Komična opera "Turčin u Italiji" Gioacchina Rossinija ima dva čina, libreto je napisao Felice Romani, a praizvedena je prije 190 godina u milanskoj Scali.“To je opera u koju će se Riječani zaljubiti već deset sekundi nakon dizanja zastora”, rekao je popularni riječki bas bariton Bojan Šober, najavljujući premijeru opere “Turčin u Italiji” Gioacchina Rossinija 28. veljače u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Operu režira Ozren Prohić, a orkestrom će ravnati slovenski dirigent Anton Nanut, kojeg će poslije zamijeniti njegova studentica Nadi Matošević, dirigentica i ravnateljica riječke opere.

Kuriozitet te opere buffo je u tome što u njoj prvi put na sceni uloge bračnog para Donne Fiorille i Don Geronija pjevaju Olga i Bojan Šober, muž i žena i u privatnom životu, česti gosti inozemnih opernih kuća. Oboje su dobitnici Nagrade hrvatskog glumišta ? ona za ulogu Gilde u Verdijevu “Rigolettu”, a on za Don Bartola u Rossinijevu “Seviljskom brijaču”. Olga Šober je uz to guvernerica distrikta 126 Lions kluba, a Bojan Šober, bivši v.d. intendanta riječkog kazališta i povremeni operni redatelj, također je član te udruge. Imaju tri kćeri ? Stefani koja svira violinu, Karolinu koja svira klavir i Kristinu koja živi u Zagrebu gdje se bavi novinarstvom i fotografijom, čime nastavlja obiteljsku tradiciju. Naime, Bojan Šober naslijedio je od roditelja fotografski studio, jedan od poznatijih u Rijeci, pa se uz pjevanje bavi i fotografijom.

Uz bračni par Šober u operi će nastupiti splitski bas Ivica Čikeš kao Selim, mlada zagrebačka sopranistica Adela Golac-Rilović u alternaciji s Olgom Šober, Davor Lešić kao Albazar, Robert Kolar kao pjesnik i Kristina Kolar kao Zaida.

Komična opera “Turčin u Italiji” Gioacchina Rossinija ima dva čina, libreto je napisao Felice Romani, a praizvedena je prije 190 godina u milanskoj Scali. Tek je prije 20-ak godina nanovo otkrivena. U Hrvatskoj je prvi put izvedena prije šest godina u Splitu, također u režiji Ozrena Prohića. Sve predstave bile su rasprodane, proglašena je najboljom predstavom sezone, a Bojan Šober bio je nominiran za najbolju ulogu.

“Kad sam s operom ‘Turčin u Italiji’ prije šest godina počela svoj mandat u Splitu, bila je to gotovo nepoznata opera u svijetu”, kaže intendantica riječkog HNK Mani Gotovac. “Danas je na svim najvažnijim pozornicama Europe. Splitskom izvedbom najavili smo njen povratak na scenu. U njoj se otkriva raskošan Rossinijev temperament, žestina, mediteranska vedrina, sunce i sol, radosno i vedro življenje.”

Tom operom Mani Gotovac nastavlja svoju repertoarnu politiku pod motom ‘Neke nježne godine’, koju je naznačila već prvom predstavom “Karolina Riječka”, a nastavila “Nabuccom” i “Filumenom”. Formula se pokazala uspješnom jer su sve predstave, kako kaže, rasprodane, a navodno su se ulaznice za “Filumenu” prodavale na crno za tisuću kuna.

“Naslov sezone nisam izabrala samo zato što sam željela podsjetiti na Arsena Dedića nego i zato što mislim da smo zaglibili u mržnju, okrutnost, zloću, ubojstva, kriminal i politikantstvo”, objašnjava Mani Gotovac svoj kazališni moto, koji se pokazao uspješnim i u njezina prethodna dva mandata u Teatru &TD i splitskom HNK. “Mislim da u takvom okruženju jedino nježnost, radost i ljubav mogu biti šokantni. Jer ih više nema. Moja namjera nije bila estradizacija kazališta u Rijeci. Htjela sam govorom nježnosti i ljubav pokazati koliko nam ti osjećaji nedostaju. Zato Karolinu Riječku nismo pokazali kao junakinju koja je spasila grad, nego kao krhku žena koja iskazuje ljubav za svoju kuću, obitelj, muža i grad, ali u tonu revijalnog spektakla. Severine je pridonijela glamuroznosti predstave, ali je temeljna namjera bila prikaz male žene. ‘Nabucca’ smo postavili u duhu new agea i naglasak je bio na duhovnom bogatstvu, koje se danas ne cijeni kao novac, moć i zločin. Filumena je velika ratnica, ali ne bori se za emancipaciju, slobodu ženskog govora i ženska prava nego za ljubav. ‘Hamlet’ će pokazati kako spletke, zločin, ubojstva i kriminal mogu uništiti veze između muškarca i žene. Bavimo se ‘sporednim’ temama koje su bitne teme ljudskog života.”

Talijanski skladatelj Gioacchino Rossini (1792.-1868.) živio je godinama u Parizu a proslavio se komičnim operama “Talijanka u Alžiru”, “Seviljski brijač” i “Pepeljuga”. “Turčin u Italiji” događa se u Napulju oko 1820., po mišljenju bračnog para Šober, u jednom od najljepših razdoblja u povijesti. Zaplet je jednostavan: Turčin Selim skreće sa svoje morske rute i brodom stiže u Napulj gdje se zaljubi u prvu lijepu ženu koju sretne. Za razliku od originalne verzije, riječka izvedba događat će se u 50-im godinama 20. stoljeća. Taj skok pratit će scenografija Dubravke Lošić i kostimi Irene Sušac. U priču je uveden i novi lik: pjesnik koji pomaže publici u razumijevanju radnje.

Maestro Anton Nanut objasnio je da tek danas vidimo važnost i ljepotu te Rossinijeve komične opere: “Godinama je bila zanemarivana i nedovoljno cijenjena, čak su je ubacivali u druge predstave. No zadnjih 30 godina dobiva na važnosti, prepoznate su njene duhovite i aktualne poruke, danas je na repertoaru svih glasovitih svjetskih opernih kuća. Rossinijeve arije svakom čovjeku daju novu snagu za život, za čime danas svatko teži.”

“Opera ‘Turčin u Italiji’ Rossinijevo je remek-djelo, koje svakom umjetniku omogućava da iskaže sve svoje kvalitete”, kaže Bojan Šober. “Pjevam Don Geronija, lik dobrog i dragog čovjeka, zapravo šonje, kojeg žena Donna Fiorilla naočigled cijelog Napulja vara s ljubavnikom. Svatko od pet glavnih likova ima svoje arije, monologe i unutrašnja razmišljanja. Iako njen zaplet djeluje površno, kao, uostalom, u svakoj operi, priča ima jaku poruku. Metamorfoza svakog lika je fenomenalna. Opera započinje u zafrkantskom, lepršavom i pomalo perverznom tonu: Donna Fiorilla dolazi u Napulj nakon bogate udaje za Don Geronija, ali odmah nalazi ljubavnika, jer se beskrajno dosađuje. Don Geronio prihvati stalnog ljubavnika, ali kad u grad stiže Turčin Selim, s kojim ona također započinje vezu, to prelije čašu njegova strpljenja i pokazuje zube. Ona ga ubrzo ukroti, a ja nasjednem, ali ne zadugo. U drugom činu eksplodiram i šaljem je s kovčežićem u ruci tamo odakle je došla.”

Šober objašnjava da Don Geronio ne može izdržati ženinu nevjeru i iz šonje se preobrazi u snažnog muškarca. Fiorilla pak shvati da je koketiranje isprazno i pokorno se vrati kući, ali ne zbog novca nego zato što je shvatila vrijednost prave ljubavi. “Poanta je u završnoj ariji: budimo vrckavi, uživajmo život, ali s mjerom, i znajmo, sve se vraća i sve se plaća,” zaključio je Šober. Dodaje da se njegova supruga sopranistica jako trudi da svlada ulogu te donne bizzare capriciose, razvratnice i kokete: Nadam se da će se ona nakon te uloge ipak vratiti u onu milu, divnu i čednu osobu. Uživam je na sceni gledati tako goropadnu, ali ne bih htio da takva ostane i u privatnom životu.”

Olga Šober je vidjela operu u Splitu i kaže da se već tada ponadala da će dobiti ulogu Donne Fiorille, koju smatra prekrasnom, u riječkoj verziji. Dosad je pjevala u tri Rossinijeve opere: više od 50 puta Rosinu u “Seviljskom brijaču”, zatim Zenaidu u “Mojsiju i faraonu” i Sofiju u “Il Signor Bruschino”. U travnju će proslaviti 25. godišnjicu rada ulogom lijepe kurtizane Violette u Verdijevoj “Traviati”.

Na pitanje je li teško na pozornici glumiti muža i ženu, odgovorila je da žive u skladnom braku i da joj je ponašanje Donne Fiorille nezamislivo. “Moj muž mi je na sceni uglavnom brat ili otac i ovakav raspored je vrlo neobičan”, kaže. “Donna Fiorilla je ohola i agresivna, pokazuje zube, tuče se sa svojom suparnicom, ali ima snažne emocije i teško proživljava odlazak od muža. Ta je uloga sasvim drukčija od onih koje sam dosad pjevala, kao što su Lucia u ‘Lucia di Lammermour”, Gilda u Verdijevu ‘Rigolettu’ i Violetta u ‘Traviati’. Fiorilla je stalno na sceni, a uloga je tehnički zahtjevna ? pjevam dvije izrazito teške arije, ali je bogata i lirskim duetima. Fiorilla je drukčija od mene, što mi otežava rad, a cijela je opera u scenskom pokretu i to iziskuje dodatne napore.”

Bračni par Šober vježba i kod kuće. “Mi smo cijeli dan u arijama”, kažu. “Naše probe ne traju kao što je uvriježeno u kazalištu: režijska od 10 do 14 sati, pa od 17 do 18 glazbena i zatim opet do 22 sata, nego cijeli dan. Kad navečer dođemo kući, umjesto da s djecom pišemo zadaće, sjednemo na kauč i pjevamo, a naše tri kćeri ocjenjuju naš napredak.”

Kad su zajedno probali lirski duet, zagrebačka koreografkinja Jasna Frankić-Brkljačić rekla je da nikad prije nije doživjela toliko pozitivnih emocija na sceni kao između bračnog para Šober. No u cijeloj toj operi buffo ima i puno lažnih emocija, koje su rezultat ljudskih slabosti i ’šmiranja’. “Nadam se da će taj emocionalni vrtlog osjetiti i publika”, kaže, dodajući da je u ovoj operi pokret jako važan. “Puno smo radili na klauneriji, gegu i autentičnim pokretima koji proizlaze iz karaktera, jer se nisam htjela služiti stilskim modelima iz comedia dell’arte. Imamo i pantomimičara, glumca iz kazališta, koji će odglumiti alter ego, a tu je i baletna točka na maskenbalu. Radim puno na preciznosti pokreta.”

Na pitanje hoće li se riječka izvedba razlikovati od splitske, Šober je odgovorio potvrdno: “Kako su svi pjevači različiti, redatelj često mora njima podrediti svoje viđenje. Ja sam Lav u horoskopu, imam prilično kilograma i lako planem, i logično je da se moja uloga ne može režirati jednako kao nekom sitnom i povučenom pjevaču koji ima 50 kilograma. Dakle, ljubavni duet bit će posve drukčiji s ta dva različita tipa pjevača. Prohić je u tome pokazao svoju veličinu jer je znalački prilagodio svoju viziju nama pjevačima. Imamo iste kostime i dekor, što je ekonomski isplativije i pokazuje dobar primjer suradnje među kazališima.”

Šober dodaje da je u svijetu takva suradnja uobičajena: “Kad sam radio u Americi, došao mi je čovjek i donio golem katalog, nalik na Burdu, u kojem su bili kostimi za uloge tenora, baritona i basa u određenim predstavama, tipa, G1, ili C7. I onda smo izabrali najprikladnije za mene; dobio sam kostime iz New Jerseyja, a dekor je stigao iz Utaha. To je jeftinije i logičnije.”

Redatelj Prohić, kojem je, nakon “Nabucca”, ovo drugo gostovanje u Rijeci, kaže da ta opera odstupa od konvencija opere buffo: “Bavi se teatrom u teatru na pirandellovski način više od stotinu godina prije Pirandella. Ruga se konvencijama teatra i dramaturgije tog vremena, ali se to pretvara u ruganje konvencijama života. Zato nas se ta priča tiče i danas. To pak omogućuje redatelju zaigranost i maštanje, ironiziranje situacija. Moja koncepcija temelji se na magritovskom nadrealizmu, a nadam se da će ova riječka verzija biti još ispunjenija.”

Mani Gotovac
Na pitanje je li provociranje publike, što je temeljno obilježje njezina kazališnog koncepta, od Severine do srpskog redatelja Jagoša Markovića, jedini način da se publika danas privuče u kazalište, Mani Gotovac odgovara potvrdno: “Budući da se svijet sve više udaljava od duhovnog i duševnog, tako se udaljava i od kazališta, pa kazalištu ne preostaje ništa drugo nego da provokacijom privuče publiku. A onda publika osjeti da tu ima i nečeg drugog osim provokacije. Primjerice, Severina kao najveća zvijezda hrvatske estrade na sceni riječkog HNK jest provokacija, ali ona je iznimna osoba: nije školovana glumica, ali je kao hrvatska Marilyn Monroe. Zato sam je dovela u kazalište. To publika prepoznaje. ‘Karolinu Riječku’ mogli bismo igrati svaki dan pred rasprodanim gledalištem. Srpski redatelj Jagoš Marković, koji je režirao ‘Filumenu’, rođen je u Crnoj Gori, prve kazališne spoznaje stekao je na Dubrovačkim ljetnim igrama u djetinjstvu, a bit njegova pogleda na svijet je mediteranska. Nije bit u tome što sam dovela srpskog redatelja, iako se to tumačilo kao provokacija. On ima izniman senzibilitet za Mediteran, a ja sam preko njega htjela izroniti iz Rijeke, koja je Mitteleuropa, uronjena u Mediteran. I dalje ću raditi s njim.”