Objavljeno u Nacionalu br. 427, 2004-01-20

Autor: Melisa Skender

USPON I PAD ZAGREBAČKOG GASTRONOMSKOG VIRTUOZA

'Dubravkin put' propao zbog lihvarske najamnine

Poznati zagrebački ugostitelj Zdravko Perčin, nakon pet godina vođenja jednog od najelitnijih restorana, koji je uzeo u najam od ugostiteljskog poduzeća Splendid, zatvorio je 'Dubravkin put' zbog duga od 500 tisuća eura

Zdravko Perčin, umjetnik kuhar koji je od "Dubravkinog puta" napravio društvenu i gurmansku meku za sve vrsne poznavatelje ribljih specijaliteta, protekli je vikend proveo u svom restoranu skupljajući tanjure, čaše i sve što je ostalo nakon pet godiZdravko Perčin, umjetnik kuhar koji je od "Dubravkinog puta" napravio društvenu i gurmansku meku za sve vrsne poznavatelje ribljih specijaliteta, protekli je vikend proveo u svom restoranu skupljajući tanjure, čaše i sve što je ostalo nakon pet godiČuveni zagrebački restoran “Dubravkin put” je zatvoren. Ostakljena terasa na kojoj je još do prošlog tjedna sjedila elitna klijentela što je u zagrebačkoj ponudi morske kuhinje za sebe mogla platiti najbolje, danas je pusta. Zdravko Perčin, umjetnik kuhar koji je od “Dubravkinog puta” napravio društvenu i gurmansku meku za sve vrsne poznavatelje ribljih specijaliteta, protekli je vikend proveo u svom restoranu skupljajući tanjure, čaše i sve što je ostalo nakon pet godina, koliko je radio i izgradio imidž najboljeg ribljeg restorana u Zagrebu. Među njegovim stalnim gostima tada su bili brojni uglednici iz političkog i kulturnog života grada, članovi diplomatskog zbora, sportaši, biznismeni pa i društvena krema koja ne propušta gradsku ”špicu” i koja bi obično subotom, nakon jutarnje kavice pred “Charlijem”, odlazila na riblji ručak “kod Zdravka”.

'Ja sam kreten po prirodi i zato prolazim ovako ? radio sam samo da bih platio najamninu gazdama i porez državi' Kako su mi kasnije objasnili pravnici, ugovor koji sam potpisao sa 'Splendidom', jedan je od najgorih ugovora koji su ikada vidjeli Vlasnik 'Splendida' Božo Crnjac obratio se policiji kada je vidio da nepoznate osobe iznose stvari iz 'Dubravkina puta'“Ovo mi je zadnje! Neću više pripremiti niti jednu ribu”, odlučan je bio Perčin kojeg smo prošle subote zatekli u praznom restoranu po povratku iz policijske postaje. Tamo je morao dati izjavu nakon što je vlasnik dioničkog društva Splendid Božo Crnjac policiju obavijestio o tome da iz njegovog lokala nekakvi “kamatari” iznose stvari. Istina je ubrzo ustanovljena. Dubrovački ugostitelj, koji je u Zagreb stigao početkom devedesetih kad je zbog rata bio prisiljen zatvoriti obiteljski restoran na Lopudu, nakon deset godina poslovanja u Zagrebu podvukao je crtu i ostao 500 tisuća eura u minusu. Novac duguje svojim prijateljima kod kojih se zadužio da bi preuredio i proširio restoran što ga je 1998. uzeo u najam od Splendida. Mjesečna renta koju je plaćao najprije je iznosila 20, a potom 15 tisuća njemačkih maraka. Ugovor na tako visoki iznos pristao je potpisati bez razmišljanja jer o toj je lokaciji, u centru metropole, na rubu šume, sanjao otkako je stigao u Zagreb. Sad se ipak nada kako će prodajom stvari u koje je godinama ulagao uspjeti isplatiti bar dio svojih dugovanja.

