Nježna i suptilna posveta čitavoj jednoj kulturi i potvrda najdubljega, a tako rijetkoga, razumijevanja prema njoj, koju su Bajaga i njegov sjajni klavijaturist Saša Lokner napravili u pjesmi "Marina", godinama kasnije, kad je strašni zid već pao mePet godina nakon početka rada, 22. lipnja u Zagrebu će biti predstavljen “Leksikon YU mitologije”. Knjiga koja će sasvim sigurno izazvati brojne kontroverze na 400 stranica sadrži oko 1000 pojmova iz kulture, sporta, mode, prehrambenih običaja i svakodnevnog života tijekom 45-godišnjeg postojanja SFRJ-a . Leksikon otvaraju pojmovi “Adria” i “AFŽ” – Antifašističkim frontom žena – a završava s ”Životinjskim carstvom” – popularnim čokoladicama – i ”Žmurkom”. Ono što će protivnike ovog izdanja posebno naljutiti je afirmativni ton koji se vidi u cjelokupnom leksikonu i gotovo potpuni izostanak kritičnosti. Zagrepčanin Đorđe Matić zajedno s Iris Adrić i beogradskim piscem Vladimirom Arsenijevićem urednik je “Leksikona YU mitologije”. Matić je početkom devedesetih preselio u Nizozemsku i tijekom studija upoznao književnicu i istomišljenicu Dubravku Ugrešić, koju naziva anđelom čuvarom čitavog projekta.

Okupio je nekolicinu suradnika, a na Internet stranici im se javilo nekoliko stotina ljudi koji su postali suradnici ovog projekta. Danas imaju i portal www.postyu.info i uvjereni su kako jugoslavenska ideja ? barem na kulturnom planu ? ima niz zagovornika. Sebe opisuje tipičnim emigrantom i jugonostalgičarom, i iako za Zagreb kaže da je njegov grad, tvrdi kako se ne namjerava vratiti. Kada na Dan antifašističke borbe bude predstavljen “Leksikon YU mitologije”, Matić se planira vratiti u Amsterdam gdje živi sa suprugom Nizozemkom.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da napravite “Leksikon YU mitologije”? – Ideja je nastala još 1989. u potpuno drugim uvjetima, drugom sustavu i drugoj državi. Njezini su začetnici spisateljica Dubravka Ugrešić, koja je svojevrsni anđeo čuvar našeg leksikona, te tadašnji novinari Starta Dejan Kršić i Ivan Molek, koji su smatrali da ne postoji artikulacija 40-godišnje jugoslavenske popularne kulture. Postojao je cijeli niz enciklopedija pa i Enciklopedija Jugoslavije, ali ne i nešto što bi pobrojalo sve ono što je činilo svakodnevicu tadašnje države. Kad se danas pogledaju ta izdanja – a mi smo se, naravno, prilikom rada na Leksikonu također njima služili – odmah se uočavaju nedostaci, pa i apsurdi. Primjerice, čak i zadnje izdanje Enciklopedije Jugoslavije Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” s kraja osamdesetih ima još uvijek biografije nekakvih general-pukovnika, a nigdje se ne spominje jedan Goran Bregović. Ubrzo nakon prve ideje o “Leksikonu” je došao rat i sve je zaustavljeno sve do 1999., kada se opet javila ideja za artikulacijom popularne kulture u, dakako, sasvim novom i drugačijem društvenom kontekstu.

NACIONAL: Iskreno govoreći, čitajući ovo izdanje prije se čini da je riječ o leksikonu jugoslavenske nostalgije nego mitologije? – Može se i tako nazvati, iako je ime leksikona najmanje bitno. Ono što je bitno za leksikon nisu samo stvari koje su se događale, jer za to postoje oficijelni izvori. One čak nužno nisu objektivne ili istinite, ali su napisane onako kako ih se ljudi sjećaju. Nije pretjerano važno što ta vrsta sjećanja ne korespondira u potpunosti s povijesnom istinom. Uz sav službeni život u Jugoslaviji postojala je i gomila priča koje nisu bile utemeljene, ali su bile svakodnevni život i utjecale su na njega. To se posebno osjećalo u popularnoj kulturi, od toga tko je s kim bio, svirao ili se družio i tako je cijela stvar pomalo postala i mit.

NACIONAL: Koliki broj pojmova obrađuje “Leksikon YU mitologije”? – U pet godina prikupili smo ih više od tisuću natuknica. Trebalo je dosta vremena da bi se prikupio sav materijal. Postojao je i problem što je ekipa koja ga je radila živi u tri grada, Beogradu, Zagrebu i Amsterdamu. Ono na što sam ponosan nije samo veliki broj pojmova koje smo prikupili, već i niz osoba ili događaja koje smo izvukli iz zaborava i smjestili u adekvatni kontekst. Svakako je napravljena jedna estetička revalorizacija. Primjerice, jako mi se sviđaju eseji o Johnnyju Štuliću, Miroslavu Krleži i Zoranu Slavniću koji su opisani na iznimno interesantan način.

NACIONAL: Kako ste nalazili suradnike? – Skupljali smo ih preko internetske stranice koju je uređivala Iris Adrić i ona je, uz Vladimira Arsenijevića i mene, urednica leksikona. Iris Adrić je Zagrepčanka koja živi u Rotterdamu gdje radi kao lingvistica. Bio je to vrlo skroman site koji smo postavili najviše zbog nas, ali onda su se iz različitih dijelova svijeta počeli javljati potpuno nepoznati ljudi i slati razne tekstove. Uglavnom su to bili postjugoslavenski emigranti koji su ove krajeve napustili u prvoj polovici 90-ih i oni su autori najvećeg dijela materijala, premda smo neke tekstove naručili i od javnih osoba s različitih prostora nekadašnje Jugoslavije. Fascinira me kako se odlično uklapaju tekstovi poznatih i potpuno anonimnih ljudi unutar leksikona. Ipak, sudjelovali su i vrhunski kulturnjaci kao što su Filip David, Dušan Makavejev, Teofil Pančić i Vladimir Arsenijević, ili Sandra Antolić koja je napisala odlične tekstove, makar se nikada nismo vidjeli. Osobno mi se jako sviđa esej Borisa Budena “Jeton i ja u JNA”. Uz nas urednike i izdavače, među najvažnijim suradnicima “Leksikona” bili su Dean Mileta iz Zagreb, Branko Rosić iz Beograda i Dejan Novačić iz Dublina.

NACIONAL: Jeste li i vi emigrant? – Ja sam klasični emigrant jer sam rodni Zagreb, u kojem sam proveo 21 godinu, napustio početkom devedesetih i posljednjih 14 živim u egzilu. Najprije sam dvije godine boravio u Rimu, a potom sam preselio u Nizozemsku, gdje sam i danas. Živim u malom mjestašcu pokraj Amsterdama, diplomirao sam talijansku književnost, a uskoro ću i englesku i bavim se pisanjem glazbenih i literarnih kritika. Nisam imao većih problema s prilagodbom na novu sredinu, ali činjenica je da si u inozemstvu uvijek emigrant, ma koliko se pokušao uključiti u novu sredinu. Dubravka Ugrešić je meni i Iris Adrić bila profesorica na slavističkoj katedri i tijekom njezinih predavanja spontano smo se prisjećali svakodnevnice u bivšoj Jugoslaviji na koju se u to vrijeme u Hrvatskoj gledalo s podozrenjem, čak je bila i zabranjena. Svi mi bivši Jugoslaveni bili smo traumatizirani takvom situacijom i morali smo artikulirati ideju koja je nastala u Startu još 1989. U sve su se uključili Dejan Kršić iz Arkzina i ljudi iz beogradske kuće Rende i napravili smo taj joint venture. U međuvremenu je otpao i Arkzin, ali je Kršić ostao suradnik pa je danas izdavač, zajedno s Rendeom, nova zagrebačka kuća Postscriptum, točnije Željko Serdarević i Dragan Mileusnić, inače i dizajneri “Leksikona”.

NACIONAL: Što za vas znači Jugoslavija? – To je bila država koju sam apsolutno osjećao kao svoju. Dijete sam tzv. miješanog braka i apsolutno mi je odgovarao jugoslavenski multietnički, multinacionalni i multikulturalni kišobran. Odrastao sam u okruženju u kojem je nacionalni element bio drugorazredna stvar. Za ljude s kojima sam se družio moglo bi se reći da su bili svojevrsni “urbani rasisti” .U “Leksikonu” ne plačemo niti se bavimo nostalgijom, iako ona postoji za našim djetinjstvom, mladošću ili sjećanjima. Ovdje je riječ o nečemu što sjajni sarajevski pisac Nenad Veličković zove Yu futurizam, a to je ono na čemu smo rasli u kulturnom smislu, od literature do jugo grupa. Na toj jugoslavenskoj kulturi počivaju sve ovdašnje kulture, od Slovenije do Makedonije, jer stvari nisu nastale 1990. Jugoslavija se raspala i sustav je nestao, ali je ostala kultura, unatoč represiji u Hrvatskoj i lažnom kontinuitetu koji je proveden u Srbiji preuzimanjem imena Jugoslavija. Možemo raspravljati kakav je bio politički kontekst te zemlje, premda nas to u ovoj knjizi uopće ne zanima, ali u kulturnom sam je volio jer nije bila loša.

NACIONAL: Premda se “Leksikon” najviše bavi kulturom, Josip Broz Tito je najčešće citirana osoba? – Ne znam ni jednog svjetskog političara osim Tita koji je istovremeno bio vođa, državnik i diktator, ali i nešto što bi se danas zvalo pop idol. Kad se sjetite Tita, u istoj sekundi pomislite na farbanje kose, cigare, Brijune i svjetske zvijezde. On je bio ne samo fotogeničan, nego i svjestan važnosti medija i vlastite promocije i ponašao se poput najpoznatijih svjetskih političara današnjice. Zato mislim da u nostalgiji za Titom prevladava taj pop element, a ne žal za ideologijom koju je predstavljao.

NACIONAL: Tko su vam bile najomiljenije osobe na tadašnjoj javnoj sceni? – Pripadam rock n roll generaciji, praktički sam odrastao u “Kulušiću” i na ostalim zagrebačkim mjestima gdje se sviralo, i najčvršće sam vezan uz taj krug ljudi koji je pripadao jugoslavenskom rocku. To mi je bila i ostala najvažnija stvar uz koju sam vezan, isto kao i povezanost uz dio pisaca. Dakle, moj svijet su činili i Bregović i Krleža, i Abdulah Sidran i Leb i sol. Svirao sam u grupi i uvijek osjećao koliko je taj rock u Jugoslaviji bio poseban, u što sam se uvjerio kad sam otišao živjeti u inozemstvo.

NACIONAL: Vjerojatno pretpostavljate da će dobar dio hrvatske javnosti “Leksikon” doživjeti kao provokaciju? – Kultura je sama po sebi subverzivna, a onda je logično očekivati i da će djelo koje se bavi popularnom jugoslavenskom kulturom biti doživljeno kao provokacija. Ali to nas previše ne zanima. Bavili smo se našim životima, našom kulturom, samim sobom i uopće nas ne zanima kako će to neki ljudi doživjeti.

