Iako su obojica optuženi pred Sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, iako su bili na suprotnim stranama za vrijeme rata, u Scheveningenu vladaju drukčija pravila nego na slobodi.Kada je Jadranka Šešelj prvi put s djecom doputovala u Haag u posjet suprugu, dočekao ju je sav oduševljen nitko drugi no Mladen Naletilić – Tuta. “Gdje je moja Bunjevka? Ma, je li to došla moja Hrvatica?”, pitao je na sav glas ozareni Naletilić, dok se sa strane Šešelj kidao od smijeha. Jadranka Šešelj nije baš bila sigurna o čemu je riječ, ali je shvatila da su Naletilić i Šešelj u Haagu jako dobri. Iako su obojica optuženi pred Sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, iako su bili na suprotnim stranama za vrijeme rata, u Scheveningenu vladaju drukčija pravila nego na slobodi. To je nešto više od robijaške solidarnosti, ne tako rijetke u drugim zatvorima. Naletilić i Šešelj su obojica Hercegovci, ali to očito nije jedino što ih povezuje.

Šešelj prijeti da će, ako mu se ne povećaju mesne porcije, pojesti Tutu, a Tuta ga upozorava da ima tuberkulozu pa mu neće prijati“Mladen Naletilić je najveći šarmer u pritvoru u Scheveningenu i jedini smije ići na sva tri kata, a čuvari mu to ne brane. On je najpoštovaniji među pritvorenicima i to se odmah osjeti”, ispričala je Jadranka Šešelj prilikom nedavne posjete Haagu. I nije jedina koja to kaže već to govore svi čuvari pritvorske jedinice Tribunala i svi srpski odvjetnici koji dolaze u Haag. Ali ni prvi ni drugi nisu baš presretni kada to novinari napišu jer im od odnosa s pritvorenicima ne rijetko ovisi posao. Ne vole kada iz pritvora procuri kakva priča, tajna i kad se čuvari previše zbliže s optuženicima. Međutim, to ne važi i za Naletilića jer on u Schevenigenu ipak ima poseban status. Zapitali smo Jadranku Šešelj što je odgovorila na pitanje o mojoj Bunjevki: “Ništa, a on me je zagrlio i nastavio se pozdravljati. Onda je opet upitao: ‘Pa je li to došla moja Hrvatica?’, a zatim je pozdravio djecu ‘kao drage male Hrvate’ i rekao ‘za dom spremni’. Šešelj mu je na to dobacio: ‘Jeste, Tuto, za dom. Spreman si ti za dom i to starački’. Onda je najmlađi Šešeljev sin Vladimir odgovorio rečenicom koju je sigurno dobro naučio kod kuće: ‘Hrvati su najgori ljudi’. Naletilić se na to okrenuo Šešelju i ozbiljno rekao: ‘E Vojo, ovaj mi je sumnjiv, ovaj ti možda i nije Hrvat’.”

Novinari koji u Haagu prate suđenja su u čudu pitali Jadranku Šešelj da li je stvarno podrijetlom Hrvatica, a ona je odgovorila: “Nisam, ali Voja je to rekao Tuti i on je povjerovao, a poslije je shvatio da je šala. Ali sada je ostalo da sam Bunjevka i prihvaćam šalu. Zapravo sam podrijetlom s Kosova.” Jadranka Šešelj je u Haag doputovala sama redovnom linijom JAT-a i sjedila je u drugoj klasi, za razliku od Mirjane Marković koja je, dok za njom nije raspisana potjernica zbog sumnje da je organizirala ubojstvo Ivana Stambolića, u Haag dolazila isključivo sjedeći u prvoj klasi i to u pratnji mladog, zgodnog beogradskog advokata. Šešelju je donijela dva kofera knjiga, a za razliku od Mirjane Marković, na amsterdamskom aerodromu Shiphol nije je čekala limuzina ni taksi. S koferima je od Amsterdama do Haaga putovala vlakom. “Volim putovati vlakom. Osim toga, cijena taksija je previsoka”. Dok je opisivala svoje prilično mučne i teške dolaske u Haag s djecom i bez njih, više je puta zabrinuto spomenula tu istu rečenicu: “Osim toga, cijena je previsoka.”

Oni koji znaju da je Mirjana Marković u Haagu odsjedala u posebnim hotelima ili vili, primijetili su znatno skromniji nivo kod Šešeljeve supruge. Ona je odsjela u stanu svoje prijateljice, bivše šankerica i blagajnice u nekom holandskom restoranu, koja je tijekom godina napredovala do službenice. Po načinu na koji razgovara s novinarima, Jadranka Šešelj izgleda kao prilično skromna i normalna žena zabrinuta za budućnost svoje djece. Najviše što bi htjela znati je kad će početi suđenje, što joj za sada nitko ne može odgovoriti. Glavni dojam koji novinari dobiju poslije razgovora sa njom je da se Vojislav Šešelj ipak nije nakrao novca dok je bio potpredsjednik u Miloševićevoj vladi.

Zanimalo nas je da nam kaže kako su se Šešelj i Naletilić sprijateljili i kako se druže: “Igraju zajedno šah i koliko vidim, dosta se zezaju. Voja se požalio na hranu i onda je poručio ovima u Tribunalu da će pojesti Tutu ako mu ne pojačaju mesne obroke. A Tuta mu je odgovorio da to ne bi bilo dobro za Vojino zdravlje jer on ima tuberkulozu. Njima je sve to zabavno i oni tamo tjeraju svoje, a ja se brinem…” Nedavno je iz pritvora, posredstvom advokata procurila još jedna šala koju su Naletilić, Šešelj i Zoran Žigić priredili bivšem predsjedniku Srbije Milanu Milutinuviću. Rekli su mu da će u pritvoru biti sprovedena kontrola svih prostorija i da je jako važno da svaka ćelija bude sređena, a ako ne bude, mogao bi – u zatvor. Izgleda da je Milutinović to doslovno shvatio i pospremio ćeliju. Kad se naradio i zaspao, Tuta, Šešelj i Žigić su iz hodnika u Milutinovićevu ćeliju ugurali veliki zajednički frižider iz hodnika. Kada je straža ujutro vidjela da u hodniku nema frižidera i da je kod bivšeg srpskog predsjednika, Milutinoviću je trebalo dobrih pola sata da se opravda da to nije on uradio jer svakako ne bi mogao sam gurati veliki frižider.

Šešelj je u pritvoru smršavio 20 kila i nema više veliki trbuh kakav je imao dok je bio u Srbiji. Jadranka Šešelj kaže da je to uvijek i htio i da jede uglavnom salate i dosta vježba. Možete se samo zamisliti velikog srpskog nacionalistu i četničkog vojvodu s hrvatskim prezimenom, koji je želio Srbiju od Karlobaga, preko Karlovca, Virovitice pa nadalje, kako jede salate, najviše se druži s Naletilićem i brine o zdravom duhu i tijelu. Eto što zatvor napravi od nacionaliste. Ali, nije ni da nema novih blokova i novih podjela. U pritvoru u Scheveningenu važe nova pravila i nova prijateljstva koja se sklapaju po snazi optuženika. Čime se mjeri njihova snaga, znaju samo oni. Navodno, po pričama čuvara i odvjetnika koji odlaze u Scheveningen, Naletilić se, osim sa Šešeljem, druži i sa Slobodanom Miloševićem. Oni su sklopili novu hrvatsko-srpsku koaliciju pa je Naletilić, preko odvjetnika, Miloševiću dao dio svog dokaznog materijala o mudžahedinskoj proslavi u Maglaju. Navodno mu je i obećao da će njegov odvjetnik prikupiti sve što Miloševiću može koristiti u odbrani. No to nije sve jer je i Tihomir Blaškić svom odvjetniku rekao da sav materijal koji bi mogao biti povoljan za Miloševića preda bivšem predsjedniku bivše Jugoslavije.

Scheveningensko hrvatsko-srpsko novo bratstvo i jedinstvo pokazalo se i kada je Blaškić s konopca skinuo jednog Srbina koji se u pritvoru htio objesiti. Ime čovjeka kojem je Blaškić spasio život ne smije biti objavljeno jer je taj događaj strogo čuvana tribunalska tajna. Ipak, ta nova haaška koalicija nije jednosmjerna. Tu je i solidarnost optuženih Muslimana sa svojim nekadašnjim ratnim protivnicima. Tako je nova sloga Miloševića oslobodila obveze da tijekom protekle godine dođe na informativni razgovor sa istražnim sucem koji ga je trebao ispitati o ubojstvu Ivana Stambolića. Kada je sudac Goran Čavlina iz Beograda doputovao u Haag, Milošević je rekao čuvarima da mu ne pamet ne pada da s njim razgovara. S obzirom na to da je Tribunal obećao srpskim vlastima da će im omogućiti istragu, čuvari bi u Scheveningenu osigurali susret da se nisu pobunili svi optuženi Muslimani koji su na katu zajedno s Miloševićem. Zaprijetili su da će svi zajedno poći za Miloševićem ako ga budu prisiljavali na razgovor sa sucem. Naravno, Čavlina se u Beograd vratio neobavljena posla.

Priča se da je novooptuženom Milanu Babiću, nekadašnjem lideru kninskih Srba, život u pritvoru prilično zagorčan jer ostali pritvorenici ne gledaju baš blagonaklono na njegovo svjedočenje protiv Miloševića. Upućeni kažu da se Babić u strahu već dva put selio i mijenjao katove i ćelije. Povodom Šešeljevog pritvorskog rata s hrvatskim jezikom, odvjetnici pričaju da se prevodioci tijekom sjednica u Sudu trude da, dok prevode Šešelju riječi suda i tužioca, govore starim hrvatskim, a ne novogovorom. Isti ustupak rade i kada mu prevode dokumentaciju. Naravno, to nije njihova obveza, ali ipak pokazuju dobru volju. S druge strane, Šešelj uporno ne želi koristiti kompjutor ni pisaću mašinu i sve svoje žalbe i predstavke, a ima ih puno, piše rukom i na ćirilicom. To i prevodiocima i sucima strašno otežava posao, što je i Šešeljov cilj.

Šešeljeva supruga za dolazak u Haag koristi njemačku vizu jer u Srpskoj radikalnoj stranci nitko iz protesta ne želi tražiti nizozemsku vizu. Kada je prvih nekoliko puta dolazila u Scheveningen, s djecom je putovala preko Berlina. Mislila je da će tako jednostavnije ući u Nizozemsku i da je manja mogućnost da je na nizozemskoj granici ne puste. Iz SRS-a rijetko tko putuje u inozemstvo, a pogotovo ne na zapad. Zato joj nitko nije imao reći što zapravo znači Schengen-viza i kako se s njom putuje. Takva se perspektiva smiješi Srbiji ako ta stranka kojim slučajem ponovo dođe na vlast, a to bi se moglo dogoditi. U Srbiji još nisu sasvim sigurni koji je glavni razlog bio za ponovni dolazak HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, ali su već prilično sigurni da je za povratak SRS-a na političku scenu u dobroj mjeri zaslužno Tužilaštvo Haaškog tribunala. To što je nekoliko bivših srpskih predsjednika u Haagu nije baš zgodno za ponos jednog naroda, ali bi se dalo preživjeti da je poslije toga došao bolji život. Boljeg života ipak još nema ni na vidiku, a poniženja se nižu jedno za drugim. Ako se zna da “svaki pravi Srbin” na muku odgovara prkosom i inatom, onda nije čudno to što je baš boravak u Haagu i Miloševića i Šešelja u političkom smislu vratilo u život. Za inat. Kome – sebi.