“Ja sam kreten po prirodi i zato prolazim ovako. Od kad smo stigli u Zagreb, radim samo zato da bih platio najamninu gazdama i porez državi i sad mi je toga dosta”, svoju iznimnu karijeru gastronoma koji umije udovoljiti istančanom nepcu i najzahtjevnijih gostiju odlučio je zaključiti Zdravko Perčin, kuhar bez kape i uvijek besprijekorno odjeven u crno. Karijera je započela osamdesetih otvaranjem prvog restorana bračnog para Perčin na Lopudu, najpoznatijem od Elafitskih otoka kraj Dubrovnika. Ljubav tog pasioniranog ribolovca na udicu koji je oko Lopuda upoznao svaku lokaciju gdje se isplati baciti mamac, u posao je zapravo pretvorila njegova supruga Jelena Perčin s kojom se oženio nakon što se vratio iz Zagreba gdje je studirao. Studij elektrotehnike očigledno mu nije bilo dovoljno zanimljiv i nikad nije diplomirao, a njegova lutanja prijetila su ga dovesti u opasnu ovisnost o alkoholu, pa se Perčin odlučio vratiti se u rodni Dubrovnik. Supruga Jelena Perčin ohrabrila ga je i podržala u ostvarenju njegova sna: otvaranju kuhinje u kojoj će spravljati specijalitete i okupljati ljude koji tu vrstu umjetnosti znaju cijeniti. Šef kuhinje ubrzo se sprijateljio sa svim svojim stalnim gostima, među kojima su najbrojniji bili jahtaši. Povremeni turisti koji bi tijekom ljeta masovno dolazili jer su čuli brojne preporuke za njihov obiteljski restoran najčešće bi mu išli na živce jer Perčin nikad nije bio poslovan čovjek. Prije bi ga se moglo smatrati pažljivim domaćinom koji je želio samo izvrsno ugostiti. I to mu je baš uvijek uspijevalo.

Zato su se samo neupućeni iznenadili kad je odjednom, početkom devedesetih, nekad noćni klub Karaka na “Zelenom valu” odjednom postao najrazvikanijim ribljim restoranom u Zagrebu. Perčin se odlično snalazio u maloj, improviziranoj kuhinji. Malo zatim njegova supruga na Kaptolu je otvorila konobu “Lopud”, u kojoj je Perčin vodio kuhinju, maštajući cijelo vrijeme o restoranu na Dubravkinom putu za koji, međutim, tada još nije imao dovoljno sredstava na računu. Perčin zapravo nikad nije ni skupio toliko novca koliko je trebalo izdvojiti za najam lokala na tako ekskluzivnoj lokaciji, no stekao je ugled. Postao je poznat. Osim Ede Murtića, Tereze Kesovije, Tončija Vrdoljaka, Suada Rizvanbegovića, Gorana Ivaniševića, Zlatka Canjuge i drugih starih mušterija s Lopuda, ubrzo je i u Zagrebu stekao širok krug vjernih obožavatelja. Među njima su bili i bivši predsjednik Franjo Tuđman te članovi njegove obitelji, ali i Vlado Gotovac koji je ribu najradije jeo spravljenu na lešo, Iva Majoli najčešće bi naručivala poparu od kirnje, a Željko Mavrović šampjera na žaru ili hobotnicu. Popis poznatih stalnih mušterija time, međutim, tek počinje jer su u “Dubravkinom putu” ručali i Vesna Pusić, Ruža Pospiš ? Baldani, Zvone Boban, Ćiro Blažević, Aleksandar Petrović, Niko Kranjčar, Vesna Škare ? Ožbolt, a niz bi se mogao nastaviti u nedogled.

“Nemam baš ništa protiv Zdravka Perčina i žao mi je što se u priču morala umiješati i policija. Jednostavno, kad sam čuo da “Dubravkin put” nije otvoren iako sam s Perčinom imao dogovor da će raditi do ponedjeljka kad je Splendid trebao ponovo preuzeti lokal, otišao sam tamo i vidio kako neki, meni nepoznati ljudi iznose stvari. Perčina nije bilo tamo i pomislio sam kako su to možda neki od njegovih vjerovnika koji su došli razgrabiti imovinu pa sam to javio policiji”, objasnio je vlasnik Splendida Božo Crnjac, koji je tek slegnuo ramenima kad smo spomenuli da je najamnina za “Dubravkin put” možda ipak bila previsoka. “Bila je još i viša, ali sam je na Perčinov zahtjev smanjio. Njemu je bila poznata i cijena i svi uvjeti iz ugovora koji je potpisao. Sam je tražio da izađe iz lokala nakon što u posljednjih pet mjeseci nije uspio platiti rentu koju mu, iako je tražio, nisam mogao još jednom smanjiti”, kratko je ugovor o najmu komentirao Crnjac.

