Počinitelji ubojstva otkriveni su u munjevitoj policijskoj akciji, ali tko je naručio smaknuće Vjeke Sliška, kojeg su i prije pokušavali ubiti čak četiri puta, još je enigma.Ubojica Željka Bilena dočekao ga je na autobusnoj stanici u Sesvetama, pričekao da nesretni 31-godišnjak iziđe iz prijateljeva džipa pa mu ispalio metak u glavu. Pištolj je imao prigušivač i nitko od prolaznika koji su te večeri u studenom bili u blizini nije ništa primijetio. Dok se Bilenov prijatelj uspio pribrati od prvog šoka, čovjek s pištoljem već je ispario s mjesta zločina. I nikad nije pronađen.
Samo u posljednje tri godine MUP je uzalud tragao za ubojicama 14 ljudi, a otkako postoji, hrvatska policija svoje je arhive napunila s 420 neriješenih predmeta. Najveći broj njih stoji tamo već punih 13 ili čak 14 godina. Iako zločin poput ubojstva ne zastarijeva, svaki novi dan umanjuje šanse da će ubojica ikada biti pronađen jer tragovi s vremenom nestaju. Zato egzekutori 267 žrtava koje su pogubljene u prve dvije ratne godine u Hrvatskoj mogu mirno spavati. Njima policija zbog umorstava koja su počinili zacijelo nikad neće ni pokucati na vrata. Uostalom, kako je većina ubijenih srpske nacionalnosti, a život je skončala u neposrednoj blizini fronte, nije nemoguće da je policija čak i znala tko ih je ubio ali je to odlučila prešutjeti. Posebno ako bi ubojica bio hrvatski vojnik jer oni su u ratna vremena bili unaprijed amnestirani. Potvrda tomu je i izjava Milana Vukovića koji je bio predsjednik Vrhovnog suda kad je rekao da hrvatski vojnici u Domovinskom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine.
Najčešće neriješena ubojstva su i ona počinjena u međusobnim okršajima mafijaša. Među takva spada i već spomenuto ubojstvo Željka Bilena, ovisnika o drogama i sitnog dilera koji je zbog svog dosjea, po svemu sudeći, bio prisiljen na suradnju s policijom. To ga je, vjeruje se, koštalo života. Nekoliko dana prije nego što je ubijen policija je na Jarunu uhvatila mladiće albanske nacionalnosti s paketom heroina. Takve zapljene robe prema zakonima mafije moraju biti kažnjene pa je Bilen osuđen na smrt. Njegova sestra Božena Bišar o poslovima svoga brata ne zna ništa, a puno više ne zna ni o tome tko ga je i zašto ubio, iako je od ubojstva prošlo barem pola godine. Posljednje informacije o napredovanju istrage od policije je dobila prije Božića. Premda ih i dalje zove svaki mjesec, uzvraćaju joj uvijek istom rečenicom: u interesu istrage ne mogu ništa reći.
”Željko je bio narkoman bar deset godina, a meni je trebalo devet da sama sebi priznam da je moj brat ovisnik. Obitelj je užasno povrijedilo nabrajanje kaznenih prijava iz njegova dosjea u svim novinskim člancima koji su objavljeni jer poznato mi je da su za neke od tih prijestupa već pronašli prave krivce, pa zašto mu to još stoji u dosjeu. Policija bi ga zvala na obavijesni razgovor što god se u kvartu dogodilo”, još vidljivo potresena ubojstvom mlađeg brata priča Božena Bišar. Istina, u novinama nije bilo objavljeno ni slovo iz dosjea Marka Sliška uz članke o njegovu ubojstvu iste godine. Policija je na izravno pitanje odgovorila da te podatke ima Ministarstvo pravosuđa, a do informacija se očito nije moglo doći ni neslužbenim kanalima iz policije, iako su isti policajci vjerojatno bez problema izdeklamirali Bilenov dosje. Njegova sestra kaže da je bio dobar brat i dobar ujak svojoj 17-ogodišnjoj nećakinji koju je najviše pogodilo čitati o svom obožavanom uji kao o kriminalcu. Znala je da je ovisnik jer je Bilen nekoliko je puta odlazio na programe odvikavanja, no uvijek bi se vraćao staroj navici. Onoga dana kad je ubijen u dvorištu, i pod automobilom Patrita Atlije eksplodirale su tri bombe. Kako Atliju također povezuju s narkomafijom, novinari su brzo povezali ta dva događaja.
”Željko je poznavao Peru, tako zovemo Atliju. Često ga je spominjao, dolazio je k njemu, a jesu li imali poslovne odnose, ne bih znala. Ne vjerujem da je moj brat mogao biti krupan kriminalac. Vjerojatno je bio sitni diler jer je bio ovisnik”, tvrdi sestra ubijenog Bilena koja se nada da će policija ubojicu ipak uhvatiti.
Hrvatska mafija proklijala je na plodnom tlu države u ratu prije nego što je Hrvatska uopće uspjela postati pravom državom. Zbog embarga na oružje ono se u Hrvatsku moglo uvoziti samo ilegalnim kanalima. Rat za hrvatsku samostalnost u domovinu je vratio mnoge iseljene Hrvate, među kojima je bilo i onih koji su u inozemstvu stekli i know-how potreban za organiziranje takve, ilegalne trgovine. Prvotna akumulacija kapitala u Hrvatskoj događala se na crnom tržištu gdje se mimo svakog financijskog nadzora moglo trgovati oružjem ili preprodavati drogu, ilegalna trgovina cvala je i među republikama koje su nekoć tvorile SFRJ, a njome se navodno nisu bavili samo sitni poduzetnici ili ratni profiteri nego i ugledne tvrtke. Sprega vojnog i državnog vrha s podzemljem bila je neizbježna posljedica, a rezultati su bili uočljivi već pri prvom zabilježenom ubojstvu koje je moguće povezati s mafijom. Ubojstvo Damira Kovačića, zvanog Šerif, redara u diskoklubu Sokol, prvo je u nizu nikad riješenih ubojstava tako tipičnih za mafiju. Počinitelj je, naravno, ostao nepoznat iako je naslužbeno osumnjičen jedan od javno poznatih sljedbenika Vjeke Sliška, “kralja poker-automata” iz Dubrave koji je 1993. počeo grabiti prema vrhu hijerahiji zagrebačkog podzemlja. Njegova je organizacija već tada imala i političko zaleđe nužno za uspješno funkcioniranje mafije jer se Marko Sliško, brat Vjeke Sliška, učlanio u HDZ već 1990. a “članarinu” je navodno podmirio uplatom prvog milijuna u njemačkim markama na stranački konto. Ubojstvo redara diskokluba Sokol do danas nije riješeno i može se tek nagađati je li razlog nedostatak tragova koji bi doveli do ubojice ili izdašna financijska pomoć koju je stranka na vlasti redovito primala od Marka Sliška. Kako god bilo, među neriješenim slučajevima nakon 1993. počinju se množiti ubojstva tipična za hrvatsko podzemlje. Vjeko Sliško ubijen je osam godina poslije usred bijela dana na uvijek prometnom Cvjetnom trgu, nekoliko metara od stana u kojem je živio sa suprugom Danijelom. Udovica se nedugo nakon ubojstva udala za Dražena Golemovića, kolegu pokojnog supruga iz kriminalnog miljea. Počinitelji ubojstva otkriveni su u munjevitoj policijskoj akciji, ali tko je naručio smaknuće Vjeke Sliška, kojeg su i prije pokušavali ubiti čak četiri puta, još je enigma. Njegov brat Marko sumnjao je i na Dražena Golemovića i svoju nekadašnju šurjakinju Danijelu s kojom se sporio oko podjele imovine njezina pokojnog supruga. Dvije godine poslije i on je likvidiran s četiri precizna hica ispaljena najvjerojatnije iz ?duge devetke?. Oba su slučaja vjerojatno već spremljena u policijske arhive kao otvorene istrage kojima će se policija ponovo početi baviti ako odnekud iskrsnu novi tragovi koje bi istraga mogla slijediti.
