Brbljav kao i uvijek, Tarantino je bio prepun samopouzdanja, osobito kada nam je producent svih njegovih filmova Lawrence Bender rekao da je "Kill Bill Vol. 2" Tarantinov najbolji rad, vjerojatno bolji i od "Paklenog šunda".Prošlog tjedna u Los Angelesu je održana svjetska premijera filma “Kill Bill Vol. 2” redatelja i scenarista Quentina Tarantina, najboljeg hollywoodskog redatelja devedesetih godina. Drugi dio sage “Kill Bill” pokazuje Tarantina u najboljoj formi, film je prepun inteligentnih, neobičnih i komičnih dijaloga. Za razliku od prvog dijela, nasilja je mnogo manje, a krv uopće ne lipti na sve strane. Prve kritike filma su pozitivne pa je tako najznačajniji američki filmski kritičar Roger Ebert izjavio kako prvi “Kill Bill” nije uvrstio među najboljih deset filmova 2003., ali zato već sada “Kill Bill Vol. 2” može proglasiti jednim od deset najboljih filmova ove godine. Stoga je bio pravi užitak razgovarati dva dana prije svjetske premijere s Tarantinom u hotelu “The Four Seasons” u Los Angelesu. Brbljav kao i uvijek, Tarantino je bio prepun samopouzdanja, osobito kada nam je producent svih njegovih filmova Lawrence Bender rekao da je “Kill Bill Vol. 2” Tarantinov najbolji rad, vjerojatno bolji i od “Paklenog šunda”.

'Samurajski filmovi su sadistički, kung fu filmovi su sadistički, špageti vesterni su sadistički, pa je i logično da Umu Thurman Daryl Hannah istuče gotovo do smrti'Svi ti komplimenti sada divno zvuče, a do prije godinu i pol dana mnogi su se pitali što se događa s Tarantinom koji nakon 1997. i filma “Jackie Brown” nije ni pisao scenarije ni režirao. Jedni su tvrdili da je doživio spisateljsku blokadu, drugi da se ne može oporaviti nakon raskida veze s glumicom Mijom Sorvino, a treći da je razočaran reakcijom publike i kritike na film “Jackie Brown”, što je bila ekranizacija knjige Elmora Leonarda.

Biografija Quentina Tarantina jedna je od najzanimljivijih filmskih biografija. Rođen je 1963. u Knoxvillu, u Tennesseeju, a majka Connie McHugh imala je 16 godina kada ga je rodila. Njegov otac Tony Tarantino bio je povremeni glumac. Uskoro su se preselili u Los Angeles gdje Tarantino uopće nije bio zainteresiran za školu nego je ostajao kod kuće i po cijele dane gledao televiziju. Uskoro je uz majčino odobravanje počeo odlaziti u kino. Sa 16 godina počeo je pohađati satove glume, radio je u mjesnoj videoteci, i uskoro napisao svoja prva dva scenarija, za filmove “Prava romansa” i “Rođeni ubojice”. Slijedio je scenarij za “Reservoir Dogs” za koji su bili zainteresirani mnogi hollywoodski redatelji, ali ga je 1992. ipak režirao Tarantino bez ikakvog redateljskog znanja. Film prepun nasilja šokirao je publiku i oduševio kritičare. Dvije godine poslije Tarantino je režirao “Pakleni šund”, također prepun nasilja, ali zanimljive narativne strukture. Osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu, bio je nominiran u sedam kategorija za Oscara, a osvojio je onaj za najbolji scenarij. Iako se povremeno pojavljivao kao glumac, pisanje scenarija i režiranje filmova njegova je najjača strana. Tony Scott, Oliver Stone i Robert Rodriguez režirali su po njegovim scenarijima filmove “Prava romansa”, “Rođeni ubojice” i “Od sumraka do zore”. Nakon uspjeha “Paklenog šunda” Tarantino je režirao jednu epizodu u omnibusu “Četiri sobe” te “Jackie Brown”. “Kill Bill”, dugo očekivani Tarantinov film, svojim je drugim dijelom dokazao da Tarantino nije ni u kakvoj stvaralačkoj krizi.

NACIONAL: Kako se osjećate sada kada je vaš ep “Kill Bill” potpuno dovršen? – Osjećam se čudno. Mislim da će mi trebati još tjedan dana da shvatim da sam završio posao. Još prošlog tjedna sastavljao sam foršpane za film, jučer sam provjeravao konačnu kvalitetu kopije filma kako bi se ona mogla umnožiti u tisuće primjeraka. Stoga još imam osjećaj da sam u radnom procesu, kao da i dalje stvaram taj film.

NACIONAL: Koliko je bilo teško donijeti odluku o rezanju filma “Kill Bill” na dva dijela i što ste sve zbog toga morali promijeniti u njemu? – Mijenjao sam stvari iz scenarija dok sam snimao film. Imam posebno mišljenje o svom scenariju, čak ga i ne zovem scenarijem nego knjigom, a promjene nazivam adaptacijom knjige prilikom snimanja filma. No kada sam dovršio snimanje filma, to je bilo to. Na kraju smo izbacili jednu manju scenu iz filma “Kill Bill Vol. 1” i jednu manju scenu iz filma “Kill Bill Vol. 2”. To je bilo sve. Bilo mi je čudno putovati svijetom i predstavljati “Kill Bill Vol. 1”, davati intervjue, čitati kritike, jer sam znao da govorim o nedovršenom poslu. Ne samo da sam trebao snimiti još poneku scenu nego sam ih trebao i montirati. Pitao sam se hoće li takvo stanje utjecati na mene, ali sam ubrzo shvatio da neće jer sam imao obvezu prema sebi i Umi Thurman da ga napravim onakvim kakvim smo ga zamislili.

NACIONAL: Kako je bilo snimati film zamišljen kao jedan a da na kraju drugi dio bude potpuno drugačiji od prvog? – Uvijek sam razmišljao o tome da “Kill Bill” kao jedan film bude podijeljen na dva različita dijela s prijelomnom točkom u sredini filma. Zato mi i nije bilo teško donijeti odluku o tome. Zamišljao sam ga kao veliki film iz šezdesetih godina koji traje četiri sata i koji se u kinima prikazuje u dva dijela uz glazbenu stanku između njih.

NACIONAL: U “Kill Bill Vol. 2” u sadističkim scenama dominiraju plavuše Uma Thurman i Daryl Hannah. Je li to posveta nekome ili su to samo vaše ideje? – Riječ je o tome da su i samurajski i kung fu filmovi i špageti vesterni sadistički. Sinoć sam gledao “Pasiju” i razmišljao koliko su Talijani u svojim filmovima koristili priču o Isusu kada su snimali špageti vesterne. U svakom vesternu ključni je trenutak kada heroja ulove i istuku ga gotovo do smrti. U filmovima “Za šaku dolara” i “Za dolar više” Clint Eastwood je premlaćen gotovo do smrti. Zato je normalno da se tako grozne stvari događaju i glavnoj junakinji “Kill Billa”.

NACIONAL: Daryl Hannah je rekla da bi u pravoj tučnjavi ona izmlatila Umu Thurman. Što vi mislite o tome? – Nemam mišljenja o tome. Daryl Hannah izgleda više kao sportski tip, ali bih kod tog pitanja ostao neutralan poput Švicarske.

NACIONAL: Završetak filma “Kill Bill Vol. 2”, susret majke i kćeri, izgleda vrlo romantično, što je neobično za vas. – Pa ja sam oduvijek bio romantičan. Vratimo se samo do “Paklenog šunda” gdje je jedan od predivnih trenutaka susret Mije Wallace i Vincenta Vege odnosno Ume Thurman i Johna Travolte. Osim toga, svoj prvi scenarij napisao sam za film “Prava romansa”, a pri tome naslov uopće nije bio ironičan. To sam bio ja u to vrijeme, to je bila moja cool ljubavna priča. Osim toga, pravi odgovor na vaše pitanje je da sam godinu i pol dana pisao scenarij za ovaj film i za to sam se vrijeme zaljubio u lik Nevjeste. Nakon što sam prošao kroz ono što je ona prošla želio sam da Nevjesta bude sretna i da joj se na kraju dogodi ono što je zaslužila. Želio sam da živi sretnim životom. Uopće nisam razmišljao o završetku koji bi mi za dvije ili tri godine omogućio snimanje nastavka “Kill Billa”. Želio sam da joj bude omogućeno da spremi svoj mač i još dugo vremena živi sretnim životom.

NACIONAL: Koliko ste vi nasilni u privatnom životu? – Kada se netko zajebava sa mnom, onda mogu postati poprilično nasilan. Vjerojatno ste čuli nešto o tome. Ako se netko zajebava sa mnom, sigurno neću platiti nekom drugom da mu polomi noge.

NACIONAL: Jednu od ključnih uloga u filmu “Kill Bill Vol. 2” ima Gordon Liu kao Pei Mei koji obučava Nevjestu odnosno Umu Thurman. Prvotno ste vi trebali glumiti instruktora Peija Meija. – Bilo je predivno raditi s Gordonom Liuom. On je oduvijek bio moj heroj i sretan sam što sam radio s njim. Odabrati njega i Sonnyja Chibu za ulogu u filmu nije isto što i odabrati nekog američkoga glumca jer prije nisam mogao ni zamisliti da ću raditi s Chibom i Liuom. On je za mene takva zvijezda da sam katkad mislio da egzistira samo na filmskom platnu. Snimanje scena u kojima on u hramu podučava Umu Thurman bilo je vrlo teško i uzbudljivo, ali sam uživao u tome. Prvotno sam mislio osobno glumiti Peija Meija, prošao sam sve potrebne treninge, ali sam shvatio da će gluma i režiranje tih scena potpuno odnijeti moju koncentraciju. Zato sam na kraju angažirao Gordona Liua.

NACIONAL: Smatrate li se sada stručnjakom za borilačke vještine? – Mislim da bih i sada mogao odglumiti scenu borbe Peija Meija i Ume Thurman, ipak sam tri mjeseca vježbao i pripremao se za tu scenu.

NACIONAL: U “Kill Bill Vol. 2” ističe se sjajna glazba. Kako ste birali glazbene teme za pojedine scene? – Biranje glazbe moja je omiljena stvar pri stvaranju filma. Glazbu biram već dok pišem scenarij jer tada kod kuće slušam razne pjesme i odmah određujem što će odgovarati kojoj sceni. Za potrebe oba dijela “Kill Billa” uronio sam u svoju kolekciju filmske glazbe, a kada sam pronašao odgovarajuću, režirao sam scene tako da odgovaraju određenoj glazbi, ne obrnuto. Kamera se kretala u ritmu glazbe tako da nam je poslije bilo lako prilijepiti glazbenu podlogu na film. U ovom filmu ima jako mnogo originalne glazbe, nikada je do sada nisam toliko koristio. Većinom ju je skladao Robert Rodriguez, nešto je napisao i RZA iz grupe Wu Tang Clan, ali ju je on više producirao.

NACIONAL: Kako će “Kill Bill” izgledati kada ga objavite na DVD-u? – Objavit ćemo posebno kolekcionarsko izdanje DVD-a na kojem će biti oba filma. Ujedno, postoji japanska verzija oba filma koja sadrži više nasilja i koja je prikazana samo u Japanu i Hong Kongu. Zadržao sam prava da japanske verzije “Kill Billa” spojim u jedan film čime nastaje četverosatna saga. Zadnjeg dana predstojećeg filmskog festivala u Cannesu prikazat ću japansku verziju oba “Kill Billa” u komadu. Prvo ćemo prikazati “Kill Bill Vol. 1”, i neće biti odjavne špice nego ćemo tada napraviti stanku a glazba će svirati. Potom će uslijediti drugi dio bez uvodne špice i započet će s odlomkom broj šest.

NACIONAL: Sljedećeg mjeseca održava se filmski festival u Cannesu i vi ste izabrani za predsjednika žirija. Kako se osjećate kao najmlađi predsjednik žirija u povijesti canneskog festivala? – Dugo vremena nisam imao pojma da sam najmlađi ikada izabrani predsjednik. Prvo sam pomislio da je najmlađi bio Luc Besson, a onda sam se sjetio da je on stariji od mene. Naravno da se osjećam divno zbog toga, to je san koji mi se ostvario. Festival u Cannesu moja je najomiljenija filmska veza kojom se posebno ponosim. Sjećam se da me je Georges Jacob, bivši direktor festivala u Cannesu, pozvao i uvrstio moj prvi film “Reservoir Dogs”, vrijedan samo 1,3 milijuna dolara, u službeni program festivala. Nakon toga sam dobio Zlatnu palmu za “Pakleni šund”. Ako bi moju kuću zahvatio požar i ako bih mogao spasiti samo jednu stvar, spasio bih Zlatnu palmu. Osim toga, ja sam uveo novost u Cannesu: na ulaznice za projekciju mog filma “Reservoir Dogs” bile su prvi put nalijepljene žute naljepnice kojima se upozoravalo na nasilje u filmu. Iste naljepnice bile su stavljene i na ulaznice za “Pakleni šund”. Vidjet ćemo hoće li isto biti i s “Kill Billom”.

NACIONAL: Vaš sljedeći film bit će ratni pod nazivom “Inglorious Bastards”. Kakvo će biti vaše filmsko viđenje Drugog svjetskog rata? – Bit će drugačije od svega do sada viđenog. Bit će to epski film u kojem ću prikazati kako ja vidim bojno polje u društvenom smislu, a to uključuje rasizam, barbarizam i mnogo toga drugog. Na obje strane, i američkoj i nacističkoj, borili su se i crnci i Židovi i drugi. Radnja filma zbivat će se nakon iskrcavanja na Normandiju, ali to još moram točno odrediti nakon završnog određivanja strukture filma. Bit će scena koje će se odvijati prije iskrcavanja na Normandiju, ali najvažniji dio filma događat će se nakon iskrcavanja. Želio bih u film unijeti dozu humora kao što je to bilo u ratnim filmovima s kraja šezdesetih, primjerice u “Dvanaest žigosanih”. S druge strane, taj će film biti još jedan špageti vestern jer je to jedino vrijeme kojim se špageti vesterni nisu pozabavili. Želio bih da moj film bude spram Drugog svjetskog rata ono što je “Dobar, loš, zao” bio spram Prvog svjetskog rata.

NACIONAL: Priča se da razmišljate o snimanju filma koji bi opisivao događaje koji su prethodili pokušaju ubojstva Nevjeste, uvodu u film “Kill Bill”. – To je moguće. Izučio sam svu mitologiju likova filma, priču oko The Deadly Vipersa i njihova vođe Billa. Smatram da je to izučavanje itekako potrebno ako želiš snimiti još jedan ovakav film. Istražujući došao sam do vrlo neobičnih priča, što mi je pomoglo pri stvaranju filma “Kill Bill”. Sada su se pojavile još neke ideje, a jedna od njih je da napravim japanski anime crtani film o Billu kao glavnom liku. Taj bi film pratio Billa od njegove 12. do 22. godine. Bila bi to povijest “kuma” te bi u 22. godini Bill upoznao Peija Meija, Hattorija Hanza i ostale likove koji se pojavljuju u filmu. Opisali bi se događaji između Billa i Hattorija Hanza koji su nam u “Kill Billu” ostali nepoznati.

NACIONAL: S obzirom na to da ste opsjednuti nasiljem i lošim dečkima, jeste li razmišljali o tome da snimite film o muslimanskim fanaticima ili Al Qaedi? – Ne baš jer nisam zainteresiran za te stvari. Ne zanima me instantno iskorištavanje terorizma i jedina knjiga o terorizmu koja me zainteresirala bila je “Black Sunday” Thomasa Harrisa. Čak me taj film iz 1977. zainteresirao više od knjige. To je bio uvod u stvaranje lika Hannibala Lectera, terorizam je bio uvod u prebacivanje na serijske ubojice.

NACIONAL: Što vas u životu zanima osim snimanja filmova? – To je zanimljivo pitanje jer sam protekle dvije godine radio na “Kill Billu” pa se sada moram prisjetiti što me zanimalo prije toga. Ako tome pridodamo da sam godinu i pol dana pisao scenarij za taj film, znači da se trebam prisjetiti što me je zanimalo prije četiri godine. Mogu vam jedino reći čime ću se baviti ubuduće, kada “Kill Bill” više neće biti moja opsesija. Prije svega ću spavati, to mi je dosta važno jer sam godinu dana tijekom samog snimanja filma ustajao u šest ujutro. Moji hobiji vezani su za ono čime se bavim, a moj glavni hobi je skupljanje. Kolekcionar sam ploča, filmskih plakata i sličnih stvari. Nadam se da ću putovati, provoditi se s prijateljima, danju i noću raditi ono što mi se prohtije.

NACIONAL: Možete li nam reći koje dvije stvari radite prije odlaska na spavanje? – Uh, zanimljivo pitanje. Jedna vas se ne tiče, a druga… Volio bih kada bih mogao reći kako perem zube ili zaspim gledajući televiziju. Ne znam. Čak ne mogu reći da piškim jer to radim ujutro, kada se probudim.