Objavljeno u Nacionalu br. 442, 2004-05-04

Autor: Iva Koerbler

UMORNI BORAC U RATU PROTIV ŠLAGERA

Živcira me kult nemuštih pjesnika Štulića i Rundeka

Darko Glavan, glazbeni kritičar i dugogodišnji kustos Muzeja Mimara, u čijem prijevodu ovih dana iz tiska izlazi 'Tajna povijest rocka' i knjiga poezije Jima Morrisona 'Divljina', govori o najvećim promašajima na glazbenoj sceni te dijagnosticira stanje hrvatskog rocka

Pisac je prve autorske knjige o punku u bivšoj Jugoslaviji, "Punk", koja je prodana u pet tisuća primjeraka, i koautor dvije knjige o rocku.Pisac je prve autorske knjige o punku u bivšoj Jugoslaviji, "Punk", koja je prodana u pet tisuća primjeraka, i koautor dvije knjige o rocku.Darko Glavan poznati je kritičar hrvatske rock i glazbene scene, od 1969. aktivan kao novinar i publicist, dugogodišnji kustos Muzeja Mimara i prvi kustos Klovićevih dvora, autor desetaka međunarodnih i nacionalnih likovnih izložbi s područja slikarstva, stripa, fotografije i grafičkog dizajna. Pisac je prve autorske knjige o punku u bivšoj Jugoslaviji, “Punk”, koja je prodana u pet tisuća primjeraka, i koautor dvije knjige o rocku. U emisiji “Crno-bijelo u boji” prošli tjedan prikazao je izložbu omotnica rock ploča, u “Dnevniku” piše “Rock kolumnu” koja je nekada izlazila u Studiju i ona je najstarija kolumnu u hrvatskom tisku. Ovih dana mu izlaze iz tiska dvije knjige – prijevod svjetski važne knjige “Tajna povijest rocka” Ronija Sariga gdje autor otkriva koji su bandovi bili značajni za razvoj glazbenih stilova osamdesetih, ali su ostali medijski nepoznati, i knjiga poezije Jima Morrisona “Divljina”, obje u izdanju izdavačke kuće Šareni dućan iz Koprivnice. Trenutno radi u Muzeju Mimara kao voditelj odnosa s javnošću i viši kustos povremenih izložbi.

Dražen Vrdoljak i ja nekada smo vodili križarski rat protiv šlagera, Đorđa Novkovića i ostalih, a danas sam za doktrinu tisuću cvjetova Deset likovnih kritika i prikaza mjesečno trebalo bi biti dovoljno za pristojnu plaću, a u Hrvatskoj se za to dobije manje od plaće čistačiceNACIONAL: Kako uspijevate pomiriti djelovanje na nekoliko područja, s obzirom na to da oko takvih pojedinaca u Hrvatskoj još postoje predrasude, dok su u inozemstvu takvi ljudi iznimno na cijeni? – Moje bitne životne odluke nisu bile programirane. Nakon mature, čvrsto sam bio odlučio studirati kemiju. Moja profesorica biologije bila je žena Borisa Vižintina, direktora Moderne galerije u Rijeci, i jednom je rekla kako strašno zavidi suprugu jer je njegov posao istovremeno i njegov hobi. U tom trenutku sam odlučio da ne idem na prijemni iz kemije, već na književnost. Vrlo rano sam shvatio da je najvažnije baviti se onim što te istinski ispunjava. Možda se je najoriginalniji i najsloženiji poduhvat gdje sam ujedinio interese dogodio 1974., kada sam za seminar kod Vere Horvat-Pintarić napisao tekst o problemu grafičkog dizajna na primjerima omotnica rock ploča i napravio izložbu u Galeriji SC-a. Njoj se tekst jako svidio i predložila me je za Rektorovu nagradu, koju sam dobio godinu dana kasnije. Mislim da neću biti pretenciozan ako kažem da sam u svjetskim razmjerima bio jedan od prvih koji je počeo procjenjivati dizajn omotnica ploča kao važan aspekt grafičke produkcije i dizajna. Danas o toj temi postoji stotine knjiga. Ponekad sam imao komplekse radeći dva posla jer su neke moje kolege prije mene stekli znanstvene titule i radili velike izložbe. U mom radu se stalno isprepliću rock i likovna umjetnost. Uostalom, i glazbeni kritičari Zlatko Gall i Tamara Visković su završili povijest umjetnosti! Moje najšizoidnije razdoblje bilo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada sam od 9 do 17 bio kustos za srednji vijek i srednjovjekovnu skulpturu, a nakon toga noći bi provodio u Kulušiću i slušao punk. Paralelno sam obrađivao srednjovjekovni dio Mimarine zbirke i pisao knjigu o punku. U inozemstvu bih ujutro odlazio u galerije, tražio komparativni materijal, a navečer posjećivao koncerte i radio intervjue. Kritika je bila prvo područje mog stvaralaštva, a tako je i ostalo i danas. I dalje u obje struke nalazim velike izazove i poticaje i u tom smislu sam jako sretan čovjek, jer imam dva zanimanja koja mi pružaju izazove. Nisam frustrirani kreativac.

NACIONAL: Bili ste prvi kustos koji je surađivao s Mimarom. Kako je došlo do toga, i kakav je zapravo bio Mimara kao čovjek? – Moji roditelji su bili prijatelji s arhitekticom Senom Sekulić Gvozdanović i ona ih je upozorila da se otvara Muzej Mimara i da on traži kustose. Inzistirao je da ljudi koje će zaposliti nemaju nikakvog radnog iskustva jer je želio da radimo na zapadnjački način, a ne onako kako je bilo uobičajeno kod nas. Bio je vrlo zanimljiv čovjek, neobično strastveno vezan uz umjetnost i njezin veliki poznavatelj. Ako su neke njegove atribucije bile netočne, ipak je za svaku od njih imao razrađenu teoriju i argumentaciju. Imao je razumijevanja za mlađe povjesničare umjetnosti i posebno nas je poticao da putujemo i razgledavamo svjetske muzeje. Bio je strog, ali je za svaki praznik cijelu ekipu vodio na svečani ručak, i koliko je mogao, pomagao nam u privatnom životu.

NACIONAL: Nedavno ste postali predsjednik hrvatske sekcije Međunarodnog društva likovnih kritičara (AICA), koja ima velike potencijale za kritičko djelovanje u širem kulturnom životu. Kakvi su vaši planovi? – Zalažem se za to da struka likovnih kritičara pristojno egzistira i radi svoj posao s dostojanstvom i da se ne osjećamo podcijenjeni. Strašno me smeta medijska predodžba o povjesničarima umjetnosti koja se pojavila zadnjih godina. Zbog nekih afera stvorila se slika da su povjesničari umjetnosti neurotični ljudi koji se međusobno osporavaju. Zahtijevat ću stručnost, uz uvažavanje iznimki koje to doista zaslužuju, i pokušati dati savjet mlađim kolegama kako naći dostojan položaj na tržištu. Deset likovnih kritika i prikaza mjesečno trebalo bi biti dovoljno za pristojnu plaću, a suma koja se u Hrvatskoj dobije je ispod plaće čistačice. To je pogubno za slobodu likovne kritike koja je direktno uvjetovana tržišnim odnosima. Zato kritičar ovisi o pisanju predgovora u katalozima i direktno o umjetnicima pa mora paziti da se nekome ne zamjeri. To je veliki problem i ometa normalno funkcioniranje likovne scene.

