Objavljeno u Nacionalu br. 425, 2004-01-06

Autor: Paula Bobanović

INTERVIEW

Esma Redžepova - europska kraljica romske glazbe

Razgovor s makedonskom pjevačicom koja je albumom 'Esma The Queen of the Gypsies' prije pet godina ušla u vrh svjetske etno glazbe, a koja je na staru godinu u zagrebačkom klubu Tvornica održala petosatni koncert, o 45 godina njezine uspješne pjevačke karijere, o nastupima pred svim predsjednicima nesvrstanih zemalja, o životu sa Stevom Teodosievskim i 47 posvojene djece

U sićušnoj gospođi kratko podšišane plave kose svezane u rep i bez imalo šminke malo tko je mogao prepoznati zvijezdu narodne glazbe koja je prošle godine proslavila 45 godina pjevačke karijere.U sićušnoj gospođi kratko podšišane plave kose svezane u rep i bez imalo šminke malo tko je mogao prepoznati zvijezdu narodne glazbe koja je prošle godine proslavila 45 godina pjevačke karijere.Nakon petosatnog nastupa u zagrebačkom klubu Tvornica, koji je potrajao do četiri ujutro, na prvi dan 2004., makedonska kraljica romske glazbe Esma Redžepova ustala je već prije devet. Dok su se članovi njezina pratećeg sastava razbuđivali uz jutarnje kave i cigarete, ona je u restoranu sjedila u odjelu za nepušače i uz jogurt i sendvič od sira i maslaca sabirala dojmove s dočeka Nove godine.

Romi su jedini narod koji nikad nije imao svoju državu. Nikad nismo vodili osvajačke ratove, niti smo ikoga okupirali i zato smatram da je romski narod sigurno zaslužilo Nobelovu nagradu za mirU sićušnoj gospođi kratko podšišane plave kose svezane u rep i bez imalo šminke malo tko je mogao prepoznati zvijezdu narodne glazbe koja je prošle godine proslavila 45 godina pjevačke karijere. U tom je razdoblju, kako sama ističe, osvojila sva priznanja koja jedan pjevač u svom životu može poželjeti. Gostovala je turnejama u svim europskim zemljama, a u Aziji proputovala od Rusije i Irana, preko Indije do Japana. Album “Esma The Queen of the Gypsies”, koji je prije pet godina objavila nizozemska kuća World Connection, samo je bio kruna njezina cjelokupnog rada i označio je konačno i njezin ulazak u vrh svjetske etno glazbe. Od tada se njezin CD može kupiti u svim prodavaonicama nosača zvuka od Londona i Pariza do New Yorka i Tokyja uz imena poput Cesarije Evore i Omare Portuondo do Amalije Rodriguez.

Sve njezine uspjehe teško je nabrojiti. Još 1968. trima koncertima u pariškoj Olympiji najavila je da su njezini nastupi posebna atrakcija uz virtuozne glazbenike koje je redom odgojio njezin, danas pokojni suprug Stevo Teodosievski. Trideset godina poslije u Frankfurtu je proglašena europskom glazbenom primadonom, a nakon dvije tisuće dobrotvornih koncerata i 47 posvojene djece, za sva svoja djela je prije dvije godine imenovana UNHCR-ovom ambasadoricom i dobila je diplomatsku putovnicu UN-a. Za 26 dobrovoljnih davanja krvi od Crvenog je križa dobila zlatnu medalju, a u Makedoniji je danas i jedan od troje predsjednika Lions Cluba. Uz sva priznanja, nesmanjenim tempom i dalje koncertira, putuje, odrađuje turneje, pa i za godinu koja je iza nje tvrdi da je bila prilično uspješna: “Prošla godina nije se mnogo razlikovala od prethodnih jer sam koncertirala po cijeloj Europi. Od svih nastupa najviše me se dojmio koncert u Solunu u Kraljevskoj dvorani koju su, meni u čast, uredili u makedonskom stilu. Koncert u Španjolskoj, u Barceloni, također mi je jedan od dražih jer sam ga održala na velikom trgu ispred njihove katedrale, a nakon koncerta priredili su veliki vatromet. Prošle godine objavila sam album ‘Esma između dva života’ što je objavljen u Makedoniji. Već u siječnju održat ću koncert u Švicarskoj, Nizozemskoj i Italiji, a nakon toga snimit ću još jedan album s romskim pjesmama.”

