Kao svjedok tužiteljstva, u Haagu je nastupio u procesu protiv umirovljenog generala JNA Pavla Strugara koji je 1991. vodio postrojbe koje su pokušale zauzeti Dubrovnik.Đelo Jusić, skladatelj, aranžer i dirigent, prošlog se tjedna našao u potpuno novoj ulozi. Kao svjedok tužiteljstva, u Haagu je nastupio u procesu protiv umirovljenog generala JNA Pavla Strugara koji je 1991. vodio postrojbe koje su pokušale zauzeti Dubrovnik. Pritom je kao glavni dokazni materijal poslužio film gdje se vide spaljeni i uništeni dijelovi Dubrovnika, koje je Jusić snimao 6. i 7. prosinca 1991. Iako su Strugarovi odvjetnici pokušali osporiti snimke, u tome nisu uspjeli. Jusić se u Dubrovnik vratio u petak, 27. veljače, prepun dojmova o desetsatnom svjedočenju. Uvjeren je kako je na ovaj način doprinio lakšem odlučivanju Tribunala u Strugarovom postupku. U svakom slučaju, haaško iskustvo bila je novost u životu ovog glazbenika. Rođen je 1939. u Dubrovniku, a dirigirati je učio od slavnog Lovre Matačića. Početkom 60-ih osnovao je Dubrovačke trubadure a nekoliko godina kasnije i dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik. U karijeri je snimio 80 vinilnih albuma i 20 CD izdanja s više od tisuću skladbi. Kao dirigent nastupao je u Berlinu, Moskvi, Lenjingradu, Vatikanu, Zagrebu i nizu drugih gradova. Između ostalog, ravna i Dubrovačkim simfonijskim orkestrom a prošle godine je skladao balet “Katarina-bosanska kraljica” i oratorij “Srebrenički inferno”.

NACIONAL: Kako ste doživjeli Tribunal u Hagu? – Nije dobro govoriti o sebi, ali bilo mi je drago kada mi se, koliko mi je poznato kao jedinom haaškom svjedoku, australski sudac zahvalio na iskazu. U tom trenutku obratio sam se generalu Strugaru i pred svima ga pitao: ”Što vam je ovo trebalo, pa mogli smo svi zajedno popiti kavu na Stradunu”. Danas je on jedan sijedi starac koji bi bez problema mogao glumiti Djeda Mraza i dok ga gledate u Haagu, nikako ga ne možete povezati s onim Strugarom koji je 1991. zapovijedao razaranja Dubrovnika. Mislim da sam tijekom svjedočenja uspio dokazati da smo se u Dubrovniku samo branili i da nikoga nismo napadali, pri čemu je moj film koji sam snimio 6. prosinca 1991., toga Dana D dubrovačke povijesti, od krucijalnog značaja. U Haagu se Dubrovnik branio jednako kao i u ratu.

NACIONAL: Kako je Dubrovnik izgledao za vrijeme najžešćih napada koje je JNA poduzela tog 6. prosinca? – Grad je sličio na prizore iz Danteova “Pakla”. Napad je počeo rano ujutro i trajao do oko pet sati poslije podne. Gađali su s mora, Žarkovice, Bosanke i aerodroma i bio je to sveopći napad kojim su mislili uništiti otpor našeg naroda. Granate su letjele preko moje kuće i uzeo sam kameru i snimao što se dešava. Zanimljivo je kako je Strugarov braniteljski tim na suđenju pokušao osporiti moje snimke, tvrdeći da je to radio profesionalac koji je pažljivo montirao snimljene kadrove kako bi napakostio njihovom branjeniku. Inzistirali su na raznim detaljima kako bi me naveli da promijenim iskaz, ali im nije pošlo za rukom.

NACIONAL: Je li vas bilo strah snimati dok se okolo pucalo? – Ne u tim trenucima, ali kada sam godinu dana poslije napada prvi put pregledao snimke i vidio što se zbivalo, umro sam od straha. Na snimkama se jasno vidi i čuje prelijetanje granata koje se prema gradu upućuju s istoka, dok iz grada nema nikakvog oružanog odgovora. Živim iznad hotela Excelsior i praktički imam pogled na cijeli Dubrovnik tako da sam počeo snimati napad još dok su nedaleko kuće padale granate. Sljedećeg dana, 7. prosinca, uzeo sam kameru i krenuo snimati uništene palače i sakralne objekte. To su stravične slike na kojima se vidi kako gori grad, franjevački samostan, palače, a pogođena je i pravoslavna crkva. Ono što sam s ponosom pokazao časnim sucima u Haagu bio je prizor uništene zgrade banke i zlatarnica, koje su bile sasvim prazne, ali nikome nije palo na pamet da ih opljačka. Slično je i s pravoslavnom crkvom, jer se na snimci vidi da na njoj nema ni jednog uvredljivog grafita koji bi napisali Dubrovčani, ali su sasvim jasni znaci razaranja koje je provela JNA. Unatoč takvim dokazima, obrana je bila izuzetno uporna i na sve načine pokušavala dokazati da ne govorim istinu. Dok sam ih gledao, sjetio sam se svog prijatelja fra Slavka iz Dubrovnika, koji je nakon svjedočenja u Haagu od uzbuđenja završio u bolnici na odjelu za srčane bolesnike. No upravo ta velika svjedočanstva malih ljudi nisu samo važna za pisanje ispravne povijesti, već će možda jednog dana poslužiti i kao temelj za traženje odštete od agresora.

NACIONAL: Do 1990. ste živjeli u Zagrebu a onda ste se pred početak rata vratili u Dubrovnik. Zašto ste to napravili? – Strugarov odvjetnik me pitao sličnu stvar, nešto kao ”što je to mirisalo u zraku da ste se vratili?”. Odgovorio sam mu “znate vi što je mirisalo, mirisalo je iz tekstova beogradskog novinara i pisca Mome Kapora koga smo u Dubrovniku uvijek lijepo dočekivali, a onda je on 1990. napisao da tamo koljemo srpsku djecu i razbijamo im glave o beton. To su pisali njihovi novinari Kapor, Aleksandar Tijanić, Bogdan Tirnanić i drugi.

NACIONAL: U napadima je poginuo i vaš prijatelj književnik Milan Milišić? – Njega je pogodila granata iz topovnjače koja je gađala grad a u tom sam trenutku bio udaljen stotinjak metara od Milišića. Poginuo je za trpezom u svojoj kući i to u potpuno nenajavljenom napadu koji je došao s mora. U Haagu sam govorio da je Dubrovnik grad sloge jer je Milišić po nacionalnosti bio Srbin, ali za one koji su rušili nije bilo važno jesu li u gradu Hrvati, Srbi ili Bošnjaci. On je bio velik prijatelj i pjesnik, radio je kao redaktor u kazalištu i uvijek donosio nešto novo.

NACIONAL: Što vas se najviše dojmilo u Haagu? – Neočekivani susret s Carlom Del Ponte. Stajao sam na jednom kraju hodnika Haaškog suda a ona na drugom, stotinjak metara daleko, ali kada me ugledala brzo je prišla i pozdravila me. Kazala je da pozdravlja veliku zvijezdu hrvatske glazbe a ja sam je prekinuo i rekao: “Vi ste zvijezda, gospođo Del Ponte, jer Hrvatska se budi s vašom slikom i čeka da riješite njezin najveći problem”. Bila je u šoku pa sam nastavio govoriti kako smo sada dobili novu vladu sa Sanaderom i Žužulom a ona me je prekinula i upitala: “A što ćemo s Gotovinom?” “Gospođo Del Ponte, Gotovina vam je hrvatski Robin Hood koji se krije po europskim sherwoodskim šumama. Za veliku većinu Hrvata Gotovina je heroj. On je pozitivac koji je oslobodio Knin a onda su iza njega došli palikuće, razbojnici i lupeži.” Carla Del Ponte je tada skočila i zavikala: “Zašto vaši pregovarači sa mnom ne razgovaraju tako otvoreno kao vi, nego me pokušavaju prevariti?” Na to sam je zagrlio i rekao: “Gospođo Carla, kada dođete u Dubrovnik ovako ćemo šetati Stradunom i svi će biti ljubomorni na nas.”