Već 1995. počeli su i obračuni osječke mafije, točnije, čepinske i osječke. Obje su također naslijeđe iz Domovinskog rata, a za svoja krvava razračunavanja najradije biraju osječke ulice oko središta grada. Ubojstvo Vladimira Barbarića Papa, kojeg su gotovo 20 godina dovodili u vezu s osječkim podzemljem, jedna je od mafijaških likvidacija koje su Osječanima posljednjih godina utjerale strah u kosti. Barbarić je ubijen s nekoliko hitaca iz vatrenog oružja lani 24. listopada pred svojim BMW-om ispred osječke katedrale, a njegovo ubojstvo do danas nije riješeno. Pucnje su čuli policajci u obližnjoj ophodnji, no nisu reagirali misleći da je riječ o petardama! Da stvar bude apsurdnija, nisu reagirali ni kad su vidjeli nepoznatog muškarca kako bježi s mjesta zločina na kojem je u lokvi krvi ležao ubijeni Barbarić. Policajci, pisao je Novi list, jednostavno nisu posumnjali da im pred nosom bježi mogući ubojica! Stoga se i ne treba pretjerano čuditi da se profesionalni egzekutor uspio provući i kroz policijsku blokadu koja je ubrzo okružila grad. Vlado Barbarić Pap dotad je preživio nekoliko pokušaja ubojstva, a 21. veljače 1991., dok je još radio kao redar, na Barbarića su ispred jednog kafića vatru otvorila maskirane osobe i ranile ga u trbuh. Pap je ponovo ranjen u pucnjavi u kojoj je u rujnu 1992. ubijen nedužni Goran Mladina. Jedanaest godina poslije ubojica mu je ipak došao glave.
Ni dvadeset dana prije u istom je gradu, u klasičnoj “sačekuši”, s nekoliko hitaca u glavu likvidiran vlasnik lanca mjenjačnica Darko Dakić. Bivši boksački prvak, povezan s kriminalističkim miljeom, ubijen je oko 5 sati ispred kućnog praga dok je sjedio u svom zelenom cabrio Mercedesu. Smrtonosni hici ispaljeni su u Dakića kroz zatvoren prozor automobila, pa se pretpostavlja da je ubijen iz neposredne blizine, na što upućuju i čahure nađene kraj automobila. Čuli su se i komentari da je bivši zatvorenik u trenutku ubojstva vjerojatno spavao, jer bi inače vjerojatno potegnuo pištolj koji je, pričaju Osječani, uvijek imao uza se. Policija je nakon ubojstva potvrdila da je Dakić mogao biti ubijen zbog brojnih mutnih poslova kojima se bavio. Sve te profesionalne likvidacije proteklih godina dokazale su da je, poput zagrebačkog, i osječko podzemlje spremno na krvave obračune i da se ubojice mogu nadati da će uteći zakonu.
Nakon Dakićeva ubojstva domaća se javnost počela pitati jesu li nova meta hrvatskih mafijaša postali bankari i vlasnici mjenjačnica. Manje od tjedan dana prije likvidacije Osječanina Dakića koji je bio i vlasnik Gradskih mjenjačnica, pred svojim je zagrebačkim stanom bejzbolskom palicom pretučen Božo Prka, predsjednik Uprave Privredne banke Zagreb. Ti su slučajevi ponovo skrenuli pozornost na “stara” ubojstva bankara i vlasnika mjenjačnica koja do danas nisu skinuta s popisa neriješenih ubojstava. Najpoznatija je likvidacija vlasnika Promdei banke Ibrahima Dedića. Ubijen je 4. srpnja 1999. iz automatskog oružja, na ulazu u svoj stan, na istom mjestu na kojem je godinu dana prije preživio pokušaj atentata. Kao mogući naručitelj ubojstva spominjao se Željko Šobota, koji je i sam skončao na sličan način, ali Dedićev ubojica nikad nije nađen.
Policija ni nakon pet godina nije otkrila tko je 12. listopada 1999. u mjenjačnici “Keops” u Sesvetama ubio Matu Grgića, brata vlasnika mjenjačnice Marijana Grgića. Istrazi nije pomoglo ni više od 2000 ispitanih osoba, a brat ubijenog je, u želji da rasvijetli ubojstvo, kao nagradu za korisnu informaciju ponudio i stan. “Ni to nije pomoglo. Dan-danas ne znam tko je ubio mog brata iza kojeg je ostala supruga s petero djece. Svima nam je tada bilo jako teško i iskreno nisam mislio da ću moći izdržati taj očaj”, rekao je za Nacional Marijan Grgić. “Brat je ubijen u mojoj mjenjačnici, očito zbog novca, i strašno je to što nikad ne znate tko je to učinio, a novac je mnogima izgleda dovoljan motiv. Vjerujem da je policija napravila sve što je mogla, ali i danas je cijeli slučaj obavijen mrakom. To je mnogima možda teško shvatiti, ali ja bih bio spreman i oprostiti ubojici, samo da znam tko je i kako to učinio. Da zauvijek nestane neizvjesnost koju trpimo svaki dan. Ipak vjerujem da će se jednom otkriti tko je ubio mog brata.”
Dok se takozvana civilna ubojstva u najvećem broju slučajeva ipak rješavaju, uz neriješena mafijaška, nerasvijetljena najčešće ostaju i politička umorstva. Sintagma ?političko ubojstvo? u medijima osamostaljene Hrvatske prvi je put upotrijebljena za ubojstvo potpredsjednika Hrvatske stranke prava Ante Paradžika, glavnog organizatora HOS-a koji je u ono vrijeme bio jaka vojna organizacija. Vojska izvan ustroja HV-a bila je velik problem hrvatskoj Vladi pa nije isključeno da je njegova likvidacija naručena iz političkih krugova.
Antu Paradžika te je večeri, 21. rujna 1991., na kontrolnoj točki u Sesvetama pokušala zaustaviti policijska patrola koja je UKV vezom od Blaža Sarića primila lažnu dojavu da su u automobilu “martićevci”. Kako se Paradžik nije zaustavio, četvorica policajaca otvorila su vatru, a u sveopćoj pucnjavi Paradžik je ubijen. Tri godine poslije, 1994., četvorici policajaca izrečene su zatvorske kazne, no zahvaljujući odluci predsjednika Tuđmana ubrzo su pušteni pa i danas rade u MUP-u. Kad je 1998. obiteljski odvjetnik zatražio istragu protiv Blaža Sarića, ni to suđenje nije rasvijetlilo sve okolnosti ubojstva koje je, prema izjavi što ju je za Nacional svojedobno dao anonimni svjedok, naručio ministar kojeg je ovaj čuo kako u telefonskom razgovoru kaže: ?Likvidiraj tog Paradžika.? O kojem je ministru riječ, ostat će, čini se, zauvijek tajnom.
Najveća tajna, bar kad je o političkim ubojstvima u Hrvatskoj riječ, još je atentat na osnivača sindikata strojovođa Milana Krivokuću. Prošlo je gotovo 12 godina otkako se 17. studenoga 1992. na vratima stana njegove obitelji oglasilo zvono. Bilo je 22.40, sjeća se udovica Branka Krivokuća. Već je, veli, počela ustajati iz kreveta kako bi otvorila vrata, no suprug ju je preduhitrio. Nije čula ništa osim tupih udaraca. Tri uboda nožem Krivokuća je primio najvjerojatnije čim je otvorio vrata. Krvav, doteturao je do kuhinje i prestravljenoj supruzi stigao reći da svoje ubojice nije prepoznao i da su pred vratima, kad ih je otvorio, stajala dva muškarca. “Bila su dvojica. Znam jer mi je to Milan rekao. I nije istina da je izgubio svijest. Cijelo je vrijeme bio svjestan, čak i kad su ga spremali u kola hitne pomoći gdje meni nije dopušteno da idem s njim. Preminuo je na putu do Traumatološke bolnice u Draškovićevoj”, prisjeća se hrabra žena koja je odlučila savladati strah i iz inata nastavila živjeti s djecom u stanu na čijem je pragu ubijen njezin muž, za koji ju vežu i lijepe uspomene.
“Primala sam prijeteća pisma od ljudi koji su htjeli da odem iz stana, lupali su nam po vratima. Na sve dobronamjerne savjete da se odselimo odgovarala sam da hoćemo, ali samo ako mi donesu pisano rješenje da u Hrvatskoj nismo poželjne. Ali tamo kamo mi želimo, a ne kamo bi nas oni voljeli poslati”, priča Branka Krivokuća, koja je samo za Nacional prvi put odlučila javno progovoriti o iskustvu koje bi rado zaboravila.
Jedna od teza o motivima za ubojstvo njezina supruga ističe da je Krivokuća bio Srbin s Korduna, što je 1992. mogao biti dovoljan razlog da se nekom oduzme život. Druga pak teorija spominje inicijativu Stranke demokratske unije čiji je Krivokuća bio član i kao njihov predstavnik otišao je na razgovor s UNPROFOR-om da izvidi mogućnost političkog djelovanja u tadašnjim UNPA zonama kako bi se pomoglo jačanju civilne vlasti na tim područjima i pružila podrška onima koji se zalažu za mirno rješenje sukoba. Prema toj teoriji, ubojice Krivokuće mogli su biti agenti Gorana Hadžića jer srpskom “krajinskom” vođi uspostava civilne vlasti nipošto nije bila u interesu. Pregovori s pobunjenim Srbima tada, međutim, nisu bili u interesu ni hrvatskoj vlasti. Rat u Hrvatskoj još se tretirao kao građanski rat i postojala je opasnost da pregovori sa Srbima u međunarodnoj zajednici budu shvaćeni kao hrvatsko priznanje njihove autonomije na okupiranom području.
Treća mogućnost povezana je s brojnim financijskim, stambenim i kadrovskim malverzacijama u HŽ-u, iako je Krivokuća već dobio otkaz u Željeznicama pa više ni u sindikatu nije bio aktivan. Iz te se pretpostavke uskoro razvila jedna od najvećih političkih afera zahvaljujući bilješkama Stjepana Kralja koji se predstavljao kao pričuvni djelatnik SZUP-a i čovjek pod izravnim ingerencijama tadašnjeg predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka Josipa Manolića, čija je glavna zadaća bila koordinacija tek osnovanih tajnih službi. Tajni agent Kruna, kako se volio predstavljati Kralj, u svojim je bilješkama prozvao tadašnjeg potpredsjednika Vlade, Vladimira Šeksa, kao političkog moćnika koji, uz Državno odvjetništvo, aktivno štiti ubojice Milana Krivokuće. Radna grupa Odbora za unutarnju politiku i Državno odvjetništvo, na čijem je čelu tada bio Stjepan Herceg, odbacili su optužbe protiv Šeksa, a Šeks je Kralju odgovorio protuoptužbom, nazivajući ga višestrukim kriminalcem koji je protjeran iz Švedske. Novinski napisi diskreditirali su Kralja, otkrivajući da mu je 1973. u švedskoj psihijatrijskoj klinici dijagnosticirana paranoja. U kliniku je upućen na zahtjev švedskog suda koji mu je sudio zbog ubojstva nakon požara u vili gdje je često organizirao zabave za jugoslavensku mafiju, a potom i mafijaškog obračuna između njegova partnera i konkurentskih mafijaša.
?Ispitanik se osjeća proganjanim od raznih vlasti i osoba?, zabilježio je švedski liječnik obrazlažući zašto bi Kralja, umjesto u zatvor, trebalo smjestiti u psihijatrijsku bolnicu, gdje je na kraju i završio. Na kraju nitko više nije bio siguran je li tajni agent Kruna doista paranoik opsjednut teorijama zavjere pa se njegovo prozivanje Vladimira Šeksa više nije uzimalo za ozbiljno. Vijest o korumpiranom potpredsjedniku Vlade koji štiti ubojice Milana Krivokuće osvanula je i na stranicama nekoliko uglednih europskih novina i zaprijetila kredibilitetu hrvatskog vrhovništva koje 1993. ionako nije uživalo osobitu popularnost u dijelu međunarodne zajednice.
I dok se oko slučaja Krivokuća plela obavještajno-politička afera koja će završiti prvim raskolom u vladajućoj stranci i stvaranjem Hrvatskih nezavisnih demokrata koje nakon napuštanja HDZ-a osnivaju Josip Manolić i aktualni predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, Branka Krivokuća traga za poslom kako bi prehranila sebe i djecu. Prema njezinim saznanjima, kaže, policijska istraga nije trajala dulje od tri dana. Većina djelatnika MUP-a koji su istraživali Krivokućino ubojstvo ubrzo je završila u mirovini, a umirovljen je i prvi voditelj istrage Esad Paratušić koji je bio šef Odsjeka za suzbijanje krvnih delikata u Policijskoj upravi zagrebačkoj. Iako je policija u noći ubojstva stigla prilično brzo, ispalo je, sjeća se Branka Krivokuća, da će uviđaj morati obaviti zagrebačka policija. Dobro upućeni policijski izvori tvrde, osim toga, da su se u istragu uplitale i sve postojeće hrvatske tajne službe. Novinski napisi kratko su pratili slučaj o kojem se, u interesu istrage, nisu mogle dobiti baš nikakve informacije. Prilično je upitno koliko su uopće točni bili podaci koji su u redakcije stizali na kapaljku jer sve su novine objavile da na mjestu zločina nisu pronađeni nikakvi otisci prstiju, dok Nacional iz pouzdanih izvora doznaje da ih je, premda nisu bili osobito “čisti”, ipak bilo na stubištu i vratima stana. Neki otisci, zaključili su policajci na uviđaju, bili su i razmazani. Nigdje nije spomenut ni iskaz susjeda koji se u vrijeme ubojstva vraćao kući i policiji rekao da na ulici, koja je potpuno ravna, osvijetljena i pregledna nije bilo nikoga. Sigurno bi opazio da je netko izišao iz zgrade. To znači da su se ubojice nakon ubojstva najvjerojatnije sklonili negdje ili kod nekog u zgradi. Ulaz ima 11 stanova od kojih još tri, uz Krivokućin, pripadaju djelatnicima Hrvatskih željeznica. Nekoliko stanova u istom ulazu za svoje je zaposlenike još u doba socijalizma kupila Televizija Zagreb, odnosno Hrvatska televizija. Svi stanari u ulazu žive već godinama, osim djelatnika policije koji se nedugo prije ubojstva uselio u stan preko puta Krivokuće. U tom je stanu prije također živio policajac, srpske nacionalnosti, i jedne je noći jednostavno nestao. Nikoga nije obavijestio o svojoj namjeri da odseli.
Branka Krivokuća nekoliko se puta na policiji raspitivala napreduje li istraga i već kad je izgubila nadu, Stjepan Mesić, koji je tada bio saborski zastupnik HND-a, javno je rekao da zna tko su ubojice njezina supruga. Nakon te izjave zvala je Mesića u Sabor i ostavljala mu poruke da joj se javi. Mesić je poznavao njezina supruga, bili su čak i u prijateljskim odnosima. Mesić joj nikad nije odgovorio na poziv. Bilo je to posljednje razočaranje za ženu koja vjeruje da nikad neće doznati tko joj je i zašto ubio muža, ali se i danas pita: ?Što bi se dogodilo da sam ja otvorila vrata??
Najvjerojatniji je scenarij koji bi reprizirao tragediju obitelji Zec, čije je ubojice Županijski sud u Zagrebu 1992. oslobodio odgovornosti za zločin koji su priznali, opravdavajući takvu odluku navodnim proceduralnim greškama u pravosudnom postupku. Gotovo cijela obitelj likvidirana je praktički bez razloga, premda se i taj masakr može smatrati političkim ubojstvom jer su krvnici bili pripadnici specijalne postrojbe MUP-a.
Civilna ubojstva, tamo gdje nije posrijedi obračun mafije ni politički odstrel, nisu, međutim, manje okrutna. Stravično ubojstvo Marijane Jerković (24) iz Gustirne nedaleko od Trogira 22. siječnja 2002. šokiralo je Hrvatsku. Tijelo mrtve djevojke koja je u lokvi krvi ležala na podu agencije za prodaju nekretnina, u kojoj je radila, u jutarnjim je satima pronašla vlasnica tvrtke Marijana Matecin. Nakon očevida splitske policije i istražnog suca objavljeno je da je tijelo Marijane Jerković bilo puno hematoma i ozljeda na glavi, ali novinari su istoga dana neslužbeno doznali da je nesretnoj djevojci nožem prerezan vrat. Za strašno ubojstvo osumnjičen je Marijanin dugogodišnji dečko Joško Perišić s kojim se zaručila nedugo prije smrti. Ipak, ni dvije godine poslije policiji nije poznato tko ju nje ubio.
Samo mjesec dana nakon tog strašnog zločina, u noći 23. veljače u Zagrebu je brutalno ubijen 20-godišnji Dubravko Biškup. Njegovo mrtvo, nožem masakrirano tijelo pronašla je majka u hodniku kraj podrumskog stubišta zgrade u Travanjskoj ulici u kojoj je živio s obitelji. Na mladićevu tijelu otkriveno je više od dvadeset ubodno-reznih rana, a tragovi krvi koji su od ulaza zgrade vodili do dna stubišta, gdje je preminuo, ukazivali su kako se Dubrako Biškup s ubojicom suočio već na samom ulazu u zgradu. Pretpostavljalo se da je mladić pokušao pobjeći niz stube, no ubojica ga je očito sustigao i brutalno ga izbo u hodniku koji vodi prema izlazu iz podruma. Nevjerojatno je da baš nitko od susjeda nije čuo borbu u kojoj je mladić izgubio život. Dubravkova majka Ana ispričala je da je kobne noći oko 23 sata njezin sin primio poziv na mobitel, a potom je netko zazvonio na portafon. Dubravko je žurno izišao iz stana. Majka je ubrzo zaspala, a kad se probudila malo iza jedan sat i vidjela da joj sina nema kod kuće, zabrinuta se spustila u prizemlje. Divljački ubijenom Dubravku više nije mogla pomoći. Policajci koji su ubrzo stigli na mladićevu mobitelu uočili su i provjerili tri poziva koje je mladić primio neposredno nakon izlaska iz stana. Taj trag očito nikamo nije doveo, jer se ni danas ne zna tko je ubio 20-godišnjeg Dubravka Biškupa.