NACIONAL: Koncertirate li i dalje jednakim tempom kao do sada ili ste smanjili broj nastupa? – Još se nisam umorila iako sam prošle godine održala samo 168 koncerata, što je manje od uobičajenog prosjeka. Po tome se prošla godina ubraja u manje naporne, ali liječnici su mi preporučili da zbog zdravlja smanjim repertoar na 80 do 120 koncerata godišnje.

NACIONAL: Svojedobno ste koncertirali i više od 400 puta godišnje. Sjećate li se kad je to bilo? – Sjećam se da sam 80-ih jedne godine od ožujka do 29. studenog održala točno 400 koncerata po Europi. Taj posljednji održali smo u povodu Dana Republike u našem veleposlanstvu u Sofiji. Ali tu nisu ubrojeni nastupi početkom iste godine u Iranu. Zato kažem da sam nekad bila kao kakva kinopredstava. Subotama i nedjeljama bih nerijetko pjevala na matineji, pa popodnevnoj predstavi, a onda i večernjoj. Rekord sam oborila i 1995., kad sam u Njemačkoj i Austriji u nacionalnim teatrima, zajedno sa šest izvođača iz Mađarske, Rumunjske, Rusije, Egipta, Indije i Albanije, od veljače do kraja srpnja nastupila 186 puta.

NACIONAL: Često putujete avionom, ali koliko znam automobil vam je oduvijek bio najdraže prijevozno sredstvo. – Istina. Često smo na daleka putovanja odlazili automobilom, ali na prvo pravo veliko putovanje krenuli smo 1976., i to iz Skopja u Chandegar u Indiji, gdje se održavao veliki festival romske glazbe. Nastupali su izvođači iz cijelog svijeta, a u gledalištu su sjedili Indira Ghandi i Zhel Sing, predsjednik Punjaba. Vozili smo mercedes pullman, a na dan smo prevaljivali oko tisuću kilometara. Ponijeli smo mnogo kačkavalja, konzervi i dvopeka, a putem nam je najteže bilo pronaći pitku vodu. Temperature su bile više od 40, a vozili smo se deset dana. Sjećam se da smo doputovali u posljednji čas, i to sat vremena uoči nastupa. Nismo ni stigli u hotel, nego smo imali vremena tek da se osvježimo. Unatoč tome pobijedili smo, a ja sam proglašena kraljicom romske glazbe. Od Indire Ghandi i Zhela Singa tom sam prilikom na dar dobila tri indijske i tri punjabske narodne nošnje, u kojima i danas nastupam. Drugi put smo tamo otišli 1983., a ja sam Indiri Ghandi darovala dvije dimije.

NACIONAL: Tito vas je često pozivao da nastupate u raznim prigodama. Pred kojim ste sve državnicima nastupali i koje je vaše pjesme volio bivši predsjednik? – Nastupala sam pred gotovo svim predsjednicima bivših nesvrstanih zemalja, od Reze Pahlavija, Nehrua, Nasera, do Gadafija i Husseina. Tito je pak najviše volio upravo “Čaje Šukarije”.

NACIONAL: Prije tri godine proglašeni ste i pjevačicom milenija u Rusiji? – Da, i osim ove nagrade u Chandegaru, najdraže mi je to priznanje koje sam primila u Moskvi prije tri godine. U konkurenciji od 80-ak pjevačica proglasili su me pjevačicom milenija i dodijelili mi medalju napravljenu od 400 grama zlata.

NACIONAL: Jeste li u međuvremenu dovršili kuću i muzej koji ste planirali otvoriti u sklopu nje? – Ne, ali se s tim ne opterećujem previše. Stariji ljudi kažu: “Nemoj nikad odmah dovršiti kuću. Ostavi bar nešto nedovršeno da imaš razloga živjeti.” Ali bih ipak željela bar ove godine dovršiti Dom humanosti, kako će se zvati muzej.

NACIONAL: Nezaobilazna osoba u vašem životu je do prije šest godina bio vaš suprug Stevo Teodosievski. Kad ste se upoznali? – On je najvažnija ličnost u mom životu. Krenula sam u njegovu glazbenu školu kad mi je bilo 11 godina, a već godinu dana poslije bila sam poznata u cijeloj Jugoslaviji. Mislim da je baš Angel Miladinov snimio tada za Radioteleviziju Zagreb moj prvi šou na kojem sam pjevala makedonske i romske pjesme.