NACIONAL: Mislite da je dobro to što se u “Leksikonu”, primjerice o Emiru Kusturici govori samo kao o odličnom režiseru, a ispušta krajnje negativna politička uloga koju je odigrao, ili objavljuje idealizirani članak o životu u JNA?
-Kusturica i njegov politički angažman spada u post-yu priče koje nemaju nikakve veze sa bivšom državom. Međutim, postoji i još nešto važnije – ljudi očito nisu smatrali važnim pisati o tome nego o umjetničkom djelu i pogotovo o onom što se odnosilo na popularnu percepciju ovog autora. Naime, bile su im zanimljive anegdote, kao ona o Kusturici koji ne dolazi u Cannes primiti Zlatnu palmu jer postavlja parket i slične priče. Kada govorimo o yu-filmašima i ideologiji, čitaocima “Leksikona” iz Hrvatske bit će zanimljiv tekst o Lordanu Zafranoviću, koji je intoniran sasvim drugačije od onoga kako su navikli da se o tome autoru piše u hrvatskome tisku. Što se tiče JNA, ni ja nisam volio ići u vojsku, ali “Leksikon” se bavi svakodnevnicom, sjećanjima i ritualima, a ne ideologijom. JNA je bila dio represivnog aparata, ali ne vjerujem da oni koji se sjete svojih desetara i ćata iste sekunde reagiraju po sistemu “ali to je bio represivan aparat”. To je politika devedesetih kada su nas prisiljavali da se s nelagodom sjećamo vlastite prošlosti. “Leksikon” se ne bavi historijskim raspravama jer se to može i mora raditi na nekim drugim mjestima. Užasno je važno znati da autorima nismo postavljali nikakve uvjete što će pisati, ali oni su se potpuno samoinicijativno prisjećali isključivo lijepih stari iz jugoslavenskog razdoblja. Osim toga, odbijam tezu da je Budenov tekst o JNA imalo “idealiziran”. Ako netko misli da je to ideologiziranje bivše države, neka mu bude.

NACIONAL: A eseji u kojima se mistificiraju krntije kao što su bili Yugo 45 ili Zastavini automobili? – Ne moraju se mistificirati jer to su proizvodi jednog vremena, a u Zagrebu se još uvijek vozi dosta jugića, iako mi je jasno da je stvar ponajprije ekonomske prirode. Jednostavno smo imali pravo i potrebu ukoričiti i taj dio naše prošlosti. Osim toga, zašto netko ne bi bio nostalgičan i prema nečemu što osobno nije proživio a i neki su tekstovi tako dobro napisani da ih nismo mogli ne objaviti. Yugo je bio dio života velikog broja ljudi u Jugoslaviji, a da nešto znači pokazala je i pjesma Zabranjenog pušenja “Jugo 45”, nastala petnaestak godina nakon što su ti automobili prestali stizati u Hrvatsku.

NACIONAL: Kakve reakcije očekujete u Hrvatskoj? – Dio javnosti će nas napasti, ali mislim da će mnogi s užitkom pročitati ovaj “Leksikon”. Hrvati su stvarali tu zemlju i tamošnji kulturni prostor, jednako kao što su mnogi od njih i pisali u “Leksikonu”. Jugoslavija sasvim sigurno nije bila nikakva tamnica naroda, već država u kojoj su se oni uspješno artikulirali, posebno na kulturnom planu. Najgore je što je laž o tamnici naroda promicao Franjo Tuđman koji je i sam bio produkt Jugoslavije.

BAJAGIĆ, MOMČILO ? BAJAGA ? Nježna i suptilna posveta čitavoj jednoj kulturi i potvrda najdubljega, a tako rijetkoga, razumijevanja prema njoj, koju su Bajaga i njegov sjajni klavijaturist Saša Lokner napravili u pjesmi “Marina”, godinama kasnije, kad je strašni zid već pao među nas, pokazuje zašto je Bajaga bio tako voljen i tako “naš”.

FIĆA ? Iako predviđen za prevoz omanjih putnika na kratkim relacijama, fićom su čitave familije (sa koferima, strinama i loncem punjenih paprika za usput) putovale u posetu rođacima na drugi kraj zemlje. Kupovina fiće je šezdesetih godina bio događaj ravan rođenju ili smrtnom slučaju u porodici. Inicijacija novog fiće vršila bi se tako što bi vlasnik ukrcao neverovatnu količinu oduševljene susedske dece i provozao ih po kraju. Zatim bi pristupio sledećem obredu: 1. ritualno pranje; 2. pažljivo nameštanje nalepnice YU; 3. ukrašavanje enterijera minijaturnim kopačkama ili bokserskim rukavicama.