Susjedi su prespavali i ubojstvo 65-godišnjeg Stjepana Šutala koji je mrtav pronađen u svom podstanarskom stanu u Metkoviću gdje ga je, lisičinama privezanog za stolicu i usta prekrivenih ljepljivom trakom, pronašla dugogodišnja stanodavka. Pretpostavka je da su jedan ili više i danas nepoznatih počinitelja opljačkali, a potom i ubili Stjepana Šutala koji je radio na veletržnici u Metkoviću. Iste 2002. godine s nekoliko hitaca iz vatrenog oružja oko 2.30 ustrijeljen je Franjo Jurec (53), vlasnik autolimarske radionice iz Vrbovca Samoborskog. Žrtva nepoznatog ubojice preminula je u bolnici sat poslije. Očevid je pokazao kako je maskirani ubojica provalio u obiteljsku dvokatnicu obitelji Jurec kroz prozor ostave. Franjo Jurec ubijen je na hodniku a ubojica je pobjegao iz kuće niz ulicu. Smrtno ranjenog pronašla ga je supruga koju su probudili pucnji. Čulo ih je nekoliko susjeda, a neki od njih čuli su i kako netko trči niz ulicu u kojoj je policija pronašla tragove. Iako su tragovi nađeni i u kući, nikad nisu doveli do počinitelja. Stanovnici Vrbovca Samoborskog govorili su da je Franjo Jurec bio miran obiteljski čovjek koji ni s kim nije bio u svađi i kojeg su mnogi voljeli i cijenili. Istraga o njegovu ubojstvu najvjerojatnije nikad neće biti zaključena jer policija nije riješila ni jedno od 420 ubojstava koja su u njenu evidenciju ušla kao neriješena.
Razlog je i to što prioritete kojima će se policijske istrage baviti određuje Državno odvjetništvo, pa se stara, još neriješena ubojstva iz arhiva vade tek ako u MUP-u nemaju prečeg posla. Državno odvjetništvo trenutačno je prezaposleno stezanjem obruča oko Hrvoja Petrača za kojim je raspisana tjeralica kao za navodnim sudionikom otmice sina umirovljenog generala Vladimira Zagorca, zbog čega je već dulje u pritvoru i Petračev sin Novica Petrač. Poduzetnik kojeg bije glas da šefuje mafijaškom organizacijom s Knežije prije te otmice prijateljevao je i poslovao sa Zagorcem, a jednom se prilikom od hrvatske policije navodno čak i sklonio u njegovoj austrijskoj vikendici. U istoj vikendici boravio je, također navodno, i odbjegli general Ante Gotovina, čija je predaja Haaškom sudu uvjet da Hrvatska postane kandidat za članicu Europske unije. Kako Sanaderova vlada neće moći ispuniti svoja obećanja o povratu duga umirovljenicima, smanjenju stope PDV-a, povećanju naknade rodiljama i druga – koja bi zahtijevala malo deblji proračun, a realnost je da je za ovu godinu već potrošeno više novca nego što ga u proračunu ima, premijer bi bio sretan da svojim biračima može ispuniti bar jedno obećanje. Trenutačno, najrealnijim se čini obećanje da će Hrvatska 2007. biti primljena među kandidate za EU. To, međutim, neće biti moguće ne bude li Gotovina pronađen i izručen Međunarodnom sudu za ratne zločine. Stoga je prilično jasno što su trenutačno prioriteti Državnog odvjetništva i policije. Formirana je skupina koju je FBI obučavao za program zaštite svjedoka i nije teško pretpostaviti komu će taj status najprije biti ponuđen. Neriješeni slučajevi likvidacija hrvatskih građana mogu još neko vrijeme skupljati prašinu u policijskim arhivama.