NACIONAL: Što mislite kako bi izgledao vaš život da niste upoznali Teodosievskog? – Vjerojatno bi bio mnogo teži, ali sam sigurna da bih pjevala jer sam već u drugom razredu osnovne škole “Goce Delčev” bila iznimno nadarena i pobjeđivala na svim državnim natjecanjima. Ipak, zahvaljujući Stevi, koji je zamolio moje roditelje da se ne udam prije 18. godine, promijenio se tijek mog života jer punoljetna djevojka je kod nas već previše stara za udaju.

NACIONAL: Koliko ste dugo bili u braku? – Trideset godina, a ukupno smo se poznavali četrdeset. Udala sam se za njega čim sam postala punoljetna. Mislim da smo imali vrlo skladan i divan brak, a tako dugo smo ostali zajedno jer smo oboje bili vrlo tolerantne osobe. Znali smo prešutjeti i popustiti kad bi onaj drugi bio ljut. Kad sam ga izgubila prije šest godina, izgubila sam odjednom i oca i prijatelja i muža.

NACIONAL: Nikad niste imali vlastite djece, ali ste tijekom zajedničkog života posvojili njih 47. Zašto? – Moj suprug nikad mi nije dopustio da radim nešto što bi me udaljilo od pjevanja i nastupa. Nikad u životu nisam ni kuhala ni glačala jer je tvrdio da para šteti glasnicama. To me neki put jako ljutilo jer obožavam kuhati, a on mi to nije odobravao i uvijek sam imala kućnu pomoćnicu. Djecu smo odlučili posvojiti jer su najčešće dolazila iz romskih obitelji koje su bile teški socijalni slučajevi. Da bismo ih sačuvali od domova ili ulice, Stevo ih je podučavao sviranju raznih instrumenata i danas su svi oni glazbenici u nekim orkestrima ili glazbenim skupinama i pošteno žive i zarađuju. Neki od najboljih makedonskih brass-bandova upravo su njihovi.

NACIONAL: Možete li reći da po načinu života dijelite sudbinu svojih sunarodnjaka? – Ako se podrazumijeva da su Romi narod koji pjeva, putuje i uživa u životu, onda sam tipična Romkinja. Jedino što mnogi moji sunarodnjaci žive u neimaštini, a ja sam uspjela u životu zaraditi za solidan život. Ali isto tako sve što smo moj suprug i ja zaradili, dijelili smo s onima koji nemaju. Često kažem da život bez davanja nema smisla. Ne pripadam ni jednoj vjeroispovijesti jer su moji roditelji iz miješanih brakova. Majčina majka je podrijetlom bila Židovka, drugi su pak došli iz Turske, pa zato ja vjerujem da postoji samo jedan Bog. Ali se u praktičnom životu pridržavam deset Božjih zapovijedi. Od svake vjere uzimam ono najbolje i u mojoj se kući slave svi vjerski praznici, od Uskrsa i Božića, do Đurđevdana i Bajrama.

NACIONAL: Jeste li još uvijek aktivni u politici i zašto ste odabrali baš stranku Demokratske akcije? – I dalje sam počasni član visokog tijela Demokratske akcije koju vodi Vasil Tupurkovski, a odabrala sam je zato što je to kozmopolitska stranka građanske opcije. U njoj su članovi svih nacionalnosti koje žive u Makedoniji, ali nikad nisam prihvatila profesionalni politički angažman jer i ovako dobro zarađujem od svog rada.

NACIONAL: Pratite li prava i položaj Roma u drugim zemljama bivše Jugoslavije i u Hrvatskoj? – Pratim i mislim da je Makedonija najdalje dospjela što se tiče tih prava. Znam da i u Hrvatskoj postoji problem s Romima, osobito u Međimurju, ali za to nisu krivi Hrvati. Smatram da su za to krivi političari koji su dužni svim građanima svoje zemlje omogućiti dostojanstven život jer su za to plaćeni. I sama sam na svojoj koži već u prvom razredu osnovne škole iskusila što to znači biti nepoželjan u sredini u kojoj se moraš školovati, a nitko ne želi s tobom sjediti u istoj klupi. U Makedoniji su Romi Ustavom priznata nacionalnost i tako je Makedonija postala jedina europska zemlja koja je priznala Rome kao ravnopravan narod. U parlamentu imamo svog predstavnika, a u Skopju je i gradonačelnik Rom. Uglavnom, imamo dovoljno svojih ljudi koji zastupaju interese Roma u politici, što je i normalno jer smo treći po brojnosti, ali nije oduvijek bilo tako.

NACIONAL: Možete li procijeniti koliko ste vi osobno zaslužni za afirmaciju Roma i romske kulture u Makedoniji? – Ja o tome ne mogu suditi, mislim da bi to trebali drugi ocijeniti, ali jedino znam da sam prva Romkinja koja je u bivšoj državi javno otpjevala pjesmu na materinjem jeziku. Bilo je to još 1957. unatoč problemima koje smo poslije zbog toga imali moj suprug i ja.

NACIONAL: Hoćete li reći da ste bili politički nepodobni? – Na neki način da. Zapravo, sve je počelo kad smo Stevo i ja prvi iz Makedonije dobili poziv iz RTV Beograd 1961., u povodu pokretanja programa, za snimanje glazbene emisije. Čim su na Radio Skopju saznali da uz sve druge makedonske glazbenike oni traže baš nas, počeli su s ucjenama. Pozvali su Stevu, koji je u to vrijeme bio voditelj radijskog orkestra i zaprijetili da će i njemu i našem bubnjaru, koji je također svirao u radijskom orkestru, dati otkaz ako ne otkažemo gostovanje. Iako je situacija bila vrlo ozbiljna Stevo je iz inata odlučio da otputujemo. U tjedan dana uvježbao je jednog romskog dječaka koji je odlično svirao bubnjeve i poveo ga s nama u Beograd. Nastup je bio fantastičan, a od tada nam je jedno dijete u orkestru postalo dio imidža. Odmah po povratku moj je muž sam dao otkaz na Radio Skopju i posvetio se mojoj karijeri i našim zajedničkim nastupima.

NACIONAL: Je li to bio razlog selidbe u Beograd? – Iskreno, jest. Već mjesec dana poslije uselili smo se u stan u Beogradu jer smo shvatili da će nam pojedinci zagorčavati život u Skopju i da više nećemo moći normalno raditi. Vrijeme je pokazalo da smo dobro procijenili situaciju. Do povratka na makedonsku nacionalnu televiziju čekali smo punih 30 godina. U tom razdoblju najviše nam je zapravo pomogla tadašnja RTV Zagreb koja ima najviše arhivskog materijala s mojih nastupa, a upravo je zagrebački Jugoton bio taj koji je objavio moj prvi LP “Čaje Šukarije”. Zato se uvijek rado vraćam u Zagreb.

NACIONAL: Žalite li svejedno za Jugoslavijom? – Osobno žalim zbog granica kojima je sad ispresijecana. Smatram da je Tito bio najbolji državnik na ovim prostorima jer nas je sve povezao i nepojmljivo mi je da danas moram čekati pred konzulatom da bih dobila vizu za države u kojima sam se prije osjećala kao kod kuće. To što sam rođena u Makedoniji igra je slučaja. Ja doista želim proputovati svijetom i upoznavati druge zemlje i narode. Zato bih poželjela svim političarima s ovih prostora da otvore granice i da pokažemo Europi i svijetu da ovdje ne žive divlja plemena, nego plemeniti ljudi. Nama Romima su sve te granice potpuno neprirodne. Naša domovina je cijeli svijet i u mentalitet nam je usađeno da zemaljska kugla jednako pripada svim ljudima, a da smo na ovom svijetu samo gosti. Mi smo jedini narod koji nikad nije imao svoju državu. Nikad nismo vodili osvajačke ratove, niti smo ikoga okupirali i zato smatram da je romski narod sigurno zaslužilo Nobelovu nagradu za mir. Uvijek ističem da država u kojoj nema Roma nije dobra država.

NACIONAL: Svake godine održite desetak dobrotvornih koncerata. Koliko ste ih održali prošle godine i kome ste donirali novac? – Sav novac od koncerata koje sam održala u Berlinu, Londonu i Bruxellesu namijenila sam neurološkom odjelu bolnice u Skopju, zatim za djecu s problemima u razvoju u Demir Kapiji i za izbjeglice s Kosova.

NACIONAL: Kako uz sve te koncerte uspijete sačuvati glas? – Nikad u životu nisam pila alkohol ni kavu, a niti ne pušim. Kad sam u Makedoniji pijem isključivo kozje mlijeko. Imam puni hladnjak zamrznutog kozjeg mlijeka i svaki dan popijem po 7,5 dl. Odlično je jer ne deblja, puno je kalcija i jako je zdravo za organizam.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika