Prema podacima zagrebačkog Centra za socijalnu skrb, broj evidentirane djece zanemarene od roditelja na području Zagreba u posljednje se tri godine udvostručio“Imala sam tek osam godina kad me socijalna služba oduzela majci, zajedno sa starijom sestrom i mlađim bratom. Mama je često mijenjala partnere pa su nam različiti očevi. Jako sam vezana uz braću i sestre, valjda zato što dijelimo istu sudbinu”, kaže Sonja (16). Ona je jedno od šestero djece, u dobi od 4 do 18 godina, koja su oduzeta majci zbog zanemarivanja. Žive razdvojeni u domovima i udomiteljskim obiteljima.

SONJA (16), NEZBRINUTO DIJETE: 'Želim se što prije osamostaliti, studirati socijalni rad i baviti se nezbrinutom djecom jer znam kroz što prolaze' DUBRAVKA (37), MAJKA NEZBRINUTE DJECE: 'Moja dva bivša muža ne mogu uzdržavati mojih petero djece, a otac mog šestog djeteta ne želi ga priznati' NEZBRINUTI TEK S 18 GODINA Kada nezbrinuta djeca postanu punoljetna, nemaju kamo otići jer njihovi biološki roditelji i dalje ne mare za njihPrema podacima zagrebačkog Centra za socijalnu skrb, broj evidentirane djece zanemarene od roditelja na području Zagreba u posljednje se tri godine udvostručio. Broj djece čiji roditelji zlorabe svoja roditeljska prava povećao se čak četiri puta, a broj evidentiranih slučajeva obiteljskog nasilja prema djeci uvećan je devet puta. Djeca o kojoj se roditelji nedovoljno brinu ili čak ne brinu uopće najčešće bivaju smještena u domove za nezbrinutu djecu ili u udomiteljske obitelji koje za to dobivaju novčanu naknadu. Djecu nerijetko dovedu same majke koje tvrde da zbog lošeg socijalnog statusa ne mogu odgajati dijete te da je to samo privremeno rješenje. Međutim, ta djeca najčešće ostaju u domu do punoljetnosti i ne mogu biti posvojena jer je dovoljno da roditelj u tri mjeseca jednom posjeti svoje dijete ili ga samo nazove i time zadrži roditeljsko pravo. Djeca mogu biti smještena u dom nakon što ih socijalna služba oduzme roditeljima zbog zanemarivanja, zlostavljanja ili zlorabe, ali najčešće roditelji ne izgube roditeljsko pravo, čime se sprječava mogućnost posvojenja pa djeca ostaju u domu do 18. godine. Prema Obiteljskom zakonu, neodgovornim se roditeljima daju mnoge prilike da se “poprave”, što može potrajati godinama. Ako ne dođe do poboljšanja, slijedi sudski postupak radi oduzimanja prava na skrb o djetetu, što također traje godinama s neizvjesnim ishodom. Zbog tromog reguliranja tog problema zanemarena djeca ostaju bez adekvatne brige roditelja i bez ljubav i skrbi eventualnih usvojitelja. Punoljetnost dočekaju u instituciji i uglavnom bivaju prepušteni sebi.

Iako je bila mala, Sonja se sjeća kako su počeli problemi. “Majka je uvijek bila sklona alkoholu, ali nas nikada nije tukla. Sve dok očuh nije počeo živjeti s nama. Stalno je pio i kad bi se vraćao doma, tukao bi majku, a onda i nas. Jedno vrijeme i baka je živjela s nama, ali nije to mogla podnositi pa je otišla. Mama je sve više pila i sve nas više zanemarivala. Jednog dana očuh ju je toliko tukao da je moja starija sestra to prijavila socijalnom centru. Nakon toga nas djecu su odveli. Brat je imao sedam, a sestra devet godina.” Nakon što su zajedno promijenili nekoliko domova, danas su razdvojeni. “Prvo smo bili u domu u Laduču, potom u Novom Vinodolskom, nakon čega smo ja i sestra došle u Zagreb a brat je ostao.” Iz doma u kojem je Sonja doznajemo da je njena majka s očuhom rodila još troje djece, dva dječaka i djevojčicu. Nažalost, i to troje djece uskoro je doživjelo istu sudbinu. Zbog nebrige i zlostavljanja i ta su djeca 2001. oduzeta majci i, nakon boravka u Zagrebu, smještena u udomiteljsku obitelj nedaleko od Bjelovara. “Volim svoju braću i sestre i teško podnosim razdvojenost. Mlađi brat je lošiji u školi, a ja mu ne mogu pomoći. Jedva čekam da završi osnovnu školu pa da i on dođe u Zagreb. Najmlađima želim da nađu posvojitelje i osjete ljubav. Oni su još mali i za njih nije kasno”, kaže Sonja. Majci jako zamjera što se nije o njima brinula: “Ne bih joj se htjela vratiti. Priuštila mi je previše negativnih iskustava, a i odviknula sam se. Mama rijetko nazove, ponekad samo pošalje SMS. Ja nju uopće ne zovem, nemam joj što reći. A moja sestra ju ne želi ni vidjeti ni čuti. Sada imam dobre prijatelje i odgajatelje u domu. Želim se što prije osamostaliti. Najviše mi smeta kad me sažalijevaju.”

Sonja je danas odlična učenica jedne zagrebačke srednje škole i vrlo je ambiciozna. Ima puno prijatelja u razredu i u domu te se ni po čemu ne razlikuje od ostale djece osim po tome što joj je izlazak dopušten do 21 sat i ima mjesečni džeparac od 79 kuna. “Kao zanemareno dijete znam što ću pružiti svojoj djeci. Htjela bih studirati socijalni rad i baviti se nezbrinutom djecom jer ja najbolje znam kroz što prolaze”, kaže Sonja. Iz doma u kojem je doznajemo da joj je majka nezaposlena, a očuh, osuđen za zlostavljanje, služi dvogodišnju zatvorsku kaznu. Ipak, socijalna služba još nije pokrenula postupak za oduzimanje roditeljskog prava majci.

Dubravka (37) je majka petero djece, sa šestim na putu, i pravi je primjer socijalno neodgovorne osobe. Od prvih troje djece s prvim mužem Marka je odmah dala na posvajanje, kako kaže, zbog fizičke deformacije s kojom se rodio. Marko je posvojen s godinu dana a danas ima 11. Drugo dvoje, Luka (13) i Ivan (7), u domu su već šest godina. Prvog muža ostavila je radi drugog muškarca, s kojim je rodila i četvrto dijete, Danijela (5), no samo mjesec dana nakon poroda ostavila je i to dijete te se vratila bivšem mužu s kojim je rodila peto, Igora (2). I Danijel i Igor su u domu. Dubravka je sada u vezi s trećim muškarcem, ocem šestog, još nerođenog djeteta, za kojeg tvrdi da neće imati istu sudbinu kao prvih petero. Bez obrazovanja, cijeli život radi kao čistačica i živi kao podstanarka. Tvrdi da je žrtva loših životnih okolnosti i loših muškaraca. Razgovarali smo s njom u zagrebačkom domu za nezbrinutu djecu. Da ironija bude veća, Dubravkin prvi posao prije niz godina bio je u praonici upravo tog doma.

