Ante Lušić s Nacionalovim novinarom“Na mom otoku, Velikoj smokvici, uskoro će se za cijenu od nekoliko tisuća eura dnevno odmarati predsjednici država i šefovi velikih kompanija”, prošlog je tjedna za Nacional kazao 47-godišnji poduzetnik iz Zagreba Ante Lušić. Nakon višegodišnjeg izbjegavanja medija i izričite zabrane pristupa novinarima na otok, svojevrsni vlasnik prvog privatnog otoka na Jadranu pristao je Nacionalovim novinarima omogućiti da posjete Veliku smokvicu i upoznaju ambijent namijenjen odmoru vrha domaće i međunarodne elite. Smješten u šibenskom arhipelagu, otok Velika smokvica nalazi se nasuprot Rogoznici, iz koje se vožnjom brzim čamcem u elitno ljetovalište stiže za nekoliko minuta. Ante Lušić Nacionalove je novinare dočekao na pristaništu i započeo s opisom najtajnovijeg otoka na Jadranu: ”Želim odmah razjasniti pitanje vlasništva nad otokom. Otok zapravo nije moj, nego sam dobio tridesetogodišnju koncesiju na njegovo korištenje.”

LUŠIĆ O UREĐENJU OTOKA 'Na početku je najvažnije bilo uvesti struju i vodu. Nakon toga sam prokrčio šumu, sagradio šetnicu oko otoka i postavio rasvjetu' LUŠIĆ O KAPACITETIMA SMOKVICE 'Meni je svejedno dolazi li gost sam, s još jednom osobom ili s cijelim društvom do petnaestak osoba. Cijena ostaje ista'Rođeni Rogozničanin, Lušić se još početkom prošlog desetljeća zainteresirao za otok koji je nekad davno bio u vlasništvu njegova pradjeda. Međutim, od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 1991. na otoku su bile stacionirane snage tadašnje JNA, a tada je Smokvica prešla u vlasništvo Hrvatske vojske, čije su mornaričke postrojbe na otoku provele sljedeće dvije godine. “Početkom 1993. vrh HV-a zaključio je da Smokvica više nije od strateškog vojnog interesa i vojska se povukla s otoka. Nakon toga, samo dvije godine koliko je otok bio napušten, došlo je do najgore devastacije. S otoka su nestajale sve stvari koje imaju i najmanju uporabnu vrijednost, trgali su se električni i telefonski kabeli, čupale vodovodne instalacije iz zidova. Zauzvrat je na otoku ostala gomila smeća”, rekao je Ante Lušić.

Sa željom da se devastacija zaustavi i otok iskoristi za razvitak elitnog turizma, sredinom 1995. Lušić je s MORH-om potpisao tridesetogodišnji koncesijski ugovor. “U nekoliko godina trebalo je zapušteni otok pretvoriti u elitni centar. Na početku je najvažnije bilo riješiti infrastrukturu otoka, uvesti struju i vodu. Nakon toga sam prokrčio dvanaest hektara guste borove šume, oko cijelog otoka napravio šetnicu, osvijetlio staze. Postojeće vojne zgrade trebalo je posve rekonstruirati i od njih napraviti elitne apartmane. Danas gotovo nestvarno djeluje da je objekt s četiri velika apartmana nekad bio vojnička menza”, objasnio je Ante Lušić. Ljetnikovac, prvi objekt sagrađen na otoku daleke 1932., dugo je služio za smještaj časnika i bio oličen zelenom bojom. “Tek kad smo počeli restaurirati ljetnikovac, shvatili smo da se ispod naslaga masne zelene boje krije ručno klesani bijeli brački kamen. Samo za restauraciju fasade ljetnikovca na otok smo morali dopremiti četiri i pol tone kremenog pijeska. Danas je ljetnikovac vila koja služi kao predsjednički apartman. Ima samo četiri ležaja, a opremljena je jacuzzijem, saunom i trim kabinetom”, rekao je Lušić.

Na samoj rivi nekad je bila smještena tzv. ribarska kućica. Danas se ondje nalazi restoran s terasom i visokoprofesionalna kuhinja, te ukusno uređene prostorije za boravak gostiju u slučaju lošeg vremena. Da bi se gosti tijekom boravka na Smokvici mogli rekreirati, Lušić je u sjeni borova izgradio i teniski teren, a valjalo je izgraditi i plažu koja na vojnom otoku zapravo nikad nije postojala. “Za izgradnju plaže na otok smo morali prevesti nekoliko tona pijeska i dinamitom srušiti dio betonskog pristaništa”, objasnio je Lušić i dodao: “Cijeli je otok trebalo potpuno preurediti, da izbjegne sudbinu sličnih otoka, koji su desetljećima bili u vojnom vlasništvu.” Odluka da od Smokvice napravi elitno ljetovalište Lušića je držala godinama, a prije dvije godine na otok su počeli dolaziti ugledni gosti pa je zagrebački poduzetnik definitivno zaključio da je ispravno odlučio: “Premda će za zaokruživanje ponude trebati još neko vrijeme, kad smo prije dvije godine većinu radova priveli kraju, na Smokvicu su počeli dolaziti prvi gosti. Dakako, poštujući njihovu želju za privatnošću, ne smijem otkriti o kome je riječ, ali na Smokvici su se u posljednje dvije godine među ostalim odmarale i dvije predsjedničke obitelji – jedna iz daleke azijske zemlje, a druga iz bliske europske”, otkrio je Ante Lušić Nacionalovu novinaru.

Svoj koncept elitnog ljetovališta Lušić objašnjava ovako: “Za cijenu od nekoliko tisuća eura na dan gost dobiva all inclusive uslugu, dakle smještaj, hranu, piće i poslugu, no zapravo je riječ o jednodnevnom najmu cijelog otoka. Meni je, naime, svejedno dolazi li gost sam, s još jednom osobom ili s cijelim društvom. Cijena ostaje ista, ali postojeći kapaciteti dopuštaju boravak maksimalno petnaest osoba. Tako je 180.000 četvornih metara otoka, od kojih 12 hektara zauzima gusta borova šuma, idealno za ugodno i mirno ljetovanje državnika i njegove uže obitelji ili šefa kompanije koji godišnji odmor provodi s nekoliko kolega ili poslovnih partnera.”

Proteklih devet godina Smokvica se provlačila kroz medije uz negativne konotacije o Anti Lušiću i njegovim planovima. “Mediji su često bili prepuni bombastičnih naslova kako sam otok bez naknade dobio na 30 godina. Pritom nikome nije bilo važno spomenuti da uz točnu činjenicu da državi ne plaćam najam, u Smokvicu ulažem golem novac, a da će po isteku najma sve pripasti Republici Hrvatskoj. Ako uzmete u obzir da sam od 1995. u otok uložio približno pet milijuna eura, lako je izračunati da me svojevrsni najam svake godine stoji otprilike pola milijuna eura. Na kraju krajeva, nitko se ne pita koliko stoji održavanje otoka, koji će po isteku koncesije biti potpuno funkcionalan, za razliku od mnogih drugih koji su nekad bili u vlasništvu vojske. Pogledajte samo sramotnu zapuštenost Žirja, Drvenika ili Visa”, objasnio je Ante Lušić. Zagrebački poduzetnik opovrgava i zlonamjerne napise po kojima je Smokvica “raj na zemlji za samo jednog čovjeka i njegove prijatelje”: “Za novac koji ulažem u Smokvicu, njezino održavanje i razvitak, svake bih godine mogao otići na odmor od barem mjesec dana na bilo koju svjetsku destinaciju. Zato su mi priče o ‘mom privatnom raju’ zapravo smiješne”, rekao je Lušić.

Često na udaru zlonamjernika, Lušić je prije nekoliko godina gotovo izgubio otok – Smokvica je zapela za oko i Ljubi Česiću Rojsu. “Jednog jesenskog dana 1999. taj je čovjek doplovio na Smokvicu i predstavio se, a mornari koji čuvaju otok pustili su ga da razgleda. Nakon razgledavanja odao im je priznanje da je Smokvica dosad najbolje čuvan i gospodaren objekt koji je nekad bio u vlasništvu MORH-a. Pritom im je čak i govorio ‘svaka čast, dečki’ i slično. Prava pohvala i zahvala stigla je desetak dana poslije iz Zagreba – Rojs mi je poslao obavijest da se koncesijski ugovor raskida, a Smokvica vraća u vlasništvo MORH-a i uputu da što prije napustim otok. Srećom, ubrzo je uslijedila smjena vlasti i ideja o raskidu je zamrla, premda me je Rojs još mjesecima spominjao u Hrvatskom saboru, pokrenuo državno pravobraniteljstvo koje se također okomilo na mene, a i ovdašnja lučka kapetanija počela mi je naplaćivati kazne zbog tobožnjeg ugrožavanja sigurnosti plovidbe jer sam s nekoliko plastičnih kanti ogradio plažu. Većina ljudi bi se nakon svega toga pokupila i otišla, jer je teško raditi i stvarati kad postoji toliko zavidnih ljudi. Danas su, nadam se, svi svjesni da od pretvaranja Smokvice u elitno odmaralište svi mogu imati koristi”, zaključio je Lušić.

GRAFIČAR I IZDAVAČ IZ ROGOZNICE
Rodom iz Rogoznice, 47-godišnji Ante Lušić poslovnu je karijeru kao mali obrtnik započeo 1989. otvaranjem male tiskare u garaži na Trešnjevci. Godinu poslije osnovao je tvrtku “Grafoplast”, a 1993. je na natječaju kupio Zagrebačku tiskaru u stečaju i započeo ozbiljan rad u grafičkoj industriji. “Godine 1995. postali smo jedna od najvećih privatnih hrvatskih tiskara u ravnom tisku. Dotad su se sva revijalna kolor izdanja časopisa tiskala u Italiji, a prva koja su se tiskala u Hrvatskoj, tiskala su se kod nas”, o svom je poslu rekao Ante Lušić. “Grafoplast” se i danas bavi profesionalnom grafičko-izdavačkom djelatnošću, a u tvrtki je zaposleno pedesetak djelatnika. Krajem devedesetih Lušić je u Zagrebu otvorio i restoran “Smokvica”, no nakon nekoliko mjeseci rada restoran otvorenog tipa pretvorio je u poslovni klub za svoje poslovne partnere. “Budući da sam bio previše angažiran oko tiskare i adaptacije otoka, a smatrao sam da pravi riblji restoran ne može dobro funkcionirati ako vlasnik nije prisutan veći dio vremena, radije sam ga zatvorio nego da nešto improviziram”, objasnio je Lušić.