Objavljeno u Nacionalu br. 446, 2004-06-01

Autor: Nina Ožegović

NAJVEĆI KOLEKCIONAR SUVREMENE UMJETNOSTI

Suvremeni slikari su jeftini jer kod nas svi kupuju mrtvace

Tomislav Kličko, vlasnik tvrtke za prodaju zubnih pasta i dječje opreme 'Filip Trade', najveći je privatni kolekcionar suvremene umjetnosti: u intervjuu za Nacional govori o svojoj zbirci koju je postavio u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, o svojim kolekcionarskim počecima i hrvatskom tržištu umjetnina

Kličkova zbirka nije pohranjena u depoima, nego se nalazi u novoj zgradi "Filip Tradea" na Savici, koju je projektirao arhitekt Nikola Filipović.Kličkova zbirka nije pohranjena u depoima, nego se nalazi u novoj zgradi "Filip Tradea" na Savici, koju je projektirao arhitekt Nikola Filipović.“Trebao bih provjeravati koje paste za zube koriste umjetnici čije sam slike kupio”, kaže u šali ekonomist i kolekcionar Tomislav Kličko (45), vlasnik “Filip Tradea”, vodeće hrvatske tvrtke za prodaju i distribuciju pasti za zube i dječje opreme, te najveće privatne zbirke suvremene likovne umjetnosti, koja broji više od 250 djela nastalih od pedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas. Dio iz te zbirke upravo se može razgledati u prekrasnom prostoru Umjetničke galerije u Dubrovniku što je nakon izložbi u Zagrebu i Pragu najopsežnija prezentacija Kličkove kolekcije u javnosti.

Kličkova zbirka nije pohranjena u depoima, nego se nalazi u novoj zgradi “Filip Tradea” na Savici, koju je projektirao arhitekt Nikola Filipović. Svi zidovi ukrašeni su umjetničkim djelima, od predstavnika “Exata 51”, grupe “Gorgone”, “Novih tendencija”, “informela” pa do Brace Dimitrijevića i Željka Kipkea, te najsuvremenijih umjetnika poput Kristiana Kožula, a ispred modre zgrade vrlo modernog dizajna postavljene su skulpture Ivana Kožarića “Uzlet” i “Oblik prostora 20”.

Kličko je nedavno organizirao izložbu Lovri Artukoviću i sufinancirao nekoliko dokumentaraca, primjerice, “Sretno dijete” Igora Mirkovića. Za njega kažu da je biznismen novog kova, koji svojim primjerom pridonosi stvaranju nacionalne umjetničke scene služeći kao uzor potencijalnim kolekcionarima.

Nacional: Kakav je koncept duborovačke izložbe “Slika i objekt”? – Na izložbi smo predstavili 45 autora sa 184 djela koja su nastala od pedesetih godina do danas. Naglasak je bio na novim akvizicijama, koje sam otkupio tijekom zadnje dvije godine, znači, nakon izložbe u Pragu 2002. godine. To su djela mlađih autora Matka Vekića, Kristiana Kožula, Ivana Fijolića, Ivane Franko, Mirjane Vodopije, Pauline Jazvić, Alema Korkuta i drugih. Postav započinje skulpturama Ivana Kožarića “Uzlet”, visokom 13 metara, koja je postavljena u atriju galerije i predstavlja svojevrsni amblem izložbe, te “Oblik prostora 20”. Šetnja kroz povijest suvremene umjetnosti nastavlja se djelima Božidara Rašice, Vlade Kristla i Ivana Picelja, zatim najradikalnijim djelima “informela” Ive Gattina i Eugena Fellera, klasicima Vojina Bakića, Dušana Džamonje i Otona Glihe te radovi Aleksandra Srneca, Vjenceslava Richtera, Marjana Jevšovara, Brace Dimitrijevića i drugih.

Nacional: Hoćete li nakon izložbi u Zagrebu, Pragu i Dubrovnika nastaviti predstavljati kolekciju i u drugim gradovima? – Mislim da nećemo jer je organiziranje ovako velike izložbe prezahtjevan posao. U Dubrovnik smo išli s dva kamiona, angažirali smo puno naših ljudi, a i financijski smo pokrili sve troškove jer je, unatoč tomu što nismo ništa tražili, grad Dubrovnik dao za izložbu samo sedam tisuća kuna. Možda ćemo organizirati parcijalno predstavljanje određenog dijela zbirke, primjerice, selekcije predstavnika grupe “Gorgone”, ili samo najmlađih autora.

Nacional: Što je bilo presudno da se vi kao ekonomist i poduzetnik počnete baviti sakupljanjem slika? – Osjećao sam potrebu da u svom stanu i u poslovnom prostoru imam lijepe slike na zidovima, ali si to nisam mogao priuštiti. Naime, moj otac je bravar, a majka radnica. Početkom devedesetih upoznao sam galerista Radovana Becka i kupio svoju prvu sliku – grafiku Otona Glihe, koja je stajala 300 tadašnjih njemačkih maraka, na tri rate. Kako on zanimljivo priča o slikarstvu, slušao sam ga s pažnjom i upijao njegovo znanje. Počeli smo se družiti, a zatim sam upoznao genijalca Božu Becka, njegovog oca i osnivača te dugogodišnjeg direktora Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu. Od njega sam iznimno puno naučio. Kada su došli Božić, Nova godina i godišnjica braka, odlučili smo si darivati umjetnička djela. Istodobno sam počeo čitati o umjetnosti, zatim sam posjetio muzeje MOMU i Guggenheim u New Yorku, te Tate Gallery u Londonu, zatim galerije u Veneciji i Beču pa sam na mala vrata ušao u svijet umjetnosti.

Nacional: Jeste li imali profiliranu strategiju kupovanja slika? – U početku sam prvenstveno kupovao slike u Galeriji Beck, koje mi je Radovan Beck preporučio. Primjerice, u toj prvoj fazi kupio sam gotovo sve slike s izložbe Željka Kipkea, zatim su uslijedili umjetnici “Gorgonaši”, a onda sam se oduševio Ivom Gattinom, no kupovao sam i slike koje su se sviđale mojoj ženi, također ekonomistici. Nikada nisam imao razrađenu strategiju niti sam planski kupovao slike. Sve se događalo spontano, a ja sam imao sreću i čast da se mogu družiti sa starim Beckom, koji je otkrivao svijetu sve te velike suvremene slikare. Kupovao sam povremeno, kada mi se nešto svidjelo i kad sam to mogao financijski izdržati. Evo, i danas kupujem na rate te postav u Dubrovniku još nije u cijelosti moj.

Nacional: U zbirci imate tri slike svjetskih majstora ? Vasarelija, Alvianija i Le Parca. Imate li namjeru proširiti zbirku na europske i svjetske slikare? – Volio bih imati kolekciju kakvu ima Gerhard Lenz, ali mislim da ću se zaustaviti na hrvatskim umjetnicima. Ne bih imao ništa protiv Yvesa Kleina na zidu, ali mi u Hrvatskoj imamo sjajne slikare.

Nacional: Koji su vaši osobni afinitetu u slikarstvu? – Ljuba Gamulin mi je savjetovala da nikada nikome ne otkrijem da više volim jednog živućeg autora od drugog. Toga se držim. Dogodi mi se da se zapalim za nekog slikara, onda me to drži neko vrijeme, a tada otkrijem nekog novoga, kojem poklonim svu svoju pažnju i sklonost. Sada me oduševljava grupa najmlađih hrvatskih umjetnika, koji su po senzibilitetu apsolutno u skladu sa suvremenim svjetskim umjetnicima čije sam radove viđao u Beču i Londonu. Njihova vrijednost je prepoznata i u Hrvatskoj, primjerice, Kristian Kožul je na Triennalu skulpture prošle godine dobio prvu nagradu.

Nacional: Kako su vas kao poduzetnika i čovjeka izvan svijeta umjetnosti dočekali likovni stručnjaci, umjetnici i kritičari? – Nikada nisam čuo nikakve loše primjedbe na svoj račun, a kritičare zapravo i ne poznajem. Dobar sam sa sveučilišnim profesorom Zvonkom Makovićem i surađivao sam s kustosicom Leonidom Kovač, koja je bila u žiriju za godišnju nagradu “Filip Tradea” za suvremenu umjetnost. Koliko znam, i umjetnici hvale to što radim. Poznajem još Želimira Koščevića, Nadu Beroš i Snježanu Pintarić. No, moram napomenuti da kupujem slike, skulpture i instalacije zato što mi se te slike sviđaju i želim ih imati u svojoj zbirci.

Nacional: Proširili ste kolekcionarstvo pa od nedavno sufinancirate i dokumentarce? – Naime, sredinom devedesetih producirao sam emisiju “Filipove bebe”, koju je uređivala Nataša Kraljević, i tada smo kupili kamere. Kada je sa svojim sadašnjim mužem Silvestrom Kolbasom odlučila napraviti film “Sve o Evi”, posudio sam im kamere. Lukasa znam još iz vojske, a on je pak dobar s Artukovićem, pa sam im malo pomogao, no Ministarstvo kulture je financiralo film “Krađa”. Pomoć Igoru Mirkoviću za film “Sretno dijete” bio je dug prema našoj mladosti i novom valu.

Nacional: Jeste li zadovoljni radovima koji stižu na vaš natječaj za nagradu “Filip Tradea”? – Prošle smo godine imali izuzetan odaziv ? prijavilo se 186 priznatih umjetnika, a među njima je bilo 40-ak jako dobrih radova. Ove smo godine očekivali još veću konkurenciju i bolje radove. No dogodilo se nešto neočekivano: prijavljeni radovi bili su čista katastrofa! Samo desetak umjetnika poslalo je izvrsne radove dok su ostali bili gotovo amaterski. Maković i Leonida Kovač također su bili jako nezadovoljni. Očito smo u nečemu pogriješili ili umjetnicima nagrada u vrijednosti od 5100 eura nije bila atraktivna. Dobivao sam različita objašnjenja, ali još nisam dokučio pravi razlog. Možda ćemo zato ukinuti tu nagradu.

Nacional: Zašto ste uopće osnovali tu nagradu? – Htjeli smo produžiti efekt koji je imala prva promotivna izložba u Domu likovnih umjetnika 2001. u Zagrebu. Htjeli smo obilježiti 10. obljetnicu postojanja tvrtke “Filip Trade” izložbom te reći: “Evo, deset godina uspješno poslujemo, nešto smo zaradili i možemo si priuštiti kupovati art!” Izložba je bila pravi pogodak: bilo je oko dvije i pol tisuće ljudi na otvorenju, a tulum u “Aquariusu” je bio odličan.

Nacional: Kako ocjenjujete hrvatsko tržište umjetnina ? je li postoji ili se tek rađa? – Tržište uvijek postoji, ali je problem što u Hrvatskoj nema potražnje. U Hrvatskoj se najviše traže stari majstori, tzv. mrtvaci, primjerice, Milivoj Uzelac. Kupci su za njih spremni iskrcati brdo love. Također i za Zvonimira Mihanovića koji odlično kotira na tržištu. Potražnja za suvremenom umjetnošću puno je slabija. To smo iskoristili ugrabivši priliku povoljnije kupiti recentna djela. Imali smo sreću da smo vrijednost suvremene umjetnosti prepoznali prije ostalih. To je jedan od glavnih razloga kvalitete ove zbirke.

Nacional: Kako su formirane cijene na hrvatskom tržištu umjetnina? – Cijene ovise o ponudi i potražnji. Budući da uglavnom ja tražim slike i skulpture, nalazim se u nepovoljnijem položaju. Zatim, ljudi ne prodaju puno pa nemaju pravi orijentir o cijenama. Kažu, primjerice, moja slika stoji dvije tisuće eura, a zapravo su je samo jednom u životu uspjeli prodati za tu svotu. Kad bi umjetnici kod nas živjeli samo od arta, a ne i od pomoćnih poslova, primjerice, škole, novina, grafičkog dizajna ili ilustracija, znali bismo realniju cijenu umjetničkih djela. Meni se znalo dogoditi da mi slikari ispale cifru koju ja nisam mogao platiti ni u ludilu. I odustao sam! No, budući da dobivaju plaću, ti su ljudi zaključili da ne žele prodati za nižu cijenu jer im to nije nužno. Mislim da naši umjetnici bježe od direktnog susreta s tržištem, a na drugoj ih strani štiti država.

Nacional: Od slika koje ste kupili koja je najskuplja, a koja najjeftinija? – Najjeftinija je bila slika Gordane Bakić koju sam dobio na poklon za rođendan od prijatelja Gigija, a najskuplja “Plava površina” Ive Gattina. Prvo sam dvije godine od obitelji Gattin pokušavao kupiti sliku i tek kada sam ih uvjerio da djelo neće biti gurnuto u zapećak, ili preprodano, uspio sam ih nagovoriti na prodaju. No, to nije bila klasična prodaja jer su kćerke htjele biti sigurne da će slika, koja zapravo nije bila na prodaju, biti dobro zbrinuta.

Nacional: Kontaktirate li s ostalim hrvatskim kolekcionarima? – Poznajem Peru Smiljanića iz Bjelovara, koji ima dosta dobru kolekciju, a u galeriji Beck sam upoznao i Nadana Vidoševića koji ima strašnu zbirku. Zapravo, za njega kažu da u njegovoj obitelji već generacijama skupljaju umjetnine. U varaždinskoj “Fimi”, te u Erste banci također kupuju umjetnička djela.

Nacional: Kakvu korist ima “Filip Trade” od vašeg kolekcionarstva? – “Filip Trade” ima bolju percepciju dijela javnosti, a kako moja banka gleda na moje sakupljanje umjetnina zaista ne znam. Nemamo nikakvu financijsku korist, jedino poreznu i estetsku ? na zidovima ove lijepe zgrade vise nam slike, Kožarićev “Uzlet” stoji nam na parkiralištu, a Kožulova invalidska kolica stoje u konferencijskoj sali. Primijetio sam da poslovni partneri uvažavaju tu zbirku, a radnicima je također ugodniji radni prostor. Evo, sada kada je zbirka u Dubrovniku, njima jako nedostaju te slike po zidovima pa zato izložbe traju najviše tri tjedna. No, najveću korist imamo od tuluma nakon izložbe.

Nacional: Za vas kažu da popunjavate prazninu koje ostavljaju institucije kulture? – Lijepo zvuči, ali mislim da je to prenategnuta konstatacija. Napravili smo te tri izložbe zbirke “Filip Trade” te izložbu Lovri Artukoviću u TKZ-u, no ne znači da to ne bi organizirale i institucije. Činjenica jest da smo mi brži, fleksibilniji i da jednostavnije funkcioniramo, te da smo u Pragu predstavljali hrvatsku umjetnost, ali nama je zapravo bio cilj ? tulum.

Nacional: Namjeravate li se uključiti u politiku? – Ljudi pod starost polude pa nikad ne znaš što se može dogoditi. No, s ove pozicije, politika me ne zanima.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika