Prošle je godine odbila primiti nagradu "Katarina Frankopan" za knjigu "Zabranjeno čitanje" jer je u žiriju bio i Slaven Letica.Dubravka Ugrešić, autorica ”Štefice Cvek u raljama života” i nagrađivanog “Forsiranja romana-reke”, napisala je 1992. za Die Zeit članak o suvenirima s natpisima “Čisti hrvatski zrak ? lakše se diše” i zbog toga postala metom napada. Hloverka Novak-Srzić, Branimir Donat, Tanja Torbarina i Željko Kliment samo su neki od onih koji su je optuživali za jugonostalgiju, a posebno je zapamćen tekst Slavena Letice “Vještice iz Rija” u Globusu. U njemu je sa Slavenkom Drakulić, Radom Iveković, Vesnom Kesić i Jelenom Lovrić optužena kao “profiterka komunizma” koja “siluje Hrvatsku”. Dubravka Ugrešić potom je, nakon dvadeset godina rada u Zavodu za znanost o književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, napustila Hrvatsku i otad živi u Amsterdamu kao slobodni književnik. I dalje je objavljivala knjige – prevedene na dvadesetak jezika – predavala na nekoliko sveučilišta i pisala za strane časopise. Prošle je godine odbila primiti nagradu “Katarina Frankopan” za knjigu “Zabranjeno čitanje” jer je u žiriju bio i Slaven Letica. Njezin najnoviji roman “Ministarstvo boli” istovremeno objavljuju u Zagrebu Faust Vrančić i Fabrika knjiga u Beogradu, a Nacional mu je medijski pokrovitelj. Dubravka Ugrešić intervju za Nacional dala je u Budimpešti gdje je predstavila mađarski prijevod ”Štefice Cvek”, dok joj je prije dvije godine ondje izašao “Muzej bezuvjetne predaje”.

'Izabrani imaju medijski prostor, velike naklade i honorare, a ostali tonu u poluanonimnost' BRITISH BOOK AWARD 'Loše je da radite intervju sa mnom, bolje napravite razgovor s Davidom Beckhamom koji je dobio nagradu za knjigu koju nije čak ni napisao'NACIONAL: Prije točno godinu dana odbili ste primiti nagradu “Katarina Frankopan” za “Zabranjeno čitanje” jer je u žiriju sjedio Slaven Letica. Znate li što se s nagradom dogodilo? – Zbog negativnog publiciteta pretpostavljam da nisu htjeli da uručenje bude u novinama, ali ljudi su dobili nagrade. Mene je netko zvao u ime darodavca, vjerojatno tajnica, i pitala me bih li imala što protiv da novac koji sam odbila nekome daju. Ja sam rekla da je super ako to oni hoće, no ne mogu određivati kome kad sam ga već odbila. Ona je rekla da će pogledati kome bi to najviše trebalo i mislim da je našla nešto za djecu oboljelu od AIDS-a, tako nešto. I tako je to otišlo u dobrotvorne svrhe, barem se nadam.

NACIONAL: Nije li perverzno da vam Letica daje nagradu deset godina nakon što vas je onako brutalno napao? – Letičin čin treba čitati u kontekstu općeg nedostatka ozbiljne artikulacije hrvatske kulturne i političke scene, drugim riječima izostaje napor da se ustanovi što se sve zapravo dogodilo i što se nije dogodilo. Nedostaje promišljanje svega, ali isti taj izostanak karakterizira mnoge sredine, poput Srbije ili Bosne. Uglavnom se radi o malim sredinama, promiskuitetnima, gdje se ljudi drže zajedno i ne vole zamjerati jedni drugima. Zato nema ni prave kritike, a umjesto novinske polemike imamo novinske makljaže. Nedostaje i ozbiljno promišljanje i bivše Jugoslavije, i života u njoj, i rata. Kao da je sve nekako odrezano, kao kod kineskog cara Shi Huang Tija koji je spalio sve knjige da bi povijest počela s njim. To je i Tuđman htio i to mu se dogodilo. On je postigao svoje. A mi smo, čini se, izgubili. Zastrašujuće je kako je sve to nestalo. Srećem mlade ljude iz Srbije koji ne znaju tko je Makavejev, eto da spomenem samo jednog od tih koji su nestali.

NACIONAL: Jedna komentatorica prije deset godina nazvala vas je dinosaurom koji se nije prilagodio promjeni klime pa je osuđen na izumiranje. – Mi imamo užasno zanimljivo iskustvo, jedinstveno i teško, iskustvo rata i raspada zemlje, spajanja i odvajanja, ali nedostaje artikulacije tog iskustva. Kao da se sve to nije ni dogodilo. Zasićenje, umor, apatija, opće su obilježje hrvatske sredine, kao i drugih. U tom smislu je Tuđman pobijedio. Hrvatska povijest kao da je zaista počela s njim. I svi su to apsolutno popušili, čak i pametni ljudi. U javni govor uvukla se fraza: to se dogodilo davnih ‘90-ih. Kad kažete da nešto pripada u ‘90. godine prošlog stoljeća to znači da nema nikakve veze s nama, prema tome mi smo novi ljudi koji počinju ispočetka. A zapravo smo zombiji. Ako ljudi nemaju bogatije i preciznije kulturno sjećanje, sve je dopušteno. Možemo slobodno reći da smo izmislili vilicu i ne znajući da je vilica izmišljena prije 700 godina. To daje osjećaj nevjerojatne slobode. To je sloboda neznanja. To je način da čovjek ostane mlad, da se postavi kao čovjek novog vremena, da se ne petljate previše u ono što je bilo jučer i da nema odnosa prema tome. Jer to jučer jako je komplicirano, zar ne. To je vrlo zgodan način da se stvari preskoče i da se život zaista počne ispočetka.

NACIONAL: Je li “Ministarstvo boli” roman o egzilu? – Inače postoji roman Grahama Greena “Ministarstvo straha”, a “Ministarstvo boli” je pornografski naslov jer se sado-mazo klubovi nerijetko zovu tim imenom. Postoji i death metal grupa toga imena. Roman je pisan iz perspektive pripovjedačice koja se zove Tanja Lucić. Ona je profesorica jezika i književnosti i predaje jednoj grupi studenata. Svi ti studenti su odrasli mladi ljudi i izbjeglice u jednoj zapadnoeuropskoj zemlji. Neki od njih rade u jednom šnajderaju gdje izrađuju odjeću za porno industriju. Među sobom vole reći da rade u ministarstvu.

NACIONAL: Rushdie kaže da je egzil zapravo san o slavnom povratku. Sanjate li vi uopće o povratku u Hrvatsku? – Rushdie je napisao i malu knjigu “Čarobnjak iz Oza” u kojem roman Franka L. Bauma i film interpretira kao priču o egzilu. Ispostavlja se da je egzil zanimljivi dio Dorothyna života. Uostalom, taj dio filma je u boji. U tom smislu rečenica “Nijedno mjesto nije kao dom” neka je vrsta lažne i utješne Dorothyne izjave. Danas blijede kategorije doma i onoga što je vani, zvalo se to egzil ili ostanak u nekoj drugoj zemlji. Opozicija gubi smisao. Tako se i osjećaju mnogi ljudi. Nema više one tragične dimenzije kao kod ruskih disidenata koji se nisu mogli vratiti ili brojnih jadnih žrtava globalnog traffickinga za koje je egzil ropstvo. Ljudi se mogu vratiti, otići negdje drugdje, stvari su puno fleksibilnije. Dom i inozemstvo sve u svemu nemaju više ni jak ni isti značenjski naboj.

NACIONAL: Od čega živite vani? – Otkad sam otišla i ostavila posao na Filozofskom fakultetu živim kao free lancer. Živim od pisanja, povremeno predajem, uglavnom u Americi, uvijek nakratko. Bila sam jedan semestar na Harvardu prije dvije godine, prije toga u Los Angelesu na UCLA, prije toga u University of North Carolina, Chapel Hill, predavala sam i na sveučilištu u Amsterdamu. Sve je to bilo i lijepo i zanimljivo, ali i stresno. Što da se radi, takav je život.

NACIONAL: Jednom ste rekli da u Nizozemskoj vidite svoje knjige u knjižarama i članke u novinama, ali da vam je biblioteka u Zagrebu. – Kao pisac osjećate se doma tamo gdje vas vole. Nedavno sam se tako osjećala u Poljskoj jer se pokazalo da ljudi strašno čitaju moje knjige i da ih vole. Imala sam 120 ili 150 ljudi na književnim večerima i ljudi su kupovali te knjige. U svijetu zatrpanom informacijama, smećem, medijskim industrijom knjiga, filmova i muzike postoji intelektualna mreža, poznavanje i komuniciranje. I tako računam na svoje čitatelje ma gdje bili. U Harvard book storeu plaćala sam knjigu karticom, a prodavač je rekao: “Bože, pa to ste vi!” Ispostavilo se da je mladi prodavač moj strastveni čitatelj, a nije ni profesor ni student. Čitatelji se nalaze svugdje.

NACIONAL: Ispada da je Letica imao pravo kad se hvalio da je zapravo on zaslužan za vaš uspjeh vani. – Letica prije svega usluge čini sebi, i to cijelo vrijeme. S obzirom na to da je Letica hrvatska medijska ličnost, njegova proizvodnja laži postaje istinom. A sad ga još štiti i saborski imunitet.

NACIONAL: Koliko pratite stanje u Hrvatskoj? – Uvijek sam dolazila na kratko vrijeme i ostajala u uskom krugu svoje obitelji. Stvari sam saznavala preko novina i televizije. No prvi put za ovih deset godina, boraveći u Zagrebu prije mjesec dana, osjetila sam u zraku olakšanje. Nakon dugo vremena ponovno sam se familijarizirala s prostorom, učinilo mi se da sam Zagreb obula kao staru cipelu. Učinilo mi se da su ljudi puno vedriji, ponovno sam čula tipični zagrebački humor. Na primjer, dok sam ulazila u tramvaj, dva dečka iza mene su rekla: “Ma uđite gospođo, ne morate skidati cipele.”
Meni su kao i mnogima uvijek test taksisti, političke promjene mjerim prema njima. I dan-danas radim istu grešku, kažem da me vozi na Trg republike, a onda taksist kaže: “Mislite, na Trg bana Jelačića”, i razgovor krene o politici. Sada, nakon dugo vremena, taksisti ne govore o politici. Ljudi su se čini se okrenuli više sebi i svojim životima. Nitko ne spominje više političare i to čini atmosferu ugodnijom.

NACIONAL: Unatoč optimizmu izgleda da nećemo ući u Europsku uniju prije 2010. – Hrvatska će ući u Uniju puno prije, preko reda, brže nego što se misli. Hrvatska ima lijepo more, koje je blizu. Stranci su pokupovali nekretnine, a njih treba učiniti zakonski sigurnima. I na kraju, kapital je uvijek gladan novih tržišta.

NACIONAL: U “Kulturi laži” napisali ste kako je baš glavni zagrebački trg lakmus balkanske svijesti ? muškarci u šetnji i žene s vrećicama na tržnici. – U tom eseju je i anegdota o satu seksualnog odgoja u osnovnoj školi. Kad je učiteljica na ploči nacrtala žensku i mušku figuru sa stiliziranim seksualnim oznakama i objašnjavala djeci razliku u spolovima, jedno je dijete pitalo: “A gdje su mami vrećice?” U tom sam eseju malo nagazila, možda i pretjerala, i vjerujem da je sada situacija drukčija, barem među mladim ljudima. Zbog rata mi se sve učinilo jako mučnim i taj je esej rezultat tog ogorčenja.

NACIONAL: Jedna od davnih optužbi na vaš račun bila je i da ste feministica. – Moć je još uvijek i svugdje u muškim rukama. No dogodila se komercijalizacija feminizma, trivijalna popularizacija, a rezultat toga je smeće kakvo je “Seks i grad” ili “Vaginini monolozi”. Kad cijeli svijet popuši “Vagine monologe” kao jako subverzivan ili oslobađajući tekst, onda se pitate odakle toliki nedostatak znanja i pamćenja. A to radi tržište, tržište radi na zaboravu. Tržište ne može izmisliti uvijek nešto novo, nego vas uvjerava da je nešto novo.

NACIONAL: Je li i stanje u hrvatskoj kulturi optimistično kao i u politici? – Hrvatskoj se kulturi dogodila ta nagla dinamizacija i prihvaćanje zapadnjačkih tržišnih normi. Radi se o glamuriziranju javnog života, pa tako i kulture, ali što ispod toga stoji, zaista ne znam. Kad čitate hrvatske novine, onda je sve prepuno svakakvih događanja, ljudi stalno objavljuju knjige i to u hiljadama i hiljadama primjeraka, stalno se događaju nekakve kazališne predstave, stalno nešto nekud ide. Sve u svemu, čini se da je izdavaštvo živnulo, knjižare su očito bogatije, prevodi se ono što i vani svi prevode.

NACIONAL: Gdje vidite sebe i svoje knjige u svemu tome? – Čini se da postoji prešutno ignoriranje, a možda se radi i o stvarnom nedostatku interesa, to ne mogu znati. Došle su nove generacije koje imaju svoje interese. Budući da je svijet zasićen informacijama, vremena za ozbiljniju reviziju novije povijesti i za kulturno prevrednovanje nema. A tu je i tržište koje stalno otkriva toplu vodu. Isti taj efekt dogodio se i u ostalim tranzicijskim zemljama. Radi se o kulturnom zaboravu. Ali to se ne može spriječiti jer je cijeli svijet postao velika tržnica koja ima svoju dinamiku.

NACIONAL: Pratite li još uvijek rusku književnost? – Avangarda, ali i staljinizam, doživjeli su površnu i trivijalnu komercijalizaciju. Možete kupiti šalice s Malevičevim fragmentom i majicu sa Staljinovim sloganom. Što se suvremene kulture tiče, stvaraju se zvijezde kao svugdje na tržištu. Izabrani imaju medijski prostor, velike naklade i honorare, a ostali tonu u poluanonimnost i bore se da uđu u zvjezdani vrh.

NACIONAL: U Americi ste se upleli u polemiku oko toga što je nagrada NBA uručena Stephenu Kingu. – “Zabranjeno čitanje” objavljeno je u Americi i dobilo je posvuda vrlo lijepe kritike. Netko je pročitao moj esej u kojem kažem da bi King, da je živio u Staljinovo vrijeme, dobio Staljinovu nagradu. I King je zaista dobio američku nagradu pa me novinar zvao. Radi se o tome da je američka književnost uvijek, za razliku od europske, imala svijest o tržištu. Dok su američki pisci radili za tržište, hijerarhija vrednovanja ipak se uspostavljala unutar američke akademske sredine. Znalo se tko je prva liga, a tko su komercijalni pisci. Sada je ta granica izbrisana. Ako je sve slobodno tržište, i ako ovisi o proizvođaču – što je laž, onda je konzekventno tome moja kolegica Madonna koja je napisala knjigu za djecu i Britney Spears koja je napisala autobiografiju. Kad je Madonna nedavno bila u Nizozemskoj na promotivnoj turneji za svoju malu slikovnicu “English Roses”, ljudi su čekali u dugačkim redovima, a Nobelovu nagradu uručenu u isto to vrijeme Coetzeeu malo tko je primijetio, iako je Coetzee daleki južnoafrički Nizozemac.

NACIONAL: No i vi ste zanimljivi medijima zbog raznih drugih razloga, a ne samo književnih. – Loše je da radite intervju sa mnom, bolje napravite razgovor s Davidom Beckhamom. On je dobio British Book Award za najprodavaniju knjigu, koju nije ni napisao, što nije važno jer je čovjek industrija. Izdavači proizvedu do deset zvijezda godišnje, ne više, osim stalnih koji se dobro prodaju kao King ili Grishom, tržište izmisli još 2-3 mlade zvijezde, i na njih se baca sva zvjezdana prašina, sav novac. Njihova imena obiđu sve izdavače, sve zemlje i na kraju, najčešće, padnu u zaborav. Nitko više ne govori o književnosti, nego o knjigama. Knjiga je tržišni produkt, a da produkt izazove pažnju na tržištu nije uvijek nužna i kvaliteta.

NACIONAL: Je li vas strah prije hrvatske turneje? – Ne. S turnejom ili bez nje na kraju ostaje književnost, a nju je uvijek čitalo malo ljudi.

NACIONAL: Biste li se vratili u Hrvatsku? – Sve je otvoreno. Svijet se promijenio, ne postoje bolji ili gori svjetovi. Ako imate dobar kompjuter i Internet, može vam biti svejedno gdje živite.

DUBRAVKA UGREŠIĆ
Biografija
ROĐENA U KUTINI 1949.

Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
1978. ‘Poza za prozu’
1981. ’Štefica Cvek u raljama života’
1983. ’Život je bajka’
1988. ‘Forsiranje romana-reke’, nagrada ‘Meša Selimović’ i ‘Ksaver Šandor Gjalski’
1989. Nagrada Grada Zagreba i NIN-ova nagrada za roman
1992. zbog članka ‘Čisti hrvatski zrak’ u Die Zeitu napadnuta
od 1993. živi u inozemstvu; ‘Američki fikcionar’
1995. ‘Kultura laži’
1996. nagrada za eseje ‘Prix Europeen de l’ Essai Charles Veillon’
1997. nizozemska nagrada Versetsprijs
1998. Sud-West-Funk Bestenliste Literaturpreis
1999. Osterreichischer Staatspreis fur Europaische Literatur
2000. nagrada ‘Heinrich Mann’
2001. ‘Zabranjeno čitanje’, ‘Muzej bezuvjetne predaje’
2002. Priznanje PEN centra BiH; odbila nagradu ‘Katarina Frankopan’
2004. ‘Ministarstvo boli’

Dubravka Ugrešić na turneji
U organizaciji biblioteke 90 stupnjeva

Dubravka Ugrešić svoj će novi roman “Ministarstvo boli” predstaviti hrvatskoj publici na turneji
Split: Miroslav Krleža, Kraj Sv. Marije 1, 4. 5. (utorak) u 19.00 h
Krk: Pontes, Strossmayerova 24, 5. 5. (srijeda) u 19.00 h
Pula: Castropola, Zagrebačka 14, 6. 5. (četvrtak) u 12.00 h
Sisak: Narodna knjižnica i čitaonica, Rimska bb, 7. 5. (petak) u 19.00 h
Rijeka: Knjižara VBZ, Korzo 32, 8. 5. (subota) u 12.00 h
Osijek: Knjižara Truhelka, Trg Slobode 2, 10. 5. (ponedjeljak) u 19.00 h
Đakovo: Gradska knjižnica i čitaonica, K. Tomislava 13, 11. 5. (utorak) u 19.00 h
Koprivnica: Knjižnica i čitaonica Fran Galović, Zrinski trg 6, 12. 5. (srijeda) u 19.00 h
Varaždin: Mozaik knjižara, Gajeva 17, 13. 05. (četvrtak) u 19.00 h
Zagreb: Tamaris, Trg bana Jelačića 3, 14.05. (petak) u 19.30 h
Prvi čitatelji dobivaju dar