NACIONAL: Čime se trenutno bavite? – Svaki put pred Novu godinu razmišljam što sam napravio u posljednjih 365 dana. Tako sam prošle godine napravio dva kapitalna djela, od kojih je jedno balet o posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini Kotromanović, koji je od mene naručila vlada BiH-a. Pretpremijera je izvedena na Ohridskom ljetu, jedna predstava je bila i u Sarajevu a ansambl uskoro kreće na turneju. Oko toga ima jedna zanimljiva anegdota. Kad smo bili na Ohridu na pretpremijeri, prišao mi je jedan čovjek i rekao da je veliki Srbin. Rekao je da je u sceni u kojoj plešu Osmanlije prvi put navijao za njih. To je primjer kako glazba ne poznaje granice u bukvalnom smislu. Drugi projekt je moratorij o Srebrenici pod naslovom “Srebrenički inferno”. Američka ambasada i bosanska vlada napravile su povodom toga zajednički plakat na kojem piše Srebrenica – New York, čime se uspoređuju ta dva mjesta u kojima su se desili strašni zločini. Moratorij sam izveo prošlog rujna prilikom otvaranja Memorijalnog muzeja žrtvama Srebrenice, a prisustvovao je i Bill Clinton. Nakon završetka nam je čestitao. Clintona je oduševila melodija i rekao mi je da sam pogodio u srž, pogotovo zbog toga jer je vidio da neki pjevači iz zbora i pjevaju i plaču.

NACIONAL: To je svojevrsna dihotomija u vašem radu, jer ste školovani kao dirigent koji je radio s Lovrom Matačićem, a karijeru vam je obilježila zabavna glazba? – Matačić je bio toliko velik svjetski dirigent da u Hrvatskoj još nisu u potpunosti shvaćene dimenzije njegove veličine. Njemu me je doveo profesor Joško Depolo, nekadašnji direktor Dubrovačkih ljetnih igara i dugo smo radili. U neku ruku smo se nadopunjavali, jer kao što sam ja bio zaintrigiran njegovim dirigentskim umijećem, tako je i Matačića zanimala moć zabavne pjesme koju je nazivao glazbenom telegrafskom porukom koja traje dvije, tri minute. Znao je reći da je to teže od skladanja simfonije a čini mi se da je kao primjer uzeo moju pjesmu “Volim te budalo mala”. Za takvu glazbu je bio vezan dugi niz godina, jer je u mladosti svirao u kabareima i noćnim barovima a tek kasnije je počeo dirigirati na najvećim svjetskim pozornicama. Kada smo završili školovanje zamolio sam ga da mi da kaže dva savjeta. Pogledao me i odgovorio: “Mladiću, kad preuzmete orkestar nemojte puno pričati s muzičarima a posebno ne ulazite ni u kakve diskusije. Njih je više i uvijek će vas pobijediti.” Drugi savjet koji sam dobio bio je jednostavniji, a glasio je: “Nikada nemojte piti gemište iz malih čaša”.

NACIONAL: Osnovali ste Dubrovačke trubadure koji su do danas najpoznatiji band iz Dubrovnika? – Dubrovački trubaduri postigli su svjetske rezultate i u to vrijeme nije bilo europske televizijske stanice koja nas nije zvala u svoj show. Nastupali smo za njemački Tomy Show u Berlinu u kojem su nastupali i Sinatra, Roling Stonesi, Beatlesi i Animalsi. Te emisije su bile najatraktivnije u to vrijeme. Njima se nije svidio samo naš izgled nego i personality u našoj glazbi. Nikada neću zaboraviti događaj koji se zbio 1968. na festivalu Bratislavska lira. Nekoliko nas iz Trubadura smo stigli noseći gitare i nitko nas nije prepoznao. Sat vremena kasnije stigli su i čuveni Beach Boysi, koji su u Bratislavu došli s ekipom od 60 ljudi i avionom na kojem je pisalo njihovo ime. Međutim, kada je počeo koncert nastupili smo prije njih a kako smo prihvaćeni, vidjelo se po tome što nas publika nije pustila s pozornice tako da su Beach Boysi jedva došli na red.

NACIONAL: Govori se da je Dubrovnik posljednjih deset godina kao grad kulture propao. Vi ste baš u to vrijeme vratili u Dubrovnik. Je li to točno? – Kažu da kad topovi pucaju, muze šute. Ja sam htio da bude obratno ? da muze ne smiju šutjeti kad topovi pucaju. To je bila moja misija u Dubrovniku. Ali, već godinama ukazujem na jedan problem, jer je to za ovaj grad vrlo važno. Dubrovnik nema elementarni glazbeni studio da mladost koja piše i posjeduje talent napravi demo snimku. I ja putujem u Zagreb i tamo snimam, bilo na radiju ili u Croatia Recordsu. To je veliki problem a vjerojatno zbog njega posljednjih godina u Dubrovniku nema pjevača ni pjevačica. To je investicija vrijedna otprilike kao pet dužnosničkih večera. Možda se zavaravamo s Dubrovačkim ljetnom igrama koji traju samo 45 dana a poslije toga nema ničega. Naravno, postoje i drugi kulturni sadržaji poput galerija, muzeja, koncerata, ali Dubrovnik se slabo otvara prema van upravo zbog navedenih razloga.

NACIONAL: Radite s klapama, s Dubrovačkim trubadurima a istovremeno ste i dirigirali u simfonijskim orkestrima u Berlinu, Lenjingradu, Moskvi. Postoji li razlika u pristupu? – Razlika je golema, od discipline do ozbiljnosti na probama. Primjerice, ako je u jednom našem gradu proba zakazana u 10 sati, glazbenici tek počinju dolaziti u 10 a primjerice u Ljubljani doći će već u 9.

NACIONAL: Godine 1999. u Puli ste dobili nagradu za filmsku glazbu u “Dubrovačkom sutonu”. Oko tog filma bilo je dosta kontroverzi? – Željku Senečiću sam rekao: “Nemoj raditi premijeru u Dubrovniku.” On je naivno uletio u to a Dubrovčani su gledali film pa je svatko mislio da je to film o njemu i tražio se. A onaj koji nije bilo u filmu a priori je bio protiv njega.

NACIONAL: Zašto niste više skladali filmsku glazbu? – Vjerojatno zato što naši režiseri očito malo pridaju značaj glazbi u filmu, iako je važno da postoji glazbeni lajt motiv iz filma.

NACIONAL: Koja vam je najdraža skladba iz filma? – Skladao sam izvanrednu glazbu za “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, za koju sam također trebao dobiti Zlatnu arenu. Međutim, tada se radilo po “republičkom ključu”. Odličnu glazbu napisao sam i za seriju “Libar Marka Uvodića” i za seriju “Čovik i po”.

NACIONAL: Zašto niste dobili nagradu za glazbu za film “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”? – Neki politički vrhovi nisu bili zadovoljni filmom. U filmskim krugovima govorilo se da je film dobar a kad je dobar, svi su mu “podmetali”. Upravo je predsjednik Tito tražio da se taj film izvede u Areni. “Pokupili” su nas preko noći iz Dubrovnika u kojem su u to doba trajale Dubrovačke ljetne igre da dođemo na izvanrednu projekciju. Tu su nas dočekale ovacije. Rekli su mi da ću dobiti Zlatnu arenu a zadnji trenutak dobila ju je neka druga republika.

NACIONAL: Kakvu glazbu volite slušati? – U mojoj glazbenoj diskoteci ima i narodnjaka i simfonijske glazbe, vrhunskih izvođača, jazza i popa. Moji su vidici u glazbi vrlo široki. Prije godinu dana nabavio sam CD Bobbyja McFerrina, jednog crnca koji izvanredno pjeva. Jedna od njegovih pjesama poznata je “Don’t worry, be happy”. On je izvanredan dirigent klasične glazbe. Primjerice, on uzme Mozartovu G-mol simfoniju koju pjeva i svira. Čudesno je dobar i publika je s njim oduševljena.

NACIONAL: Zbog čega se Matačiću toliko sviđala vaša pjesma “Volim te budalo mala”. – Ne znam je li to bila baš ta pjesma, ali uzeo je jednu moju pjesmu kao primjer i rekao da su to teme izvanredno upravo zbog toga jer su Mozart i Beethowen bili hitmakeri u svoje doba. On se divio maloj formi koju sam kao kompozitor postigao u dvominutnoj telegrafskoj poruci. Matačić je bio veliki čovjek. Kad sam počeo pisati tzv. ozbiljniju glazbu, mislio sam o tome. Kritičari mi kažu da sam veliki melodičar a to je nastalo od male teme koja se može razviti. Pjesma je poput stare kineske poslovice: “Put od deset milja možeš prijeći jednim korakom.”

NACIONAL: Je li glazbena sposobnost u genima ili je ona stvar učenja? Naime, i vaš sin je kompozitor. – On je odrastao u kući punoj glazbe kroz koju je prošlo mnogo pjevača koji su pjevali uz moj klavir. Neke stvari se ne mogu naučiti. Što se mene tiče, glazba leti iznad Grada. Treba samo pružiti ruku i ubrati pravi cvijet. Upravo tu jest problem: ubrati pravu notu. Ja ne samo da čujem glazbu, nego je i mirišem i vidim i zato moja glazba nema granica.

NACIONAL: Podržavate li približavanje ozbiljne glazbe širokom masama, primjerice tri tenora ili novogodišnje koncerte iz Beča? – Kad je opera došla na stadion, postala je strašno popularna. Kad sam u pop maniri aranžirao Mozartovu G-mol simfoniju i uvertiru iz Carmen i stavio ritam sekciju, veliki broj ljudi došao je zbog mene da to čuju. Pitali su se je li to taj Mozart i Bizet i svidjelo im se. Ti su ljudi i dalje odlazili na koncerte. Apsolutno se slažem da te adaptacije imaju puno koristi, uostalom nije čudno da svi veliki orkestri danas sviraju na otvorenom. Iz Beča nam 40 – 50 godina serviraju Straussa a to nije slučajno. Glazba je predivna a mi nemamo tu disciplinu da stanemo iza nekog autora i njegove glazbe pa da odemo van. To je uspjelo jedino Dubrovačkim trubadurima a to su de facto napravili sami na čelu sa mnom.

NACIONAL: Kako se osjećate s slavom koju nosite u Dubrovniku? – Ima jedna uzrečica književnika Meše Selimovića: “Onaj tko se izdigne iznad radijatora, ode mu glava”. To vam važi i za Dubrovnik.”

Biografija
ROĐEN 1939. U DUBROVNIKU – dirigiranje je učio kod Lovre Matačića – 60-ih godina je osnovao ansambl Dubrovački trubaduri i dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik – od 1970. do 1975. bio je dopredsjednik Udruženja muzičkih radnika Hrvatske Concert a 1975. postaje predsjednik
-četiri godine je bio glazbeni selektor Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku
-dobitnik je Porina 1997.
-dobitnik je Zlatne arene na filmskom festivalu u Puli 1999.
-dobitnik je Zlatnog prstena emisija Radio Zagreba “Pomorska večer”
-dobitnik je nagrade Ivan pl. Zajc za najbolji mjuzikl “Dundo Maroje”
-ukazom predsjednika Republike nagrađen je odličjem Rada Danice s likom Marka Marulića