NACIONAL: Koji su vas utjecaji i poznanstva s umjetnicima i rockerima životno odredili, a koje situacije ostale u sjećanju i obilježile i usmjerile u određenu pravcu? – S vremenom su se utjecaji mijenjali. S 15, 16 godina najveći mi je idol bio Jim Morrison, i to je vrlo znakovito. Najviše sam se divio rock autorima kod kojih sam vidio izrazito umjetničko htijenje i volju. Ne mogu reći da sam s 15 godina u potpunosti shvaćao poetiku Jima Morrisona i Boba Dylana, ali sam naslućivao mogućnost da je nešto i masovno popularno i istovremeno podliježe ozbiljnoj estetskoj procjeni. Prvi sastav kod nas koji je Draženu Vrdoljaku i meni bio dokaz da smo našli istomišljenike bili su Buldožeri. Smatrali smo da je to prva grupa underground, alternativne rock opcije, nakon Bijelog dugmeta, koja je učvrstila srednju liniju rocka. Moja najveća ljubav na ovim prostorima u koju sam uložio najviše emocija je Lačni Franz i Zoran Predin. Na svjetskoj sceni nisam ni s kime uspostavio blisko prijateljstvo, ali mi se jako urezalo u sjećanje nekoliko dužih susreta, primjerice s danas pokojnim Joeom Strummerom iz Clasha. Pričao mi je o svomu ocu diplomatu i njegovim neslaganjem što mu je sin punker. Intervjuirao sam 1990. Davida Bowieja i zabunom sam njegovu press agentu dao vizitku na kojoj je pisalo da sam viši kustos u Mimari, što je oduševilo agenta jer je rekao da ga Bowie tjera u muzeje gdje god putuju. Nakon mjesec dana, dobio sam zahtjev od njegova menadžmenta da im pošaljem engleski prijevod intervjua jer se Bowie sjetio da to nije bio senzacionalistički intervju, nego umjetnički. Prije nekoliko godina sam radio intervju s gitaristom Johnom Fruscianteom iz Red Hot Chili Peppersa i upozorili su me da je slikar i da mu je Marcel Duchamp omiljeni umjetnik. Napravili smo odličan intervju. Dva tjedna nakon razgovora poslao mi je razglednicu, iako mu nisam ostavio adresu. S nekima nisam uspio privatno razgovarati, ali su bili iznimno ljubazni u intervjuima, recimo Laurie Anderson, koja je rekla nešto što sam bezbroj puta eksploatirao u tekstovima: “Prava avangarda se mora skrivati”.

NACIONAL: Što je s likovnim umjetnicima? – U slikarskoj branši najzanimljiviji angažman je suradnja s galerijom Arterija gdje je nekoliko umjetnika moje generacije – Vatroslav Kuliš i Zlatan Vrkljan – uz Tonka Maroevića, bilo u savjetu. Htjeli smo uspostaviti kvalitetnu i suvremenu srednju struju i smatram da je ta galerija i likovne vrijednosti koje je promovirala u drugoj polovici devedesetih vjerojatno najzanimljiviji dio hrvatske likovne produkcije. Krajem osamdesetih i u devedesetima započeo je počeo ogroman teror umjetničke prakse i pojednostavljivanje pluralizma likovnog stvaralaštva na samo one umjetnike koji su bili u optici kustosa Muzeja suvremene umjetnosti. Arterija je bila vrlo artikulirani pokušaj razbijanja tog monopola i jako mi je drago da sam u tome mogao sudjelovati.

NACIONAL: Da li je glazba šezdesetih i sedamdesetih zaista donijela neke nove, posebne vrijednosti ili je vaša generacija samo podlegla nostalgiji? Možemo li govoriti o kulturnom i umjetničkom naslijeđu rocka i punka? – Nostalgija proizlazi iz toga što ljudi glazbu najviše slušaju u periodu mladenaštva, od puberteta do zaposlenja, kada su najviše otvoreni utjecajima i kada su ideološki nesputani. Glazba im u tom razdoblju važna kao nikad kasnije u životu. Ipak, nikada me više ništa neće toliko oduševiti kao nekada Jim Morrison ili Joni Mitchell, a kasnije Emmylou Harris, koja mi je i danas najdraža pjevačica. Totalno me oduševila i Norah Jones. S četrdeset godina su me oduševili The Pogues i Neville Brothers. Punk je priča o ljudima koji se prvi put susreću sa svijetom odraslih. Nisam pisao knjigu iz njihova rakursa, kao što je Igor Mirković to pokušao o zagrebačkom Novom valu: oživjeti svoj dječački entuzijazam. Razmišljao sam kao stručnjak za rock koji upravo u punku vidi snagu koja daje novu krv. Punk je u povijesti rocka odigrao istu uloga kao dada u likovnim umjetnostima – raščistio teren i stvorio temelje za novu kreativnost. Nakaradan mi je revival punka, jadnici od pedeset i šezdeset godina koji sviraju iste fraze kao i Sex Pistols iz 1977., razni Exploited, U. K. Subsi i treća i četvrta generacija bandova. Punk je kao i pubertet, kao inicijacija, i ne može vječno trajati. Sjetite se Churchillove izjave da onaj tko s dvadeset godina nije komunist je son of a bitch, a onaj s četrdeset je budala. Isto vrijedi i za punk.

NACIONAL: Za koji band ili solistu mislite da je najveći promašaj koji se mogao dogoditi rock kulturi? – Razlikujem izvođača i recepciju. Dobar primjer su Doorsi, jedan od najzanimljivijih bandova u povijesti rocka, ali i za umjetnost 20. stoljeća. Idolatrija oko njih i svođenje na nekoliko pjesama i ekscesa, čak i film koji je snimio Oliver Stone, pretvaranje je Doorsa u kič. Isto kao i kult Azre kod nas. Branimir Johnny Štulić jedna je od najzanimljivijih glazbenih ličnosti u hrvatskom rocku, ali su značajnije barijere koje je srušio nego masa njegovih pjesama. On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali imao kreativno ludilo koje fascinira i koje mu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama. Štulić nije znao pronaći ljude koji bi optimalno “naštimali” njegov talent. Ne dovodim u pitanje Štulićevu karizmu i jedinstvenost, ali taj kult mi strašno ide na živce, jednako kao i kult Haustora. Pogotovo su precijenjene njihove ploče koje koketiraju s world glazbom i Darko Rundek kao kantautor, jer je katastrofalan pjevač i vrlo nemušt pjesnik. To vrijedi i za nekadašnji kult tzv. progresivne glazbe, primjerice Emerson, Lake & Palmer, Yes. Ljudi koji ni za živu glavu ne bi išli slušati najbolji koncert klasične glazbe, uživali su u obradama klasike tih grupa. Duboko vjerujem u demokraciju, a ona uključuje pravo na kič, odnosno pravo na loš ukus. Svako ima slobodu za pošteno stečene novce kupiti najgoru muziku na svijetu.

NACIONAL: Kako biste dijagnosticirali stanje u hrvatskom rocku i glazbenoj sceni uopće? – S godinama sam promijenio taktiku. Kada sam bio mlađi, smatrao sam svojom misijom stvoriti prostor za rock. Želio sam pokazati da netko tko je obrazovan i kulturan može uživati u rocku i naći razlog za estetsku procjenu. Dražen Vrdoljak i ja bili smo u strašnom križarskom ratu sa šlagerima i protiv Đorđa Novkovića, Nikice Kalogjere, Ivice Šerfezija, a u korist rocka. Nakon tridesete, više sam za doktrinu “tisuću cvjetova”. Želim pomagati talentiranim pojedincima, a ne boriti se protiv kiča jer je nedemokratski zabranjivati ljudima da u birtiji slušaju narodnjake ako je to njihova razina. Strašno mi je drago za bandove poput Hladnog piva i Gustafa, koji je populistički art rock band. Domaća scena kao kritičaru i slušaču daje mi dovoljno razloga da reagiram na kreativne izazove kojih još uvijek ima.

Kada je propao “Pop-express”, otišao sam u “Omladinski tjednik” i počeo uređivati stranicu o rocku. Pozvao sam Dražena Vrdoljaka da mi se pridruži. Tada je u “Omladinskom tjedniku” jedan od glavnih novinara bio Inoslav Bešker i on se na naš račun često šalio kako je naša stranica stjecište Židova, Crnaca i budala, jer je Draženov otac Imoćanin, majka Židovka, Crnci su bili jazzeri, a budale rockeri.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika