Ivan Šimonović, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova, godinama je slovio kao jedan od vodećih hrvatskih diplomataIvan Šimonović, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova, godinama je slovio kao jedan od vodećih hrvatskih diplomata. Otkako je početkom 90-ih ušao u diplomaciju, obavljao je niz važnih uloga, sudjelovao u skoro svim bitnim pregovorima, između 1999. i 2002. bio hrvatski veleposlanik pri UN-u u New Yorku, a posljednjih godinu dana koalicijske vlade i zamjenik Tonina Picule. Poslije HDZ-ova izbornog trijumfa napustio je ministarstvo i vratio se na pravni fakultet gdje će od jesenskog semestra predavati novi kolegij Pravo i diplomacija. Jedan od dokaza njegova profesionalnog statusa je i Legija časti kojom ga je prošlog tjedna odlikovala francuska vlada.

POTVRATAK? 'I u budućnosti sam spreman promicati interese Hrvatske u inozemstvu, ali pod uvjetom da se radi o mjestu s kojeg se doista može utjecati' O TUĐMANU 'Predsjednik Tuđman je pred kraj života razmišljao o političkom zaokretu u smislu radikalne demokratizacije, no za to više nije imao snage'Šimonović potječe iz liječničke obitelji, rođen je 1959. u Zagrebu gdje je diplomirao, a poslije i doktorirao na Pravnom fakultetu. U diplomaciju je prešao 1992. kada je imenovan pomoćnikom ministra vanjskih poslova, a potom je 1996. otišao na službu u UN, gdje se zadržao idućih šest godina. U zadnjoj godini mandata izabran je na prestižnu funkciju predsjednika Ekonomskog i socijalnog vijeća UN-a, a iste godine vratio se u Zagreb. I dalje u Haagu zastupa Hrvatsku u tužbi protiv Srbije i Crne Gore za genocid, a jedine veće kritike pretrpio je zbog angažmana prilikom proglašenja gospodarskog pojasa na Jadranu koji Italija, Slovenija i EU nisu dočekali s dobrodošlicom. Sada je opet profesor prava, iako nitko ne vjeruje da i dalje njegove ambicije nisu vezane uz povratak u diplomaciju.

NACIONAL: Zbog čega ste dobili ovo ugledno priznanje? – Francuska, kao jedna od stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, pridaje veliku pažnju radu glavnih tijela UN-a. Francuzi su ocijenili da je tijekom mojeg, ali i hrvatskog predsjedanja Gospodarskim i socijalnim vijećem (ECOSOC) postignut značajan napredak u vezi s povezivanjem međunarodnog mira i sigurnosti s gospodarskim i socijalnim pitanjima, te glede jačanja suradnje i koordinacije između ECOSOC-a i Vijeća sigurnosti. Bez obzira na određeni napredak, još je dug put da bi se UN razvio u učinkovit multilateralni sustav koji unaprijed detektira i koordinirano reagira na globalne prijetnje: bile one vojne, političke, gospodarske ili socijalne.

NACIONAL: Smatrali su vas jednim od najiskusnijih diplomata, a ipak ste po dolasku HDZ-a napustili MVP. Zašto ste to učinili? – Premda sam uvijek zagovarao profesionalizam u vanjskim poslovima, od 1992. sam uvijek bio na dužnostima vezanim uz imenovanje: pomoćnika ministra, zamjenika ministra ili veleposlanika. Kroz čitavo to vrijeme ostao sam profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

NACIONAL: Jeste li razgovarali sa Žužulom i Sanaderom? – Nakon posljednjih izbora samo s ministrom Žužulom, premda sam prije godinama surađivao i s premijerom Sanaderom. Spaja nas to što smo sva trojica u različitim razdobljima bili zamjenici ministara vanjskih poslova. I u budućnosti sam spreman promicati interese Hrvatske u svijetu, ali samo pod uvjetom da postoji dobra suradnja i uzajamno povjerenje s Vladom, te da je riječ o mjestu s kojeg se doista može utjecati.

NACIONAL: Jesu li ovakvi odlasci traumatični? – Subjektivno da, objektivno ne. Čovjek se nauči na određeni ritam života koji mu poslije nedostaje. Ali ako čovjek zna što su prave traume koje je iskusio veliki dio građana ove zemlje, to je zanemarivo. Osim toga, imam pune ruke posla: mnogo pišem, uglavnom za američke pravne časopise, možda to preraste i u knjigu, pripremam novi predmet Međunarodni odnosi i diplomacija na Pravnom fakultetu. Jednom sam već otišao iz MVP-a, 1993., ali sam se ipak nakon manje od godine dana, nakon Washingtonskog sporazuma, vratio.

NACIONAL: Neki misle da se u slučaju poraza HDZ-a namjeravate kandidirati za budućeg šefa diplomacije. – Nisam, niti sam ikada bio član ijedne političke stranke, što mi je u dosadašnjem vanjskopolitičkom radu otvaralo manevarski prostor, ali i bilo ograničenje. I ja bih volio znati kako će izgledati budućnost: tko će biti stranke na vlasti, kako će izgledati njihove koalicije i kakva je perspektiva nestranačkih stručnjaka koji se ne zadovoljavaju nižim položajima. Načelno, mislim da je Hrvatska mala, da je kadrovski bazen plitak, i da stranački kriterij treba imati manju težinu, pogotovo zato što su razlike između ozbiljnih stranaka sve manje.

NACIONAL: Po struci ste pravnik, kako ste ušli u diplomaciju? – U listopadu 1991. priključio sam se kao dragovoljac postrojbama ZNG-a. Nakon toga počeo sam sudjelovati u pregovorima o primjeni humanitarnog prava, traženju nestalih osoba, razmjenama zarobljenika, što me dovelo, za mene u početku potpuno neočekivano, i do diplomacije. Od prava sam imao velike koristi na pregovorima: od Daytona do Sporazuma o normalizaciji odnosa sa SRJ, te u zastupanju Hrvatske pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u slučaju sub poena, i u tužbi Hrvatske protiv SRJ zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde.

NACIONAL: Daytonske pregovore danas mnogi smatraju povijesnim događajem na ovim prostorima. Kako su izgledali iznutra? – Dayton je nevjerojatno slojevit, a za Hrvatsku i vrlo važan jer je uključivao i reintegraciju istočne Slavonije. Tu su se prelamali interesi SAD-a, EU i Rusije na ovim prostorima, ali sve u svemu radilo se o događaju na kojem su se doslovno spašavale ljudske glave. Konačni rezultat pomalo je neobičan jer je međunarodna uprava u BiH dobila ovlasti koje su se s vremenom dodatno povećavale, umjesto da se smanjuju. Mislim da bi bilo bolje da smo koristili primjer okupacije Japana, kada je u početku general McArthur imao svu vlast, koja se paralelno s procesom demokratizacije prenosila na japansko društvo. Slično je trebalo napraviti i u BiH. Unatoč tome Dayton je bio vrlo zanimljiv jer su Amerikanci detaljno isplanirali gdje će se smjestiti koja delegacija, tko će biti u njezinu susjedstvu i kada će se u prolazu njihovi članovi međusobno susretati. Ali bilo je i simpatičnih naivnosti poput one kada su Amerikanci pokušali zbližiti delegacije kada je postalo očito da pregovori stagniraju. Približio se vikend i domaćini su na sve daytonske zelene površine donijeli nogometne lopte misleći da će članovi raznih delegacija sutradan igrati utakmice. Umjesto toga, kada se sljedećeg jutra razdanilo, shvatili su da su u tijeku noći sve lopte nestale.

NACIONAL: Blisko ste surađivali i s Tuđmanom, kakve ste dojmove stekli o njemu? – U najtežim trenucima, kada su se svi kolebali, Tuđman je bio spreman preuzeti odgovornost i za najteže odluke. Ne znači da su one uvijek bile najbolje, ali spremnost da ih donese bila je njegova vrlina, koju sam uvijek cijenio. Predsjednik Tuđman se na mene povremeno znao i ljutiti kada sam mislio drugačije, kada nisam htio postati članom njegove stranke ili prihvatiti neke dužnosti, ali nikada zbog toga nisam osjetio negativne posljedice. Nije me zvao na preferans ili tenis, ali kada se radilo o kritičnim situacijama, često se želio konzultirati sa mnom, ne vodeći pritom računa o državnoj hijerarhiji. Pred kraj života Tuđman je razmišljao i o političkom zaokretu u smislu radikalne demokratizacije, koji nikad nije praktično proveo.

NACIONAL: O čemu se radilo? – Tada je Tuđman vidio i bio svjestan dosta stvari koje mu se nisu sviđale. Povremeno sam o tome razgovarao s njim, no on ta razmišljanja nikada nije pretočio u konkretnu akciju. On je znao koliko je važan u stvaranju Hrvatske, ali je bio i svjestan da ta država nije u cijelosti demokratska. U vrijeme kada je počeo razmišljati o demokratizaciji više nije imao snage ući u tako tešku borbu, a i sukobe do kojih bi nužno došlo s nekim moćnim interesnim skupinama. Tuđman je bio svjestan situacije u kojoj se nalazila Hrvatska i htio nešto promijeniti, ali više nije mogao.

NACIONAL: Zašto ste 1993. napustili Ministarstvo vanjskih poslova? – To je bilo loše vrijeme za hrvatske međunarodne odnose, ponajprije zbog rata u BiH. Istodobno mi se u okviru Fulbrightove stipendije pružila mogućnost otići na Yale, koji je najugledniji američki fakultet kada je riječ o pravnoj znanosti, i to sam rado napravio. Planirao sam produljiti boravak u SAD-u još godinu dana, ali nazvao me tadašnji šef diplomacije Mate Granić i predložio da osnujem odjel multilaterale u MVP-u. Bio je to izazov i prihvatio sam Granićev poziv.

NACIONAL: S Yalea dolaze brojni članovi Clintonove administracije, a i tadašnji predsjednik SAD-a diplomirao je na tom sveučilištu. – I ostao snažno vezan za njega čemu sam bio svjedok. Bill i Hillary Clinton završili su Yale i svake godine jedanput neformalno posjećuju svoje profesore i razgovaraju s njima. I dio drugih visoko rangiranih pripadnika potjecao je s Yalea, od šefa CIA-e Jamesa Wosleyja pa nadalje.

NACIONAL: Kako izgleda biti veleposlanik pri UN-u, što se smatra jednom od najprestižnijih diplomatskih funkcija? – Veleposlanici pri UN-u u New Yorku većinom su diplomatska elita. Nogometna usporedba: oni igraju na glavnom terenu. To traži mnogo trčanja, puni angažman, ali je prilika i za lijepe poteze. To je mjesto s kojeg se može puno napraviti za svoju zemlju, bez obzira na njezinu veličinu te gospodarsku, političku ili vojnu snagu. Za vrijeme mog mandata RH je prvi put bila birana u različita tijela UN-a: izabrana je u ECOSOC, u Komisiju za ljudska prava, Komisiju za položaj žena, Komisiju za socijalni razvoj, Komisiju za stanovništvo i razvoj, Habitat i Komisiju za održiv razvoj, kroz koje je aktivnim djelovanjem prelazila iz statusa objekta u status aktivnog čimbenika u međunarodnoj zajednici. Izbor u ECOSOC u konkurenciji s Mađarskom i Litvom predstavljao je veliku afirmaciju Hrvatske koja je tada od mnogih bila percipirana kao država problem, a ne kao ona koja treba i može pomagati drugima. Predsjedavanje ECOSOC-om pokazalo je da je RH dorasla izazovima, a bilo ih je mnogo. Sastanci s Kofijem Annanom, glavnim tajnikom UN-a, predsjednikom Svjetske banke, MMF-a, te brojnih agencija UN-a zahtijevaju detaljnu pripremu, donose veliki stres, ali i šansu za zadovoljstvo ako se u nečem bitnom uspije. Naravno, bez podrške svih diplomata Stalne misije pri UN-u u New Yorku sve to ne bi bilo moguće. Hrvatska ima mladih, darovitih profesionalnih diplomata, čije vrijeme tek dolazi.

NACIONAL: Gdje ste bili 11. rujna 2001. za vrijeme napada na New York? – Bila je to nevjerojatna situacija. U tom sam trenutku sjedio za istim stolom s tadašnjim predsjednikom Opće skupštine UN-a Han Seung-sooom i bili smo na molitvenom doručku koji prethodi ceremoniji otvaranja zasjedanja Opće skupštine. Tada se glavni tajnik spustio do svog mjesta i tzv. zvonom mira otvorio zasjedanje. Bio sam jedan od govornika na molitvenom doručku i u tom trenu počeli su zvoniti mobiteli i svi smo se spustili pred zgradu UN-a te vidjeli dim, jer je Manhattan malen i sve se događa relativno blizu. Još strašnije bilo je mom sinu čija je škola u neposrednoj blizini World Trade Centra, kada su čuli da se nešto događa, popeli su se na vrh zgrade te iz neposredne blizine gledali ljude koji su skakali u smrt i zgrade kako gore i zatim se urušavaju.

NACIONAL: Potom ste se vratili u Zagreb. Neki smatraju da ste tijekom 2003., poslije povratka iz UN-a, vi vodili diplomaciju, a ne ministar Picula. – Nije baš bila neka sreća vratiti se kao zamjenik ministra vanjskih poslova godinu dana uoči izbora. Mislio sam: ako sam prihvatio to mjesto 1996., kada su se nakon Daytona Hrvatskoj otvarale nove perspektive, zašto ne bih i 2003., kada je Hrvatska zrela za novi kvalitativni skok? Valjda je logično da nestranački kandidati dobivaju šansu u izazovnim, pa i teškim situacijama. Stjecajem okolnosti, zbog struke te prethodnih iskustava sudjelovao sam u rješavanju nekih pitanja koja su se ticala izravno Vlade i premijera, što je pridonijelo dojmu o mojem vanjskopolitičkom utjecaju, koji je objektivno prelazio moju stvarnu mogućnost utjecaja na rad Ministarstva vanjskih poslova.

NACIONAL: S Ivicom Račanom ste vrlo dobro surađivali? – Izvrsno sam surađivao s premijerom Račanom. Iako se uopće nismo poznavali, imao je povjerenja u mene i druge stručnjake za različita područja. Račan je ugodan sugovornik jer sluša druge čak i kada se u potpunosti ne slaže s njihovim mišljenjem. Zato mi je naša suradnja ostala u lijepom sjećanju. Vrlo je ugodna bila i suradnja s predsjednikom Mesićem. U vrijeme njegova prvog predsjedničkog posjeta New Yorku pratio nas je nevjerojatan peh jer smo se zaglavili u liftu, a onda se pokvario i vlak i zato smo zakasnili na sastanak s Annanom. Sve vrijeme Mesić je bio potpuno miran kao da misli, ako na nešto ne mogu utjecati, neću se oko toga ni uzrujavati. Na kraju su nas prevezli lokalni šerifi, a kako je kasnio i Annan, sve je ispalo dobro.

NACIONAL: Zašto ste se gotovo na kraju mandata upleli u inicijativu oko proglašenja gospodarskog pojasa na Jadranu koja je izazvala nepotrebne sukobe sa Slovenijom i Italijom? – Pravo vrijeme za proglašenje gospodarskog pojasa bilo je doba kada je Hrvatskoj išlo loše i kada time nije imala što izgubiti. Makar je timing bio loš, mislim da se trebalo ići na umjereniju varijantu širenja jurisdikcije s odgođenim učinkom, ali i dogovoriti s Talijanima tako da oni ne budu oštećeni, a mi pritom zaštitimo svoje interese. Takva diplomatska akcija trebala se voditi u tišini i polagano, a velike izjave koje su bile vezane uz predstojeće izbore samo su pokvarile čitavu stvar. Katkad politika i diplomacija različito gledaju na isti problem. U ovom je slučaju diplomacija imala bolja rješenja.

NACIONAL: Nije li paradoks da danas međunarodna zajednica hvali politiku HDZ-a, dok je na rad bivše vlade imala niz primjedbi? – Možda jest, gledano iz stranačkog kuta. S aspekta interesa Republike Hrvatske to je sjajno. Hrvatska se danas percipira kao država koja ima normalnu, europsku vladu, ali i normalnu opoziciju. Tek kad budućnost države u strateškim, europskim pitanjima više ne ovisi o nekoliko postotaka glasova na jednoj ili drugoj strani, kada postoji nacionalni konsenzus o temeljnim pitanjima, kao što je to sada situacija u Hrvatskoj, država je zrela za priključenje Uniji. Percepcija o novoj vladi koja rješava sve već je viđena i nakon prošlih izbora. Odjednom je sve bivše loše, a sve novo dobro, a rezovi nisu tako oštri. Svaki novi krug izbora treba nas nositi naprijed, svi se učimo demokraciji, koja mora uključivati toleranciju. Međunarodna percepcija sadašnje vlade vrlo je dobra, ali treba je zadržati.

NACIONAL: Postoji li unutar EU animozitet prema Hrvatskoj, jeste li bili svjedok takvih stajališta? – Postoji i simpatija, i animozitet: i kod pojedinih država, i u njihovoj javnosti. Bilo je, ima, a po svoj prilici će i u budućnosti biti i jednog i drugog. I dalje se od Hrvatske traži i tražit će se dokazivanje. Da bi bila prihvaćena u zajedničku Europsku kuću, Hrvatska treba jasno pokazati da prihvaća europske vrijednosti, ali i više od toga: treba biti zanimljiva Europskoj uniji, pokazati da njezinim uključivanjem Europa nešto dobiva. A smatram da dobiva mnogo: državu koja je pokazala veliku sposobnost civilizacijskog oporavka, s iskustvom u prevladavanju problema tranzicije, rata i poratne obnove, koja razumije probleme Jugoistočne Europe i može pridonijeti njihovu rješavanju.

NACIONAL: Što će, konkretno, Hrvatska dobiti pristupom u EU? – Dobit će, najvažnije, stabilne okvire i sigurnu budućnost zasnovanu na europskim vrijednostima. U gospodarskom smislu u nekim ćemo aspektima profitirati, a u drugima gubiti. O tome već postoje precizne studije, a možemo učiti i iz komparativnih iskustava. Analize pokazuju da ukupno gledano više dobivamo nego gubimo. Ipak, treba biti realan: zlatna vremena za nove članice EU su prošla. Vjerujem da će članstvo u EU Hrvatskoj donijeti napredak, ali se za to trebamo sami izboriti.

NACIONAL: Bojite li se i vi gubitka nacionalnog identiteta zbog ulaska u integracijske procese? – Uopće ne. Hrvati imaju iskustvo života u višenacionalnim zajednicama, od Austro-Ugarske do SFRJ, i u mnogo težim uvjetima uspjeli smo očuvati nacionalni identitet. Naravno, trebamo biti pametni i voditi računa o tradiciji i nacionalnim interesima, ali i biti otvoreni za novo, zajedničko, europsko.

NACIONAL: Treba li se Hrvatska distancirati od politike Bushove vlade? – SAD kao glavnu svjetsku gospodarsku, političku i vojnu silu treba poštovati neovisno o njezinoj administraciji. Svijet treba SAD. No čvrsto vjerujem da je multilateralizam, a ne unilateralizam u interesu SAD-a. Primjerice, potencijal Međunarodnog kaznenog suda u borbi protiv terorizma mogao bi promijeniti i njihov zasad vrlo rezerviran odnos prema Stalnom međunarodnom kaznenom sudu. Svojom težinom u UN-u SAD također može često učinkovitije zaštititi svoje interese nego unilateralnim djelovanjem.

NACIONAL: Koji vas se događaj u karijeri najjače dojmio? – U posljednjim danima mandata premijera Gregurića održan je sastanak s premijerom SRJ Panićem. Premijeri su se u pratnji tadašnjih ministra Jovanovića i zamjenika ministra vanjskih poslova Žužula povukli na političke razgovore, a ja sam ostao na čelu hrvatskog izaslanstva pregovarati o razmjeni zarobljenika “svi za sve”. Razgovori su bili pod pokroviteljstvom Međunarodnog odbora Crvenog križa, koji je predstavljao njegov predsjednik Cornelio Somaruga. Situacija je bila dramatična, jer Međunarodni odbor nije prihvaćao da se u razmjenu uključe brojni hrvatski branitelji, uglavnom vukovarski borci, koji su u Srbiji i Crnoj Gori bili osuđeni za navodne ratne zločine, od kojih četvorica na smrt. Svi smo znali da su optužnice i presude konstruirane, ali formalnopravno po Ženevskim je konvencijama svaka država odgovorna za progon ratnih zločina. Bio sam svjestan da se ponovna prilika za razmjenu “svi za sve” neće ponoviti, što se pokazalo točnim jer se Panić nije održao kao premijer. Za sretan kraj treba zahvaliti uspješnim pregovorima s tadašnjim ministrom pravosuđa SRJ Tiborom Varadyjem koji je vodio pregovore u ime SRJ, a koji je bio svjestan humanitarnog problema i jedinstvenosti ove prilike, te s kojim sam našao pravne modalitete i formulacije koje su omogućile da se spasi ljude. Kakva koincidencija: danas smo profesor Varady i ja ponovno jedan naspram drugog kao zastupnici svojih država u sporu pred Međunarodnim sudom pravde koji se vodi u povodu hrvatske tužbe zbog genocida.

NACIONAL: Potječete iz liječničke obitelji, kako to da ste se posvetili pravu? – To je bio jedan zaokret u obiteljskoj tradiciji. Sada je i moja supruga Dubravka doktor pravnih znanosti, naša kći je diplomirala pravo, kao i moj zet, a i naš sin studira na pravnom fakultetu. Mislim da moja obitelj treba novi zaokret i jednog novog doktora u njoj.

IVAN ŠIMONOVIĆ
Biografija
ROĐEN 2. SVIBNJA 1959. U ZAGREBU – 1982. diplomirao na Plavnom fakultetu u Zagrebu – 1986.-1992. asistent na fakultetu – 1992. pomoćnik ministra vanjskih poslova – 1993. napustio MVP i otišao na sveučilište Yale kao Fulbrightov stipendit – 1995. vratio se u Hrvatsku i postao zamjenik ministra vanjskih poslova – 1996.-2002. stalni predstavnik RH pri UN-u u New Yorku – 2002. postao predsjednik ekonomskog i socijalnog vijeća UN-a – 2003. zamjenik ministra Tonina Picule – 2004. napustio diplomaciju i vratio se na Katedru teorije države i prava na zagrebačkom PF-u