Neposredan povod našeg razgovora bila je njena odluka da troje djece iz prvog braka ?Luku, Ivana i Igora ? da na usvajanje. “Bivši muž ne može uzdržavati djecu jer je i sam socijalni slučaj. Hrani se u javnoj kuhinji i spava po tramvajima”, kaže. Voditeljica materinskog odjela zagrebačkog doma za nezbrinutu djecu Vesna Šugar, koja je prisustvovala razgovoru i koja vodi Dubravkin slučaj, objašnjava da je Dubravkinu bivšem mužu oduzeto roditeljsko pravo nakon što su utvrdili da se ne namjerava brinuti o djeci. “Otac je, iako socijalni slučaj, naslijedio veliku kuću. Umjesto da uzme djecu iz doma i zbrine ih, kuću je prodao i zapio. Bilo je to dovoljno za oduzimanje prava. Djecu ionako gotovo nikad nije posjećivao”, kaže Vesna Šugar. Pokazalo se da ni Dubravka ne kani djeci pružiti potrebnu skrb pa ju je socijalna služba uvjerila da ih da na usvajanje. “Dala bih i četvrto dijete, Danijela, ali njegov mi otac ne da suglasnost. On me još voli i misli da će me tako vratiti. Nikad mi nije oprostio što sam ga ostavila i vratila se bivšem mužu”, objašnjava Dubravka. Danijelov otac također loše financijski stoji, ali, iako je zasnovao novu obitelj o svom sinu vodi računa više od Dubravke. Češće ga posjećuje a doznajemo također da dijete, iako ima samo pet godina, majku i ne pozdravlja kad svrati u dom. Djetetu je nedavno dijagnosticiranna epilepsija. Na pitanje zašto je tako dugo čekala s odlukom o posvajanju, jer najstarije dijete ima već 13 godina, Dubravka kaže da je tražila muškarca koji bi zbrinuo svu njenu djecu: “Bila sam u vezi s dobrostojećim starijim gospodinom. On mi je obećao da će se o svima pobrinuti, ali je umro od raka.” Sama se, kaže, nije mogla o svima njima brinuti jer je i ona socijalni slučaj i hrani se u javnoj kuhinji. Nema ni podršku obitelji: “Otac mi je davno umro a majka i sama jedva preživljava od 300 kuna. Starija sestra ima svojih petero djece a muž ju je nedavno ostavio i otišao s ljubavnicom.”

Otac šestog, još nerođenog djeteta prijatelj je Dubravkina bivšeg muža. U vezi su šest mjeseci a upoznali su se u javnoj kuhinji: “Iako mu je stalo do mene, rekao mi je da se ne može o tom djetetu brinuti. Tražio je da ga ne upišem kao oca u rodni list jer ga je strah da mu država za naplatu alimentacije ne oduzme stan. Mislila sam da će on biti bolji od ostalih muškaraca i da će se brinuti o mojoj djeci, ali nije tako.” Doznajemo da je riječ o derutnom podrumskom stančiću u centru. Iako je svu djecu ostavila, tvrdi da su jako vezana uz nju: “Nadam se da se neće okrenuti protiv mene kad odrastu.”

Najstariji sin Luka (13) ima dobar uvid u ovu tužnu situaciju. Kaže Dubravka da ju često zna pitati za oca. Najčešće ga zanima dali je tata gladan. Brine o trećerođenom bratu Ivanu (7), a zajedno su trenutno smješteni u udomiteljskoj obitelji gdje će čekati posvajanje. Drugoreođeni sin Marko (10) je posvojen kad je imao godinu dana. Preostalo dvoje djece, Danijel (5) i Igor (2), u domu su.

Iako iza sebe ima tri propale veze, jedno već posvojeno dijete, dvoje u domu a dvoje u udomiteljskoj obitelji Dubravka kaže da se osjeća mladom i da za nju još nije kasno da nađe ljubav svog života s kojim bi zasnovala obitelj. “Nadam se da ću jednog dana stati na vlastite noge i da ću sresti dobrog i normalnog čovjeka s kojim ću imati dijete o kojem ćemo se zajedno brinuti”, kaže Dubravka. Odnedavno ima i novi posao. Radi kao baby-sitter i brine se o dvije djevojčice u jednoj obitelji.

“Većina majki koje zanemaruju i napuštaju svoju djecu su poput Dubravke”, kaže ravnateljica zagrebačkog doma u Nazorovoj, Jasna Ćurković Kelava. Prema riječima ravnateljice Kelave, u tu instituciju godišnje pristigne 120-ero male djece od kojih su gotovo polovica novorođene bebe i oko 50-ak starijih. “Kod ovih najmlađih je najveća fluktuacija. Trećina ide u udomiteljske obitelji, trećina na posvojenje, a trećina se vrati biološkim roditeljima no, nažalost, najčešće se opet vrate u dom jer socijalnim službama nedostaje stručnjaka koji bi radili na “normalizaciji” obitelj. Broj posvojene djece bi mogao biti daleko veći od 40-ak godišnje iz naše ustanove koliko ih se posvoji sada. Problem su centri za socijalnu skrb jer su prespori u pokretanju postupaka za oduzimanje roditeljskog prava protiv roditelja koji zanemaruju svoju djecu. Tek nakon što se roditeljima oduzme pravo, dijete može ići na posvajanje. Centru za socijalnu skrb su nezbrinuta djeca samo kap u moru socijalnih slučajeva pa im ne posvećuju dužnu pažnju, a znamo da se djeci najviše pažnje mora dati. S druge strane, tadašnje Ministarstvo rada i socijalne skrbi koje uopće nije prepoznavalo potrebu za revizijom zakona koji regulira posvojenja, dodatno je opterećivalo svaki proces posvojenja pa se primjerice događa da dijete ne može biti posvojeno jer do zadovoljive dobne razlike između potencijalnog oca i djeteta nedostaje samo tri mjeseca, iako majka zadovoljava tu razliku. Zbog niza takvih slučajeva osobno sam pokušala intervenirati u ministarstvu u cilju promjene zakona, na što mi je službenica odgovarala riječima “pa nećemo valjda ići na ruku usvojiteljima”. Takav stav se donekle promijenio nakon usvajanja novog Obiteljskog zakona prošle godine. Uslijed ovakve situacije, vrijeme prolazi, djeca bivaju sve starija i tako im se smanjuju šanse za posvojene. Djeca ostaju predugo u instituciji, a mi im ne možemo pružiti onakvu sigurnost i toplinu koje bi im pružila neka usvojiteljska obitelj”, komentira Kelava.

Što se razloga sve učestalijeg zanemarivanja i ostavljanja djece na području Zagreba tiče, nikad nije samo loša materijalna situacija u pitanju, kaže Kelava. “Uvijek je to splet okolnosti: majke su nezrele, nespremne za djecu, sklone promiskuitetu i ovisnostima, najčešće drogi i alkoholu, ili je pak riječ o teškim psihičkim bolestima kada majka objektivno nije u stanju brinuti se ni o sebi ni o djetetu. Uglavnom će svi roditelji reći da su ostavili djecu zbog loše materijalne situacije ali to nije baš tako”, tvrdi Kelava.

Iako dom u Nazorovoj slovi za jedan od najboljih domova za djecu u Hrvatskoj, jer je dobro opremljen i ekipiran što se tiče stručnjaka, nedostaje psihologa koji su važni jer je riječ o djeci s posebnim traumama. Naime, sa 320 nezbrinute djece u Zagrebu radi svega tri psihologa. “Nadamo se zapošljavanju novih stručnjaka te da će nam Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi to i omogućiti unatoč odluci vlade o zabrani novih zapošljavanja u državnoj službi”, navodi Kelava.

S druge strane, u zagrebačkom Centru za socijalnu skrb ovoliko povećanje zanemarene, zlorabljene i zlostavljane djece tumače prvenstveno kao rezultat njihovog pojačanog djelovanja u smislu nadzora nad obiteljima i suradnje s Plavim i Hrabrim telefonom, školama i domovima zdravlja, ali i kao rezultat pada životnog standarda što pokazuje i povećanje korisnika socijalne pomoći u posljednjih nekoliko godina. Ravnateljica centra Branka Čavarović Gabor tvrdi da je takve djece bilo i prije ali nisu bila evidentirana. Za neefikasnost rješavanja problema zanemarene i nezbrinute djece Centar uzroke vidi u općenitosti zakona i sporosti sudstva. “Mnogi nas optužuju da smo spori i neefikasni kad su djeca u pitanju, ali mi smo samo jedna karika u lancu. Prema Obiteljskom zakonu koji ne može obuhvatiti sve slučajeve, mi smo dužni roditelje upozoriti ukoliko utvrdimo da je riječ o zanemarivanju ili zlostavljanu djeteta. Ako upozorenje ne poluči rezultate, mi ih upućujemo u savjetovalište. Ako se roditelji ne odazovu, donosimo odluku o nadzoru roditelja od strane Centra, odnosno, socijalnog radnika. Nakon što se stanje ne popravi, dijete se oduzima na godinu dana. Ukoliko roditelj ne želi izgubiti roditeljsko pravo, dovoljno je da to dijete posjećuje jednom u tri mjeseca ili da ga nazove i takvo stanje može potrajati do djetetove punoljetnosti. To za dijete, nažalost, nije ni približna razina skrbi koju mora imati ali mi smo tu nemoćni jer zakon tretira jedan posjet u tri mjeseca kao “dokaz roditeljske brige o djetetu”. Pravi problemi tek nastaju ukoliko mi pokrenemo sudski postupak za oduzimanje roditeljskog prava. To može trajati godinama jer se takvi sporovi prometnu u međusobno optuživanje supružnika za nebrigu o djetetu, pa iznose lažne iskaze pred sudom, a to se sve treba provjeriti. Čak i neki evidentni slučajevi zlostavljanja djeteta u obitelji na sudu nisu bili dokazani pa je nebrigu o djetetu još teže dokazati”, tvrdi Gabor.

U Centru tvrde da se zanemarena djeca uglavnom mogu prepoznati po tome što u školu dolaze neadekvatno obučena, neuredna ili pothranjena. Opravdana sumnja postoji ako roditelji ne dolaze u školu ili adekvatno ne reagiraju kada djeca počine neko kriminalno djelo. Kao primjeri zlouporabe roditeljskih prava i nasilja najčešći su slučajevi ne plaćanja alimentacije, prisila na rad, dozvoljavanje djetetu da prosi, da pije alkohol i konzumira droge te seksualno zlostavljanje i navođenje na prostituciju.
Djeca koja svoju punoljetnost dočekaju u domu, uglavnom su prepuštena samima sebi jer domovi imaju tek nekoliko smještajnih kapaciteta ? privremenih stanova ? predviđenih za sprječavanje da djeca doslovno završe na cesti. Bez ikakvih sredstava za život i podrške od svojih bioloških roditelja koji se o njima ionako nisu brinuli, takva djeca su većinom suočena samo s jednom izvjesnošću ? primanjem socijalne pomoći.

Pri zagrebačkom domu za djecu postoji tzv. stambena zajednica za zbrinjavanje djece bez adekvatne roditeljske skrbi nakon što navrše 18 godina jer u domovima više ne mogu ostati. Zajednica se trenutno sastoji od pet stanova i u njima je smješteno 11-ero punoljetne djece. Neki rade, neki su pri završetku škole a neki i studiraju. Iako je riječ o skromnim stambenim kapacitetima, oni priječe da najugroženija djeca po završetku srednje škole završe doslovno na cesti. Prilikom posjeta jednom takvom stanu u zagrebačkom naselju Borovje, razgovarali smo s Ivom (18) i Anom (18), te njihovom odgajateljicom mr. Lilijanom Kalčić Galeković o samom projektu takvog zbrinjavanje djece kao i o životu nakon doma. Ana, maturantica koja se priprema za studij prava, tek je nedavno došla nakon što se sama prijavila socijalnoj službi zbog, kako kaže, neizdrživog nasilja i terora kojeg je stariji brat vršio nad njom i roditeljima koji su nemoćni u svladavanju sinovljeve agresije. Ovdje je, kaže, našla svoj mir i ne namjerava se vraćati roditeljima. Iva, trenutno zaposlena kao honorarac u jednom poduzeću, planira studirati ekonomiju a u dom je s mlađim bratom došla sa pet godina. Prilikom brakorazvodne parnice sud je oduzeo skrbništvo oboma roditeljima s obrazloženjem da niti jedno od njih niti želi niti je u stanju brinuti se o djeci. Smatra da ju je takav život učinio odgovornijom i zrelijom osobom u odnosu na njene vršnjake. “U životu želim imati svoju obitelj i svoju djecu kojoj ću pružit sve ono što ja nisam imala”, kaže Iva. Obje djevojke ističu veliku slobodu i mir kao prednosti življenja u stambenoj zajednici. S druge strane, kako nemaju puno slobodnog vremena nedostaje im topli skuhani obrok kao nešto što djeca koja žive s roditeljima najčešće imaju kad se vrate iz škole.

Voditeljica Galeković brine o svim potrebama stanara stambene zajednice i redovito ih posjećuje. Ona im ide na informacije u školu ili im intenzivno traži posao. “Projekt stambene zajednice počeo je 1998. godine jer smo zaključili da su naša srednjoškolska djeca tj. maturanti počeli namjerno padati zadnji razred kako bi mogli ostati još godinu dana u domu. Na to ih je nagnao strah od neizvjesnosti i činjenica da iz doma nemaju kamo otići. Nama je cilj toj djeci omogućiti da se kroz studij ili zapošljavanje koliko-toliko osove na vlastite noge kako bi bili spremni dalje nastaviti sami. Svake je godine sve više potencijalnih kandidata za smještaj u zajednici a mi nemamo dovoljno kapaciteta pa uzimamo samo one najugroženije. Ipak, nikad se još nije dogodilo da je netko izbačen na cestu ili da je otišao iz zajednice nezaposlen. Ako se dijete odluči na studiranje, dobiva stipendiju od 1500 kuna mjesečno i smješta se u studentski dom. Ovi koji rade imaju dužnost svoju plaću štedjeti na posebnom računu što će im poslužiti kao “odskočna daska” kad sami krenu u život. U prosjeku djeca ostaju po dvije godine u našim stanovima”, kaže Galeković pri čemu zahvaljuje mnogim hrvatskim tvrtkama koje izlaze u susret na njene molbe koje šalje za zapošljavanje nezbrinute i napuštene djece. Pored neizvjesnosti koja ih prati, takva se djeca suočavaju s još jednom tragičnom spoznajom a to je da njihove roditelje uopće nije za njih briga. Naime, kako kaže Galeković, do punoljetnosti su još djeca mogla vjerovati da će ih njihovi roditelji ponovo prigrliti kad izađu iz doma, međutim, od 40-ak štićenika koji su u proteklih šest godina prošli kroz zajednicu samo su se dva roditelja i jedna baka interesirali za svoju djecu pri čemu je većina roditelja tih štićenika i dalje imala roditeljska prava, objašnjava Galeković.

ZAKONOM SE JEDNOSTAVNO NE MOŽE SVE PREDVIDJETI
‘Mi imamo malo socijalnih radnika i to sa zastarjelim obrazovanjem’

NACIONAL: Koji su, prema vašem mišljenju razlozi ovom povećanju zanemarene i nezbrinute djece? – Razloga ima više: prvo u proteklih nekoliko godina, za vrijeme mog mandata, se značajno povećao broj korisnika socijalne pomoći, dakle siromašnih, uslijed povećanja socijalnih prava. Nadalje, socijalne službe su za mog mandata bile bolje organizirane i došle su do onih korisnika koji ta prava imaju. Slična je situacija i sa povećanjem oduzimanja roditeljske skrbi nad zanemarenom djecom jer sam ja osobno dao naputak socijalnim službama da iziđu na teren i nađu takve slučajeve, a ne da čekaju da im netko dojavi. Dakle, jedan od razloga ovog povećanja je bolji obuhvat i uvid u socijalno stanje hrvatskih obitelji. Kada je riječ o zanemarenoj djeci najčešće nalazimo kombinaciju dvije nesreće: siromaštvo i neka druga socijalna devijacija poput alkoholizma i nasilja. Rekao bih da se zapravo djeca ne uzimaju siromašnima već socijalno neodgovornima.
NACIONAL: Što je s majkama koje ostave djecu, posjećuju ih jednom mjesečno ali se ne odriču roditeljskog prava što dovodi do toga da dijete nema adekvatnu skrb a ni mogućnost da bude posvojeno. Većina je upravo takve djece. Kako zakon regulira taj problem? – Kad je riječ o usvajanju, prijašnji Obiteljski zakon je bio prilično rigorozan, a temeljna namjena je bila da se teško ide u posvajanje djece. Tako je bilo sve do prošle godine kada se usvojio novi Obiteljski Zakon kojim se povećava dobna razlika između usvojitelja i djece sa 40 na 45 godina, jer je u dotadašnjem zakonu to bila najveća restrikcija. Ta promjena omogućuje i posvajanje starije djece. Ja sam osobno prošle godine bio involviran u jedan slučaj kad je majka ostala bez posla i nije objektivno bila u mogućnosti svojoj djevojčici pružiti adekvatnu skrb pa ju je ostavila u domu. Ja sam joj pomogao da pronađe posao nakon čega je ona preuzela svoju djevojčicu. U takvim slučajevima oduzimanje roditeljskog prava zbog socijalne situacije bila bi velika greška, bilo bi nehumano. To je slučaj koji govori u prilog tome da moramo biti oprezni kod trajnog oduzimanja roditeljskog prava. Svaki slučaj je poseban. Slažem se oko toga da ima majki koje čim rode ostave djecu u domu. Tu se još pojavljuje kao problem i to što i otac mora dati odobrenje za oduzimanje roditeljskog prava, a često puta se ni ne zna tko je otac, nije priznat ili je teško doći do njega. Nadalje, centri za socijalnu skrb moraju biti restriktivni u ocjeni emotivne i materijalne podobnosti usvojitelja. Također se znalo dešavati da ljudi usvoje dijete pa ga vrate. Prošle godine se to dogodilo sa jednim šestogodišnjim dječakom. Držali su ga dva mjeseca pa vratili. To je bila velika trauma za tog dječaka. Također je bio slučaj sa jednom djevojčicom smještenom u udomiteljskoj obitelji koja mi je poslala pismo u kojem me moli da joj omogućim povratak njenom ocu, alkoholičaru i nasilniku, jer očito u udomiteljskoj obitelji nije osjećala emotivnu prisnost. Sve su to razlozi zašto proces usvajanja ide sporo jer se takvim stvarima mora pristupati suptilno i detaljno. Tu su onda i sudovi kao usporavajući faktor jer se suočavaju sa roditeljima koji se međusobno optužuju i bore za dijete. U prosjeku proces usvajanja traje oko tri godine. Zakonom se naprosto ne mogu predvidjet sve situacije koje se ljudima događaju, a neke stvari država naprosto ne može rješavat. Osim toga mi imamo malo socijalnih radnika koji još k tome imaju zastarjelo obrazovanje.

KOBNE ODLUKE
Najčešće se maloljetnice pri porodu odriču djece

Prema riječima doc. dr. sc. Ante Klobučara, ravnatelja Klinike za ginekologiju i porodništvo Opće bolnice Sveti Duh u Zagrebu, majke koje se odmah pri porodu odriču svoje djece su najčešće maloljetnice. “To su dramatične situacije jer nakon poroda te djevojke snažno osjećaju majčinski instinkt te žele zadržati svoju djecu, ali ih njihovi roditelji odgovaraju od toga uvjeravajući ih da će si time upropastiti život i da su premlade da se brinu o djeci. Takvi roditelji, umjesto da kćerima izraze podršku, često izričito daju do znanja da ne žele da briga o novorođenoj bebi zapadne njih. Taj pritisak roditelja na mladu majku najviše pridonosi donošenju kobne odluke”, kaže Klobučar. Porod uzrokuje velike promjene kod majki i utječe na njihovu konačnu odluku oko brige o djetetu. “Kada nije riječ o maloljetnicama zna se dogoditi da majka načelno prije poroda kaže da će se djeteta odmah odreći, ali čak 95% takvih majki se nakon poroda predomisli i dijete zadrži. Mi se liječnici uvijek iznenadimo kad majke odluče ostaviti dijete ali ne smijemo ništa sugerirati jer ne želimo time stvarati dodatne probleme. Naime, ako unatoč majčinoj odluci da se odrekne djeteta mi to dijete njoj ipak damo, znaju se dogoditi i čedomorstva. Bio je to prošlogodišnji slučaj sa bebom nađenom u košari ispred naše bolnice koji je, srećom, sretno završio” priča Klobučar. Kada majka ipak odluči ostaviti dijete, liječnici kontaktiraju socijalnu službu koja onda preuzima skrb o djetetu i dalje regulira njegov status. Koliko su socijalne službe spore dokazuje i činjenica da, prema riječima Klobučara, ostavljene bebe znaju ostati u bolnici i po mjesec dana.

DJECA ŽELE NEKOME PRIPADATI
Država mora djeci osigurati dom

O zakonu koji regulira pitanje skrbi o djeci kao i situaciji u kojoj se većina nezbrinute i zanemarene djece smještene u domovima nalazi tražili smo mišljenje pravobraniteljice za djecu Ljubice Matijević Vrsaljko. “Kada se pitamo iz kojih razloga kod određenog broja djece smještene u dječjim domovima dolazi do situacije da su istovremeno lišena adekvatne i prave roditeljske skrbi te da nemaju uvjeta da im se omogući pravo na novu obitelj, bitno je razmišljati o dvije okolnosti. Da bi se roditelj lišio prava na roditeljsku skrb potrebno je utvrditi da ne skrbi o djetetu s kojim ne živi dulje od tri mjeseca. U praksi često biološki roditelji doista ne skrbe o djetetu nego ga u tim rokovima, a katkad i rjeđe, posjećuju. Ali riječ skrb znači briga o svim djetetovim potrebama, a ne samo posjeti. Drugi razlog su centri za socijalnu skrb koji s velikim oklijevanjem pokreću postupke lišavanja roditeljskih prava protiv roditelja koji evidentno zanemaruju svoje roditeljske dužnosti. Odlučnijom primjenom zakonskih odredbi o lišavanju roditeljske skrbi ili bi se potaknulo roditelje da tu skrb ispunjavaju na način koji je u interesu djeteta ili bi se, u suprotnom, djetetu stvorili uvjeti za posvojenje kao najbolji oblik zbrinjavanja u takvoj situaciji. Ovako se događa da roditelji posjete dijete ne zato jer ih uistinu zanima kako je, već to učine u zadnji čas ? dan prije isteka roka od tri mjeseca ? i tako dovode u dvojbu socijalne službe. Smatram da bi u takvim slučajevima, kada je evidentno da roditelj obvezu posjeta izvršava samo formalno, centri za socijalnu skrb trebali hitno pokretati postupke o lišavanju roditeljskih prava, a sudovi ih žurno voditi jer posjeta djetetu doista nije skrb o njemu. Uslijed ove tromosti djetetu se “jede” vrijeme, ono stari i time mu se smanjuju šanse za posvojenje jer svi hoće mlađu djecu. Zbog toga mnoga djeca borave godinama u domu te najčešće tamo i dočekaju punoljetnost ”, objašnjava Vrsaljko. To potvrđuje i prošlogodišnje istraživanje katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem se navodi podatak da je preko polovice djece smještene u domovima starije od 10 godina te da se ondje nalaze preko tri godine. Isto istraživanje je pokazalo da gotovo polovica roditelja ne održava susrete s djetetom u domu što vodi k zaključku da je kvaliteta obiteljskopravne zaštite djece u najmanju ruku dvojbena.
Prema konvenciji o pravima djeteta, kojoj je Hrvatska pristupila još 1991. godine prioriteti u zbrinjavanju djece bez adekvatne roditeljske skrbi su posvajanje, udomiteljstvo pa tek onda smještaj u dom. “Prema toj konvenciji dužnost je države osigurati djetetu obitelj ili slično okruženje za razvoj, a domovi to nisu. Institucija bi uvijek trebala biti na zadnjem mjestu kao rješenje. Nikada ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da djeca imaju snažnu potrebu za pripadanjem, da budu nečija, a posvojiteljska obitelj mu pruža svekoliku potporu i dalje u životu što dom evidentno ne može ”, kaže Vrsaljko.