Objavljeno u Nacionalu br. 438, 2004-04-06

Autor: Nina Ožegović

PREDSTAVA PO DNEVNIČKIM ZAPISIMA ILIJE JAKOVLJEVIĆA

Strahote ustaškog logora u ZKM-u

Predstava Slobodana Šnajdera 'Peto evanđelje', nastala na osnovi dnevničkih zapisa Ive Jakovljevića iz knjige 'Konclogor na Savi', imala je u subotu hrvatsku praizvedbu u Zagrebu: riječ je o opisu zastrašujuće svakodnevice logoraša unutar ustaške mašinerije za ubijanje

"Predstavom 'Peto evanđelje' htjeli smo hrvatsku povijest prikazati iz perspektive kukca, koji se jako snebiva, ali ne zato da bismo postali kukci, nego da bismo ostali ljudi", govori Slobodan Šnajder."Predstavom 'Peto evanđelje' htjeli smo hrvatsku povijest prikazati iz perspektive kukca, koji se jako snebiva, ali ne zato da bismo postali kukci, nego da bismo ostali ljudi", govori Slobodan Šnajder.“Zamislite livadu u Gradini, mjestu masovnih egzekucija u doba konclogora Stara Gradiška na desnoj obali Save. Zatim zamislite grupu ljudi koja kopa zemlju u predvečerje da sakrije zločin i stotine leševa. Osjetite da iz te zemlje više ništa neće izrasti, čak ni uspomene. Onda se zapitajte što misle livada i priroda o pomahnitaloj hrvatskoj povijesti. Predstavom ‘Peto evanđelje’ htjeli smo hrvatsku povijest prikazati iz perspektive kukca, koji se jako snebiva, ali ne zato da bismo postali kukci, nego da bismo ostali ljudi.” Tako govori Slobodan Šnajder, poznati hrvatski dramatičar i ravnatelj ZKM-a te autor teksta drame “Peto evanđelje”, koja je doživjela hrvatsku praizvedbu u subotu u ZKM-u. Drama je nastala po motivima knjige dnevničkih zapisa “Konclogor na Savi” Ilije Jakovljevića, gotovo zaboravljenog hrvatskog pisca i novinara apsurdne sudbine, koji je preživio strahote ustaškog logora Stara Gradiška. Knjiga je objavljena tek 1999. u izdanju Konzora a opisuje zastrašujuću svakodnevicu logoraša koji su bili izloženi brutalnoj ustaškoj mašineriji za ubijanje. Osim zbog logoraške teme, predstava je značajna i po tome što su se u njoj prvi put u hrvatskom kazalištu pojavile ustaške uniforme na sceni. Odnosno, značajna je zbog toga što se progovorilo o vrlo osjetljivoj temi – ustašizaciji Hrvatske za vrijeme NDH. Osim toga, na premijeri se kao kuriozitet pojavio poznati njemački glumac Hans Jürg Frey koji je glumio njemačkog generala, Hitlerovog opunomoćenika u NDH Glaisea von Horstanua te jednog esesovca.

“Peto evanđelje” imalo je svjetsku praizvedbu 10. ožujka u Hamburgu u Teatru Kampnagel u kontekstu velike izložbe o zločinima Wehrmachta – regularne njemačke vojske nasuprot SS-u – gdje se igrala dobrim dijelom na njemačkom jeziku. Prikazana je u sklopu ciklusa “Rođenima kasnije”, kojim je umjetnička direktorica Gordana Vnuk pružila šansu kazališnim umjetnicima iz istočnoeuropskih zemalja da pokažu nove političke sadržaje. Kao što je vidljivo iz njemačkih kritika, predstava je doživjela velik uspjeh kod publike i kod kritike. Za to je zaslužan i redatelj Branko Brezovec, koji je tu mučnu i potresnu temu prikazao, kako kažu njemačke kritike, pomoću sna, halucinacija, ludila, rvanja, krikova, pjesama, koreografiranih pokreta a nadasve emocije straha. Za uspjeh je zaslužan i scenograf Tihomir Milovac, koji je napravio dojmljiv “tunel strave s ogledalima”, gdje stane samo stotinjak gledatelja i cijeli ansambl na čelu s Galianom Pahorom, Vilijem Matulom, Zoranom Čubrilom, Jasminom Telalovićem, Petrom Leventićem, Barbarom Prpić, Lindom Begonjom, Danijelom Ljubojem i drugima. Dvije alternacije su bili Nataša Dorčić i Fran Mašković. Za predstave kakve režira Branko Brezovec to i nije velik ansambl, a slično se može reći i za njezino dvosatno trajanje.

