u zagrebačkom okruženju.

Zato sve njegove kuće imaju goleme prozore, zatim brojne staklene stijene koje stvaraju iluziju dodira s prirodom, a vrtovi obvezno imaju bazenčić za djecu i dizajnirani su do najsitnijeg detalja. Planić je volio ciglu kao materijal pa je mnoge svoje kuće obložio posebnom ciglom umjesto fasadom. Primjerice, kuću Milinković u Novakovoj ulici, jednu od najpoznatijih, obložio je prepečenom opekom, koja je zapravo bila škart. Planić se volio igrati s materijalom i već tada se zalagao za recikliranje pa je tako neke kuće, poput vile Cuvaj u Zamenhoffovoj, “omotao” pečenim pločicama kako bi se bolje uklopile u pejzaž. To je najviše koristio u zadnjoj fazi, kada je radio svoje čuvene “kuće kocke”.

Radeći vikendice na Jadranu, izumio je nekoliko specifičnih recepata za fasadu. Te ceduljice ispisane njegovim rukopisom dijelio je radnicima na gradilištu. Recimo, izumio je “tučeno srebro”: samlio bi kamen i onda ga miješao s cementom, a zatim tom smjesom oblagao kuće umjesto klasičnom fasadom.

Budući da je rođak njegove supruge Ljudevit Šolc bio pravnik i ministar u vladi NDH, Planić je spletom okolnosti dobio zadatak da projektira fontanu i tri minareta i tako adaptira Meštrovićev Dom likovnih umjetnika u džamiju. Budući da je bio autor graditeljskog simbola ustaškog režima, u socrealizmu nije imao dozvolu za rad. Kako se prisjeća unuk Stjepan Lončarić: “Boris Bakrač, bivši partizan i ministar graditeljstva u tadašnjoj SRH, spasio je njegova djeda od logora, a baku od likvidacije.” Planić je zatvorio atelje, zaposlio se u državnoj tvrtki i radio škole, đačke domove, kupališta, zadružne i kulturne domove. Planić je gotovo dva desetljeća, sve do 1968. kada je dobio Nagradu “Vladimir Nazor”, bio prešućivani arhitekt i živio u anonimnosti. Čak ni u stručnom tisku o njemu i o njegovoj arhitekturi nije bio objavljen ni jedan tekst. O njemu je tada prvi počeo pisati Radovan Ivančević u časopisu Telegram.

U šezdesetim i sedamdesetim najviše je gradio vikendice na Jadranu, te obiteljske kuće na Zelenjaku, u Novakovoj i Zamenhoffovoj, Velikoj Gorici i na sjevernim obroncima Medvednice. Investitori ga najviše pamte kao šarmantnog, toplog i duhovitoga gospodina s osmijehom, koji je uživao u svom poslu. Tvrde da često nije naplaćivao usluge, a da je domaćici kuće često znao reći: “Ti si najveći ukras svoje kuće.” Po mišljenju stručnjaka, njegovu arhitekturu ipak ne treba oponašati niti kopirati, ali može se preuzeti način razmišljanja. Naime, zamjeraju mu njegov “brutalizam prema zatečenom stanju”, osobito kod projekta svetišta u Mariji Bistrici.

Kuća
Kako se prisjeća Planićev unuk Stjepan Lončarić, njegov je djed odrastao u maloj, tada prigradskoj kući na Radničkom dolu u obitelji zidara i dvorkinje. Zemljište je kupio njegov predak fasader 1840., a kuća je prvo imala samo jednu sobu. Završio je Bolleovu srednju tehničku školu kao Stjepan Klobasa, a poslije Prvog svjetskog rata majka je vratila staro prezime Planić. Svoju buduću suprugu Katarinu Šolc, kćer zagrebačkog tiskara, upoznao je u Pjevačkom društvu intelektualaca. Još dok se nisu vjenčali, sa 27 godina doselila se k njemu, što je izazvalo skandal. “Planić je na mjestu starog svinjca iznad roditeljske kuće napravio atelje i vlastitu kuću”, kaže Lončarić, “koja je najbolje oslikavala njegov arhitektonski i životni ideal ? asketizam, skromnost i povezanost s prirodom, a bila je puna puhova i gnijezda stršljenova, dok se zimi voda ledila u vodokotliću pa je ispod stalno gorjela svijeća.”
Kuća je bila napravljena od već korištenih dasaka i pločica, a i stube su bile donesene s neke druge kuće, dok je krov držala jedna jedina greda. “Bio je ekološki svjestan i stvari je reciklirao po nekoliko puta”, kaže Planićev unuk koji i danas živi u njegovoj kući gdje se još nalazi nekoliko originalnih komada pokućstva, primjerice, komoda, fotelja, stolić i trosjed, ali kuća ipak vapi za obnovom.