“Ne mogu Crnjcu ništa zamjeriti niti je on za bilo što kriv. Krive su okolnosti zbog kojih smo, primjerice, svježu ribu bili prisiljeni plaćati u gotovini umjesto preko računa, a tu su i sva davanja za državu. Da se Crnjac baš želio držati svakog slova ugovora, mogao me izbaciti iz lokala još prije mjesec dana. Taj ugovor je, naime, kako su mi pravnici kasnije objasnili, jedan od najgorih ugovora koji su ikada imali prilike vidjeti. Potpuno je jednostran, dakle, odgovara samo Splendidu. Ja o tome tada, kad smo otvarali “Dubravkin put”, uopće nisam razmišljao i tko mi je kriv”, pomirljivo je zaključio Perčin. Crnjac, nekad konobar u Splendidu, a nakon pretvorbe tog poduzeća njegov većinski vlasnik, već se tim poslovnim zahvatom dokazao spretnim i sposobnim iskoristiti svaku dobru okolnost kako bi povećao imetak i zaradu. Početkom devedesetih takvih prilika nije nedostajalo, bar ako je suditi prema broju onih što su se obogatili doslovce preko noći. Crnjac je jedan od takvih. Radnici Splendida koji nakon odluke o privatizaciji tog poduzeća nisu uspjeli upisati sve svoje dionice i dan danas ga, iako anonimno, prozivaju zbog toga.

Poduzeće Splendid imalo je tada u najmu ukupno 38 lokala na najelitnijim lokacijama u strogom centru grada. Kavana “Mosor”, samo jedna od nekoliko koliko ih Splendid ima na Trgu bana Jelačića, ustupljena je poslovnici Bank Austrije. Za uzvrat je, navodno, Crnjac dobio povoljan kredit od 1,5 milijuna njemačkih maraka kojim je isplatio svoje partnere, Anđelka Butigana, Grgu Prevšića i Josipa Prku s kojima je 1992. kupio zagrebačko ugostiteljsko poduzeće. Procijenjeno je na manje od deset milijuna njemačkih maraka iako je tada imalo 3561 četvorni metar vlastitog i više od 11 tisuća četvornih metara prostora u najmu. Trenutno ni jedan od 36 zagrebačkih lokala koliko ih koristi Splendid nije u najmu druge osobe, a “Dubravkin put” je Crnjac 1998. iznimno odlučio iznajmljivati Perčinu, rukovodeći se preporukama njihovih zajedničkih prijatelja. Osim toga, bilo mu je i jasno da će lokal samo dobiti na ugledu zahvaljujući tako talentiranom ugostitelju pa mu je čak i nastojao izaći u susret. Ali samo onoliko koliko je, kao iznimno uspješan vlasnik lokala poput restorana Okrugljak i većine starih kavana u zagrebačkom centru, procijenio da je isplativo. Kad mu je Perčin ponovo došao s molbom da mu smanji mjesečni najam za “Dubravkin put” jer je u restoran, tvrdio je, uložio oko milijun njemačkih maraka, Crnjac je odlučio kako će radije sam preuzeti sada već ugledan riblji restoran.

“Kompletno ćemo promijeniti i osuvremeniti kuhinju, instalacije i druge potrebne stvari pa vjerujem da će “Dubravkin put” za mjesec dana ponovo biti otvoren. Ostat će riblji restoran i nadam se, ako već tvrdite da će teško biti bolji, da neće biti lošiji nego kad ga je vodio Perčin”, zaključio je Crnjac. “Jelena i ja otvorili smo “Dubravkin put” 29. svibnja 1998. uoči Dana državnosti. Tako je bilo tempirano zbog broja 11. Naime, dva plus devet iz broja 29 čine jedanaest, a jedanaest je moj sretan broj”, nije pokušavao sakriti Perčin svoje oduševljenje konačnim osvajanjem prostora prije pet godina koji je, kako je tada ocijenio, bio idealan za restoran. Danas, razočaran neuspjehom od kojeg ga nije uspjelo spasiti ni njegovo neprijeporno kulinarsko umijeće, razmišlja o tome da se zauvijek ostavi posla koji je volio i u kojem su i brojni gosti uživali. Zagrebačka ponuda ostala je tako bez sjajnog ribljeg restorana jer je Perčin možda uistinu umjetnik među ugostiteljima, ali i nevježa među novopečenim hrvatskim biznismenima iz “zlatnog vremena” pretvorbe.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika