"Moj suprug godinama skuplja slike kao manijak. On je vrlo senzibilan čovjek i ima istančan ukus, ali je totalni fanatik i ovisnik o umjetninama. Zbog te njegove opsjednutosti slikama gotovo smo bankrotirali nakon vjenčanja."“Moj suprug godinama skuplja slike kao manijak. On je vrlo senzibilan čovjek i ima istančan ukus, ali je totalni fanatik i ovisnik o umjetninama. Zbog te njegove opsjednutosti slikama gotovo smo bankrotirali nakon vjenčanja.” Tako govori Anneliese Lenz, supruga 75-godišnjeg njemačko-austrijskog kolekcionara i biznismena Gerharda Lenza, vlasnika impozantne kolekcije Lenz Schonberg, jedne od sto najvažnijih privatnih zbirki suvremene europske umjetnosti na svijetu, koja je zbog postava velike izložbe “Zbirka Lenz Schonberg: Zero ? europska vizija ? 1958 do danas” u četvrtak, 29. travnja, u Klovićevim dvorima, stigla u Zagreb čak dva tjedna prije otvaranja.

Zbirku Lenzovih čini više od 400 djela 50-ak umjetnika iz 12 europskih zemalja, a u Zagrebu će biti predstavljeno stotinjak djela 37 umjetnika, među kojima i djela slikana vatrom, otisci ljudskih tijela na platnu i reljefi pokrenuti elektromotorima. Riječ je o antologijskim djelima umjetnika iz 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, poput Yvesa Kleina, Lucia Fontane, Armana, Jeana Tinguelyja, Günthera Ueckera, Otta Piene i Piera Manzonija, Enrica Castellanija, Gotharda Graubnera i drugih. Drugim riječima, Lenz se orijentirao prema eksperimentu i europskoj umjetnosti, a u njihovoj se zbirci nalaze djela Grupe Zero, francuskog novog realizma, talijanskog spacijalizma, te kinetičke i konstruktivne umjetnosti.

Izložba se pripremala pune dvije godine, kustosi su profesor Zvonko Maković s hrvatske strane i kustosica Hanna Weitemeier s austrijske, a osigurana je na nevjerojatnih 16 milijuna eura. Također će biti izložen po jedan rad hrvatskih umjetnika ? kipara Dušana Džamonje i slikara Ivana Picelja, koji je Muzej suvremene umjetnosti spojio s Lenzovima. Naime, i njihovi se radovi, kao i umjetnine ostalih umjetnika iz bivših komunističkih zemalja, kao što su Češka, Rusija, Mađarska i Poljska, primjerice, Edoard Štejnberg, Francisco Infante, Vaclav Boštik, Roman Opalka i Stanislav Kolibal, nalaze u zbirci Lenzovih. Anneliese Lenz je otkrila da su o izložbi u Zagrebu razmišljali još 1985., no zbog strke oko Univerzijade taj je prijedlog odbačen. Zato je Gerhard Lenz ovu izložbu, kako piše u kratkom uvodniku kataloga, organizirao u Piceljevu i Džamonjinu čast. Izložba će biti otvorena do 20. lipnja, a otvorenju će prisustvovati umjetnik Gunther Uecker i njegova sestra, supruga pokojnog Yvesa Kleina.

Većina slika iz kolekcije Lenz Schonberg čuva se u njihovoj vili u živopisnom Sollu, velikom skijaškom centru blizu Kitzbuhela, u sjevernom Tirolu, u podnožju Alpa, koja predstavlja “simbiozu arhitekture, umjetnosti i prirode.” Dio se nalazi u Munchenu u uredu Gerharda Lenza koji se godinama uspješno bavi biznis konzaltingom, a neke slike su u muzejima u Antwerpenu, Bruxellesu, Sieni i drugim gradovima.

“Ovdje u Sollu istinski uživamo; iako nismo u velegradu, svi važniji europski centri udaljeni su od nas samo nekoliko sati vožnje”, objašnjava koncepciju njihova života Anneliese Lenz, inače fotografkinja, koja je dokumentirala njihove brojne izložbe u Madridu, Barceloni, Salzburgu, Innsbrucku, Munchenu, Waršavi i Moskvi. Njihov stariji sin Alexander je strojarski inženjer, koji je u Rosenheimu u Njemačkoj otvorio tvrtku za čuvene motore Harley Davidson i vrlo je uspješan u biznisu. Mlađi sin Georg je glumac, živi u Munchenu, završio je visoku glumačku školu po metodi čuvenog Leeja Strasberga, i glumi u kazalištu, na televiziji i filmu, a vikende provodi u Sollu.

Inače, Soll nalikuje na kičaste gradiće iz bajki braće Grimm, a turistička sezona traje i izvan zimskih mjeseci kada su popularni jahanje, biciklizam, alpinizam i zmajarenje. Kako otkrivaju ugodni domaćini, mjesto ima i bazen, a u okolici se nalaze tri jezera, koja također privlače turiste. Kuća Lenzovih smještena je na imanju Schonberg, a to je djevojačko prezime Anneliese Lenz. Nekada je to imanje pripadalo njezinim rođacima iz obitelji Henkels, koji se ubrajaju među najmoćnije njemačke industrijalce. Kuća je izgrađena 1975. na brežuljku, na osami, pokraj stoljetne šume, po nacrtu poznatog arhitekta Otta Mayera, koji je u poslijeratnom razdoblju projektirao nekoliko znamenitih spomenika. Budući da je Gerhard Lenz već tada naveliko skupljao umjetnine, htio je sagraditi kuću koja će istodobno funkcionirati i kao galerija.

“Prozori su projektirani tako da sunčeve zrake ne padaju direktno na slike, kako ih ne bi oštetile”, objašnjava Anneliese Lenz. Kuća se odlično uklapa u tirolski pejzaž, osobito u konstrukciji krova, a predstavlja uspješnu kombinaciju modernog i tradicionalnog. Primjerice, kućom dominira ogromni dnevni boravak s kaminom, rustikalni namještaj, a u blagovaonici je masivni drveni stol koji su Lenzovi nabavili u nekoj crkvi. Tu je i njezina zbirka orijentalnih kapa, te kolekcija oružja Gerharda Lenza. U ateljeu su djela Gunthera Ueckera te kineski kip iz 8. stoljeća na koji su se lijepile želje na zlatnim listićima.

Na jednoj stijeni visi golemo ulje na platnu slikara Gotharda Graubnera “Steine und Feuer” iz 1998. Slika pokriva gotovo cijeli zid ? velika je skoro 3×4 metra, a dominira narančasta boja. Tu je i djelo Gunthera Ueckera, jednog od trojice pokretača njemačke grupe Zero, za koju Georg Lenz kaže da je vrlo netipična za tog autora, a napravio ju je pod dojmom černobilske katastrofe. “Uecker svojom umjetnošću često reagira na političke i društvene događaje”, kaže.

“Prije smo živjeli u Frankfurtu u staroj kući”, nastavlja Anneleise Lenz. “Djeca su bila još mala i iako nisu smjela dodirivati umjetnine, živjela su u stalnom kontaktu s umjetnošću. U to doba još nismo kontaktirali s umjetnicima niti s kunsthistoričarima, a moj suprug nije htio čitati o umjetničkim pokretima i stilovima. Govorio je da užitak i emocionalni doživljaj ne želi pokvariti racionalnim objašnjenjima. Naime, on slike doživljava vrlo duboko, izravno iz želuca. No ovdje u Sollu često imamo koktel zabave, a kako nismo u gradu, umjetnici ostaju preko noći. Naše diskusije su vrlo poticajne.”

Gerhard Lenz je još kao mladi biznismen, poznat po nezaobilaznoj luli, početkom šezdesetih počeo prikupljati slike suvremenih umjetnika. Prva slika koju je kupio bila je klasični cvjetni akvarel živih boja Emila Noldea, koju je oduvijek htio imati. “No 1957. posjetio je u Dusseldorfu izložbu Otta Pienea, jednog od osnivača njemačke Grupe Zero, na kojoj je prvi put vidio novu, suvremenu umjetnost”, objašnjava Anneleise Lenz dodajući da je Piene postao poznat po svjetlosnim projektima, a u umjetnost je uveo pojam “Sky Art”. “To je na njega imalo presudan utjecaj: doživio je pravi šok, istrčao je iz muzeja i nije mogao pogledati ni jednu sliku, a kamoli posjetiti neki muzej gotovo dvije godine. Za te slike je rekao: ‘One su poput mene, moje srce, moj trbuh, kao da ja visim na zidu!’ I tada je počeo skupljati, uz njegova djela, i radove Gunthera Ueckera, poznatog po tome što zabija čavle u okvire, a zatim i u pozadinu slika da bi postigao igru svjetla i sjene, te Heinza Macka, koji je radio svjetlosne objekte i kinetičke skulpture.”

“Sva tri umjetnika članovi su njemačke Grupe Zero, koji u svojim radovima reflektiraju kataklizmu Drugog svjetskog rata i strahote holokausta”, dodaje Georg Lenz. “Oni su smatrali da je užas fašizma nemoguće izraziti postojećim umjetničkim stilovima nego da treba početi od nule, od početka, i stvoriti novo i originalno. Bili su također pod utjecajem čovjekova leta na Mjesec, a po godinama su vršnjaci mojeg oca. Istodobno su se i u ostalim europskim zemljama javljali umjetnici koji su počinjali od nule. Kada je potkraj 50-ih organizirana jedna od prvih izložbi tog tipa u Nizozemskoj, umjetnici su počeli vikati jedni na druge optužujući se međusobno da su im pokradene ideje. Bio je to autohtoni europski umjetnički pokret, koji nije imao veze s američkim strujanjima.”

Gerhard Lenz nikada nije slušao galeriste, koji su ga pokušavali usmjeravati i savjetovati mu koje bi slike trebao kupiti. Uvijek je slušao samo svoj osjećaj koji je dolazio iz želuca. U galeriji bi stao ispred slike, časak meditirao, zatim bi je kupio i bez riječi izletio van. Poslije se ispostavilo da su to bila najveća remek-djela tog razdoblja. Objašnjavajući ljubav prema slikama, jednom je rekao: “To jedino mogu usporediti s intimnošću koju osjećam sa ženom.” On ni jednu sliku iz svoje zbirke ne smatra manje vrijednom i nisu na prodaju.

Gerhard Lenz oduvijek je htio pokraj kuće imati kapelicu. Tada mu je njegov prijatelj kipar Karl Prantl predložio da napravi modernističku verziju, bez krova i zidova, koja bi se sjajno uklopila u pejzaž i borovu šumu. Kapelica se sastoji od 14 niskih kamenih blokova, koji simboliziraju 14 postaja Isusova križnog puta, te jedne goleme kamene skulpture u obliku kocke, koja predstavlja oltar.

“Zbog visokih stabala, kapelica podsjeća na gotičku crkvu”, kaže Georg Lenz. “Atmosfera je ovdje fantastična, osobito zimi, kada oko podneva sunčeve zrake prodiru kroz krošnje i padaju na kamene blokove. Ovdje održavamo mise sa svećenikom, a jednog dana možda ćemo imati i vjenčanja. Ovaj oltarni kamen uvelike je utjecao na mene u doba studija kada sam spoznavao nove svjetove. Nakon napornog učenja po teškoj, a ponekad terapeutskoj Strasbergovoj metodi, dolazio sam u Soll gdje sam se opuštao, meditirao i obnavljao energiju.”

“Kipar Karl Prantl je za vrtne skulpture koristio domaći tirolski kamen serpentin, koji u sebi sadrži sve boje Tirola, od bijele i sive do smeđe i zelene”, objasnila je Anneliese Lenz. “Karl Prantl bio je povezan s prirodom i kamen je doživljavao kao živo biće; razgovarao je s kamenom koji je obrađivao i s njim je imao vrlo prisan odnos. Kad je napravio kapelicu, bio je vrlo sretan jer je uspio uklopiti kamen u prirodu i uspostaviti dijalog između prirode i kamena.”

Obitelj Lenz poznata je po svom posebnom odnosu s umjetnicima, koji ih često posjećuju u Sollu. “Slikari nisu bili oduševljeni što neki biznismen, nepoznat u umjetničkim krugovima, kupuje njihove najbolje slike, jer u šezdesetima bogataši nisu baš bili omiljeni”, kaže Georg Lenz. “Došli su k mojem ocu na čelu s pokojnim Jefom Verheyenom, poslije jednim od najboljih očevih prijatelja, i pitali ga tko je on i zašto kupuje njihova najvrednija djela. On im je rekao neka pogledaju slike koje vise po zidovima njegove kuće i odmah će saznati sve o njemu, a to će ga osloboditi krivnje u njihovim očima. Kada su dobro promotrili slike, zaključili su: Imate pravo, vi ste od sada naš prijatelj!”

Nakon toga su Verheyen, Gunther Uecker, Karl Prantl i drugi godinama posjećivali Gerharda Lenza u Sollu. To je postalo svojevrsna ceremonija. Na kraju su mu dali najljepši kompliment koji je mogao dobiti. “Vi ste također umjetnik, jedan od nas, jer ste stvorili jednu od najboljih europskih zbirki”, rekli su mu. U večernjim satima družili su se u vrtu, razgovarali o umjetnosti, a često su se okupljali oko najveće kamene skulpture, nalik na četvrtasti stol, koja na jednom uglu gornje plohe ima veliku udubinu. Tu su znali uliti prvoklasno vino i zatim ga piti bez čaša. Kasnije su dolazili i ruski umjetnici, zajedno s obiteljima, koji su u kući Lenzovih provodili nekoliko mjeseci. “Tu su živjeli i radili, inspirirani i stopljeni s prirodom, i tako pripremali izložbe. Dolazili su i moji kolege koji su ovdje pisali scenarije za filmove ili tekstove za drame. Svi su rekli da su na ovome mjestu osjetili mir i čudesne vibracije. Možda su baš ovdje u drevno doba živjeli šamani, koji su svoju energiju ostavili tu pokraj naše kuće”, zaključio je Georg Lenz, koji je jednu Prantlovu skulpturu odabrao kao nadgrobni spomenik na svojem grobu.