“Nisam dramatizirao knjigu Ilije Jakovljevića nego sam uzeo nekoliko motiva jer je knjiga dnevnička proza. Dakle, ima epsku protočnost”, objašnjava Šnajder odgovarajući na pitanje što ga je najviše privuklo u Jakovljevićevoj knjizi. “Jakovljević je bio značajan pjesnik i novinar te iznimno važan svjedok strahota u konclogorima”, kaže Šnajder. “On je prenio istinu o svakodnevici logoraša, potvrđujući da je njihov život bio još strašniji nego što smo bili skloni misliti. Naime, u Hrvatskoj s jedne strane postoji želja da se stvari iz prošlosti vide bolje nego što su bile. S druge strane, postoji priča da su povijest 1945. iznova napisali pobjednici, koji su po toj tezi unakazili povijest i koja uopće nije mogla biti ‘tako strašna’. Jakovljević ni po jednom od tih određenju nije pobjednik. Bio je član HSS-a, dakle nije bio komunist, partizan i boljševik. Krležijanski rečeno, bio je ‘humanistička bluna’ katoličke provenijencije, koji je svoga Boga uzimao prilično ozbiljno. Iako o konclogorima postoji literatura, ne postoji čovjek koji je iz takve blizine, bogato, minuciozno i stroboskopski opisao život logoraša. Ostavio je ljudsko svjedočanstvo koje stavljam uz bok ‘Jame’ Ivana Gorana Kovačića. No potpuno je ispao iz povijesti. Nakon što je preživio konclogor, ubili su ga komesari, vjerojatno u beogradskoj Glavnjači. Dakle, ubili su ga oni za koje je robijao, u koje je povjerovao, slušajući njihove topove ’s onu stranu Save, iz smjera Bosne’. U tome se zrcali sav apsurd naše povijesti. Možda zbog toga u predstavi Milovca i Brezovca ima tako mnogo zrcala.”

“Moj ujak je stradao u Jasenovcu, a majka je bila u Staroj Gradišci. Otac, pripadnik njemačke manjine, bio je u njemačkoj vojsci iz koje je 1944. pobjegao u Poljsku, a 1945. se vratio biciklom u Vinkovce. Mislim da me još čeka opis te obiteljske sage, osobito zbog toga što kroz mene – eto što sve u Hrvatskoj spada u nasljedstvo i u sreću potomstva – prolaze sva proturječja hrvatske povijesti”, objašnjava Šnajder dodirne točke između teme drame s vlastitom prošlošću. “Kad sam pročitao knjigu, ostao sam zapanjen jer takav diskurs još nisam vidio u hrvatskoj književnosti ”, kaže redatelj Brezovec. “Naime, Jakovljević u njoj izlaže vlastitu biografiju na dokumentarističan način bez imalo retorike i narcisoidnosti. On je u njoj secirao vlastiti život u konclogoru, osobito psihu i ponašanje koje je bilo prožeto strahom, bez zaostatka i dodatka. Bila mi je fascinantna Jakovljevićeva tvrdnja da strah nema morala i da je čovjek koji se boji spreman učiniti sve kako bi zaštitio svoj život. Ni u jednoj drugoj knjizi o konclogorima nisam naišao na takav diskurs.”

Brezovec je htio da se drama postavi još za vrijeme Tuđmanovog režima koji je, po njegovom mišljenju, “bolje” korespondirao s Jakovljevićevom knjigom. “Sada smo ponovno dočekali HDZ-ovu vlast, ali je pitanje kako će ona reagirati na predstavu i što će s njom učiniti, jer je vrlo žestoka i prvi put nas kroz teatar tjera da se suočimo s vlastitom prošlošću – ustašizacijom Hrvatske,” kaže Brezovec. “Ustaše smo do sada obrađivali na filmu, ali ne i u kazalištu jer je film sa svojim trikovima pogodniji za prikazivanje krvi i mučenja. To je bila rijetka tema i u svjetskom teatru. Jedino je Mađar George Tabori 1968. napisao dramu ‘Ljudožderi’ koja se bavi temom Auschwitza.” Jakovljević (1898. – 1948.) je bio vrlo aktivan između dva rata. Rođen je u Mostaru, a u Zagrebu je diplomirao i doktorirao pravo. Imao je samostalnu odvjetničku kancelariju, a zatim je radio kao novinar i kritičar u novinama Luč, Hrvatska obrana, Narodna politika, Narodna sloboda i drugim. Bio je urednik glasila HSS-a Hrvatski dnevnik a 1940. i predsjednik Društva hrvatskih književnika. Prijateljevao je s pjesnikom Antunom Brankom Šimićem. Odbio je surađivati s ustaškim režimom i završio je u koncentracijskom logoru Stara Gradiška, koji je bio u sustavu ustaških jasenovačkih logora. Tijekom 1941. i 1942. vodio je dnevnik, potajno ispisujući na minijaturnim komadićima papira strahote koje su logoraši – Židovi, Srbi i Romi – svakodnevno doživljavali. U tim zapisima je opisivao težak fizički rad logoraša, mučenja, silovanja i ubojstvima, ali i brutalnosti stražara, oboljenja zaraženom hranom, sukobe između pripadnika različitih etničkih grupa i psihičke deformacije zatočenika, ali i stražara. Te zapise Jakovljević je prošvercao iz logora i kasnije rekonstruirao dane provedene u Staroj Gradišci.

Nakon što je pušten, pridružio se partizanima. Odmah nakon rata, 1945. je objavio zbirku pjesama “Lirika nevremena”, koja je nastala na temelju iskustava u logoru Stara Gradiška. No 1948. uhapsila ga je Titova tajna policija. Pretpostavlja se da je iste godine ubijen u tamnici Glavnjača u Beogradu a pojedini izvori tvrde da je počinio samoubojstvo. Iako se smatrala vrijednim književnim djelom, Jakovljevićevu zbirku pjesama progutao je mrak zaborava, a o njemu se u udžbenicima moglo pronaći tek pet redova. Kad se objavljen “Konclogor na Savi” neki kritičari, primjerice Ivan Lovrenović, sugerirali su da bi knjiga trebao biti prvorazredni književni događaj, ali to se nije dogodilo. Na pitanje kako je publika u Njemačkoj, koja s Hrvatskom dijeli povijest konclogora, prihvatila predstavu, Brezovec je rekao da nije vjerovao da će kritike biti u superlativima. “Još me ni jedna od deset kritika nije upozorila da je predstava preduga ili ton preglasan. Svi su se bavili srži predstave, a ne tehnikalijama. Čak je o nama napravila reportažu ZDF, centralna njemačka televizija. A publika je plakala, iako me to kao brehtijanca nije fasciniralo.”

Zanimljivo je što su sve njemačke kritike isticale činjenice o NDH, Anti Paveliću i “njegovom psu” Maksu Luburiću. Tako je Die Welt Pavelića nazvao “fašističkim atentatorom iz podzemlja, koji je kao načelo ustaškog pokreta uzeo Hrvatsku oslobođenu od Srba”. Za Luburića su napisali da je izgradio konclogor za istrebljenje Srba, Židova i Roma na obali Save pored Zagreba. Svi napisi su isticali ogroman broj žrtava, koji se razlikovao od novine do novine, tako da se procjene kreću od 40 do 100 tisuća ubijenih u pet endehazijskih logora. Usput su napomenuli da su logore uništili Titovi partizani 1945., ali da do danas broj žrtava nije razjašnjen. Zanimljivo je i to da je Njemačka djelomično financirala predstavu a riječ je o troškovima gostovanja u Hamburgu, osim putnih, koje je preuzelo hrvatsko Ministarstvo kulture. “Tu će činjenicu, da nam je Njemačka pomogla, neki kritičari ili političari možda podmuklo iskoristiti protiv nas i zaključiti da nas je Njemačka platila kako bismo blatili Hrvatsku, umjesto da su prvo očistili govna ispred svojih vrata”, kaže Brezovec. “No ideja je bila naša. Uostalom, oduvijek sam fasciniran snagom mladog njemačkog teatra i filma, koji se vrlo žestoko obračunavaju s njemačkom nacističkom prošlošću, ali i kapitalističkom sadašnjošću. Mislim da smo i mi dovoljno zreli da se prihvatimo najozbiljnijih tema i da ih ne prikažemo na frustrirajući, agitpropovski i lažnokritički način, nego pravim umjetničkim postupkom, primjerice preko ludila, sna i halucinacija.”

Na upit zašto je premijera održana baš u Hamburgu, Šnajder je odgovorio kako je pokraj tog grada postojao konclogor Neuengamme, koji po svim karakteristikama podsjeća na logor u Jasenovcu. “Čak je i broj ubijenih isti – 80 tisuća – što je razumna procjena”, naglasio je Šnajder. “I u Neuengammeu i u Jasenovcu ljude su ubijali teškim radom a proizvodili su isto – cigle. Postoji još jedna nesretna srodnost: Maks Luburić, dramska osoba u ‘Petom evanđelju’, kojeg tumači vrlo mladi Petar Leventić, 1941. posjetio je Njemačku kao gost Gestapoa i proučavao je njemački konclogor Sachsenhausen, skicirao elemente i prenio ta iskustva na Jasenovac. Mi smo u predstavi vratili Luburića u Njemačku da bismo mogli reći: ‘Evo, to je udio vaše, to jest njemačke krivnje. Ne samo da ste omogućili NDH svojim tenkovima, nego ste odredili i hrvatske koncentracijske logore.’ Tu poruku su Nijemci odlično razumjeli. Moramo se zamisliti nad činjenicom da oni to mogu, a da je nama u tom pogledu tako teško.”

No iako na prvi pogled stvarno izgleda da se Nijemci lakše nego Hrvati nose sa svojom nacističkom prošlošću, Šnajder smatra da taj dojam vara. “Ne treba biti tako optimističan”, kaže. “Prvi val denacifikacije nakon Drugog svjetskog rata bio je vrlo površan, a onda su se održali Nurnberški procesi, koji su nazvani trijumfom pobjedničke pravde i na kojima su pale mnoge teške kazne. No neke od njih su se revidirale u klimi hladnog rata jer su Amerikanci, primjerice, trebali nacističke stručnjake za svoje vojne potrebe. Onda su šezdesetih godina uslijedili procesi liječnicima u Auschwitzu, Hitlerovim pravnicima i tzv. ‘funkcionalnim elitama’. Tada je generacija 68-aša prvi put postavila očevima pitanje: ’Što si radio u ratu, tata?’ Od tada počinje ozbiljnija rasprava, uglavnom u akademskim krugovima, ali i dalje mnogi tu raspravu potiskuju. Znači, situacija nije idealna, jedino što Njemačkoj ide bolje i brže pa si mogu dopustiti luksuz akademske rasprave. Kod nas je sve histerično i brutalno, djelomično i zbog rata, tako da se diskusija spustila sve do političkih govornica.”

Objašnjavajući ideju predstave, Šnajder se pozvao na misao njemačkog marksista Ernsta Blocha: “Zašto da prepustimo sferu osjećaja neprijateljima razuma?” “Bloch je tada imao u vidu bijesnu marginu, nacističke skupove tog vremena, na kojima su se okupljale stotine tisuće ljudi koji su evidentno nešto osjećali”, kaže Šnajder. “Ta okupljanja objasnio je time što je ljevica, vjerujući u gvozdene zakone povijesti, dakle u razum, prepustila sferu osjećaja – desnici. U ‘Petom evanđelju’ ne želimo opisivati hrvatsku pomahnitalu marginu i ne zanimaju nas replike na masovne skupove na kojima neki Thompson pjeva svoje ustaške pjesme po kvintnom krugu. Ne trebam vam valjda govoriti da je i ‘muzička potpora’ naše predstave daleko složenija i sofisticiranija. Glazbenik Ivan Koprivčević brine se za dijelom stvarni etno zvuk toga prostora i njegove šargije. Naše ambicije su i ukupno veće. Mi bismo željeli raspravu s maticom duhovnog života u Hrvatskoj.” Riječki glumac Galiano Pahor igra glavni lik, neuobičajenu ulogu Ilije Jakovljevića, za koju kaže da je jako naporna i donekle nezahvalna. Naime, stalno je prisutan na sceni a zapravo ima malo teksta. “Ali, sve scene proizlaze iz Jakovljevićevog viđenja, sve je fokusirano na njegov lik”, kaže Pahor. “On mora biti prisutan, ali se ne smije nametati drugima. Šnajderov tekst je sjajan a meni je posebno zanimljiva bila tema straha, koja se proteže i kod jednih i kod drugih. Cijela atmosfera me jako umara i poslije predstave se osjećam iscrpljenije nego nakon predstave ‘Kamov, smrtopis’, gdje skačemo tri i pol sata. Tamo mršavim, ali ovdje se osjećam mučnije.”

Pahor smatra da i Hrvatska kao mlada država s tendencijom da uđe u Europsku uniju treba obilježiti 60. obljetnicu holokausta, kao što to čine druge europske države. “Važno je da mladi naraštaji vide predstavu i saznaju više o ovoj temi kako se ne bi zaboravilo što se događalo u logoru na Savi”, smatra Pahor. Glumac Vili Matula igra Uzvišenog a pod tim pseudonimom skriva se monstruozni zločinac iz Drugog svjetsko rata, koji u “Petom evanđelju” postaje simbol ideologizirane svijesti koja dovodi do najvećeg mraka. “Uzvišeni završava u logoru po nalogu Wermachta, međutim bez ustaških oznaka, ali i dalje ubija”, kaže Matula dodajući da je lakše igrati u Njemačkoj na njemačkom jeziku nego u Hrvatskoj jer je čovjek frustriraniji u materinjem jeziku. “On je totalni negativac, negativniji od ustaša, sukus zla. Ta je uloga bila veliki izazov, zapravo, doslovno me zvala iza svega, iza svih granica, prema metafizičkoj glumi. Tako oličeno, Zlo vas mora baciti prijeko gdje mu je i mjesto.” Govoreći o važnosti teme, Matula je zaključio da je riječ o stroju koji ispušta naše kolektivno sranje, tu hrvatsku aporiju između crvenih i crnih, nudeći neki treći put. “Govori o našoj dužnosti da svoja i tuđa sranja moramo temeljito progutati, ali ne tako da bismo ih kasnije bacili nekome drugome u lice, nego tako da ga pokupimo i nikada više ne vratimo nazad,” zaključio je Matula.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika