Lilly Gruber dala je ovih dana otkaz i barem na neko vrijeme napustila televizijsko novinarstvo, ogorčena zbivanjima u svojoj televizijskoj kući.Lilli Gruber, najpoznatija talijanska televizijska novinarka, dugogodišnja voditeljica večernjeg dnevnika prvog programa državne televizije RAI, vrsna reporterka koja je prošle godine tri prva mjeseca američkog napada na Irak provela u Bagdadu i ondje bila dok su Amerikanci bombardirali taj grad i ulazili u njega, dala je ovih dana otkaz i barem na neko vrijeme napustila televizijsko novinarstvo, ogorčena zbivanjima u svojoj televizijskoj kući. Zgranuta je sve većim utjecajem talijanskog premijera Silvija Berlusconija na RAI: na televiziji se cenzurira sve što bi moglo biti kritično prema njegovoj politici. Ona to smatra očitim sukobom interesa jer je Berlusconi i televizijski magnat čija su tri televizijska kanala ? Rete 4, Italia 1 i Canale 5 ? izravni konkurenti trima kanalima državne televizije.

LILLI GRUBER O BERLUSCONIJU 'Abnormalna koncentracija moći u rukama jednog čovjeka nanosi štetu programu, ali i vjerodostojnosti talijanske demokracije' CIAMPIJEVA KRITIKA BERLUSCONIJA 'Kvalitetna emisija, a nju jamči visoki profesionalizam osoba koje se bave novinarstvom, mora biti zaštićena uredničkom autonomijom' PORAŽAVAJUĆI PODATAK U raspravi o medijima u Europskom parlamentu iznesen je podatak da su medijske slobode u Italiji ekvivalentne onima u AlbanijiPodnoseći ostavku ona je svom neposrednom šefu, uredniku prvog dnevnika RAI-ja, napisala oštro otvoreno pismo: “Nikada u povijesti RAI-ja nije bilo tako snažnog pokušaja ? posebno u glavnim informativnim emisijama ? da se informacije izmijese tako da odgovaraju parlamentarnoj većini i vladi. RAI se uvijek borio za pluralizam stavova, ali toga više nema. Nedostatak pravila koja bi to štitila, abnormalna koncentracija moći u rukama jednog čovjeka i očiti sukob interesa kojem se nitko ne suprotstavlja nanose štetu i programu, ali i vjerodostojnosti talijanske demokracije.”

Ostavka i pismo uzdrmali su javno mnijenje, jer je Lilli Gruber stekla veliku popularnost i svojom inteligencijom, i ljepotom, ali i svojim inovativnim načinom prezentiranja vijesti i hrabrošću ratne reporterke. Poznatim osobama postavljala je i vrlo neugodna pitanja.

Lani je bila jedna od rijetkih žena među 150 novinara koji su ostali u Bagdadu pod bombama. S njom je bio i njezin 48-godišnji muž Jacques Charmelot, iskusan francuski novinar, dopisnik novinske agencije AFP. Vjenčali su se u srpnju 2000. u mjestašcu u talijanskoj pokrajini Alto Adige, ili Južni Tirol, odakle je Lilli Gruber, koja se 19. travnja 1957. rodila u Ori blizu Bolzana, kao pripadnica austrijske manjine kojoj je njemački materinski jezik. Počela je raditi na lokalnoj televiziji u Bolzanu i prešla u tamošnje dopisništvo RAI-ja. Nakon nekoliko godina prešla je u centralu RAI-ja, gdje se afirmirala kako reporterka, prateći događaje u Italiji i svijetu. Izvještavala je i s ratišta na području nekadašnje Jugoslavije, a 1995. s drugim talijanskim novinarima i intelektualcima potpisala proglas podrške Hrvatskoj nakon operacije “Oluja”.

Proslavila se vodeći glavni dnevnik RAI-ja. U svom bi se stilu pred kamerama nagnulsa naprijed, nalaktila na stol i tako uspostavila prisniji odnos s gledateljima. Danas je velika zvijezda, kojoj su posvećeni brojni siteovi na Internetu, gdje je tretiraju poput kakve glumice ili pjevačice, pa čak objavljuju i njene fotografije što ih je snimio paparazzo talijanskog tabloida Novella 2000 dok se gola sunčala na nekoj plaži.

Kad je počeo rat u Iraku, odlučila je odande izvještavati. S mužem je otišla u Bagdad iako su je iz njene redakcije upozoravali da je to opasno i pozivali je da se vrati, ali ona za to nije htjela ni čuti. Bila je vrlo kritična prema invaziji na Irak i bombardiranju Bagdada, u kojem su stradavali i civili, a posebno je kritična bila prema Amerikancima kad su topovskom granatom ubili dvojicu televizijskih snimatelja u bagdadskom hotelu u kojem je na istom katu i sama odsjela. Kako je Berlusconi podržao američku akciju u Iraku, njegovi pristaše napadali su je da djeluje “gotovo kao glasnogovornica režima Saddama Husseina”.

Nedavno je opet otišla u Irak, a zbog njenih komentara njena ju je redakcija ponovno pozvala da se vrati. Opoziv iz Bagdada i jest bio neposredan povod za njen otkaz. U izvještajima o američkim snagama u Iraku i njihovim saveznicima govorila je kao o “okupacijskim snagama”, što znači da je i talijanske vojnike u Iraku nazivala okupatorima. Iračane koji se bore protiv Amerikanaca nazivala je pak “pokretom otpora”. U vladi su bili toliko bijesni da su pritisnuli njene urednike da je povuku iz Iraka i onamo pošalju nekoga tko će izvještavati u skladu s “državnom politikom”. Ona se vratila, uvjerena da je posrijedi nedopustiva cenzura. Objavila je da napušta novinarstvo i da će se kandidirati za Europski parlament na listi lijeve koalicije Maslina.

Ona je najpoznatija talijanska televizijska zvijezda koja je dosad bila prisiljena napustiti RAI iz političkih razloga, ali ne i prva. Berlusconi još otkad je postao premijerom provodi čistku na RAI-ju. Ne poštuje prijašnju pluralističku uređivačku politiku RAI-ja, na kojem je godinama postojala neformalna “podjela terena”, pa su na prvi program najveći utjecaj imali novinari i urednici demokršćanske orijentacije, na drugi socijalisti, a na treći komunisti. Većina novinara RAI-ja bila je vrlo kritična prema Berlusconiju svih onih godina dok se uspinjao na vlast.

Nakon što je 2001. pobijedio na izborima i bio izabran za premijera, osvećuje se novinarima RAI-ja koji su ga napadali i nastoji potpuno promijeniti političku situaciju na RAI-ju u svoju korist. Berlusconi RAI-ju nameće upravu koja mu odgovara, za što kao premijer ima ovlasti. Čim je imenovana nova uprava, Berlusconi je u travnju 2002. prozvao tri svoja najveća novinarska kritičara na RAI-iju i najavio: “Već sam i prije govorio da stoga što su Michele Santoro, Enzo Biagi i Daniele Luttazzi zloupotrijebili javnu televiziju, financiranu novcem svih nas, u zločinačke svrhe, dužnost je nove uprave RAI-ja da ne dopusti da se to više događa.”

Berlusconi je tada naredio da jedan od najuglednijih talijanskih novinara Enzo Biagi, urednik večernjeg televizijskog komentara “Il fatto”, Michele Santoro, urednik gledane emisije “Scuscia” na drugom programu, te vanjski suradnik RAI-ja, satiričar Danielle Lutazzi, koji je svojedobno razbjesnio Berlusconija neugodnim otkrićima u svojoj emisiji “Satyricon”, moraju otići s televizije. Biagi je već sljedeće večeri o svom protjerivanju progovorio u svojoj emisiji: “Dragi televizijski gledatelji, nakon 814 emisija možda je ovo posljednja, ali to nije trenutak za plakanje. U svakom je slučaju bolje dobiti otkaz zato što si rekao istinu, nego ostati i pri tome sam sebe cenzurirati.”

Te Berlusconijeve riječi deprimirale su talijansku javnost, koja ih je shvatila kao najavu opće cenzure, pa su reagirali najveći talijanski novinski komentatori. Eugenio Scalfari, utemeljitelj utjecajnog rimskog dnevnika La Repubblica, napisao je otrovan komentar. Čak je i jedan od najvećih Berlusconijevih apologeta Giuliano Ferrara, glavni urednik lista Il foglio, napisao da su “političke greške gore od zločina, a premijer Berlusconi napravio je najveću grešku napavši televizijsku zvijezdu Biagija, jer je pokazao oholost vlasti. Enzo Biagi nekomu ne mora biti simpatičan, ali to ne može biti razlog da autoritetom vlasnika konkurentske televizijske kuće i predsjednika vlade počne lov na njega te pokrene akciju protiv javne televizije.”

Vodeći talijanski intelektualci već su se dan nakon Berlusconijeva istupa okupili u dvorani u Rimu. Došlo je čak 4000 ljudi. Bili su tu i popularna pjevačica Fiorella Mannoia, i jedan od novinara kojima je na RAI-ju prijetio otkaz, Michelle Santoro. Glavni govornik bio je redatelj Nanni Moretti, čiji film je te godine bio kandidat za Oscara. Otkrio je da je u pismo zamolio predsjednika Republike, Azeglia Ciampija, da intervenira. Pročitao je to pismo, u kojem među ostalim piše: ”Što ostaje od slobode ako predsjednik vlade izjavi da su novinari zločinački zloupotrebljavali državnu televiziju? Vaša šutnja, koja se može razumjeti kao izraz poštovanja slobode svakog mišljenja, zajamčene Ustavom, može se protumačiti i kao da puštate šefa vlade da provodi svoje antidemokratske porive.”

Ciampi je reagirao i progovorio protiv Berlusconija. Njegovu izjavu na svečanosti u predsjedničkoj palači Quirinale svi su shvatili kao polemiku s Berlusconijem: “Kvaliteta emisija, a nju jamči visoki profesionalizam osoba koje se bave novinarstvom, mora biti zaštićena i potpunom uredničkom autonomijom. Ona je, zajedno s pluralizmom radiotelevizije, osnovni element života moderne demokracije.”

Sva trojica poznatih televizijskih novinara ipak su otjerani s televizije, a među mnogim zaposlenicima na RAI-ju zavladao je strah. Sljedećih mjeseci i mnoge druge odluke bile su pritisak na novinare. Lani u proljeće uslijedio je novi val čistki, a povod je bio prilog u glavnom dnevniku na trećem programu RAI-ja koji je strašno razbjesnio Berlusconija: 5. svibnja talijanski premijer, koji je svojedobno bio umiješan u brojne sumnjive financijske operacije i korupcionaške skandale, pa se protiv njega vodi nekoliko istraga, morao se pojaviti u sudnici u Milanu, gdje je Berlusconi optužen da je 1985. potplatio suce kako bi zaustavili prodaju državnog agroindustrijskog poduzeća SME njegovu konkurentu Carlu de Benedettiju. Berlusconi je u sudnici optužio bivšeg premijera, sadašnjeg predsjednika Europske komisije Romana Prodija, da je, vodeći kao predsjednik državnog koncerna IRI prodaju SME-a, primio mito. Kad je Berlusconi izlazio iz sudnice, jedan od prisutnih počeo je vikati na Berlusconija da se i u sudnici ponašao kao diktator i da će “završiti kao Ceausescu”. To je prikazano u dnevniku TG3 trećeg programa RAI-ja, a to je toliko razbjesnilo Berlusconija da je po njegovu nalogu uprava tog programa pokrenula istragu kako je ta izjava ušla u dnevnik. Čula se optužba da je netko od novinara TG3 potaknuo demonstranta protiv Berlusconija da uzvikne upravo te riječi, kako bi to kamera snimila da se emitira u dnevniku.

Istražitelji iz uprave trećeg programa počeli su ispitivati novinare, provjeravati gdje se tko nalazio kad se to dogodilo i tko je odlučio da to uđe u dnevnik, nagovještavajući da će biti kazni otkrije li se da je bilo nepravilnosti. Novinari su to shvatili kao izravnu prijetnju ikomu tko se usudi kritizirati Berlusconija ili uvrstiti izjavu političara ili građanina kritičnu prema premijeru. Novinari TG3 najavili su štrajk, uz podršku novinarskog sindikata RAI-ja, i poslali otvoreno pismo predsjedniku Ciampiju, tražeći da ih zaštiti.

No istraga se nastavila, a kako Berlusconi već i RAI smatra svojim privatnim sredstvom propagande, nekoliko dana poslije talijanski premijer pojavio se u političkoj emisiji “Excalibur” na drugom programu i govorio o “Aferi SME”. Emisija je trajala 51 minutu, ali je to bio Berlusconijev monolog u kojem je napadao svoje političke protivnike, jer mu se novinar usudio postaviti samo pet pitanja, i to nijedno osjetljivo o njegovoj osobnoj ulozi u “aferi SME”. Oporbeni političari bili su zgranuti udvornošću novinara prema Berlusconiju, no to su objasnili strahom koji je zavladao među novinarima RAI-ja.

Jedini političar koji se suprotstavio Berlusconiju bio je predsjednik Ciampi, ali njegove su ovlasti simbolične. Preko svojih pristaša Berlusconi je lani kroz parlament pokušao progurati zakon koji bi mu omogućio da poveća svoje ionako veliko televizijsko carstvo. Zakon je u listopadu prošao u Donjem domu, početkom prosinca i u Senatu, a stupio bi na snagu čim ga Ciampi potpiše. Na temelju tog zakona ne samo da Berlusconi ne bi trebao smanjiti svoj televizijski imperij, prema sadašnjem zakonu, nego bi ga mogao i znatno proširiti. Po novom zakonu mogao bi krenuti i u sferu digitalne televizije, povezujući svoje televizijsko carstvo i s pisanim medijima, što mu je dosad bilo zabranjeno. Prijedlog novog zakona ublažava ograničenja i pri ubiranje prihoda od reklama te otvara put djelomičnoj privatizaciji RAI-ja.

Taj novi zakon ? dok se donosio – izazivao je silne polemike i prosvjede opozicije, ali ga je Berlusconijeva većina ipak izglasala, tvrdeći da će pluralizirati medije. No s takvim se objašnjenjem nije složio i talijanski predsjednik, koji je očito bio vrlo zabrinut zbog njegovih posljedica. Ciampi je 15. prosinca objavio da prijedlog zakona koji ublažava ograničenja na vlasništvo nad medijima neće potpisati, nego ga vraća parlamentu na doradu. Upozorio je da prijedlog zakona ne jamči jačanje medijskog pluralizma i ocijenio da bi mogao dovesti do dominacije, osobito u marketingu. Pozvao je parlament da ga ponovno razmotri, ali ga na to nije mogao natjerati. Parlament po talijanskom zakonu u zakon koji je predsjednik odbio potpisati može unijeti amandmane, ali može o njemu ponovno glasovati i bez unošenja ikakvih promjena. Ako zakon prođe i drugi put, stupa na snagu neovisno o predsjednikovu potpisu.

Ciampi ni formalno nije mogao Berlusconija spriječiti da i drugi put da parlamentu na izglasavanje isti zakon, ali je računao na politički efekt svoje geste, koji je zaista i postigao. Ciampi nema političkih ingerencija, ali se njegovo mišljenje, ugled i iskustvo respektiraju. Rodio se 1920. u Livornu, studirao pravo dok 1941. nije bio mobiliziran. Dezertirao je 1943. iz fašističke vojske i pridružio se Pokretu otpora. Nakon rata je diplomirao i 1946. se zaposlio kao službenik u državnoj Banci Italije, središnjjoj bankarskoj ustanovi u kojoj je ostao punih 47 godina, stalno napredujući u službi, da bi na kraju postao guverner Banke Italije i na njenom čelu ostao 14 godina.

Ciampi se tada afirmirao kao najvažniji talijanski financijski stručnjak i monetarni operativac, sklon liberalnim katoličkim stavovima, ali ostavši nestranačka osoba. Kad se početkom 90-ih nakon niza korupcionaških afera urušio cjelokupni talijanski stranački sustav, Ciampi je kao nestranačka osoba 1993. bio izabran za premijera. Nakon godinu dana vratio se bankarstvu, a potom bio ministar financija u vladama lijevog centra Romana Prodija i Massima D’Aleme. Po isteku sedmogodišnjeg mandata predsjednika Oscara Luigija Scalfara, lijeve stranke, koje su tada bile na vlasti, 1999. su predložile Ciampija za novog talijanskog predsjednika. Desna opozicija nije imala primjedbi pa je on 13. svibnja te godine izabran za predsjednika u prvom krugu glasovanja u parlamentu dvotrećinskom većinom. Kao predsjednik Ciampi se ponašao kao nadstranačka osoba, ali se zgrožen Berlusconijevim agresivnim ponašanjem već i prije iskazao političkim intervencijama, u raznim prilikama upozoravajući na vrijednosti talijanske demokracije koje treba očuvati.

Nakon što ga je Ciampi odbio potpisati, zakon je vraćen u parlament, vlada je unijela minimalne promjene, dala ga ponovno na glasovanje i on je upravo ovih dana ? unatoč prosvjedima opozicije ? ponovno izglasan. Sada Ciampi više ništa ne može, zakon će stupiti na snagu, omogućujući Berlusconiju da postane još moćniji. Njegovi protivnici sada nadu polažu u parlamentarne izbore, računajući da bi zbog nepopularnosti Berlusconi mogao izgubiti. Dotad je još daleko, ali pojavila se još jedna mogućnost da se Berlusconi obuzda, a riječ je o inicijativi iz inozemstva.

Europski parlament je 22. travnja izglasao odluku kojom se Europskoj komisiji predlaže da pripremi zakon o obuzdavanju medijskog monopola u svim zemljama EU. Berlusconi je protivi takve odluke pa su europarlamentarci iz njegove stranke na nju dali čak 227 amandmana i nagovorili ostale članice svoje stranačke grupacije u Europskom parlamentu da je opstruiraju. Iako su zastupnici Berlusconijeve stranke Forza Italia! i njoj srodnih stranaka iz drugih europskih zemalja napustili dvoranu, odluka je donesena sa 227 glasova za, 34 protiv i 24 suzdržana. U raspravi se najviše razgovaralo o situaciji u Italiji, pa je spomenuto i da je prema procjenama međunarodnih organizacija za ljudska prava sloboda medija u Italiji na razini one u Albaniji. Jedan je britanski zastupnik rekao: “I druge zemlje trpe posljedice bolesnih medijskih monopola. EU često propovijeda kandidatima za Uniju da obuzdaju medijski monopol. Sada je prilika da i sami provedemo ono što namećemo drugima.”